“Cijela zemlja je talac diletantizma i neodgovornosti kakvu u Hrvatskoj još nismo vidjeli”, ocijenio je predsjednik Istarskog demokratskog sabora Boris Miletić u intervjuu danom Novom listu u srijedu. Kako političari diletantizmom mogu držati zemlju kao taoca kada u politici po definiciji niti nema drugoga do diletantizma? Mogu, ako primijenimo sekundarno, pejorativno, značenje pojma diletant. U tom bi se slučaju radilo o nestručnjaku koji je umislio da je stručnjak.
Most nezavisnih lista, zaglavni kamen vlasti, non-stop je spominjao potrebu da se u politiku uključe stručnjaci. Ne primjećujemo više da se za to zalažu, barem ne u mjeri u kojoj su to ranije činili. Možda smatraju da je taj zahtjev ispunjen samim njihovim dolaskom na vlast. No, ti “stručnjaci” su uspjeli od političkog sustava i procesa u vrlo kratkom vremenu napraviti lakrdiju. Naravno da se radi o potpunom nerazumijevanju pojmova i jedina reforma koju bi Most u ovoj situaciji mogao provesti, i to mimo svoje volje, odnosno svijesti, je da se temeljem te njihove prakse konačno počnu poštovati pojmovi u javnom govoru. No, niti to se ne čini izglednim s obzirom da je novi predsjednik Hrvatske seljačke stranke Krešo Beljak nakon čitavog izbornog i postizbornog procesa zasićenog mostovskim rječnikom govorio o – stručnjacima u politici. Dakle, vrlo su male šanse da bi postojeće političko stanje i nedavno iskustvo mogli uroditi mnogočime dobrim ili bilo čime.
Hrvatska živi ono što je izabrala – politički kaos, demagogiju i nemoćni populizam. S jedne strane ih šire stranke takozvane Domoljubne koalicije predvođene Hrvatskom demokratskom zajednicom, a s druge Most. Jednima se populizam i demagogija svode na nacionalizam, drugima na borbu protiv “političke kaste” i za “zaštitu nacionalnih interesa”. Jedni neuspješno žele uvesti orbanovski stil vladanja u Hrvatsku, a drugima su se u realnom političkom životu omiljene krilatice razotkrile kao fraze i floskule. Mostovci, koji su sebi namijenili ulogu psa čuvara države od “korumpiranih političara”, “uhljeba” i inih, mostovci, čija je jedina svrha biti “korektiv” u vlasti, odjednom prilično olako prelaze preko činjenice da je supruga Tomislava Karamarka Ana bila konzultantica MOL-a. Javni diskurs je upravo prvi potpredsjednik Vlade doveo do imbecilnosti kada se počeo braniti od prozivki za taj neodrživi odnos obranom malog i srednjeg poduzetništva.
Urušeni su svi standardi koje su mostovci kanili unaprijediti ili očuvati u vrlo kratkom roku. Njihov se kredibilitet topi svakom taktičnom reakcijom, svakim politikantskim istupom i spinom jer je to upravo ono zbog čega njihovi glasači nisu svoje povjerenje dali velikim koalicijama. “Iz vedra neba” odnekud se pojavljuju u medijima intervjui s “najvažnijim osobama u vlasti” za koje prosječan građanin nikad nije čuo, koji se nisu kandidirali niti na jednoj listi. Gdje je sve koncentrirana politička moć i kod koga? Politička klima stvorena nakon izbora, a posebno nakon oblikovanja vlasti, sve je gora, a prošlo je tek nekoliko mjeseci. Obično se na početku mandata javlja optimizam, no ako je u ovom slučaju bio prisutan, rekordnom brzinom je iščeznuo iz društva. Kako s takvim političkim ugođajem odraditi još tri i pol godine mandata?
Nije izgledno da će se politička atmosfera poboljšati. Jedino što je Most uspio osigurati su – deforme. Ekonomija se giba manje-više po nekoj svojoj inerciji i nikakve mjere se neće provesti koje donijele veći otklon od toga, a nacionalizam je jači no što je bio jer se Most “ne bavi ideologijom”. Jedinu reformu koja im je bila na dohvat ruke – reforma političke kulture – odbacili su koalicijom sa strankama koji su imali toliko smjelosti da se, u odnosu na ostatak društva, proglase Domoljubnom koalicijom. Božo Petrov i ekipa honorirali su nacional-šovinizam kojeg je stranka pod Karamarkovim vodstvom poticala, a međunarodna bruka i proliferacija ideoloških sukoba izravna je posljedica toga. HDZ-u su potrebna dva uzastopna mandata u oporbi da se reformira, a da Hrvatska postane uljuđenije društvo. I to nije navijački stav za Socijaldemokratsku partiju Hrvatske, nego nešto vrlo očigledno. No, u Metkoviću to ipak nisu uvidjeli jer su “slijepi na ideologiju”.
Drugi je problem što se Most odmah nakon izbora nije razišao na pojedine nezavisne zastupnike ili skupine. Sada imamo na vlasti para-stranku u kojoj nije jasno baš niti kako djeluje unutar sebe. Sve to, imenovanje osobe bez političkog iskustva, poznavanja prilika u zemlji i izbornog legitimiteta za premijera doprinosi lošem rejtingu vlasti. Vlast se uporno bori protiv komunističkog nasljeđa, no jedna partizanska formula je ipak sve popularnija – “Preko vode do slobode”, bila ta voda Sutla, Mura, Kupa, Drava ili Atlantski ocean.
