Smrzavamo se s Moranom Rožman, predsjednicom udruge Paviljon Katzler 1897 u paviljonu na križanju Radićeve i Velike promenade.
Zašto nema grijanja?
Recesija je, depresija…
Zato zatvaraš paviljon?
Nemamo dovoljno financijskih sredstava za nastavak rada. Paviljon je mom vlasništvu, a njime se koristi udruga. Tu smo od 2005. godine, to valjda svi znaju. Neisplativo je tu boraviti, ako nitko osim prijatelja, članova udruge i turista ne drži do toga. Institucije već sada jedanaestu godinu ignoriraju paviljon. Izuzetak je Turistička zajednica Karlovca koja je za kratko razdoblje lani uplatila ne baš značajna sredstva udruzi kako bi paviljon bio turističko-interpretacijski centar, mada je to stalna naša uloga. S njihovom pomoći kratko smo se mogli još održati na površini, nosom iznad vode. Udruga poput naše ne može živjeti od prodaje suvenira ili dijelova članova udruge.
Tijela?
Što sam rekla?
Dijelova.
Djela, djela…
Svaki član udruge…
…proda bubreg i na konju smo.
Dakle, zašto se zatvara paviljon?
Jesam li potrebna ovom gradu? Niti jedna institucija ne reagira prikladno. Većina građana, pa i oni koji bi trebali to znati s obzirom da na to da rade na resornim poslovima u Gradu, nije upoznat s time da 11 godina volontiram u paviljonu, da mi nije isplaćena niti kuna. Nitko me ne plaća. To “nitko” treba boldati.
Boldano.
Jedanaest godina sam volonter s prilično velikom odgovornošću za predstavljanje Karlovca prema van.
Hoćemo li pronaći neke tvoje skrivene bankovne račune na Cipru, u Švicarskoj, na Kajmanskim Otocima?
Nećete.
Nećemo pronaći ili ne postoje?
Nećete pronaći. Bilo bi super kad bih ih sama pronašla.
Gradski moćnici i nemoćnici prolaze svakodnevno pokraj paviljona…
Nemoćnici da, ali moćnici ne, jer se najčešće parkiraju ispred zgrada u kojima rade i ne prolaze Radićevom. Masa njih uopće ne zna da je ta ulica “umrla” unazad nekoliko tjedana, su zatvoreni VBZ, Sisley i druge radnje.
Ako se ugasi Katzler paviljon…
… neće to nitko primijetiti. U zadnje vrijeme se intenzivno pitam što uopće radim ovdje.
Gasi li se s paviljonom i udruga?
Ne, jer nije ni to jeftino, a s obzirom da još nije donijet nov Statut, nemamo likvidatora.
Koliko si blizu odluke o zatvaranju paviljona?
Vrlo blizu – 90 posto.
Što je preostalih deset posto? Što se treba dogoditi?
Čudo kao što je ukazanje ili nešto slično. Malo se šalim. Možda sam idealist, no doista mi nije jasno da mi se nitko iz uprave i vlasti nije obratio s ponudom da napravimo nešto zajedno.
Jeste li prijavljivali projekte na gradske i druge natječaje?
Jedne godine smo se javili na natječaj za financiranje javnih potreba u kulturi. Dobili smo pet tisuća kuna za jednogodišnji rad. Lijepa je to gesta, ali to je daleko od potrebnog iznosa. To ne pokriva režije niti približno. Natječaji su, po meni, izgubili smisao. Svojedobno smo prijavili projekt Karlovačkog parfema. Elaborat nastao trogodišnjim radom smo predstavili. Od Grada nismo dobili ništa. Karlovačka županija nam je dodijelila tri tisuće kuna od 60.000 koliko smo tražili. To nam nije bilo dovoljno za etikete na bočicama parfema.
Zašto to nije poduzetnički poduhvat?
Mogao bi biti, ali to onda više nema veze s udrugom. Tada se ne bi zvao karlovački, jer se tu ne prodaje s obzirom da stoji petsto kuna. Dio neuspjeha paviljona leži i na meni osobno.
Što si krivo napravila?
Trebala sam se prilagoditi i naučiti lajati. Živimo u zvjerinjaku. Ako dovoljno ne laješ, ne možeš se održati iznad vode. Cijeni se koliko si glasan, a ne koliko si kvalitetan. To svi znaju.
Koji političar je ušao u paviljon i kupio nešto?
Nada Murganić je ostavila dojam. Pitala je ima li Karlovac svoj neki suvenir.
Je li kupila što?
Nije.
Je li gradonačelnik Damir Jelić ikad bio tu?
Nije.
Njegov zamjenik?
Bio je Dubravko Delić, da, ako to nešto znači. Kada smo otvarali paviljon nazočio je njegov prethodnik Vlado Benko po službenoj dužnosti. Jelić mahne kad prođe ovuda, a nije dugo. Otkako nema Karla Hrsana uopće ne znam jel’ Damir živ. Karlo mi je sve prenosio. Nažalost, nema ga. Baš mi fali. Bio je jedan od pametnijih.
Podržavao je paviljon?
Je. Po cesti je urlao, a u paviljonu je bio divan, baš nježno, razumno i lokalpatriotsko stvorenje.
Jesi li se nekome od dužnosnika obratila izravno da popričate o problemima paviljona?
Sa svima sam razgovarala. Inače, bili su tu i izraelski ataše, pa iz veleposlanstva Velike Britanije, Kanade…
Bilo je više stranih nego domaćih političara u paviljonu?
To želim i istaknuti. Paviljon nije nešto bezveze, samo zato što sam se sjetila da tu bude i što su u Gradu od Ministarstva kulture dobili depešu da se omogući njegovo postavljanje. Paviljon se primijeti ne samo fizičkim izgledom i položajem, nego ostavlja dojam i nakon izlaska. Nisam ovdje da mi prođe dan. Uživam biti ovdje i raditi s turistima. Predstavila sam im grad kako to čini netko tko ga voli. Ostavljali smo dobar dojam kod posjetitelja i postavom i pristupom. Valjda je to značajno za promociju grada. Svi koji su ikada ušli u paviljon imaju pozitivne reakcije. Nitko još nije otišao nezadovoljan. Tužna sam zbog očigledno nerealnih očekivanja da će barem netko reagirati.
Što si očekivala kad si otvarala paviljon?
Prvo smo vidjeli gdje smo, a zatim smo odlučili kamo ćemo. Dakle, bitni su prezentacija povijesti i sadašnjosti grada te infopunkt i neformalna okupljala građana i turista. Ljeti tu zna biti jako zabavno. To je u čitavoj priči lijepo. Pomalo sam blesavo očekivala da će mi se netko obratiti i reći da je super to što radimo, ali da to ne bude samo tapšanje po ramenu.
Od čega živiš?
To se i sama pitam. Čitava moja mala obitelj je nezaposlena.
Kako ste plaćali režije?
Udruga ih je plaćala. Udruga se financira prodajom radova njezinih članova. U njoj je pedesetak karlovačkih kreativaca. Napravili smo razglednice Karlovca, suvenire koji ističu kulturnu baštinu… Prodajom smo plaćali režije i nabavku materijala za izradu novih suvenira. Potom je došao novi Zakon o udrugama koji sasječe svaku inicijativu. Današnji propisi su vrlo dvojbeni.
Kao da ste “Dinamo”?
Da, Zdravko Mamić i ja smo u istom položaju. Da sam poput njega, da urlam, bila bih na konju. Odgojena sam da budem pristojna, a to ne valja. Uglavnom, novi Zakon o udrugama i ignoriranje su dva razloga zatvaranja.
Jesi li tražila Grad da plaća grijanje i ostale troškove?
Natječajima se ne plaćaju režijski troškovi. Možda je moja greška što nikad nisam tražila da plaćaju troškove električne energije za neformalnih razgovora kod pročelnika i dužnosnika. Tvrdili su samo da nemaju financije za paviljon i sugerirali da se javljamo na natječaje. To smo i činili, no ništa od toga. Nedostajao mi je netko tko će u moje ime hodati okolo i prijetiti. Ovo je stari austrougarski objekt i po tome se i ravnam – biti pristojan, civiliziran i urban je dio naslijeđa.
Tko su kreativci koji su svih ovih godina stvarali suvenire za Katzler? Pretpostavljam da ih nisi molila da ih izrade, nego da su se oni tebi obraćali.
Tako je. U tome je razlika između ljudi i ostalog svijeta.
Životinja?
Razlika između ljudi i životinja je u tome što čovjek ima razvijenu svijest.
Ljudi su u svijesti, a životinje u nesvijesti?
Da.
Tko su kreativci, dakle? Recimo, postoji karlovačka kravata.
Da, to je predivan simbol Karlovca. Kravata je hrvatski simbol, a karlovačka se samo nastavlja na to. Izrađuje ih Jasminka Barić, tiha i samozatajna žena, rukom na svili s ilustracijama Starog grada, Zvijezde, zdenca s Trga bana Jelačića. Drvene čamce izrađuje Branko Rožman. To je proglašen najboljim županijskim suvenirom prošle godine. Privjeske za ključeve u obliku kućice sa starim fotografijama Karlovca izrađuje Vlado Bogović. Kreator parfema je moj brat Stribor Marković. Dakle, sve su to Karlovčani, pa se i ovako vidi koliko imamo kreativnosti. Dizajn unutrašnjosti paviljona, razglednica i etiketa parfema potpisuje moj sin Tin Rožman. Inače, na razglednicama je novi logotip “grada susreta”. Dopuštenje za korištenje tog logotipa nam je dao Grad. Lidija Maček Stanić izrađuje keramičke suvenire. Uređujem izloge, između ostalog. U ovih 11 godina postavila sam svakog mjeseca novu izložbu. Teme su najčešće bile iz povijesti Karlovca i aktualna zbivanja. Imale su fenomenalan odjek. Najviše me dojmilo kad smo imali izložbu “Židovi u Karlovcu” s povijesnim prikazom, pa me zvala žena iz izraelske turističke agencije da bi mi rekla da je vidila na internetu kako je u toku ta izložba i da je odlučila dovesti skupinu izraelskih turista da je pogleda. Bili su vrlo emotivni i to ih se jako dojmilo. Promijenili su predviđen put po Europi da posjete izložbu je jednom malom karlovačkom paviljonu. Imali smo, primjerice, i izložbu drvenih tradicionalnih igračaka iz kolekcije Alena Pajtaka. Zvala me žena iz britanskog veleposlanstva koja je te igračke htjela kupiti i napraviti u londonu biznis temeljem toga. Spojila sam je s izrađivačem tih igrački. Napravili su kasnije izložbu u Etnografskom muzeju u Zagrebu. To je fenomenalna priča koja ponovno ide van granica Karlovca, dok se u samom gradu jedva zna za to. Predstavljanje grada, osobni kontakt, ta topla priča o gradu, to je najbitnije. Ipak to jest odgovorno, jer se širi kvaliteta. Ako netko kaže da je Karlovac lijep grad, jer ga je upoznao kroz paviljon, njegov prijatelj će ga također posjetiti. To nije isto kao surfanje po internetu. Karlovački parfem je posebna priča. Bili smo jedini u Europi s takvim suvenirom. Slično je jedino imao dvorac Marseille gdje su napravili repliku parfema Marije Antoanete. To se prodavalo po sto eura za pet mililitara parfema, a karlovački parfem po cijeni od pet stotina kuna za 50 mililitara i u ambalaži koju potpisuje L. Maček Stanić. Dobili smo pohvale iz Francuske od njihovog instituta za aromaterapiju i od mnogih iz Sjedinjenih Država, Australije, Europe, Novog Zelanda, Južnoafričke Republike… Uglavnom, ima ga po svim kontinentima, osim na Antartici. Možda bi imao bolji odjek da smo ga promovirali gerila marketingom.
Špricanjem prolaznika?
Možda smo trebali napraviti karlovački suzavac. Uglavnom, dosta je onih koji cijene taj parfem, no od toga se ne živi, nažalost. Oni koji cijene uglavnom nemaju čime kupiti. Napravili smo ujedno razglednice Karlovca kakvih nije bilo nigdje, a nisam sigurna gdje se još i mogu kupiti. Ne znam ima li ih na pošti. Imamo i razglednice u obliku čestitki sa starim i novim fotografijama, Božićne čestitke s motivom grada pod snijegom. Ovaj grad je najljepši po zimi kad padne snijeg i noću.
Kakvi turisti dolaze u Karlovac?
Dvije su vrste. Jedni su oni koji dođu s autobusom razgledati grad u 20 minuta. Odu u kafić na WC, popiju kavu, ako stignu, protutnje kao horda kroz grad i ništa ne dožive, jer brzo odu dalje za Plitvice ili gdje god. Druga kategorija su individualni turisti koje put iz nekog razloga dovede u Karlovac. Njih jako volim. Oni dođu baš upoznati grad. Naročito su mi dragi domaći turisti koji su nebrojeno puta prolazili kroz Karlovac, vide samo autobusni kolodvor, a onda slučajno zalutaju iza kolodvora i šokiraju se pozitivno, pa obavijeste prijatelje i dođu tu na izlet. Oni su ti koji troše – kupe suvenire, plate noćenje, odu na ručak, šire dobar glas… Dragi su mi turisti s Dalekog istoka. Japanci su prokleto ljubazni. Divni su i sve ih fascinira – to da imamo rijeke koje se mogu piti prije svega. Kad su vidjeli Koranu, bili su preneraženi. Naše šančeve nazivaju 3D parkovima. Imamo i šumu nadomak grada. Ne znam tko ih je doveo tamo, no pitali su tko ju je posadio. Oduševljeni su njome i uopće našom prirodom koja je Bogom dana i što ne znamo iskoristiti. Uglavnom, šarena je struktura turista – od poslovnjaka do onih koji tu “zalutaju”.
Što turisti najviše kupuju?
S obzirom na recesiju, manje se troši, pa se najviše kupuju suveniri do dva eura vrijednosti. Suveniri “srednje klase” se gotovo uopće ne prodaju, a ima i onih koji traže najskuplje što imamo. Razglednice se najviše prodaju. Magneti za frižidere su opet “in”, jako su popularni. Uglavnom se prodaju sitnice koje su uspomena na mjesto koje su posjetili.
Što turistima ne odgovara u Karlovcu? Na što se žale?
Često pitaju gdje su ljudi. Prvo pitaju koliko Karlovac ima stanovnika, a potom gdje su. To se i sami pitamo. Žale se da nema skoro pa nikakvog noćnog života, no njihovi komentari su manje-više pozitivni. Generalno gledajući, i nije tako loše. Mi smo ti koji njorgamo i ono što je dobro pretvaramo u loše. Prvi komentar posjetitelja je da je grad čist. To je prvo što zamjećuju. Ako pitaš Karlovčana, tvrdit će da je sve zmazano. To je pitanje percepcije.
Kad si 2002. godine naumila obnoviti paviljon, nisi htjela obnoviti cvjećaru. Zašto?
Zbog zakonskih propisa koji se odnose na uvođenje vode i ostaloga. Trebalo mi je prvih pet godina da uvedemo struju ovdje. Kad se nije vidjelo, navečer, nisam radila. Prvotno smo se grijali na plin, što je bio nesretan izbor. Isto tako, u krugu pedeset metara su tri cvjećarne.
Koji su izazovi bili za obnove paviljona?
Paviljon je stajao kod zgrade Karlovčake banke i netko iz Grada je zaključio da nam mora naplatiti kaznu za komunalnu naknadu zbog neaktivnog prostora. Stoga smo se zapitali što sada s time, hoćemo li ga rušiti ili reaktivirati. Kako se radi o obiteljskoj vrijednosti, preko Konzervatorskog odjela u Karlovcu smo dobili informacije o tome što bismo mogli napraviti. Iz Ministarstva kulture smo dobili mišljenje i zatim se priča zarolala. Konzervatorski odjel je za izradu projektne dokumentacije dobio 50.000 kuna. Fotografirali su se svi dijelovi paviljona, pa su dobili još 50.000 kuna za restauraciju. Paviljon je tada demontiran i odveden na restauraciju. Nije nigdje zapinjalo, iako su se radovi provodili užasno sporo. Uvjet Ministarstva kulture je bio da se paviljon vrati na izvornu lokaciju. Rukovodilo se tada izvornim dokumentima koje i dalje posjedujemo kao što je građevinska dozvola koju potpisuje gradonačelnik Josip Vrbanić, nacrt iz 1897. i slični akti. Grad je morao pristati i dodijeliti nam izvornu lokaciju. Usporedno s radovima sam registrirala udrugu i paviljon je svečano otvoren 13. srpnja 2005. godine.
Odakle potječe začetnik vaše obitelji Wilhelm Katzler koji je 1903. otkupio paviljon?
Iz Štajerske. Otkupio je paviljon od Engelberta Hayeka, prvog gradskog vrtlara koji je uredio Veliku promenadu. Paviljon je postavio nakon što je tako nešto vidio na gospodarskoj izložbi u Zagrebu.
Katzleri su se bavili uzgojem cvijeća?
Da, i povrća koje su prodavali na Starom placu. Cvijeće su tu u paviljonu prodavali. No, prije toga, kada je paviljon držao Hayek, bio je to izložbeni prostor, imao je sličnu ulogu kao što je sad ima. Nakon toga je u cvjećarni radila moja baka Ljubica Schmuck do kraja Drugog svjetskog rata. Dakle, čitava naša priča danas je autentična i to posjetitelji primjećuju. Paviljon je dio Karlovca, u njemu su radili Karlovčani, postoje izvorni dokumenti… To je posebna vrsta turističkog proizvoda koji nije patvoren, nego originalan. To nije Made in China. To je neprocjenjivo i upravo zbog toga se pitam zašto nitko iz Grada nije došao i rekao: “Trebamo vas”.
Na koji bi model pristala? Bi li pristala na to da Turistička zajednica Karlovca preuzme paviljon, primjerice?
Nudila sam joj. To može biti turističko-informacijski centar, bilo što… Zašto je TIC na Korzu? Tamo uđe deset turista mjesečno, a kod mene deset dnevno. Dakle, nudila sam joj da TIC bude u paviljonu, a meni je na koncu svejedno hoće li me zadržati da radim tu ili neće. Svi turisti koji su tu dolazili dobili su informacije i prospekte. Vođena je evidencija ulazaka, tko je što pitao i trebao… Nisam turistički vodič i turistički menadžer. Samo sam originalni Karlovčan i dio paviljona. Paviljon i ja smo izvorni proizvod. To je kvaliteta koju bi netko trebao cijeniti.
Što su odgovorili na ponudu da preuzmu paviljon?
Zaboravim besmislene odgovore.
Stoji li i dalje tvoja ponuda?
Stoji. Isto stoji i ponuda da iznajmljujem paviljon za ćevabdžinicu. Pitam se nakon svega vrijedi li paviljon išta ili sam se uobrazila. Kad sam odlučila da ga zatvorim jednog ponedjeljka ujutro upitala sam se zašto sam toliki idiot i zašto baš mora postojati. Zatim se pitam što ćemo grad i ja bez toga, no svaka priča i svaka senzacija traje tri dana. Zato što sam uporna kao mazga ta senzacija traje 11 godina. Toleranta sam uporna i mukotrpna. Pokušavala sam na sve načine doći do rješenja, no u ovom trenutku mi se to čini nemogućim. Jednostavno dođe trenutak kada se napravi klik u glavi i kaže: “Sad bi bilo dosta”.
Ako izađeš iz paviljona, a on ostaje bez sadržaja, hoće li se razmontirati?
Ne smije, jer ga štiti Ministarstvo kulture. Plaćam najam gradskog zemljišta na kojem se nalazi. I s time sam imala borbe. Istekao mi je formalno ugovor o najmu, pa sam to pokušavala riješiti ovih godina, ali nisam uspjela. I dalje mi šalju uplatnice iako ne postoji važeći ugovor. Riješit će se to čim nađu koji upravni odjel u Gradu to treba napraviti.
Kad je istekao?
Prije pet godina. Svi smo u pat poziciji zbog odluke ministarstva da paviljon bude tu. Preostaje mi još samo izraditi iscrpan izvještaj Ministarstvu kulture o situaciji. I izvještaj Hrvatskom državno arhivu da se evidentirana zbirka „osobite vrijednosti za Hrvatsku“ seli iz Paviljona. I napiši, molim te, da tražim posao.
