Drago Prgomet i Božo Petrov imaju pred sobom povijesni zadatak – za svagda u srednjostrujaškoj hrvatskoj politici sahraniti nacionalizam i govor mržnje. Jedini način da to učine jest da u postojećem odnosu snaga u Hrvatskom saboru osiguraju konačan poraz Hrvatske demokratske zajednice. Jesu li toga svjesni i jesu li spremni to učiniti?
Izbornim rezultatima ošamućeni HDZ je teško podnošljiv spoj klijentelizma, makijavelizma i šovinizma, kojeg predstavlja kao domoljublje. U interesu je hrvatske demokracije da takav HDZ bude do kraja poražen i da se njegova politika ne honorira. To je jednako važno ili važnije od reforme poreznog sustava i ostalih tema o kojima Most nezavisnih lista pregovara s dvije najveće parlamentarne političke opcije.
Vođa HDZ-a Tomislav Karamarko promašio je vrijeme u kojemu djeluje. Nanio je veliku štetu društvu posljednjih godina, a najveću ipak vlastitoj stranci. Politički rejting HDZ-a, a niti njegova svjetonazorska i kadrovska profilacija, nisu bili na toliko niskoj razini od 2000. godine kada je prvi put izgubio vlast. Stranku koju je Ivo Sanader reformirao Karamarko je deformirao. HDZ nije konzervativan, nego anakron i retrogradan i pitanje je treba li uopće postojati s obzirom da nije problem samo u vodstvu nego, kao što smo plastično vidjeli na snimkama slavlja u izbornom stožeru, što je predmet ismijavanja čitavog interneta, i u bazi. Kakva je to baza vidi se po mržnji koju isijava po internetskim portalima i ostalim medijskim platformama. Stranka koja je nekada izazivala strahopoštovanje postala je predmet ismijavanja u doba kada je htjela obnoviti raniju moć. Od takve stranke su Prgomet i Martina Dalić pobjegli kao i dobar dio pripadnika i simpatizera Mosta.
Karamarko godinama, otkako je postao ministar unutrašnjih poslova na Sanaderov poziv nakon ubojstva Ivane Hodak, Ive Pukanića i Nike Pranjića, potiče stvaranjem za to pogodne atmosfere na govor mržnje, izaziva podjele i doslovno izluđuje društvo. Prvotno je to radio obračunom s partizanima i njihovim zločinima. Iako je bilo jasno da je većina zločinaca mrtva, a da protiv živih pripadnika Narodnooslobodilačke borbe nema dokaza, proveo je i/ili poticao politički, policijski, pravosudni i općedruštveni lov na vještice. Specijalci su paradno hapsili teško pokretnog Josipa Boljkovca, a u svakoj pronađenoj kosti su se prepoznavale žrtve komunizma. Grobnice i “grobnice” su masovno otkrivane i “otkrivane”, pa je tako i autor ovog ogleda kao novinar u toj produciranoj histeriji morao obilaziti zabiti i po blatu gacati oko jama.
Karamarko daje legitimitet televizijskoj emisiji koja radi reportaže o nacionalnosti jednog od ministara u donedavnom sastavu Vlade, a ta je emisija i inače otvoreno šovinistička. Takva stranka ili njezini simpatizeri objavljuju rodni list istog člana Socijaldemokratske partije Hrvatske na džambo plakatima na kojem stoji da je po narodnosti Jugoslaven. Pod pokroviteljstvom te stranke uličari napadaju zgrade najviših institucija na Markovu trgu i spremni su u obračunu s policijom koristiti i plinske boce. Na mitinzima te stranke zaziva se bacanje političkih protivnika u jame. Treba li se prisjetiti nenormalnog razbijanja ćiriličnih ploča? Karamarko tuži Nacional zbog objave autoriziranog intervjua s Josipom Manolićem. Pod plaštom HDZ-a kojeg vodi Karamarko vjetar u leđa dobile su različite fašistoidne skupine s margine društva, politike i Crkve. Je li Most svjestan odgovornosti da dokrajči takvu politiku i, ako je pojedincima u toj novostvorenoj opciji bitno, spasi i/ili osnuje novu i modernu političku opciju umjerene desnice?
Upravo je posrnuće i/ili raspad HDZ-a prilika za novu konzervativnu politiku. Mnogo se raspravlja o tome što je Most i kako će se postaviti nakon izbora, a svakog sata doslovno pristižu nove informacije i u javnost se plasiraju nove mogućnosti političkog preslagivanja. Kažu da je u politici sve moguće, no prilično je jasno da je Most kao jedinstvena politička opcija neodrživ. Reportaže iz Metkovića otkrivaju da Metkovci računaju kako će njihov grad prosperirati otkako je koalicija nezavisnih lista predvođena metkovskim gradonačelnikom Petrovom ostvarila odličan rezultat na parlamentarnim izborima. Nesumnjivo to očekuju i stanovnici ostalih sredina iz kojih dolaze saborski zastupnici izabrani na listi Mosta. Kako će se usuglasiti, ako svatko vuče projekte u svoj zavičaj? No, to je najmanji i gotovo šaljiv problem.
Kao što je bjelodano, Most nije s izgrađenim politikama na svim područjima i sustavom političkih vrijednosti izašao na izbore, nego s gotovo ultimativnim zahtjevima koji se plasiraju s pozicije igrača i suca u istoj ulozi. S obzirom da se oko svjetonazorskih pitanja neće nikada međusobno dogovoriti, a da će se u dnevnoj politici i oko ostalih pitanja razići vrlo brzo na prvim konkretnim dvojbama, najracionalnije bi bilo, ako se žele izbjeći prijevremeni izbori, da saborski zastupnici Mosta dogovore međusobnu strategiju po kojoj će prvo podržati za mandatara Zorana Milanovića, odnosno koaliciju Hrvatska raste u sastavljanju nove Vlade, odnosno izolaciju HDZ-a, a potom se gospodski razići. Mogu se osnivati novi klubovi nezavisnih zastupnika, pojedini zastupnici izabrani s Mostove liste mogu pristupiti drugim parlamentarnim ili neparlamentarnim strankama i slično.
Činjenica da će Vlada konstantno morati raditi na osiguranju parlamentarne većine je dobra, unatoč zazivanju stabilnosti vlasti. Pa neka i padne, ali je najvažnije da Karamarko i njegova politika dožive potpuni poraz i izolaciju, što bi predstavljalo demokratski doseg. U ovoj fazi, kada se pregovara, takva strategija ne bi smjela biti javno iskazana, možda čak niti svim zastupnicima Mosta jer bi propala u startu. Programska pitanja koja su utvrdili međusobno kao najvažnija mogu i dalje nametati SDP-u u pregovorima. Alternativa su, naravno, prijevremeni izbori ili – a to bi bilo najgore i kao takvo najnevjerojatnije, a svakako najneodgovornije rješenje – podrška takozvanoj Domoljubnoj koaliciji.
Most je populizmom pridobio povjerenje velikog broja birača, što je njihov prvi krimen neodgovornosti, a sada moraliziraju oko koaliranja jer su obećali da neće niti sa SDP-om niti s HDZ-om, što je drugi krimen neodgovornosti. Odgovornost sada nalaže da se dostojanstveno raziđu, bez da ih se vrbuje, na nekoliko ili možda čak i niz opcija, ali sa zajedničkom namjerom da unaprijede političku kulturu određivanjem gdje je granica ispod koje političke stranke ne smiju ići. Ispod nje se nalazi Karamarko sa svojom politikom. Frazama unatoč, SDP i ovakav HDZ nisu isti.
