Karlovac svoj nastanak i kasniji razvoj temelji na velikom broju urbanističkih planova, regulacija i nacrta. Početkom 20. stoljeća i gubitka vojne funkcije grada, započela su urbanistička razmišljanja o širenju grada izvan užeg kruga povijesne tvrđave uz regulaciju neplanski nastalih predgrađa, te novopripojenih susjednih općina, danas gradskih četvrti. Karlovac izvan povijesne jezgre karakteriziraju dugi potezi jakih gradskih ulica i vertikale nebodera koje naglašavaju smjerove pristupnih prometnica centru grada ili markiraju bitne točke u prostoru. Osim pristupnih pravaca gradu, koji su uglavnom korigirane trase povijesnih komunikacija, ističe se pravac, svojevrsna glavna “os” grada koja povezuje povijesnu jezgru s novim dijelovima grada. Uz povezivanje gradskih četvrti, ona na sebi linearno nosi sve razvojne etape razvoja grada i na sebe veže sve bitne javne gradske sadržaje te je svojevrsni linearni centar grada, stoga, uz adekvatno programiranje sadržaja duž osi, stari i novi dijelovi grada imaju potencijal postati jedna funkcionalna cjelina uz zadržavanje svojih posebnosti. Ona je niz ideja i promišljanja kroz povijest, toliko jaka da fiksira sve urbane slojeve u jednu linearnu cjelinu, linearni niz razvoja grada, pa se tako na istom potezu nalaze ulica i trg renesansnog doba, historicistički blokovi, arhitektura rane i kasne moderne, prostor budućeg razvoja grada u oba smjera te konačno spoj s prirodnim krajolikom kojeg os spaja s perivojima oko povijesne jezgre.
Ono što danas percipiramo kao glavnu os grada, rezultat je kontinuiranog urbanističkog planiranja, koje traje više od stoljeća i nastavlja se na prethodna razdoblja. Početkom 20. stoljeća, 1905. godine, grad dobiva prvu Regulatornu osnovu koja ima namjeru uspostaviti odnose starih i novih dijelova grada. Iako još ne postoji dozvola za rušenjem gradskih bedema, počinje gradnja prvih kuća na bedemima u jugozapadnom dijelu tvrđave. Nova Regulatorna osnova iz 1925. godine donosi nove prijedloge rješavanja gradskih komunikacija i odnose između tvrđave i ostatka grada, starih i novih četvrti, a 1926. godine ukinuta je zabrana izgradnje zgrada i kuća na bedemima i bastionima. Do Drugog svjetskog rata traje izgradnja kulturnih i školskih ustanova na užem prostoru uz Zvijezdu.
Direktiva regulaciona osnova grada Karlovca (1948.) prvi je plan i smjernica za razvoj grada nakon Drugog svjetskog rata. Iako nije konkretni plan, ona je bila temelj natječaja i planova do donošenja generalnog urbanističkog plana 1964. godine. Na temelju ove regulacije provedeni su natječaji za “Fiskulturni park” na Vunskom polju 1953., i rješenje stambenog naselja uz Domobransku ulicu 1954. godine. Povezivanje starog i novog dijela grada riješeno je duž osi današnjom Ulicom kralja Tomislava, koja povezuje stari i novoplanirani trg ispred nove željeničke stanice.
Intenzivna izgradnja i širenje grada započinje nakon Drugog svjetskog rata, te se usvajaju prvi planovi. 1948. godine donešena je Direktivna regulaciona osnova autora Vlade Antolića i Aptulla Halilibrahimova, koja je svojevrsna brza skica i smjernica za daljnja planiranja i obnovu ratom porušenih gradova. Antolićeva reguacija po prvi puta konkretnije definira spoj stare jezgre i novog dijela grada, jer ekstenzijom ulice (današnja Ulica kralja Tomislava) iz stare jezgre spaja središnji gradski trg, s tada planiranim trgom ispred nove željezničke stanice (koja je realizirana 70-ak godina kasnije). Nova izgradnja 1950-ih uglavnom se koncentrira na popunjavanje blokova oko jezgre te je prijelazna zona od blokovske povijesne izgradnje ka modernim soliternim objektima. Omogućena je 1966. izgradnja „preko pruge“ koja je prethodno podignuta na nadvožnjake (autor nadvožnjaka Krunoslav Tonković) kako bi se grad nesmetano mogao širiti na slobodne prostore. Počinje izgradnja Novog centra po urbanističkom planu karlovačkih arhitekata Milana Bijelića i Želimira Žagara, koji uz arhitekte karlovačkog projektnog biroa AGI-46 i izvode najveći dio zgrada. Plan je temeljen na ideji osi koja povezuje staru jezgru s novim gradom uz koju se vežu javni sadržaji, a stambeni blokovi se nižu bočno od centralne osi prateći i povijesne komunikacije koje imaju radijalne smjerove. Novi centar je gotovo u potpunosti realiziran prema planu, osim nepotpuno realizirane centralne osi, te se može svrstati među veća ostvarenja hrvatskog poslijeratnog urbanizma.
Prije fokusiranja izgradnje grada na području današnjeg Novog centra, realizirano je nekoliko manjih stambenih naselja visoke kvalitete, poput radničkog naselja Jugoturbine na Švarči (autori Vlado Antolić, Aptulla Halilibrahimov) s početka 1950-ih godina, urbane kasete na području starog Sajmišta (autori Radovan Horvatin, Vladimir Pažin) iz sredine 1950-ih godina, koja se kasnije uklapa u plan uređenja šireg područja omeđenog Kupom, želježničkom prugom, Domobranskom i Ulicom Rakovac (autori Miroslav Kollenz, Aptulla Halilibrahimov), te manjeg stambenog naselja Dubovac (autor Ivan Maradin) između Marmontove aleje i rijeke Kupe iz sredine 1960-ih godina.
Nakon realizacija manjih gradskih naselja pristupa se izgradnji Novog centra, koji je novi grad u svim svojim elementima. Prvi realizirani objekt, izveden prema Detaljnom planu uređenja Novog centra (1960.-1964., autori Milan Bijelić, Želimir Žagar), je zgrada Autohrvatske i Galerije slika (1967.-1968., autor Želimir Žagar). Usporedno je tekla izgradnja toplane kao preduvjet za početak stambene izgradnje, a 1971. godine provodi se veliki natječaj za uređenje centralnog prostora – kulturnog centra Novog centra Karlovca, s naglaskom na projekt gradske knjižnice. Natječajem su dobivena četiri rješenja visoke razine razrade, programiranja sadržaja i namjena prostora, a izgradnji gradske knjižnice pristupilo se prema projektu arhitekta Mladena Vodičke. Osim arhitekta Vodičke sudjelovali su arhitekti Milan Bijelić, Radovan Nikšić, te projektni tim Slavko Jelinek, Dragutin Medvedec i Đurđa Lipovščak (AGI-46).
Centralni prostor Novog centra do danas je ostao nedovršen, uz sretnu okolnost što je prostor čuvan od izgradnje kao rezervat prostora za realizaciju adekvatnih objekata kada se za to steknu uvjeti i mogućnosti. Ostali dijelovi Novog centra pretežito stambene namjene izvedeni su gotovo u potpunosti prema prvotnom planu ili izmjenama detalja plana. Tijekom 1970-ih izvode se objekti javne namjene duž glavne urbanističke osi: nova gradska tržnica, zgrada suda, gradske knjižnice, galerije slika te povijesni arhiv. Novi natječaj kojim je trebalo ponuditi rješenje uređenja središnjeg poteza od pothodnika do ruba Novog centra prema bivšoj vojarni Luščić provodi se 1979. godine. Naglasak je bio na smještaju objekata poslovne namjene projektnih biroa Jugoturbine, Urbanisa, AGI-46; uredske zgrade banke, doma JNA, uz uređenje parternih površina, trgova i parkova. Dodijeljene su dvije ravnopravne prve nagrade, Urbanističkom institutu, te Bijelićevom radu kojim se predviđa poslovni neboder kao zaključak središnjeg poteza, spuštanje dijela kolnog prometa i garažiranje ispod razine pješačkog partera. Realizacija ovih planova je izostala, no zadržana je pozicija Doma JNA, danas HV, koji je 1987. izveden prema projektu arhitektice Đ. Lipovščak. Kasnija izgradnja duž središnje osi je neadekvatne namjene ili oblikovanja, a izvedeni objekti su nepovezani zajedničkim parternim potezom – linearnim trgom, pa tako neuređeni i razjedninjeni prostori ne potiču socijalnu interakciju. Novi centar danas je visoko konsolidirano gradsko tkivo, uz nedostatak uređenja i definicije javnih površina, šetnica, trgova i parkova. Pozitivni pomak ka uređenju javnih prostora je trg i spomenik braniteljima ispred zgrade suda koji svojom formom poziva na interakciju i igru.
Iako je Novi centar u svojoj ideji i opsegu velik i hrabar poduhvat s obzirom na tadašnju veličnu grada, jedna od kvaliteta plana je humano mjerilo, mjerilo prilagođeno pješaku koji u kratkom vremenu može doći do svih bitnih sadržaja. Gradovi suvremenici Novog centra poput Novog Zagreba, Novog Beograda ili novoplanirane Brazilije s kojom Novi centar dijeli koncept središnje osi javnih sadržaja, planirani su kao gradovi automobilskog prometa, gdje je pješačka komunikacija zbog udaljenosti svedena na razinu bloka ili četvrti, dok Novi Karlovac uz vizionarsku ideju nudi urbanizam prilagođen pješaku, koji kretanjem novim dijelom grada može doživjeti sve elemente grada, no taj je dojam umanjen zbog manjka realizacija javnih objekata koji se javio zbog naglaska na izgradnji stambenih objekata, a taj problem vidljiv je i u ostalim gradovima sa sličnim konceptom središnje osi, kao što je na primjer produžetak zagrebačke „Zelene potkove“ preko Trnja u Novi Zagreb.
Bivša vojarna Luščić je susjedni prostor i prirodni, ali i prethodnim planovima definiran, nastavak Novog centra i poteza objekata javne namjene duž osi. 1971. godine izrađen je prvi Provedbeni urbanistički plan šireg područja Luščića (autori planeri: Želimir Žagar, Ivan Maradin), prema kojem su izvođeni istočni segmenti naselja. Dio koji se odnosio na prostor omeđen granicom bivše vojane zamišljen je kao nastavak središnjeg poteza Novog centra, ali s velikim udjelom parkovnih, edukacijskih i rekreacijskih sadržaja koji završavaju stadionom u osi grada na prvim padinama Kozjače. Plan se držao koncepcije GUP-a iz 1964. godine (planer: Fedor Wenzler), koja predviđa spoj šume Kozjače i zelenih poteza šančeva perivojnim potezima duž osi.
Do izmjena detalja plana dolazi 1979. godine zbog izmjene prometne koncepcije GUP-a, koji više ne predviđa kolni promet duž osi u Novom centru, već prometno opterečenje preuzimaju bočne ulice. Do izmjena dolazi i 1985. godine kada se povečava broj stambenih objekata, ali se uviđa problem izgradnje na prostoru vojarne pa se tako gotovo sva stambena izgradnja pozicionira izvan granica vojarne, ostavljajući samo prostore rekreacije bez definiranja velikog prostora u nastavku Novog centra. Ovi planovi trebali bi biti neizbježno polazište u analizi ulične mreže i strukture izgradnje, kritici i novom planiranju, jer su gotovo u potpunosti izvedeni do ruba prostora bivše vojarne koji se danas ponaša poput izbrisanog prostora grada i razjedinjuje okolne prostore. Konkretno programiranje prostora zasigurno mora proizaći iz potreba stanara susjednih prostora kao i potencijanih novih korisnika, javnosti na nivou grada, potreba svih dobnih skupina, potreba za stambenim prostorom i vrsti stambenog prostora, ali uz realno sagledavanje mogućnosti; dok konačni plan uređenja mora biti dobiven javnim urbanističko-arhitektonskim natječajem kako bi se dobilo najbolje rješenje, jer se radi o vrijednom prostoru na kojem imamo potencijala dobiti kvalitetan gradski prostor i ostvariti iduću etapu razvoja grada.
Prijedlog intervencija
Najveća vrijednost lokacije bivše vojarne Luščić je bogato zelenilo koje je uglavnom sađeno za potrebe skrivanja vojnih objekata, te ga je perivojnim oblikovanjem potrebno zadržati u “osi” grada. Postojeća izgradnja na prostoru bivše vojarne je devastirana, a radi se uglavnom o betonskim prizemnim halama za smještaj vojnih vozila, a manji dio su smještajni kapaciteti i servisne građevine. Rubni dijelovi prema okolnoj postojećoj izgradnji, uz prilagodbe akceptiraju ranija urbanistička rješenja kako bi se postigao prijelaz s postojeće prema novoj izgradnji, dok je centralni prostor potrebno nanovo promisliti, kao logičan završetak perivojnog trga Novi centar – Luščić. Novoformirana stambena izgradnja na rubovima s postojećom izgradnjom stvara omeđene zelene – pješačke zone, bez ulaza kolnog prometa. U nastavku „osi“, prema prvim padinama šume Kozjače planira se veća rekreacijska zona sa sportskim terenima vezanima na novoplaniranu osnovnu školu i dječji vrtić. Na najvišoj točki rekreacijske zone, na urbanističkoj “osi” postavlja se platforma vidikovca.
Perivojni trg “Novi centar – Luščić” dijeli gradska kružna cesta, koja je ujedno i razdjelnica Novog centra i četvrti Luščić. Sa sjeverne strane ove prometnice formira se širi zeleni pojas prema postojećoj izgradnji Novog centra, analogno perivojima oko povijesne Zvijezde. Ovaj pojas spaja već postojeće, ali razjedinjene parkove uz ovu prometnicu. Perivoj je pješački povezan preko prometnice rampom u zoni linearnog trga koji je paralelan šetnici u “osi” grada koja se radi prelaska ceste pretvara u nathodnik. Postojeći sustav rampi i terasa Doma HV početna su točka nathodnika koji se u novoformiranoj centralnoj “kaseti” na području bivše vojarne pretvara u pješačku ulicu na razini prvoga kata spojenih objekata.
Pozicioniran u novoformiranoj urbanističkoj “kaseti” u gradskoj četvrti Luščić, toranj svojom dispozicijom završava poteze linearnog trga i perivoja koji se protežu kroz gradske četvrti Novi centar i Luščić. Osim naglaska kraja parternih poteza, toranj tangira šetnicu – drvored u “osi” grada i stvara odnos s postojećim tornjem na početku linearnog trga, na spoju novog i starijeg dijela grada, te je tako dodatno naglašen linearni centar grada. Toranj je dio nathodnikom povezanih zgrada, koji je svojevrsna podignuta ulica, jer su na razini prvoga kata predviđeni javni i poslovni sadržaji duž cijelog poteza. Radi postizanja većeg protoka ljudi i održivosti više namjena, izgradnja povezana nathodnikom mješovite je namjene, a raspodjela po namjeni predviđa se horizontalno i vertikalno. Toranj je zamišljen kao zgrada mješovite namjene, te u varijanti koja je odabrana za ispitivanje mogučnosti tlocrta ukratko sadrži javno prizemlje s trgovačkim lokalima, prvi kat s javnim sadržajima, hotelske, poslovne i stambene katove, te vidikovac na 21. katu. Osnova misao je tlocrt koji omogućuje smještaj bilo koje navedene namjene neovisno o vertikalnoj dispoziciji kata, koji je svojevrsni okvir aktivnosti koje su potencijalno i promjenjive s vremenom.
Projekt tornja, nebodera, je ispitivanje i provokacija, što je vertikala u slici grada, kako uspostavlja odnos s postojećom izgradnjom i prirodnim okruženjem ovisno o katnosti, mjerilu i veličini. Može li se na istom, osnovnom tlocrtu, planirati bilo koja aktivnost i namjena neovisno o položaju tlocrta u presjeku, te što velik broj mogućih namjena znači za održivost projekta u smislu socijalnih interakcija, protoku ljudi, u smislu međuovisnosti, održivosti i promjenjivosti namjena – aktivnosti? Iako je središnji objekt, toranj mješovite namjene, s obzirom na trenutne uvjete i mogućnosti, predzimenzioniran, središnji dio koji je završetak perivojnih poteza zahtijeva reprezentativan objekt koji može biti i nešto drugo, manje katnosti, ali ipak javne ili mješovite namjene.
