Iako su brojne drame jednog od najplodnijih hrvatskih dramatičara Marijana Matkovića gotovo nestale s repertoara hrvatskih kazališta, stota obljetnica rođenja tog velikana ipak nije zaboravljena. U rodnom Karlovcu već je održano nekoliko skupova u njegovu čast, a krajem studenog jednodnevni znanstveni kolokvij organizirat će i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, točnije njezin Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u kojem je Matković ostavio neizbrisiv trag kao njegov cijenjeni i kreativni predstojnik. Uostalom, čega bi se god Matković prihvatio, pretvarao bi u kulturni sustav koji je davao rezultate. A bio je Matković mnogo toga, akademik, pokretač Akademijina časopisa Forum u kojem je afirmirao generacije hrvatskih razbarušenih književnika koji su rušili stare i uspostavljali nove književne kanone, ali i nezaobilaznih Kronika Akademijina Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe koje upravo slave četiri desetljeća postojanja.
Bio je Matković i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, i to prema mišljenju redateljice Snježane Banović jedan od istaknutijih i uspješnijih u bogatoj povijesti tog teatra, ali i predsjednik Društva književnika Hrvatske, predsjednik hrvatskog centra PEN-a, poslijeratni šef kulturno-umjetničkog odsjeka Radio stanice Zagreb, jedan od pokretača Dubrovačkih ljetnih igara i direktor dramskog programa Igara, umjetnički direktor Zagreb filma…
Prema brojnim funkcijama u jednopartijskom društvu, reklo bi se da su komunistički politički moćnici Matkoviću bili naklonjeni. Ipak, Miroslav Krleža ga je, kao što to svjedoči književni povjesničar Tomislav Sabljak, smatrao salonskim ljevičarom i čovjekom koji je bježao od Partije kao vrag od tamjana, ali i vrhunskim intelektualcem. S mjesta intendanta HNK u Zagrebu Matković je morao otići nakon premijere drame “Čovjek je dobar” Josipa Kulundžića koja je do daske razbjesnila političkog svemoćnog komesara Milutina Baltića i to ponajviše zbog toga što je Kulundžić u svojoj drami opisao lik gestapovskog oficira kao dobrog čovjeka. U raspravama koje je drama izazvala – a skinuta je odmah nakon premijere – Kulundžić je tvrdio da se ne može cijela jedna nacija, pa ni njemačka, proglasiti zločinačkom, pa je liku njemačkog policijskog oficira nastojao dati i neke dobre osobine. No, tvrdi partijaši nisu imali razumijevanja za takve umjetničke etičke potrebe pisca i uprave kazališta. Iz HNK su te 1953. godine po brzom postupku katapultirali Matkovića, ali i tadašnjeg ravnatelja Drame, uglednog pisca, antifašista i političara Mirka Božića koji će kasnije postati čak i predsjednik Sabora.
Matkovića epizoda sa za njega očito ukletim HNK-om time ni izdaleka nije bila zaključena. Iako je u tom kazalištu imao uspješne izvedbe više svojih drama, pa i najhvaljenijeg “Herakla” u režiji Vlade Habuneka 1958. godine, i iako je u tom teatru i počela njegova dramska karijera kada mu je Alfons Verli još 1935. postavio amblematsku dramu “Slučaj maturanta Wagnera”, Matković je morao proći tešku torturu zbog haenkaovske izvedbe drame “General i njegov lakrdijaš”. Drama je praizvedena 14. veljače 1970. godine u režiji Mladena Škiljana, u njoj su glumile i dramske veličine poput Tonka Lonze i Ive Serdara, ali je jedna od njenih repriza prekinuta zbog protestiranja mladaca među kojima je bio i današnji čelnik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak.
Izazvalo je to reakciju organa gonjenja, čak i čitavu istragu – teatar je, navodno, za izvedbe te drame bio pun udbaša u civilu – koju je zaustavio sam Matković. On je i tražio da se drama makne s repertoara. No, njegov su dom u Draškovićevoj ulici nepoznati fakini, o čemu je svjedočio i Krleža, noćima nazivali psujući mu majku, a pred kućom su mu ostavljali i kante s kojekakvim smećem, čak i onim ljudskog porijekla. Matković nije htio zaštitu moćnog represivnog aparata, ali je očekivao da će ga u zaštitu javno uzeti njegov veliki prijatelj i uzor Krleža. No, on je ostao u svojim oblacima s Gvozda, nije pružio podršku prijatelju i tada je njihovo prijateljstvo zahladnjelo, na nezadovoljstvo supruge Bele koja nikako nije podržavala Krležinu suzdržanost.
A što je to domoljubnu omladinu natjeralo na prekid dramske predstave i proteste protiv uglađenog Matkovića? Kult Nikole Šubića Zrinskog je, po njihovu mišljenju, dramski autor Matković napao i pokušao ismijati u drami “General i njegov lakrdijaš”, i to još u osjetljivom političkom trenutku. “Demistificirajući i depatetizirajući Zrinjskog, koji dolazi na scenu u gaćama, donjoj košulji i papučama, Matković istodobno daje kompleksan lik trezvenog i racionalnog čovjeka koji promišljeno koristi pa i režira svoju smrt, mada je uvjeren ‘da nije, unatoč svemu, lako umrijeti’, jer je svjestan svoje situacije i vremena u kojem živi”, piše u kritici predstave ugledni teatrolog Branko Hećimović u Telegramu 20. veljače te uzburkane 1970. godine kada je euforični hrvatski nacionalni pokret bio na svom vrhuncu.
Hećimović ističe da Matković lišava Zrinjskog nataložene povijesne patetike i predočava ga kao promišljenog i samosvjesnog čovjeka, dosta ironičnog i taštog, koji je superioran Alapiću i izdiže se iznad svoje sredine. Kritičarskom mišljenju usprkos, mladi hrvatski nacionalisti nisu mogli podnijeti svog junaka Zrinjskog u gaćama i papučama, pa je skandal oko “Generala i njegova lakrdijaša” postao jedan od najvećih, ali i najzataškivanijih skandala hrvatskog kazališta, koji je na suptilnom Matkovićevom karakteru ostavio trajne posljedice. Vjerojatno ga je i izbacio iz hrvatske literarne domoljubne matrice koja je hrvatskim kazalištima zavladala početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Matkoviću “General i njegov lakrdijaš” nikad nije zaboravljen ni oprošten.
Pri tome se potpuno zaboravlja da je Matković kao rijetko koji hrvatski intelektualac uvjerljivo branio Antuna Šoljana zbog njegova govora na Matoševu grobu, da je ponovno afirmirao djelo Antuna Gustava Matoša koje su brojni povjesničari književnosti u komunizmu jednostavno prešućivali, te da je hrabro protestirao i kada su karlovačkom književniku Stjepanu Mihaliću, ocu pjesnika Slavka Mihalića, komitetskim igrama “oteli” Nazorovu državnu nagradu.
“Marijan Matković bio je čovjek snažnih emocija. Znao je podijeliti sa svojim suradnicima vlastita uzbuđenja, ushite i ogorčenosti, radosti i mržnje. Putnik koji je upoznao i zavolio mnoge gradove, sa sentimentalnim oduševljenjem, upravo sa strašću volio je Zagreb, maštao o budućnosti njegovih prostora. Svestrani znalac umjetnosti i stranih književnosti volio je hrvatsku kulturu bez zasljepljenosti. Zato je mrzio sve oblike nacionalne isključivosti, zagriženosti i zasukanosti, kao što je s ogorčenjem kritizirao sve pojave indolencije, ravnodušnosti, primitivizma i kibicerske strasti u suvremenom kulturnom životu”, mudro je zborila Vida Flaker na komemoraciji u povodu Matkovićeve smrti održane baš u zgradi Akademijina Zavoda na zagrebačkom Gornjem gradu u kojoj je Matković godinama djelovao.
I premda su mu 2001. godine izašla izabrana djela u osam knjiga u nakladi Nakladnog zavoda Matice hrvatske i HAZU-a, Matkovićevo djelo do današnjih je dana ostalo u zapećku hrvatskih literarnih interesa. Potpuno nepravedno. Njegovi putopisi iz “Američkog triptiha” među najhvaljenijim su hrvatskim putopisima, a, na žalost, njegovi izdašni Dnevnici, koje je Sabljak vidio u Matkovićevoj kućnoj biblioteci, ostali su široj javnosti nepoznanica do danas. Uostalom, tko zna koliko neobjavljenih rukopisa krije Matkovićeva ostavština koja bi bila zanimljiv izvor ne samo za hrvatsku književnost, nego i kazalište, pa i politiku.
