“Moje ministarsko djelovanje treba suditi po mome radu, a ne preko selektivne manipulacije činjenica iz dalje prošlosti. Savjest mi je čista u ljudskom, moralnom, građanskom i političkom smislu. Sve ostale detalje svima koji su zainteresirani spreman sam objašnjavati u svako doba dana i u svakome trenutku, u mirnom ozračju i u intelektualnoj raspravi, a ne u ozračju lična i javnoga progona koje u mome slučaju, nažalost, poprima elemente i stanovitoga ludila”, prilično je iznenađujuća izjava ministra kulture Zlatka Hasanbegovića dana 11. veljače jer se od 25. siječnja nije udostojio odgovoriti na poziv na Polkaview, gdje vodimo uljuđene, pa i iscrpne rasprave.
Nije odgovorio na poziv na mail koji smo uputili njemu na njegovu adresu elektronske pošte u Institutu “Ivo Pilar” i na e-mail njegove tajnice Vesne Vlašić. Nekoliko dana nakon što smo poslali e-mail nazvali smo kabinet ministra i upravo nam je gospođa Vlašić potvrdila da je zaprimila to elektronsko pismo i da će nam se javiti tokom dana. Naravno, nije. Razumljivo je ako ministar nema vremena ili smatra da Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka i njezini programi nisu dovoljno značajni da se odazove pozivu, ali nije razumljiv nedostatak elementarne kulture da se odgovori na poziv i to jasno poruči. Ipak je poslan Ministarstvu kulture.
O načinu konstituiranja saborske većine i Vlade Republike Hrvatske već smo dali na ovom mjestu negativan sud i malo je toga sa čime se možemo složiti u dosadašnjim skromnim politikama izvršne vlasti. Kažemo skromnim jer je malo toga u biti i odlučila. Još se vlast nije niti konstituirala u potpunosti, što je posljedica sastavljanja kilave koalicije Mosta nezavisnih lista i takozvane Domoljubne koalicije. Upravo je njihova couples therapy koju nazivaju Vijećem za suradnju iznjedrila prva imena zamjenika i pomoćnika ministara, a i dalje je dvojbeno postavljaju li se mimo volje pojedinih ministara ili u dogovoru s njima. Tako je obznanjeno da će Ana Lederer biti zamjenica ministra kulture. Takvu odluku oni koji se protive “ustašizaciji” ministarstva još nisu komentirali. I naravno da nisu kada se njezino imenovanje kosi sa njihovom kampanjom “istjerivanja đavla”. Može li itko tvrditi da bi ona mogla držati štangu “ustaškom” ministru? A možda je, reći će neki, ipak takav izbor pokušaj da se ministarstvo “civilizira”.
Čini se da su to sve prazne priče jer Hasanbegović od svog imenovanja niti jednom nije dao povoda za histeriju koja je uslijedila. Dapače, u četvrtak se i jasno ogradio od ustaštva, što je možda trebao učiniti i ranije. “Nikada nisam niti na koji način bio apologet bilo kojega zločinačkog režima, bez obzira bio to ustaški ili komunistički režim. Dapače, iz svojih javnih nastupa i radova jasno sam isticao da su ustaški zločini opterećeni ne samo hipotekom poraza, već da predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda čija sjena i zloduh, nažalost, do danas stoji nad hrvatskim narodom. Protivnik sam svakog totalitarizma, i fašističkoga i komunističkoga”, jasna je i nedvosmislena Hasanbegovićeva izjava nakon koje su argumenti njegovih antifašističkih protivnika sve tanji. Što Nenadu Staziću preostaje nakon toga nego da kaže da mu ne vjeruje. Eto, čovjek nije fašist i sada bi se rasprava o tome valjda trebala okončati, unatoč tome što neki i dalje cjepidlače pa ističu da se ovaj možda jest ogradio od ustaških zločina, ali nije od Nezavisne Države Hrvatske, što je argument tanak kao i dlaka koju cijepaju.
Zapanjujuće je da ljevica odriče nekome pravo na konvertitstvo, što je nerijetko podcijenjena vrlina. Često se hvali dosljednost, ali se uvijek mora gledati u čemu. Tako se i srbijanskom vodstvu vade kojekakvi stavovi i politike iz povijesti, no u čemu je problem, ako provode prozapadnu politiku za koju se i oni koji ih kritiziraju zbog grijeha iz prošlosti zalažu? U fokus bi sada trebale doći politike ministarstva, a i lijevi i desni kritičari prethodnoj vlasti zamjeraju što je njegov proračun za njezinog mandata srozan na 0,49 posto državnog.
Ako Hasanbegović ostvari svoje najave da taj udio udvostruči, nema razloga da ga u tome ne podrže i njegovi sadašnji kritičari, osim ako ne počne provoditi isključivu ideologiziranu politiku financiranja projekata kao što je to radila ekipa koja je provodila natječaj za financiranje neprofitnih medija, što je s pravom ukinuto i taj prvi potez ministra ohrabruje. Pogotovo u svjetlu onoga što donosi tjednik Telegram, a to je da je ministarstvo planiralo provedbu nekakve “revolucionarne” strategije koja je u biti vodila suzbijanju privatnih medija osnivanjem javnog s dampinškim cijenama. Štogod mislili o medijima, načelo pluralizma nalaže da postoje i privatni i javni i neprofitni mediji. Svaki medijski sektor ima svoju logiku djelovanja i samo postojanje sva tri oblika vlasništva u medijima – javnom, privatnom i komunitarnom – omogućuje ulogu medija kao “čuvara demokracije”.
Prethodna vlast, odnosno družina koja je kreirala medijsku politiku za mandata Andree Zlatar Violić i Berislava Šipuša, očigledno je imala u planu opasne eksperimente i dobro je da su takve politike suzbijene, a njihova neumjerenost ih je na koncu i stajala. Ne zaboravimo kako su ogromnu većinu društvenih anomalija zapazili upravo privatni mediji, a u pravilu su i uravnoteženiji od “slobodarskih” neprofitnih. Stoga treba motriti na koji će način nova vlast razvijati kulturne politike, a potom je kritizirati temeljem toga. Naravno, ako ta nova vlast uopće opstane.
