Hassan Haidar Diab: Optužuju me da sam islamofob

Autor: Miroslav Katić

Hassan Haidar Diab na Polkaviewu u Knjižnici za mlade u Karlovcu 27. travnja 2016. Foto: Marinko Polović

Večernjakovac Hassan Haidar Diab je iskusan i cijenjen ratni reporter te kandidat za novinara godine. Od Arapskog proljeća je bio dvadesetak puta u arapskim zemljama iz kojih je izvještavao. Razgovarali smo s njime u petak u Knjižnici za mlade na Polkaviewu, kojeg su organizirali Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka i Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, o izbjegličkoj krizi, opasnosti od terorizma, stanju na Bliskom istoku, ali i o njegovom bliskom prijatelju Željku Malnaru s kojim je putovao putevima Aleksandra Makedonskog. Gdje nije posebno naznačeno, pitanja su voditelja razgovora, a “PP” označava pitanje iz publike.

U kojim okolnostima ste došli iz Libanona u Hrvatsku?

  • Osamdesetih godina prošlog stoljeća, za Hladnog rata, je i dalje postojao Pokret nesvrstanih kojem su pripadale i Jugoslavija i Libanon. Jugoslavija je tada bila jedna od najjeftinijih zemalja za studiranje. Bez obzira kako ocjenjujemo Josipa Broza Tita danas, tada je bio “in”. Svakome koji je htio studirati novinarstvo ili politologiju bilo je privlačno to učiniti u njegovoj zemlji. Došao sam u Zagreb nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Dobio sam stipendiju i došao sam preko razmjene studenata. Mogao sam birati hoću li u Zagreb, Beograd, na Kosovo ili u Skopje. Odabrao sam Zagreb i tu sam ostao. Zagreb je moj grad i volim ga.

Čini se da se u Siriji ponovno blokovski dijeli svijet?

  • Sirija je “pitanje svih pitanja”. Nažalost, ta je zemlja danas mjesto sukoba svjetski moćnih država, a da ne govorimo o regionalnim i lokalnim silama kao što su Saudijska Arabija i Iran. Rat će tamo, nažalost, još dugo trajati i vidjet ćemo još mnogo žrtava. Istovjetan je ratu u Libanonu koji je trajao 15 godina. Inicijatori tog sukoba su bile velike svjetske i regionalne sile. Ako biste danas pitali prosječnog Libanonca o tom ratu koji je započeo 1975., a koji je završio 1990. godine, zašto je započeo, ne bi znao odgovoriti. Rat u Siriji je posljedica utjecaja interesa velikih. Predratna Sirija je bila jedina država na svijetu bez vanjskog duga. Tamo se o trošku države školovalo od vrtića do završetka sveučilišnih studija. Zdravstvo je bilo besplatno. Svaki je Sirijac živio pristojno, a zašto je došlo do pobune protiv režima, kako se voli kazati, i rata treba pitati velike sile. Sirijski problem je izuzetno složen. Jako dobro znamo da je rat protiv Sirije u biti rat protiv Irana i Hezbollaha, jer je Sirija tu glavna osovina – kroz nju prolazi sva pomoć Hezbollahu, danas izuzetno moćnoj organizaciji od koje je Izrael izgubio rat. Ne može se Hezbollah uništiti, ako se ne ovlada Sirijom. Američki general u miru Wesley Clark je rekao da je Islamska država i stvorena kako bi se suprotstavila Hezbollahu i Iranu. Postoje dokumenti koji su procurili u javnost iz kojih je razvidan način financiranja Isila. Dakle, ne vjerujem da će rat u Siriji brzo završiti. Problem je i što su mediji uglavnom pod utjecajem američke politike i skrivaju neke istine. Ne mora me Hrvatsko novinarsko društvo nagraditi, ali sam nominiran zato što sam bio u pravu u svemu što sam napisao. Išao sam protiv vjetra i čitavog svijeta, jer sam uporno govorio što sam vidio. Nažalost, danas novinari sjede u svojim redakcijama i pišu sve i svašta ili prenose izvještaje. Bio sam svugdje i iznio što sam vidio. Pet godina sam bio izložen strašnom pritisku. Nazvali su me iranskim špijunom, plaćenikom Bašara al-Asada, spavačem Hezbollaha i slično samo zato jer sam htio čitateljima ponuditi istinu. Prvi sam, primjerice, pisao o tome da među islamskim ekstremistima ima i građana država s područja bivše Jugoslavije, jer sam vidio koje brojeve telefona koriste. Nema slobode novinarstva, nažalost. Možda sam pomalo lud jer sam išao kontra vjetra, no nije li se isplatilo? Divim se velikim piscima i analitičarima koji koriste ono što sam iznosio prije pet godina. Nisam lumen, ali jesam rođen u Beirutu i poznata mi je situacija na Bliskom istoku.

Arapsko proljeće je započelo provedbom plemenitih i romantičnih ideja rušenja diktatorskih režima. Nositelji proljeća su bili intelektualci. Kako smo došli do tolikog porasta fundamentalizma?

  • Arapsko proljeće je počelo u Tunisu, a nastavilo se u Egiptu. Prvi moj izvještaj s trga Tahrir u Kairu za Večernji list je bio o tome da prosvjed organizira Muslimansko bratstvo. Vidio sam to. Po povratku iz Egipta sam bio pozvan na jednu konferenciju u Madrid gdje sam rekao da me je strah, jer ne vidim alternativu srušenom režimu. Hoćemo li dovesti islamiste na vlast? Bio sam i tada proglašen zagovornikom diktatura. Muslimansko bratstvo od 1920-ih pokušava doći na vlast, a Arapsko proljeće im je pružilo priliku za to. To je izuzetno jaka, financijski moćna, organizacija. Oni su potencirali Arapsko proljeće i iskoristili ga. Na vlast je došao Muhamed Mursi koji je htio stvoriti islamsku državu koja bi neistomišljenike vješala. Sve je to bilo jasno, ali je vladala tada nekakva euforija. Na Tahriru me jedan Egipćanin, jer sam došao iz Europe, pitao može li u demokraciji popiti pivo i baciti ga iz automobila bez sankcija. Ne može se preko noći stvarati demokraciju u zemlji koja je stotinu godinu bila pod diktaturama. Nažalost, takve zemlje niti ne mogu funkcionirati bez diktatura. Uzmimo primjer Libije u kojoj živi više od dvije stotine različitih plemena. Svako od tih plemena ima svoju filozofiju, svoje viđenje kako zemlja treba izgledati. Zamisli nekome od njih predati vlast, a ne zna ništa o životu, nije se maknuo iz pustinje. To je problem. Što smo dobili rušenjem Moamera Gadafija? Počeli smo potom rušti Asada, a tada sam komentirao da on nije niti Gadafi niti Hosni Mubarak. Sreća je što je i dalje na vlasti, unatoč tome što je u zemlji anarhija, kao što je i u Libiji u kojoj je 1269 različitih i naoružanih frakcija. Bio sam u Libiji i slušao posljednji Gadafijev govor. Rekao je: “Rušit ćete me, ali ćete zapamtiti dan mog odlaska. Plakat ćete za mnom”. Danas Libijci plaču za njime. Bio sam nedavno u Libiji, na svakom punktu morao pokazivati dozvole, jer svaki lokalni šerif drži po jednu ulicu. Želimo li takav novi svjetski poredak? Uvozili smo demokraciju, a stvorili im anarhiju, rat i terorizam. To je Arapsko proljeće.

Za arapski svijet je najbolja diktatura?

  • Apsolutno. Otkako postoji, Libanon ima parlamentarni sustav. Papa Ivan Pavao Drugi uvijek je preporučivao Libanon za uzor zbog suživota kršćana, muslimana i drugih. Ali se to razvijalo godinama. Ne možeš sutra očekivati da će demokraciju prihvatiti oni koji nemaju pojma što je to, ne zna što su ljudska prava. U Egiptu mogu donijeti zakon da žene ne smiju nositi burke, a potom bi se organizirale demonstracije koje bi se pretvarale u tučnjavu i razbijanje. Demokraciju treba učiti kao što je uči i Hrvatska 25 godina od pada komunizma. Naraštaji su odrastali pod diktaturom. Svakog puta kada bi upalili televiziju spominjao bi se predsjednik ili Alah. Dakle, demokracije nema, a onda je naglo uvodiš. Svijet je napravio veliku grešku koju ćemo skupocjeno platiti.

Jesu li postojale istinske namjere da se uvedu demokracije ili se htjelo rušiti diktature koje im nisu dale pristup resursima pod njihovim uvjetima?

  • Vele moji seljaci da žanješ kao što siješ. Nije li u Saudijskoj Arabiji veća diktatura nego što je postojala u Egiptu? Zašto u potpunosti podržavamo Saudijce? To je licemjerje. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je prije nekoliko dana posjetio Zagreb, a diktator je. No, postoji interes, pa je došao u posjetu. Tako je Ivo Josipović kao predsjednik primio jednog saudijskog šeika, nakon čega smo trljali ruke očekujući da će sada pare padati s neba, da će bacati američke dolare iz aviona. Sve zemlje Arapskog zaljeva su nedemokratične. Zašto uživaju potporu Sjedinjenih Država? Bio sam nekoliko puta u Iranu i ostao sam šokiran za prve posjete. To je bilo 2011. godine. Čitao sam sve najgore o toj zemlji i očekivao sam da će me osuditi na smrt i objesiti na dizalici zbog repića kojeg nosim. Nisam mogao vjerovati kako život tamo funkcionira – nema nikakve veze s onime što čitamo u medijima o toj zemlji. Kad nam je potrebno, rušit ćemo režime, a kad nije predstavljat ćemo ih pozitivno.

PP: Kako intelektualci u tim zemljama komentiraju stanje i što čine da se poboljša, da se postigne unutrašnji konsenzus?

  • Intelektualci su izgubljeni, nažalost, i nemoćni. Što može učiniti jedan intelektualac, ili sto njih, u Siriji danas kada je samo Katar potrošio 14 milijardi dolara na to da ocrni Asadov režim, a da ne pričam o silnom naoružanju koje dolazi protivnicima režima? Intelektualci su svjesni situacije, ali su nemoćni. Vanjski utjecaj prevladava.

PP: Rusija se uključila u sirijski sukob i Vladimir Putin je postao svojevrsni junak te priče. Kakav je utjecaj Rusa u Siriji?

  • Optužili su me da sam rusofil. Nekidan sam čitao čak i da sam ruski agent. Putin drži ključeve rješenja problema na Bliskom istoku. Jedina baza koju Rusija ima na Bliskom istoku nalazi se u Siriji. Putin je krenuo u munjevitu operaciju koja nas je sve iznenadila. Saudijska Arabija je pripremila vojni udar na Asadov režim, što je Putin shvatio i ušao u Siriju da spriječi pad režima. Više je od tri tisuća boraca Islamske države koji su došli s Kavkaza koji bi se jednog dana vratili tamo. Putin je ciljano išao na to da ih uništi. Putin je spriječio dodatnu katastrofu za Siriju. Njegova vojna intervencija je dosta oslabila Islamsku državu. SAD i koalicija koju predvode godinu “roka” jednu terorističku organizaciju koja umjesto da gubi teritorije osvaja nove. Kakvi su to napadi? Režim Sadama Huseina su srušili u 20 dana, a Irak je bio šesta najmoćnija zemlja na svijetu, najjača zemlja na Bliskom istoku. I talibanski režim u Afganistanu su srušili brzinski. Dakle, mogli su i Islamsku državu uništiti, ali nisu htjeli. Putin je u potpunosti promijenio vojnu ravnotežu. Islamska država je bila nadomak Damaska. Svi islamisti su isti – nema ekstremnih i umjerenih. Sirija je postala ključna zemlja na Bliskom istoku i palestinsko-izraelski sukob je pao u drugi plan. Tko dominira Sirijom drži 95 posto situacije pod kontrolom. I Amerikanci sad šalju snage na područja koja drže Kurdi.

PP: Jeste li ikada razgovarali s bombašima samoubojicama?

  • Jesam, ali ne s onima koji pripadaju Islamskoj državi, nego Hamasu. Izmanipulirani su i toliko su radikalno u vjeri da su uvjereni da će istog trena kad se raznesu i ubiju dvojicu, trojicu ili stotinu “nevjernika” uživati u raju s djevicama i ručati s prorokom Muhamedom. No, zaboravljaju na jedan citat u Kuranu koji kaže da onaj tko ubije nedužnog čovjeka kao da je ubio čitavo čovječanstvo i Bog mu to nikada neće oprostiti. Ne predstavlja im više toliko zadovoljstvo ubiti kršćanina, nego muslimana koji ne dijeli njihova uvjerenja.

PP: Nastavlja li se preko situacije u Bliskom istoku sukob SAD-a i Rusije?

  • Rivalstvo između te dvije sile uvijek postoji i obje teže dominaciji. No, glavni problem na Bliskom istoku je sukob između Saudijske Arabije i Irana, šiitske zemlje koja želi dominirati regijom, kao i sunitska kraljevina. Prema tomu, više bih pratio taj odnos, nego sukob supersila.

PP: Hoće li se raskinuti savezništvo Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije nakon što nafta izgubi na važnosti?

  • Ne znam kakvu će novi američki predsjednik provoditi politiku, no očigledno je da Amerikanci rade odmak od Saudijske Arabije. SAD nije toliko ovisan o naftnim derivatima kao što je bio ranije, a vidjeli smo i kako su saudijci ponizili Baracka Obamu za njegove posjete. Sukob tinja otkako SAD nisu intervenirale vojno u Siriji i Jemenu kada su Saudijci to zatražili. Problem je i umiješanost članova saudijske kraljevske obitelji u napade od 11. rujna 2001. godine. Amerikanci sve više u rješavanju problema na Bliskom istoku partnera vide u Iranu. Kada je na vlast u Saudijskoj Arabiji došao kralj Salman bin Abdulaziz, predvidio sam da ćemo ući u seriju kriza i ratova, jer kada pogledaš njegovu povijest vidiš da je blizak vjerskim poglavarima i da dugo ima ratnu retoriku. I zapadni mediji pišu da je luđak. Zanimljivo, Saudijska Arabija nikad nije imala deficit, a ove godine iznosi sto milijardi dolara zbog financiranja rata u Siriji i agresije na Jemen gdje su upali bez odobrenja Ujedinjenih nacija.

PP: Što Saudijska Arabija treba učiniti da zadrži savezništvo s Amerikancima?

  • Moraju totalno promijeniti politiku. Njihova je politika uvijek na rubu ekstremizma. Utemeljitelj vehabijske ideologije je Saudijac i gotovo svi Saudijci su sljedbenici te sekte, pa bi vlast, ako bi počela raditi odmak od toga, pala. Ovisni su o vehabizmu. SAD je neko vrijeme imao koristi od savezništva sa Saudijskom Arabijom, a sada manje, no neće ga se ipak olako odreći kako bi njime Irancima uvijek mogli zaprijetiti. Saudijska Arabija je od dolaska Salmana na vlast skrenula u totalnu krajnost, što se vidi po ratu u Jemenu i većem valu terorizma u svijetu kojeg oni zasigurno financiraju.

PP: Čini li Vam se da se islam kao religija pokušava potkopati i prikazati u ružnom svjetlu? Svjedočimo li ratu protiv islama?

  • Ne. Ekstremista je samo pet posto, 95 posto muslimana se ne slaže s fundamentalistima koji svojim zvjerstvima dolaze do izražaja. Islamofobija je primitivna. Izgubljeno je povjerenje između kršćana i muslimana. Zovem se Hassan, no ne moram plaćati cijenu toga što je neki islamski terorist ubio nekoga. U konačnici, ateist sam i ljevičar. Vjerske vođe potenciraju sukobe. Pronalaze citate iz Kurana i iznose ih, a uopće ne shvaćam što žele kazati. Najveća je tragedija što takve vjerske vođe opstaju. No, takozvani obični ljudi ne bi trebali gledati na svakog muslimana kao na terorista. Pišem članke o položaju kršćana na Bliskom istoku, u Pakistanu… Novinari koji prate vjerske zajednice samo trče za vjerskim poglavarima.

Postoji li mogućnost da Kurdi dobiju federalnu jedinicu u Siriji?

  • I Amerikanci i Rusi su složni da je primjena dejtonskog modela jedino rješenje za Siriju. To bi značilo da se ustanove tri federalne jedinice – kurdska, sunitska i alavitska. Čak su Amerikanci u Sarajevo doveli pripadnike sirijske oporbe da im pokažu kako taj model funkcionira. Jedino je rješenje za sirijski problem uistinu taj model. Očigledno je da Kurdi odbacuju Asadovu vlast kao niti suniti. Alaviti ne mogu više biti dominantni. Govorimo o dalekoj budućnosti, no jedino rješenje je primjena modela koji postoji u Bosni i Hercegovini.

Ima li u antirežimskim sunitskim snagama umjerenih?

  • Čine samo pet posto sunitskih snaga, ali polako nestaju. Hafez al-Asad je sravnio sa zemljom 1982. godine Hamu, grad nešto veći od Karlovca, da uguši pobunu islamista. Sirija jest sekularna država, no suniti su bliski sa Saudijskom Arabijom i uglavnom dijele njezinu ideologiju. Neke druge njihove snage dijele iste ciljeve s Islamskom državom, ali ne kontroliraju mnogo teritorija.

U Damasku vlada sekularizam?

  • Alaviti su nevjerojatne “biljke”. Nevjerojatna je to vjera. Sve slave, nisu ograničeni na jednu vjeru. To je fascinantno. Ako posjetiš alavita za Uskrs, vidjet ćeš da je obojio jaja. Drugdje, ako samo spomeneš Isusa Krista, iako ga Kuran spominje, odrube ti glavu.

PP: U Jemenu je velik broj žrtava, ali nisu toliko zanimljive kao one u Parizu i drugdje na Zapadu. Je li izbjeglički val posljedica ratovanja i jesu li izbjeglice trebale ostati u svojim zemljama i je li u redu da Europa zatvara granice?

  • Iz Jemena je najmanje izbjeglica. Zamislite da sutra Hrvatska pošalje vojsku u Bosnu i Hercegovinu. Bila bi u tom slučaju proglašena agresorom i trpila bi sankcije. Saudijska Arabija je okupila koaliciju zemalja Zaljeva da ratuju u Jemenu bez ikakve rezolucije UN-a. Svakog dana u Jemenu pogine više ljudi nego u Siriji. Tko od medija izvještava o tome? Niti jedan, jer im tema nije zanimljiva. Dan prije napada u Parizu dogodio se stravičan napad u Beirutu kada je ciljano napadnuta škola. Javio sam redakciji da je poginulo više od 60 ljudi i da ih je više od tri stotine ranjeno. Urednik mi je rekao da o tome napišem vijest. Drugog dana se dogodio Pariz, a novine su tome posvetile ogroman prostor, uvelike se događaj analizirao. Nije nas briga što se događa na drugom kraju svijeta. Svakog dana pogine do tri stotine Iračana. Koliko Sirijaca pogine? Treba li spominjati što se događa u Pakistanu i Afganistanu? Napisao sam u jednom tekstu da nam je Raka možda daleko, ali da je Libija mnogo bliže – doći će bradonje i nama. Izbjeglički val se ne može zaustaviti. Prave izbjeglice – možda se netko ne slaže sa mnom – nalaze se u Turskoj, Libanonu i Jordanu. Porušene su im zemlje i ostali su bez najmilijih. U Libanonu je oko dva milijuna izbjeglica, u Jordanu oko milijun, a u Turskoj oko 1,700.000. Ne žele na Zapad, nego ostati blizu domovine kako bi se lako vratili. Govorio sam o tome na početku, a bio sam zbog toga, naravno, proglašen bezosjećajnim. Čak su me proglasili rasistom i islamofobom. Većina izbjeglica koje bježe na Zapad su ekonomske izbjeglice. Pružila im se prilika da odu u Europu, jer teže europskim zemljama otprije. Njemačka je otvorila granice, jer joj je potrebna jeftina radna snaga. Među izbjeglicama je prošlo nekoliko stotina, možda i više, terorista. No, to je opet tabu tema. U kolovozu sam objavio članak da moramo biti na oprezu zbog toga, opet sam napadnut. Čak su organizirali peticiju i skupljali potpise da mi se zabrani rad, jer sam, po njima, “smeće”. Potom je bio napad u Parizu, a kako su došli teroristi koji su taj napad organizirali? Došli su balkanskom rutom. Samo kažem da treba biti oprezan. Radio sam reportažu u hotelu “Porin” u kojem borave izbjeglice. Kažu da ne žele ostati u Hrvatskoj, nego da žele u Njemačku. Zašto? Pa kad je kod nas bio rat, naše izbjeglice nisu bježale u Njemačku, iako je postojala minhenska bojna, nego u prvo sigurno mjesto. Bilo im je bitno sačuvati glavu.

PP: Postoji teza da su izbjeglice plaćene kako bi destabilizirale Europu i ugrozile njezin kršćanski identitet.

  • Milijun izbjeglica to ne može učiniti. Takve teorije iznose ekstremni desničari. Ladislava Ilčića mogu donekle i shvatiti, pa možda čak i podržati, ali uglavnom lupeta bezveze. Postoje razlike u kulturi između Pakistanaca ili Afganistanaca te Hrvata i Libanonaca. Ilčić je rekao da Arapi imaju više djece, a jedna iz udruge civilnog društva kaže da to čine iz egzistencijalnih razloga, želeći ih obraniti. Kakvih egzistencijalnih razloga? Neće dobiti dječji doplatak tamo gdje odlaze. Nažalost, moram kazati da tamo uglavnom ne znaju za kontracepciju, odnosno ne postoje te navike. Postoje analitičari koji se razumiju u sve. Analitičara je koliko hoćeš. Kad ih slušaš dođe ti da se zatvoriš u podrum, jer počinje treći svjetski rat. To je neznanje. Problem je što se ne želimo suočiti s istinom. Išao sam u Gornje Maoče u Bosni gdje se nalaze vehabije 2005. godine. Imam tu sreću ili nesreću da pripadam šiitima. Prezime Haidar je šiitsko, a tokom povijesti smo dobili i prezime Diab, što u prijevodu označava vukove. Dođem, dakle, u Maoče i radim intervju s bradonjama. Govore da će Alahova vojska ući u Rim, kršćane zove sinovima majmuna i svinja, ako neće preći na islam, sve će ih pobiti… Uto jedan pametan me pita još jednom kako se prezivam i jesam li šiit. To selo je Bogu iza leđa, od njega vodi neka makadamska cesta. Nije bilo niti signala za mobitel. Skužio je da sam šiit. Kaže da će me ubiti, odrubiti mi glavu, da me poslala CIA, da su me poslale hrvatske obavještajne službe, da Hrvati ubijaju muslimane, da su ih ubijali za rata u BiH… Sve sam to snimio. I danas čuvam te materijale. Uspio sam se vratiti doma. Tjedan dana sam pio tablete za smirenje. Objavim članak u Večernjem listu u subotu, u nedjelju u Maoči ekipe RTL-a, HTV-a, baš svi. Optužen sam od kolega da želim ukinuti Daytonski sporazum samo zato što sam rekao da mi Maoča liči na Afganistan. Mustafa Cerić je tada rekao da sam luđak i da su to novi muslimani. Trpio sam nevjerojatan linč. U Novom listu su napisali da nije moguće da je to reportaža iz Bosne, da je to snimano u Afganistanu. Što imamo danas u Bosni? Kad god je neki napad tamo, natječu se kolege tko će prvi doći na lice mjesta i izvještavati o “alarmantnoj situaciji”. Zašto niste o tome pisali 2005.? Malnar je znao da postoji taj snimljeni materija i dao ga je Aleksandru Stankoviću koji je to pustio u emisiji Nedjeljom u 2. Kada sam pisao da iz europskih zemalja odlaze na ratište u Siriju, govorili su da pričam gluposti.

PP: Tko je doveo vehabizam u BiH i zašto?

  • Saudijska Arabija. Nije mi niti jedna strana simpatična u hrvatskoj politici. No, moram pohvaliti Franju Tuđmana, pokoj mu duši. Kad su iz arapskih zemalja počele dolaziti različite “humanitarne” organizacije, Tuđman je osjetio tu opasnost. No, nije se mogao s njima obračunati. Danas pričamo da islam u Hrvatskoj može biti uzor Europi, ali zahvaljujući Tuđmanu. Uistinu nisam HDZ-ovac, nego ljevičar. Da Tuđman nije bio oprezan, bradonje bi bile i u Hrvatskoj. I na Kosovu plaćaju obiteljima da šalju svoje članove na predavanja gdje im ispiru mozak. U Hrvatskoj toga nema, jer je Tuđman to u korijenu presjekao. Zamislite da su ti likovi s novcem ostali, koliko bi naših muslimana prihvatilo vehabizam? Kako to danas iskorijeniti? Na granici imamo tempiranu bombu. Tko jamči da se neka budala u Zagrebu ili Karlovcu neće raznijeti bombom?

PP: Zašto su napadnuti Pariz i Bruxselles?

  • U Americi su udari simbol gospodarske moći. Pariz su napali jer smatraju da predstavlja zapadnu kulturu i civilizaciju, a Bruxelles jer je sjedište Europske unije i NATO-a. Teroristi napadaju tamo gdje mogu nanijeti i simboličke udarce. No, to ne znači da sutra neće napasti i London i druga mjesta.

PP: Zašto smatrate da umjereni islamizam nije dobar amrotizer ekstremnog, pa se zalažete za sekularne režime? U Egiptu je vojska srušila demokratski izabranu vlast. Nisu Amerikanci mogli dirigirati pobunama čitavih naroda. Očigledno je postojalo nezadovoljstvo režimima.

  • Umjereni islam ne može opstati na vlasti. Zašto je Abdel Fatah el-Sisi rušio Mursija s vlasti u Egiptu? Zato što je Mursi htio uvesti šerijatske zakone u zemlju s 18 milijuna kršćana. Započeli su napadi na crkve i kršćane i tako dalje. Mursi je dva dana prije obaranja s vlasti proglasio džihad i najavio uključenje u sirijski sukob. Sreća je što su vojske u Egiptu i Tunisu sekularne. Dakle, egipatska vojska je srušila Mursija iz tih razloga. Možemo raspravljati o tome tko je demokratski izabran. I Adolf Hitler je bio, no to ne znači da ga je zbog toga trebalo podržavati. Da se kandidirao, Omar Šarif pobijedio bi na izborima, ali se nije kandidirao. To je učinio Mursi, koji je i izabran i koji je uistinu imao mračnije stavove i mračniju ideologiju od Islamske države danas. Svaki umjereni musliman vjeruje u sekularizam. Ako sam uvjeren, dozvoljavam drugima da pripadaju drugim vjerama. Libanon je sekularna republika. Predsjednik vlade je musliman koji je non-stop u džamiji, ali nije radikal, nego vodi sekularnu državu. Držao bih se onoga što je Buda poručio: “Što se mene tiče, pomoli se kamenu, ali me nemoj gađati s njime”. Dakle, radi što želiš, ali me pusti na miru.

PP: Spomenuli ste da se u Iranu živi uvelike zapadnjački. Vlada li tamo umjereni islamizam?

  • Iran bi mogao biti uzoran model. Bio sam fasciniran životom tamo. Nema tamo vjerskih policija. No, Iran nije uzor zbog politike koja je nalagala da svi pišemo protiv Irana. Žene tamo marame nose minimalno, smo da pokriju glavu, a tako su dotjerane, našminkane i naparfumirane da padneš u nesvijest. Pođi u Saudijsku Arabiju. Ne smiješ tamo gledati za ženama, da ti oko ne iskopaju. Iran i Rusija se iskreno bore protiv Islamske države. Dosta je Iranaca koji su poginuli u Siriji i Iraku. Iranci se plaše, jer graniče s Afganistanom odakle se njihova zemlja može destabilizirati. Iranu je prioritet da IS nestane.

PP: Neobično ste iskreni i pošteni i čudo je da imate živu glavu.

  • Godinu sam pod policijskom zaštitom, jer su mi susjedi iz BiH zaprijetili da će mi odrubiti glavu. Ali me to neće ušutkati. Jedini sam musliman koji ne smije ući u džamiju. U islamskim centrima se ne smijem pojaviti, jer smatraju da je ovo što iznosim protiv terorizma napad na njih. Neću nikada prestati pisati o tome.

Kako ste upoznali Malnara i kako Vam je bilo s njime?

  • Krenuli smo na putovanje iz Karlovca i mislim da stari Karlovčani to pamte. Upoznao sam Malnara kao student. Bio je izvanredan i fantastičan čovjek, jedan od najvećih domoljuba koji voli Hrvatsku, Zagreb i Hrvate. Većina ga je gledala kao na sadista koji iskorištava manje sretne, no to ne stoji. Bio sam s njim prijatelj više od 20 godina. Ne može se Malnar opisati u dvije rečenice. Hrvatska nikad neće imati više takvu osobu. Ako dobijem HND-ovu nagradu, posvetit ću je Malnaru, svom velikom prijatelju i mentoru od kojeg sam mnogo naučio.

Je li teže biti seljak ili novinar?

  • Seljak. Moraš učit njihov specifičan jezik seljaka i ući u njihov mentalni sklop, kopati, ali mi najteže pada kad moram piti – ako uđeš u birtiju, izlaziš na nosilima.

1 2 5 7 8 9 10 11

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije