„Iako je istraga o Sarajevskom atentatu iznijela na vidjelo razne činjenice, ipak su ostale neotkrivene mnoge tajne koje će se teško doznati, a možda neće i nikada. Ostavimo, da o tome progovori istorija“. Tim je riječima svoju knjigu „Istraga o Sarajevskom Atentatu“ završio Leon Pfeffer, sudac istražitelj u ovom povijesnom procesu, koji je, kako piše sam autor, „postao ishodištem znamenitog preokreta u istoriji svijeta“, i „bio zublja koja je potpalila složenu lomaču ukrštenih interesa“, a „zle posljedice“ rata koji je nakon njega uslijedio „osjeća i danas, skoro nakon četvrt vijeka, gotovo cijeli svijet“.
Pfeffer je knjigu, naime, napisao i objavio u izdanju zagrebačke „Nove Evrope“ 1938. godine, uoči novog velikog svjetskog ratnog sukoba. Istraga o sarajevskom atentatu bila mu je, priznaje u knjizi, „najteži i najnaporniji posao u životu. I ne samo to, već i najnezahvalniji posao, koji je zapečatio sudbinu moga života“.
Ta Pfefferova sudbina, baš kao i atentat koji su počinili Gavrilo Princip i Nedjeljko Čabrinović uz pomoć suradnika, također je bila predmet mnogih rasprava, a sudac istražitelj postao je i lik iz romana, filmova, kazališnih predstava… Međutim, baš kao i kada je o atentatu riječ, u tim je različitim verzijama puno kontradikcija, pa i neutemeljenih priča jer, koliko god da se njime bavili, različiti autori iznosili su zapravo vrlo malo činjenica o ovom službeniku Austro-Ugarske Monarhije, koji je, kako sam naglašava u svojoj knjizi, istragu koja mu je povjerena žalio provesti „posve objektivno, tražeći istinu do krajnjih granica, koliko je to god bilo moguće“. Zbog toga si stvorio brojne neprijatelje jer, tvrdi, „baš zato što je istraga počivala na istini, nitko nije njome bio zadovoljan, ni onda a ni kasnije!“.
Potomci Leona Pfeffera – Leon mu je pravo ime, iako se u gotovo svim izvorima spominje kao Leo – imaju sasvim suprotan problem – nezadovoljni su jer se o njihovom pretku rijetko piše objektivno, a većina priča o njemu ne počiva na činjenicama nego na fikcijama. No, kako i sami imaju vrlo malo podataka o njegovom životu, njegova praunuka Fany Ropac iz Bujske ulice na Kantridi odlučila je otvoriti vlastitu „istragu“ i konačno pokušati na temelju sačuvanih podataka i obiteljskih sjećanja, koja sve više blijede, oslikati život svog slavnog pretka o čijem se liku i djelu dugo šutjelo na ovim našim prostorima, jer je nakon istrage u Sarajevu postao persona non grata i morao napustiti svoje zvanje te život završio kao trgovac u Karlovcu. Tamo je preuzeo obiteljski posao ugledne trgovačke obitelji Salamon, iz koje je potjecala njegova supruga Ida. Ta činjenica iz njegove biografije potaknula je Marina Bakića, autora teksta da na lokalnom KAportalu, da, govoreći o Karlovčanima u Velikom ratu, spomene i Pfefferovo ime, a F. Ropac da počne kopati po obiteljskim uspomenama i pokaže da je slavni sudac istražitelj, iako je veliki dio svoga života proveo u Karlovcu, zapravo – pravi Fiuman! Barem kada je riječ o obiteljskim korijenima.
U rodnom listu sačuvanom u Državnom arhivi u Rijeci kao mjesto Pfefferova rođenja naveden je, naime, Novi Vinodolski. Rođen je 24. srpnja 1877. godine. Krstio ga je Ivan Potočnjak, župnik iz Novog Vinodolskog, a kumovi na krštenju bili su mu djed po ocu Antun Pfeffer, sudski pisar i Klementina Battagliarini, rođena Marot, baka po majci. Dokument iz 1939. godine, kojim je jedan od članova obitelji, suprug Pfefferove kćeri Jelke, dokazao da mu supruga nema židovsko podrijetlo, pokazuje da je Leonov otac, Josip Pfeffer rođen u Rijeci (Fiume) 19. ožujka 1847. godine, a njegova majka, Franzisca Battagliarini je također Riječanka, rođena 20. lipnja 1854. godine. Pfefferov djed, Antun oženio se za Mariu Jelovisza, također Riječanku, a djed po majci bio je Josip Battagliarini, riječki trgovac. Svi su, pokazuje ovaj dokument, rimokatoličke vjere.
Osim prezimena, ništa unazad nekoliko koljena, ne ukazuje na Pfefferovo židovsko podrijetlo o kojemu se govori u knjizi „Posljednja nedjelja“, zapravo romansiranoj priči nastaloj prema Pfefferovoj knjizi „Istraga o Sarajevskom Atentatu“, koju je napisao austrijski pisac srpskog podrijetla, autor povijesnih romana, prevoditelj i publicist Milutin Doroslovac, koji se u svom književnom radu koristio imenom Milo Dor. Dor u svome romanu piše kako „preci Lea Pfeffera bijahu Židovi koji su nakon stoljetnih lutanja stigli u Njemačku, a odatle, protjerani u Istočnu Poljsku“ gdje su „životarili kao bijedni trgovci mirodijama“. Njegov djed, piše dalje Dor, „preko Budimpešte i Beča dospio je u Osijek, gdje je otvorio skromnu trgovinu mirodijama i uskoro se oženio polužidovkom“. Tu izmišljena biografija, u kojoj je čak i djedovo ime promijenjeno u Samuel, neki su shvatili sasvim ozbiljno pa o Leonu Pfefferu pišu kao „slavonskom Hrvatu židovskih korijena“. To, pokazuju dokumenti koje posjeduje obitelj, nema nikakve veze sa stvarnom osobom.
Kako se dogodilo da je rođen u Novom Vinodolskom, iako su mu roditelji Fiumani, Pfefferovi potomci ne znaju, ali pretpostavljaju da mu je djed, koji je bio sudski pisar, bio namješten u Novom Vinodolskom, koji je tada bio upravno središte, i u koji je 1875. godine preseljen sud iz Crikvenice. Prema podacima iz Karlovačkog leksikona i Pfefferov otac, Josip Pfeffer, bio je pravnik i to gradski sudac, ali ne piše u kojem gradu. Obitelji nije poznato jesu li Josip i Franzisca imali još djece, odnosno je li Leon Pfeffer imao braće i sestara, no, činjenica je da je ta obitelj „nestala“ iz Rijeke, a od svih njegovih potomaka samo se njegovi unuci, Vladimir i Božidar Kovaček, otac i stric Fany Ropac, 1956. godine vratili u Rijeku. S njima je došla i njihova majka, Ida, jedna od pet kćeri Leona i Ide Pfeffer, rođene Salamon.
Pfeffer je vjerojatno je upoznao Idu Salamon, kćer karlovačkog trgovca i gradskog zastupnika Josipa Salamona, kada je kao student radio u odvjetničkom uredu doktora Vidakovića u Karlovcu. Kako piše u svojoj knjizi, budući da nije bio „materijalno posve obezbijedjen“ morao se za vrijeme studija u Zagrebu prehranjivati radom u odvjetničkim kancelarijama. U Zagrebu je radio kod doktora Rojca, a u Karlovcu kod doktora Vinkovića. S Vinkovićem je u Karlovcu izdavao i list, „Karlovački glasnik“, koji je, kako piše „zagovarao ideje tadanjih naprednjaka, zagovarajući slogu Srba i Hrvata“. Nakon studija, 1901. godine, raspoređen je u službu u Bihaću, ali je tamo radio samo do 1903. godine jer je s grupom mladih „sudskih prislušnika“, u kojoj su bila „dva Hrvata i jedan Čeh, te jedan Rusin i jedan Slovak“ pokušao srušiti njemačku upravu u tzv. Beamten-Verainu i preimenovati ga u „Činovničku čitaonicu“. Po najvećem snijegu, zabilježio je u svoj knjizi, Pfeffer je morao dalje – u Bosanski Petrovac. Tamo je službovao je kod Sreskog suda, a zadnje dvije godine bio i upravitelj, da bi s jeseni 1912. bio premješten je u Okružni sud u Sarajevu gdje je najprije vodio civilne kaznene istrage, a zatim mu je povjeren „referat u deliktima počinjenim tiskopisom“. U svojoj knjizi je opisao pobliže taj posao: „Kad bi Drž. Odvjetnik zaplijenio koji članak u novinama, ili brošuru, ili kakav drugi tiskopis, morao sam podnijeti Senatu Suda obrazložen prijedlog, da se ta zapljena potvrdi ili poništi. Daljnja mi je dužnost bila, preslušavati okrivljene zbog kakova tiskovnog delikta, provesti nužne izvide, te spis predložiti bilo na prijedlog Drž. Odvjetniku bilo priv. tužitelju; a nakon podnesene optužbe, predlagao bih konačno spis za glavnu raspravu“. U to vrijeme, piše dalje, izašao je novi „tiskovni zakon“, koji je proučio i o njemu održao predavanje svim sucima u Sarajevu.
Slučaj koji će ga zauvijek obilježiti, i njega i njegove potomke na neki način, dobio je sasvim slučajno. Kako je opisao u svojoj knjizi, tog „lijepog i vedrog“ 28. lipnja 1914. je s kćerkom krenuo gledati dolazak prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i bio svjedokom prve eksplozije bombe koju je na kolonu automobila bacio Čabrinović. Kćer je poslao kući, a on je otišao do svojeg ureda gdje je dobio zadatak da ispita mladog atentatora. U međuvremenu je Princip hicima iz pištolja usmrtio Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju i Pfefferu je dan zadatak da vodi istragu, odnosno da ispita motive koji su Čabrinovića i Principa te njihove pomagače naveli na ovaj čin. „Po bosanskom zakonu dužnost suca-istražitelja sastojala se u tome, da presluša sve osumnjičenike i sve svjedoke, i da skupi sav dokazni materijal; pa kad bi ovako dovršio istragu, predložio bi spis Drž. Odvjetniku na prijedlog. Drž. odvjetnik, ako bi držao da se imadu provesti još kakova nadopunjena, vratio bi spis sucu-istražitelju, da upotpuni istragu; ili bi, smatrajući istragu dovršenom, podnio optužnicu. Tu bi optužnicu sudac-istražitelj objavio optuženima, koji su imali pravo podnijeti protiv iste prigovore, o kojima bi se onda rješavao Senat Okružnog suda. Nakon toga, ili ako prigovori nisu bili podneseni, smatrana je optužnica pravomoćnom, i sudac-istražitelj podnio bi spis Okr. Sudu, koji bi taj spis ustupio već odredjenom senatu, a ovaj je odredjivao glavnu raspravu. Time su onda funkcije suca-istražitelja bile završene“, objasnio je Pfeffer svoj posao i ulogu u procesu, s time da njegov posao nakon istrage, koju je u knjizi detaljno opisao, nije bio završen – sudjelovao je i na glavnoj raspravi kao izaslanik Vlade, a mjesto mu je bilo uz državnog odvjetnika kako bi ga, kao čovjeka upućenog u spis, upozoravao na neke okolnosti ili da, „ako bi predsjedatelj tečajem rasprave previdio koju važnu okolnost, o tome obavijestim Šefa Sudstva, da bi onda mogao na to upozoriti predsjedatelja“. Zadatak mu je bio i da podnosi dnevne izvještaje „šefu sudstva“ o tijeku rasprave i na temelju toga pripremala su se izvješća za novine. Od početka istrage Pfeffer je imao problema jer se od njega tražilo da pronađe vezu između službenih vlasti Srbije i atentatora što on u istrazi, kako naglašava, nije otkrio. Zbog toga su ga pokušavali i maknuti sa slučaja, a na kraju to ga je stajalo i karijere u pravosuđu!
No, njegova sudbina nije bila kakva je prikazana u romansiranim pričama, gdje „neposlušni“ sudac-istražitelj završava s oružjem u ruci u rovu. Činjenice o njegovoj sudbini mogu se najbolje iščitati u napomeni na kraju njegove knjige, koje je sastavio urednik „Nove Evrope“ Milan Čurčin na osnovu Pfefferova članka Pfeffera objavljenom u istom časopisu u rujnu 1937. godine pod naslovom „Zašto sam napisao knjigu o Sarajevskom Atentatu“. Ubrzo je, naime, premješten u Tuzlu gdje je zatekao i prevrat pa mu je Narodno Vijeće u Tuzli htjelo suditi. Spasio ga je bivši školski kolega, odvjetnik dr. Ljubo Peleš te dr. Branko Čubrinović, brat atentatora. Kasnije je podnio molbu za umirovljenje i umirovljen je „ureda radi“, s ostalim sucima iz Sarajevskog i Banjalučkog procesa. Bilo je to 1919. godine. „Od toga doba živi povučeno i radi kao privatnik u Karlovcu“, zabilježio je Čurčin.
I Karlovački leksikon bilježi da je Leon Pfeffer nakon Prvog svjetskog rata kao nepoželjna osoba otišao iz Bosne i vratio se u Karlovac, gdje je vodio trgovinu obitelji svoje supruge Ide, rođene Salamon te radio u Gradskoj štedionici. Rade Radovinović, jedan od urednika Karlovačkog leksikona i čovjek koji se bavi karlovačkom poviješću, u knjizi koju upravo priprema, bavi se, između ostaloga, i Pfefferovim političkim djelovanjem, jer je bio aktivan u HRSS-u. No, kako kaže, te bi se političke aktivnosti bivšeg suca-istražitelja mogle ocijeniti kao – neuspješne. Čurčin će reći da sve do objavljivanja knjige 1938. godine „nije odgovarao na napadaje, niti je pobijao nepovoljne i pogrešne sudove o sebi i svom radu kao sucu-istražitelju u Atentatu, bojeći se da ne škodi opštoj stvari i čekajući da – sa godinama – stekne objektivnost potrebnu za iznošenje i raspravljanje ovog predmeta“.
Pfefferov praunuk, Vladimir Pohl, unuk Leonove kćeri Jelke, prisjetit će se da mu je baka govorila kako povratak u Karlovac nije bio baš ugodan jer su se Leon, njegova supruga Ida, te četiri kćeri – Zora, Ida, Jelka i Danica vratili bez ičega. Peta kćer, Lea, umrla je tijekom službovanja u Bosni u dječjoj dobi, o čemu svjedoči i osmrtnica koju posjeduje Zvonimir Bešker, Karlovčanin sa zagrebačkom adresom, koji je zaslužan da je danas na kući na Dubovcu postavljen pano kao podsjetnik na tog znamenitog čovjeka koji je tamo živio četiri desetljeća, od povratka iz Bosne sve do smrti, 9. listopada 1952. godine.
Unatoč činjenici da je Salamon bio pomalo razočaran naglim prekidom karijere svojeg zeta što je sasvim sigurno izazivalo i određene napetosti u obitelji, Vladimir će reći da njegova baka iz toga vremena ima puno lijepih uspomena jer kuća je bila puna djece, a Leon Pfeffer u vrtu je uzgajao primorske biljke i artičoke, čemu su se čudili mnogi Karlovčani. No, nakon njegove smrti, kćeri, sad već odrasle žene, sa svojim su se obiteljima razišle po različitim dijelovima Hrvatske, a kuća na Dubovcu, naselju uz desnu obalu Kupe, smještena preko puta pivovare, je nacionalizirana. Pfeffer je sahranjen na karlovačkom groblju, najvjerojatnije u grobnici obitelji Salamon, i koja je, kako kaže Radovinović, koji je napisao i knjigu o karlovačkom groblju, prije nekoliko godina dobila novog vlasnika.
Pfefferovi potomci danas imaju vrlo slabe ili gotovo nikakve međusobne veze, jer su sudbine njegovih kćeri vrlo različite. Najstarija, Zora, udala se za Vladimira Bogovića, činovnika u Zanatskoj banci, kasnije u Gradskoj munjari, čovjeka kojega su Karlovčani cijenili kao javnog djelatnika i sportaša. Bogović je vodio Hrvatski sokol i bio je jedna od istaknutijih osoba u izgradnji Hrvatskog doma. Bio je protivnik velikosrpskog režima i 1922. godine u skupini koja se odvojila od jugoslavenskog sokolskog društva, zbog čega je bio na meti vlasti. Dvanaestog dana veljače 1933. godine, pod nerazjašnjenim okolnostima, ubio ga je jugoslavenski oficir. U knjizi „Stari Karlovac, ulice, kuće ljudi“ Radovinović piše da se Bogović navodno toga dana pred svojim stanom sukobio s jugoslavenskim oficirom i odvjetnikom Nikolom Badovincem, istaknutim režimskim političarom. Nakon kraćeg verbalnog sukoba Bogović je smrtno ranjen. Režimski listovi pisali su da je počinio samoubojstvo. „Karlovački glasnik“ samo je u jednoj rečenici u rubrici „Domaće vijesti“ 17. veljače 1933. objavio da je „pogreb Vladimira Bogovića obavljen 14. ovog mjeseca na rimo-katoličkom groblju na Dubovcu“. Iza njega ostala je supruga Zora, Pfefferova kćer, s troje nejake djece. Najstariji među njima bio je sin Vladimir kojemu je tada bilo dvanaest godina. Osim njega, Zora Bogović rođena Pfeffer imala je dvije kćeri – Miroslavu i Branku. Zora Bogović doživjela je istu sudbinu kao i njezin suprug – ubijena je nakon Drugog svjetskog rata kao istaknuta članica društva Hrvatska žena, koje je djelovalo za vrijeme NDH u Karlovcu. Radovinović kaže da je vidio papir iz UDBA-e kojim je obitelj obaviještena da je Zora bila osuđena na smrtnu kaznu i da je kazna izvršena. Njihovog sina Vladimira, prema Radovinovićevim riječima, pod skrb je uzeo jedan član obitelji – najvjerojatnije Danica Koprc Pfeffer – pa je završio školu i vratio se u Karlovac gdje se oženio i dobio dvije kćeri – Zoricu i Vlatku. Zorica živi u Italiji, a Vlatka je u Karlovcu. „Nažalost, mi nemamo nikakvih dokumenata o njegovom životu“, kratko je samo kazala Vlatka Bogović na pitanje o pradjedu.
Najveći dio Pfefferove ostavštine pripao je, naime, najmlađoj kćeri Danici. Ona se udala za partizanskog liječnika Koporca i odselila u Zagreb gdje je sve do smrti prije nekoliko godina živjela u stanu na Mažuranićevom trgu. Bila je profesorica biologije, autorica je gimnazijskog priručnika iz biologije iz 1962. godine, a priredila je i hrvatsko izdanje knjige Charlesa Darwina „Putovanje prirodoslovaca oko svijeta“, koje je 1966. objavila Školska knjiga. Danica nije imala djece i najveći dio svoje ostavštine ostavila je Božidaru Grgiću, suprugu unuke njenog prvog muža, Koporca, koji se za nju brinuo. Rukom pisanom oporukom ovog zagrebačkog liječnika i jednog od najvećih kolekcionara slika Vlahe Bukovca u Hrvatskoj, obvezala je da u kući u Karlovcu, koju je obitelj zatražila da im se vrati, otvori spomen-sobu posvećenu njezinom ocu. Fany Ropac i Vladimir Pohl, ali i Vlatka Bogović, Pfefferovi praunuci, pretpostavljaju da upravo on posjeduje najveći dio onoga što je od Leona Pfeffera sačuvano do današnjih dana.
Vladimir Pohl, unuk Pfefferove kćeri Jelke, naslijedio je ovom oporukom tek portrete u ulju Pfeffera i njegove supruge Ide koje je izradio akademski slikar Dušan Ružić 1917. godine u New Yorku, prema fotografijama koje mu je poslao Idin brat, za vrijeme sarajevskog procesa sudac sudskog odjeljenja Zemaljske Vlade u Sarajevu. Jelka Pfeffer rodila se 1906. godine, za vrijeme dok je Leon Pfeffer službovao u Bosanskom Petrovcu. Završila je trgovačku školu, ali nikada nije radila. Upoznala je Dragutina Pohla u Delnicama gdje je kao šumar radio za Thurn i Taxis, njemačku plemićku obitelj. Imali su dvoje djece, kćer Ljiljanu i sina Borisa, Vladimirovog oca. Iz Delnica su odselili u Zagreb i tamo živjeli prilično lagodno do Drugog svjetskog rata. Dragutin Pohl je do 1939. godine radio u njemačkom konzulatu, a nakon toga, za Drugog svjetskog rata, bio je direktor zagrebačkog Paromlina. Istovremeno bio je mobiliziran u domobrane, a ‘ratni raspored’ bio mu je da vodi pogrebne povorke za pale ustaše na Mirogoju. To ga je spasilo odlaska na front, a veliko, ljudsko srce zbog kojega je štitio radnike Paromlina koji su bježali u partizane sačuvalo mu je glavu 1945. godine. Vladimir Pohl je liječnik, živi i radi u Münchenu, a sve više vremena provodi i u obiteljskoj kući na Krku, budući da mu supruga radi u Rijeci.
Prvi Pfefferov potomak koji se vratio u Rijeku, njegov je unuk Vladimir, sin Pfefferove kćeri Ide i otac F. Ropac. Ida Pfeffer iz Karlovca je otišla nakon Drugog svjetskog rata. Bila je učiteljica matematike i likovnog. Njezinog supruga strijeljali su partizani, a Ida Kovaček, rođena Pfeffer, premještena je u učiteljsku službu u Dalj. Sinove Vladimira i Božidara su joj oduzeli i smjestili u dom za napuštenu djecu u Zemuniku. Vladimir se kasnije vratio majci. Otišao je u Zagreb u srednju tehničku školu, a nakon toga, 1956. godine došao je studirati na Pedagoški fakultet u Rijeci. Za njim je u Rijeku došla i njegova majka. I. Kovaček radila je kao učiteljica u školi na Turniću sve do tragične smrti 1963. godine. U Rijeku je došao i njezin drugi sin, Božidar, koji je također tu osnovao obitelj i tako se barem dio obitelji Pfeffer vratio tamo otkuda je davno njihov slavni predak davno otišao.
Obljetnica Velikog rata i ‘svojatanje’ Karlovčana njezinog slavnog pradjeda, kao i niz iskrivljenih činjenica koje su objavljene o njegovom životu, potaknulo je F. Ropac da krene u potragu i počne slagati mozaik obitelji, ali i da skrene pozornost na osobu koja je odigrala značajnu ulogu u dijelu svjetske povijesti, ali o kojoj se malo pričalo i, očito, još manje znalo. Njegova autobiografija naslovljena „Moj život“, koja se nalazila Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu kao predmet pod rednim brojem 774 (kutija 26) „Zbirke otkupi i pokloni“, otkrila bi vjerojatno puno više o njegovom životnom putu, ali ta je kutija (kao i mnoge druge) uništena, zapaljena u demonstracijama 7. veljače 2014. godine, potvrdili su nam iz Arhiva. Da je netko u nju ranije zavirio, možda se u tekstovima o Pfefferu mjesto rođenja ne bi navodilo kao – nepoznato. Zahvaljujući njegovoj praunuci Fany, od sada će povjesničari koji se njime budu bavili u tu rubriku moći upisati „Novi Vinodolski“, a u svoju povijest, osim Karlovca, suca-istražitelja u sarajevskom atentatu, moći će ubilježiti i Novi Vinodolski i Rijeka. Tako će, ako niti jedna druga, barem ta povijesna nepravda prema ovome čovjeku biti ispravljena.
Filmske i kazališne priče o Pfefferu
Pfefferov lik pojavljuje su u brojnim filmovima i serijama, ali i kazališnim predstavma, koje govore o atentatu u Sarajevu i njegovim počiniteljima, a u dva filma on je i glavni lik. Prvi TV film pod nazivom „Weltuntergang“ („Kraj svijeta“) snimljen je 1984. godine u Austriji. Scenarij za film napisali su Milo Dor i Robert Müller, a režirao ga je Imo Moszkowisz, poznati njemački redatelj židovskog podrijetla. U ovom filmu Pfefferov lik utjelovio je njemački filmski i kazališni glumac Günter Mack. Film je bio distribuiran i prikazivan u Zapadnoj Njemačkoj i SAD-u. Drugi film, „Atentat – Sarajevo 1914.“ snimljen je 2014. godine u produkciji austrijske (ORF) i njemačke televizije (ZDF). Povod za ovaj film bila je stogodišnjica Sarajevskog atentata. Scenarij za ovaj film napisao je Martin Ambroschs, a režirao ga je austrijski režiser Andreas Rochaska. Film je 2014. prikazan i u Hrvatskoj, na RTL televiziji. Iza filma stoji produkcijska kuća Filmfonds Wien, odnosno Milan Dor, sin Mila Dora, autora knjige „Posljednja nedjelja“, koja je poslužila kao predložak za filmski scenarij. Milan Dor je i autor drame „Pucnji iz Sarajeva“ koja je povodom 100. obljetnice Prvog svjetskog rata postavljena u bečkom „Theater in der Josefstadt“. I ovaj film i kazališna predstava nastali su prema knjizi Mila Dora, ali je priča prilično izmijenjena, a „zbog dramaturgije“ u nju je uvedena, Marija, Srpkinja s kojom je Leon Pfeffer u vezi. Njihova osobna drama isprepliće se s dramatičnim povijesnim događajima u Sarajevu. „Moj otac i ja smo nekada s početka 70-ih dobili od jednog kolege iz Bosne prijepise originalnih istražnih protokola i tu se rodila ideja da napravimo scenarij za film. Scenarij smo i napisali i film je snimljen, ali mi s tim filmom nismo bili zadovoljni i onda je otac odlučio napisati roman, jer je u romanu imao više prostora za određene sceni. Leo Pfeffer je povijesni lik, ali mi smo dosta toga dodali“, objasnio je Dor u jednom intervjuu uoči kazališne premijere u Beču.
V. Pohl je gledao oba filma. Prvi s majkom i s bakom. Obje su se, kaže, prilično uznemirile. Odmah su angažirali odvjetnika, ali prikazivanje filma nisu uspjeli zaustaviti. Jedina satisfakcija bila im je što je na početku prikazivanja moralo biti objašnjeno da su činjenice iz života glavnog lika, suca-istražitelja Lea Pfeffera, fikcija.
Sudac u zemlji podjarmljenoj
Pfefferove autobiografske bilješke su izgubljene, i tek naznačene u njegovoj knjizi „Istraga o Sarajevskom Atentatu“. No, unatoč tome što nema činjenica na temelju kojih bi se rekonstruirao u cijelosti njegov životni put, u toj se knjizi nalazi mnogo toga što oslikava Pfeffera kao čovjeka, prije svega kao profesionalca. Pfeffer je u knjizi napisanoj četvrt stoljeća nakon svoje ‘istrage života’ napisao puno o sebi i svojim pogledima na svijet, pa i političkim, i vremenu u kojem je živio i radio. Iz knjige se iščitava da se izjašnjavao kao Hrvat, istina projugoslavenski orijentiran, o čemu svjedoči i njegov angažman u Karlovačkom glasniku za vrijeme studija. Svoj profesionalni položaj, ali i tadašnju ‘klimu’ u Bosni, najbolje je ilustrirao na početku knjige sljedećim rečenicama: „Čovjek može doći u položaj da, i protiv svoje volje, čini zlo drugome; u takovu slučaju, on mora nastojati da to zlo čim više umanji, ublaži i olakša. Niti smije – u stanovitom slučaju – uzmaći, kad zna da bi na njegovo mjesto došao drugi koji bi bio kadar učiniti i veće zlo. U takav položaj dolazi ponekad sudac u zemlji podjarmljenoj, gdje jača narodnost vlada nad slabijom, gdje se jedni penju na grbaču drugima; ili u zemlji nesredjenoj, gdje vlada borba o vlast uslijed egojizma pojedinaca, te gdje – naravno – ne može biti govora o nezavisnosti sudaca“. Objasnio je i kako je u istrazi o sarajevskom atentatu pokušao ostvariti svoj cilj da provede istragu „posve objektivno, tražeći istinu do krajnjih granica, koliko god je to bilo moguće“: „Kao sudac istražitelj, ustanovivši čin i sudionike, morao sam – prije svega – ispitati motiv koji je Principa potakao na čin, i njega kao i njegove drugove. Ispitivanje bližih prilika i okolnosti koje su dovele do toga motiva bilo je veoma delikatno. Kao sudac napadnute države, odnosno vlasti, nisam bio ovlašten da neposredno iznosim pogrješke te vlasti, koje su izazvale atentat. Morao sam to činiti posredno: pustio sam atentatorima da govore slobodno, da iznesu bez ikakova obzira sve ono zlo koje su vlasti počinile, po njihovu uvjerenju“. Na kraju knjige, Pfeffer će, dva i pol desetljeća nakon procesa, opisujući zašto je odbio prisustvovati izvršenju smrtne kazne, priznati i „simpatije“ prema atentatorima te još jednom progovoriti i o sebi kao osobi: „Ja sam, naime, i kao sudac – po svom osvjedočenju – protivnik smrtne kazne, i nikada nisam glasovao za kaznu smrti, niti sam ikada prisustvovao kakovoj justifikaciji. Ne mogu ni pojmiti, da to može interesirati nekoje suce. Osim toga, bili su mi svi atentatori simpatični, jer mi se svidjala njihova poštena odbrana i odvažnost kojom su uzeli na sebe svu odgovornost da bi spasili druge i razjasnili stvar. Napokon, svi su oni neustraživo, osim rijetkih iznimaka, izrazili svoje nacijonalno osvjedočenje; pa budući da sam kao sudac-istražitelj imao da se bavim – za vrijeme istražnog zatvora – i njihovim privatnim stvarima, mogao sam se o njihovu držanju i njihovim uvjerenjima osvjedočiti i pri cenzuri zadnjih listova koje su osudjeni na smrt pisali svojoj rodbini“.
Ugledni američki povjesničar njemačkog podrijetla Joachim Remak u svojoj nagrađenoj knjizi iz 1959. godine „Sarajevo – Priča o političkom ubojstvu“ napisat će da „s rezervom uzima podatke o istrazi koje je Pfeffer zabilježio jer su bili u koliziji s tadašnjim službenim izvješćima iz tog vremena“, a to je priznao i sam Pfeffer bilježeći epizodu za vrijeme suđenja kada je shvatio da u izvješću za javnost piše jedno, a da se dogodilo drugo, no, tada će ga opomenuti da to „nije njegov posao“. Da neke detalje zaista treba uzimati s rezervom, slaže se i njegov praunuk Pohl jer, zaključuje, u vrijeme kada je pisana knjiga Pfeffer je živio u Jugoslaviji, ujedinjenoj pod Srbijom i vjerojatno i nije mogao biti do kraja otvoren. Komentirajući život i postupke svog pretka, Pohl će reći: „Da je bio konformist mogao je vjerojatno postići više, mogao je biti bogat, ali imao je karakter. I, na kraju, situacija je bila takva da bi i njegovo suprotno ponašanje i popuštanje pritiscima da se Srbiju okrivi za rat, bilo dvosjekli mač: da se eksponirao kao poslušni austro-ugarski činovnik, kasnije bi morao bježati iz Jugoslavije. Ovako je nastavio živjeti, istina, bavio se drugim poslovima, ali nije strahovao za svoj život“.
