Dubravka Metzger-Bjelajac: I dalje našu obitelj isplaćuju za Foginovo kupalište

"Nakon navlačenja je moj otac Dragutin Fogina mlađi dobio odštetu, pa je s tim novcem počeo nakon Drugog svjetskog rata, 1946., ponovno uređivati kupalište – kabine, restoran i ostalo. Nakon što je sve uredio – vlast mu je kupalište oduzela"

Autor: Marin Bakić

Dubravka Metzger-Bjelajac. Foto: Marinko Polović

Osamdesetpetogodišnja Dubravka Metzger-Bjelajac izravni je potomak čuvene obitelji Fogina, po kojoj se zove najpoznatije karlovačko kupalište, te obitelji Ribar, čiji je najpoznatiji predstavnik Ivan Ribar, predsjednik Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije i otac Ive Lole Ribara i Jurice Ribara, narodnih heroja poginulih u Drugom svjetskom ratu. Posebno je u jugoslavenskoj mitologiji upamćen Ivo Lola koji je kao tajnik Centralnog komiteta Saveza komunističke omladine Jugoslavije postao i ostao legenda i znamen komunističke omladine. D. Menzger-Bjelajac je kćer Ane Fogine i Dragutina Fogine mlađeg koji je, pogađate, sin tiskara i nakladnika Dragutina Fogine starijeg i Marije Fogine, knjižarke i nakladnice, ali i sestre još jednog znamenitog Karlovčanina Mirka Bezlaja, tipografa, novinara i filatelista. D. Menzger-Bjelajac godinama živi u Zagrebu, no i dalje održava odnose s Karlovcem i upravo je podarila Gradskom muzeju Karlovac značajnu zbirku obiteljskih uspomena.

Koliko često boravite u Karlovcu?

  • Jednom mjesečno navratim na tri dana. Ljeti se kupam na Korani bez koje ne mogu, jer je moj otac rekao da je nazdravija rijeka. U njoj se kupao i moj pradjed Andrija Ribar. Četvrto sam pokoljenje te obitelji.

Što Vam je Ivan?

  • Bio je ujak moje majke. Moja baka Marija Navračić, rođena Ribar, je bila udata za trgovca Janka Navračića koji je bio vlasnik trgovine pokraj Gimnazije Karlovac. Navračići su bili turopoljski plemići. Rano  je ostala udovica. Suprug joj je na dan zaruka kćeri klonuo preko stola – umro je od srčanog udara. Otvorila je potom trgovinu mješovitom robom, a pomagala su joj dva brata, od kojih je Andrija Ribar bio profesor na bjelovarskoj gimnaziji. Baka Marija je imala petoro djece – tri kćeri i dva sina. Svi su se poženili, poudali i stradali. Najmlađi sin, Ivan, je bio šumarski inženjer i na skijanju u Delnicama ga je jedan drugi skijaš slučajno udario skijom, od čega je naposljetku preminuo s 27 godina života. Oženio je Bjelovarčanku. Najstarija kćer je bila Zora, udana za jednog potpokovnika Nikolu, koji je bio rodom iz Like. Đurđica je bila učiteljica udata za arhitekta Kauzlarića. Radila je u Svetom Martinu. Obolila je i oglušila te nastavila živjeti u Zagrebu. Mirko je bio školovani oficir. Na Dubovcu su svi pokopani. Moja majka Ana, koju su svi zvali Nana, je bila učiteljica. Imala je dvije kćeri – mene i Biserku, koja se udala za liječnika Zvonimira Bischofa. Inače, moja majka je bila miss Karlovca 1928. godine. Udala sam se za strojarskog inženjera Vladimira Metzgera koji je smrtno stradao 1975. godine u prometnoj nesreći u Hrvatskom Zagorju kada se jedan grčki  vozač izravno zabio u automobil u kojem se moj muž, inače zaposlenik tvrtke “Rade Končar”, nalazio. To je bilo za pretjecanja. Kasnije sam se preudala za Aleksandra Bjelajca. Oboje smo imali po dvoje djece iz prethodnih brakova. To smo sve podigli, školovali, oženili, udali… Imam petoro unučadi i četiri praunuka. Jedna moja unuka ima četiri sina. U Karlovcu sam maturirala na gimnaziji, potom sam otišla u Zagreb na studij, a u Zagrebu sam se i udala.

Drugog supruga ste upoznali na groblju?

  • Kak’ to znate? Nisam mogla ući u automobil, jer je nespretno parkirao svoj, pa me pozvao na kavu. Nisam se predstavila imenom i prezimenom, no gledao me i rekao da me odnekud prepoznaje. Kad smo se predstavili ustanovili smo da je bio kolega s mojim pokojnim suprugom.

Dakle, s majčine strane ste Ribar, a s očeve Fogina?

  • Točno. Djed Dragutin Fogina je s 18 godina došao u Karlovac. Bio je tiskar. U Karlovcu je kupio tiskaru Ivana Prettnera i upoznao baku Mariju Bezlaj koja je otvorila mirazom knjižaru u kući doktora Tuškana. Stanovali su preko puta. Djed je bio veliki planinar dok nije obolio i preminuo 1937. godine, pa je baka ostala sama. Imala je tri sina i kćerku – Dragutina mlađeg, Božidara, Milivoja i Slavicu. Za rata su svi došli u Karlovac kod bake. Slavičin muž je otišao u Njemačku u zarobljeništvo. Moj otac je bio zarobljen i nismo za njega znali 11 mjeseci, a kad se vratio nismo ga uopće prepoznali. Kupalište je vodila moja majka. Imali smo i autošpediciju, tri kamiona, na Rakovcu pokraj kupališta veliku garažu. Otac je otvorio šljunčaru i bavio se vađenjem pijeska na Kupi. No, jedne noći su ga izmlatili, pa je sve pustio nizvodno, i bagere i čamce. Imali smo i konje, vozilo s dva kočijaša, štala je bila kod bake Navračić u dvorištu… Svaka država mu je sve uzela, zajedno s kupalištem. Desnu obalu smo prodali Gradu.

Fond za naknadu oduzete imovine Vam plaća odštetu zbog nacionalizacije zemljišta?

  • Točno. Vratili su nam zemljište, pa smo dio prodali Gradu jeftino. Tamo su sada napravili slatkovodni akvarij. Sve preko puta kupališta je bilo naše. Meni i sestri su nešto, dakle, povratili i imovinu polako prodajemo.

Jeste li riješili sve poslove s Gradom?

  • Nismo. I dalje nije rješeno pitanje zemljišta na kojem se nalazi kupalište. Dužni su nam do 2020. godine plaćati minimalan mjesečni iznos kao odštetu za zemljište. Imamo još zemljišta na Rakovcu koja bismo prodali, no Grad tvrdi da se na njima ne može ništa graditi, a Majderov put prema Korani je radio moj otac skupa s braćom Tomić, velikim plivačima. Posjedujem čak i račune za to.

Brat Vaše bake Fogine je Mirko Bezlaj?

  • Tako je. Slovenci su. Bio je veliki filatelist i vodio je tiskaru. On i moja baka su stanovali su na Rakovcu gdje su njihovi roditelji imali veliku kuću s gostionicom. No, netko tko im je ostao dužan je zapalio gostionu. Ostalo nam je pola kuća, vraćeno je nasljednicima obitelji Fogina.

Uglavnom, Vaš djed je došao kao stručnjak iz Samobora?

  • Tako je. Morao je nešto prvo stvoriti – otvoriti tiskaru – pa se tek onda ženiti. Prvo su stanovali u kući doktora Tuškana, a potom kupili ovu kuću gdje je ljekarna, renovirali je i napravili tiskaru u prizemlju, a knjižaru su imali u Tuškanovoj, jer nisu htjeli uklanjati apoteku, pa je tako i opstala godinama. Vraćena je meni i mojoj sestri Biserki, Dragoru Nikoliću i Branimiru Fogina. Nas četvoro smo vlasnici prostora u kojem djeluje apoteka. Stan iznad moram prodat, jer su mi sva djeca u Zagrebu. Najstariji unuk radi u Osijeku kao muzeolog i arheolog. Uglavnom, moj djed je prepisao tiskaru na baku, pa su još otvorili knjižaru. No, oduzeli su joj to 1948. godine. Osudili su je na godinu dana zatvora kao ratnu profiterku. Imala je tada više od 80 godina, pa je Milivoj, njezin srednji sin, odlužio kaznu umjesto nje. Nije imala od čega živjeti. Sve su nam uzeli – samo su nam stan na prvom katu ostavili. Zaplijenili su prizemlje, potkrovlje i podrum i tek su nam nedavno to vratili.

Kakva je to bila knjižara?

  • Svi smo tamo radili, kao i u tiskari. Morali smo si zaraditi kao djeca u knjižari. Baka je bila jako stroga. U knjižari su radili moja majka i Slavica. Njezin muž je se 1945. vratio iz logora. Uglavnom, konje su uzeli, aute – bez svega smo ostali taman kad smo sve otplatili.

U Karlovačkom leksikonu piše da je imovina oduzeta 1941. godine. Je li oduzeta početkom rata ili nakon njegovog završetka?

  • Početkom rata su nam oduzeli automobile koje smo držali u sklopu špedicije, a 1947. ili 1948. godine knjižaru.

U Karlovačkom leksikonu piše da M. Fogina vodi knjižaru nakon smrti supruga do 1941. godine kada je konfiscirana.

  • To nije točno. Te godine smo još radili, dolazili su Talijani, popravljala su se nalivpera…

Kakva su Vam sjećanja na rat?

  • Moj otac je otišao na vojnu vježbu 1939. godine, pa se tamo zadržao na školovanju. Bio je oficir arteljerac. Naposljetku je branio Beograd. Nekako se iščupao otuda, mada je majka već bila obaviještena da je poginuo, ali nije u to vjerovala. Nakon 11 mjeseci se pojavio 20 kilograma lakši. Bio je u zarobljeništvu do 1942. godine.

Gdje?

  • Na nizozemskoj granici. Moj otac je sudjelovao u borbama i u Prvom svjetskom ratu u Rusiji i na Galiciji i vratio se odlikovan. U Prvi svjetski rat je otišao sa 16 godina starosti. Uglavnom, kad se vratio iz zarobljeništva 1942. godine kao domobran je služio u Zagrebu. Tamo je živio do 1945. Potom se skrivao. Navratio je do Karlovca da pogleda kupalište, a čuvar, naš namještenik, ga je primijetio i prijavio. Te noći su došli po tatu, pa je završio u logoru negdje u Srbiji. Majka ga je uspjela spasiti posredstvom svog ujaka. Po povratku u Karlovac moj se otac počeo baviti trgovinom drva, pijeska… Gdje god se nešto gradilo, savjetovao je, no nitko ga nije htio slušati niti kada su radili novu i neispravnu skakaonicu na kupalištu. Prethodna je bila ispravna. Bio je direktor hotela “Korana”, a nakon toga je otišao u privatnike.

Do kada je živio?

  • Živio je 90 godina. Rođen je 1898. Kad je skočio na glavu s 80 godina života s osam zamaha je preplivao Koranu. Bio je plivački prvak u svoje vrijeme. Studirao je u Beču tri godine dok mu nije otac obolio. Tada se morao vratiti da vodi knjižaru i tiskaru, jer je baka imala samo nižu srednju školu, a trebalo je biti školovan. Nakon što je djed 1937. godine umro baka je vodila knjižaru, a otac se bavio drugim poslovima.

Kupalište je kupio 1929.?

  • Gradilište je kupio 1928. godine, a počeo je uređivati godinu kasnije. S obzirom da je obala bila razrovana, stupio je u vezu s oficirima i vojska je pilotirala obalu hrastovim trupcima. Potom je sve bilo lakše.

Za preuređenja kupališta Vaš otac je angažirao znanog arhitekta Stanka Bloudeka, projektanta skakaonice na Planici, da projektira skakaonicu na Korani?

  • Tako je. Otac je potom pozvao jednog mađarskog trenera koji je djecu učio plivati. Niti jedan Rakovčan se nije utopio. Kupalište je bilo razdijeljeno na plitku, srednje duboku i duboku. Kupalište je bilo ograđeno, a čuvao nas je naš pas. Pola godine smo živjeli na kupalištu gdje su bili restoran i posebna soba u kojoj smo stanovali od svibnja do listopada.

Kako je do rata živjelo kupalište?

  • Jako lijepo. Dolazili su trgovci, advokati, liječnici, imali su rezervirane kabine… Govorilo se da je to bilo elitno kupalište. Dobro je poslovalo, dok je bilo lijepo vrijeme. Za kiše je bilo grozno. Vozio je vlak iz Zagreba i Zagrepčani su se dolazili kupati nedjeljom. Otac je to organizirao sa željeznicom. Svatko je kupio ulaznicu, ali je dobio sladoled. I danas čuvam te ulaznice.

Sjećate li se skakača i plivača kao što su Mirek Vinski ili Bogomil Grilc?

  • Kako ne?! Grilc je bio super skakač. Kada je skakao trebala je bit tišina i mir. Rakovčan Mirkec ga je oponašao i uvijek je pao na trbuh, leđa, uglavnom bilo je smiješno. Ostali su mi stolci, suncobrani, pečati s kupališta, mnogo obiteljskih predmeta, slika… I sama sam skakala. Jednom sam se čak ozlijedila – iako sam bila u povojima noge sam kupala. Nisam mogla bez kupanja.

Je li kupalište zamrlo za Drugog svjetskog rata?

  • Talijani su napravili spavaonice na kupalištu. Tamo su živjeli. Ispod visokih kabina su bile skupne. Tamo smo uzgajali koze ili zečeve, kokoši… Otac nam je kupio svakome kozu. Štrikali smo veste, preli… Otac je svašta smislio. Moji bratići, sestra i ja smo dolazili na kupalište i Talijani su nam tamo dali za jesti dok je otac bio u zarobljeništvu. Talijani su lovili i jeli mačke čak. Kako su došli, sve su uništili – iskopali su rovove i ogradili kupalište žicom. Plašili su se partizana. Nakon rata je otac tražio odštetu. Rekli smo mu da sve pusti, da Gradu i da odemo u Zagreb, međutim nije htio. Jako je volio Karlovac i karlovačke rijeke, a i majka mu je bila živa. Bio je najstariji sin koji je brinuo o braći nakon smrti svoga oca. Nakon navlačenja je dobio odštetu, pa je s tim novcem počeo uređivati ponovno kupalište – kabine, restoran i ostalo. Nakon što je sve uredio – vlast mu je kupalište nacionalizirana. Umjesto da ga postave za upravitelja, postavili su nekog bezveznjaka koji se u ništa nije razumio. Nije se ulagalo u kupalište i ono je propalo. A mi smo jako puno radili na tom kupalištu – svakog proljeća smo dovozili pijesak i radili bazene, održavali teren i objekte zimi, klizali se na ledu.

Unatoč nacionalizaciji ste i dalje dolazili na kupalište?

  • Bilo mi je grozno kada smo morali plaćati ulaznicu, a dolazili smo na svoje. Za rata su se napravile četiri kabine u jednoj kućici. Od oficira koji su se tamo kupali otac je tražio da, kada napuste Karlovac, kabine ostanu. Kabine su opstale, a nakon promjene vlasti ta kućica je dana na korištenje Ribaru i njegovoj ženi Cati Dujšin-Ribar, jer su povremeno boravili na vili u Korani. Tu smo se dolazili kupati, jer je Ribar bio naš stari ujak, pa nismo trebali plaćati.

Kakva je bila osoba?

  • Jako dobra, ali jako nesretna. Sinove su mu ubili, suprugu Tonicu Ribar strijeljali… Po dolasku u službu u Đakovu nakon završetka studija na Pravnom fakultetu u Zagrebu upoznaje se s Tonicom, udovicom s troje djece. Oženio se s njom, njezinu djecu posvojio, i s njom imao još dva sina.

Jeste li poznavali Juricu i Lolu?

  • Naravno. Jako dobro smo se slagali. Dolazili su na Koranu na kupanje i kod djeda, ali se nikad nije politiziralo. Pamtim Lolu po tome što je skinuo sat s ruke i poklonio mi ga je, jer sam znala odgovoriti na njegovo pitanje koliko je sati. Imala sam tada sedam ili osam godina. To su bili pametni dečki koji su tragično završili.

Kakva je ranije bila Korana?

  • Bistra. Svaki ste kamenčić na dnu mogli vidjeti.

Možete li usporediti Karlovac iz vremena o kojem govorimo i ovog?

  • Danas je grozno. Prije je bio red ispred knjižare, a sada se ne mogu kupiti niti kruh i mlijeko u Zvijezdi. Zašto barem ne naprave parkiralište na Starom placu ili iza vojarni. Bilo je ranije sve puno vojske, pjevalo se, trubilo… Sjećam se kako sam se igrala s ogledalom na prozoru na način da usmjerim zrake sunca vojnicima koji su prolazili. Jedan je strogim glasom rekao mojoj majci: “Vaša kćerka dežurnog oficira svjetlom gađa u oči!” Bile su crkvene procesije, prozori su bili ukrašeni cvijećem… Sasvim drukčije je to bilo nekada. Hvala Bogu, imamo cvijeće na prozoru. Moji su se družili s liječnikom Gajom Petrovićem, Franjom Lasićem, doktorom Živkom Tuškanom… Organizirane su zabave u Zorin domu. Doktor Petrović je mojoj majci pisao pjesme. I drugi su bili zaljubljeni u moju majku. I sama sam imala široko društvo, no svi su pomrli. Bilo je sve puno đaka po ulicama, vozili smo se u čamcima, igrali lovice…

Koje uspomene su Vam najdraže?

  • Na kolegice kojih sam mnogo imala. Bila sam dobra s profesoricom Ivanom Protulipac, udanom Lisac, koju smo zvali Ženika, Gordanom Tuškan, Lidijom Lihtar, udanom Ofner. To je bilo društvo koje je došlo k meni i uvijek smo slavile nešto. Evo, sad je par godina da nema više nikoga. Možda je poneka u domu za starije i nemoćne. I sama sam razmišljala o tome da se vratim u Karlovac, da odem u dom. Sad se uglavnom bavim s unucima i praunucima. Članica sam Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu. Imamo lijepe izlete i predavanja, no od lani me boli kuk, pa ne idem tako često više, jer hodam pomoću štapa. Karlovac mi je nezaboravan po lijepim promenadama, parkovima, prozorima u cvijeću, šančevima u zelenilu i pogledu na slap Korane i stare vrbe.
Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije