Zavičajna čajanka: Marijan Matković – transkript

Autor: Marin Bakić

U Spomen sobi Stjepana i Slavka Mihalića, koja se nalazi na Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu, održan je u subotu 19. rujna 2015. godine stručni skup u seriji Zavičajna čajanka posvećena književniku Marijanu Matkoviću, a u Gradskom kazalištu “Zorin dom” održana je premijera predstave Igra oko smrti/Lozinka: krizanteme koju je režirala Dubravka Crnojević-Carić. Glumili su mladi karlovački glumci Kasija Vrbanac i Karlo Mrkša. Predstava je utemeljena u Matkovićevim dramama. Osmišljena je po njegovu dramskom ciklusu Igra oko smrti, a kako je opisuje redateljica, “prikazuje se odnos mladih Nede Gorsky i Žarka Župana u ratno doba. To je predstava o ljubavi i izazovima koje stoje pred individualcima u trenucima krize”.

marijan matković foto (1)

“Marijan Matković rođen je 21. rujna 1915. godine u Karlovcu, a preminuo je 31. srpnja 1985. u Zagrebu. U tom gradu je diplomirao pravo, a zatim je studirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Parizu i Beču. Kao student objavljuje prve književne radove, a 1936. godine izdaje zbirku pjesama Iz mraka u svjetlo. Nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s plodnim književnim angažmanom, ali je i vrlo aktivan dužnosnik u kulturi. Vodio je kulturno-umjetnički odjel Radio Zagreba, bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, umjetnički direktor Zagreb filma, tajnik Razreda za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i voditelj današnjeg Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pokretač je i dugogodišnji glavni urednik časopisa Forum, suosnivač je Dubrovačkih ljetnih igara. Najzapaženiji je po dvama dramskim ciklusima – Igra oko smrti i I bogovi pate. Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo dobio je 1974. godine.”1

Zavičajna čajanka: Marijan Matković, Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić", Karlovac, 19. rujan 2015. slijeva: Marin Bakić, Željko Ivanjek, Srđan Sandić, Dubravka Crnojević-Carić, Dubravko Jelčić i Danko Plevnik
Zavičajna čajanka: Marijan Matković, Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, Karlovac, 19. rujan 2015. slijeva: Marin Bakić, Željko Ivanjek, Srđan Sandić, Dubravka Crnojević-Carić, Dubravko Jelčić i Danko Plevnik

Na skupu su o Matkoviću i njegovu djelu govorili novinar i književnik Željko Ivanjek, novinar i publicist Danko Plevnik, novinar i književnik Srđan Sandić, glumica, režiserka i teatrologinja D. Crnojević-Carić, književnik i povjesničar književnosti akademik Dubravko Jelčić. Moderator je bio Marin Bakić. Skup je popratila i obitelj Marijana Matkovića čime su organizatori počašćeni.

Skup i premijera predstave održani su u sklopu projekta “Marijan Matković u mozaiku karlovačke kulturno-umjetničke baštine” koji Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu i Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka provode povodom stote obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti ovog književnika zahvaljujući donaciji Heinekena Hrvatska provedbom Donacijskog natječaja “Zajedno za bolji Karlovac i Karlovačku županiju”, Grada Karlovca i Karlovačke županije. Partneri na projektu su Gradsko kazalište Zorin dom, Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” i Gradski muzej Karlovac.

S obzirom da je skup zbog izlagača i sudjelovanja publike bio kvalitetan, informativan, smatramo da bi bilo dobro objaviti čitav transkript razgovora.2

Gabrijela Vine: Pozdravljam Vas uime Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”. Ravnateljica Jasmina Milovčić je spriječena i, nažalost, nije mogla doći. U njezino i u ime svih naših djelatnika Vam želim dobrodošlicu. Ovo je još jedno događanje u sklopu našeg ciklusa “Zavičajne čajanke” kojeg smo započeli 16. ožujka ove godine u našoj Spomen sobi Stjepana i Slavka Mihalića. Potičemo građanstvo da se vezano uz događanja od kulturnog predznaka druže u ovom ciklusu. Ideja same knjižnice je da je ovo mjesto ugodnog susreta, da je ovo kreativan javni prostor i mjesto koje služi poticanju rasprava i razmjenjivanju ideja. Ovaj stručni skup posvećen je Marijanu Matkoviću. No, ne bih o temi, nego ću Vas samo pozdraviti. Riječ će preuzeti gospodin Marin Bakić.

Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu

Marin Bakić: Zahvaljujem, Gabi. Dobrodošli, dragi Karlovčani i prijatelji Karlovca. Hvala Vam na dolasku. Hvala i današnjim izlagačima što su pristali sudjelovati na skupu koji je posvećen hrvatskom književniku Marijanu Matkoviću. Hvala i obitelji Matković što je stigla iz Zagreba. To nam je velika čast. Predsjednik sam Udruge za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka. Provodimo s Društvom Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu projekt Marijan Matković u mozaiku karlovačke kulturno-umjetničke baštine povodom stote godišnjice rođenja i 30. godišnjice smrti ovog našeg autora. Zašto smatramo da je skup iznimno bitan? Znam malo o Marijanu Matkoviću i siguran sam da ću danas puno naučiti. Tome se jako veselim. Čitajući o Matkoviću nametalo mi se pitanje kako jedan tako plodan autor danas ne postoji u našoj kulturnoj javnosti. U lektiri ga nije bilo. Volio bih da o tome razgovaramo. S nama je gospođa Dubravka Crnojević-Carić koja režira predstavu utemeljenu na dramskom ciklusu Igra oko smrti. Premijera predstave će biti večeras u 20 sati u Gradskom kazalištu “Zorin dom”. Naravno da ste pozvani na premijeru. Ulaznice su besplatne, a oni koji putuju za Zagreb mogu to učiniti autobusom koji će kretati ispred “Zorin doma” u 22 sata. Još ćemo prikazati na jesen, a mislili smo na proljeće, pa su nam se planovi poremetili, film Slučaj maturanta Wagnera u Gradskom muzeju Karlovac. Film je snimljen po Matkovićevoj drami, a režirao ga je Branko Ivanda. To će biti zadnja aktivnost našeg projekta. Povodom 120. godišnjice rođenja Miroslava Krleže 2013. i 2014. smo provodili projekt Krleža u Karlovcu. Imali smo u sklopu njega čitav niz aktivnosti, a naglasak smo stavili na poveznicu Krleže i Karlovca uglavnom tematizirajući Karlovčane s kojima je surađivao i prijateljevao. U toj priči je iskočio Matković, pa smo se već za provedbe Krleže u Karlovcu odlučili pozabaviti se njime. Iznenadilo me da u knjižnici postoji njegova bista. Trenutačno se nalazi pored mene i nemojte dozvoliti da vam moj lik pokvari ovo lijepo djelo. Ne znam gdje je sada Gabi, da mi pomogne. Žao mi je što ne mogu pročitati tko je autor biste, ali vidim da je urađena 1987. godine. Upravo na tragu onoga što sam ranije rekao kako nisam upoznat s Matkovićevim djelom, upitao bih mladog novinara i književnika gospodina Sandića, koji je dvije godine mlađi od mene, koliko je on s time upoznat.

Srđan Sandić: Zaljubljen sam u kazalište i pisanje i to je često bolna i neuzvraćena ljubav. Slučajno sam ranije upoznao Matkovićog unuka koji je prisutan na ovom skupu, a koji se zove isto kao i njegov djed. Rekao mi je tada da je unuk književnika Matkovića. Pravio sam se važan i da znam sve o tom književniku, da sam čitao njegova djela i djela o njemu, a u biti sam do tada pročitao samo jednu njegovu dramu. Shvatio sam da sam nepismen kada se radi o tom velikanu našeg kazališta i osjetio sam potrebu da saznam više. Konzultirao sam se s tekstovima Lade Čale Feldman i Borisa Senkera. Kazalište nisam mogao pratiti u Matkovićevo vrijeme, jer sam rođen 1985. godine, kada je autor preminuo. Reći ću nešto uvodno, a potom sugovornike i kolege zamoliti da me isprave, ako sam nešto krivo rekao, prepisao, ukrao… Kazalište u doba Matkovića nisam mogao pratiti, jer sam rođen iste godine kada je on preminuo, pa mogu govoriti samo o onome što sam pročitao. Matković je bio pjesnik, dramatičar, feljtonist, kritičar, putopisac i esejist, diplomirani zagrebački pravnik, bečki i pariški student povijesti umjetnosti i komparativne književnosti. Bio je pisac koji se kasnih 1990-ih uspio probiti u sto odabranih natuknica Malog leksikona hrvatske književnosti. Jedan je od, kako Branko Hećimović tvrdi, posljednjih intelektualaca hrvatskog međuratnog 20. stoljeća. Danas je hrvatskim gimnazijalcima manje-više nepoznat. I meni je bio. Nismo ga obrađivali, ali smo morali djela Ivana Aralice, što je zgodno. Iako se u dramsku književnost i kazalište probio iz mladenačkih redova 1934. godine kada Branko Gavella uvrštava njegov prvijenac u repertoar HNK u Zagrebu, iz lektire ga je navodno otplavila odanost lijevim idejama i antigrađanska nastrojenost koja je, kako kaže L. Čale Feldman, nadahnula njegov već spomenuti prvi pokušaj, Slučaj maturanta Wagnera, koji je izveden u režiji Alfonsa Verlija. Nastao je prijepor u kazalištarnim redovima, a to je je obično slučaj u kazalištu i gospođa Crnojević-Carić može potvrditi da je to suvremeno zapravo uvijek s one strane, da nikada nije u vremenu, nego pored vremena i čeka da ga neko drugo vrijeme okarakterizira kao suvremeno. Drama je dočekana 1935., uz punu pompu društvenog i medijskog skandala, buku u đačkom parteru i bansku zabranu izvedbe, a poslije je, u povoljnijim uvjetima, uprizorena na, kako se nekada govorilo, a i danas se kaže, moja majka tako barem govori, malim ekranima s poznatim srpskim glumcem Stevom Žigonom u ulozi tiranskoga oca Filipa Wagnera. Matkovićeve drame su prevođene i izvođene u inozemstvu. Bio je suosnivač i vizionar Dubrovačkih ljetnih igara, umjetnički direktor Zagreb filma, tajnik Nakladnog zavoda Hrvatske i intendant zagrebačkog HNK. Bio je neumorno posvećen dinamizaciji hrvatske kulturne politike čemu danas više ne možemo svjedočiti, jer je u rasulu, ali o tome možemo govoriti kasnije, kao i o tome zašto suvremeni autori poput Matkovića nisu kanonizirani u lektiri. Bio je i dopisni član JAZU nakon što je objavio već u dobi od 30 godina prekretničke Dramaturške eseje. Ubrzo postaje tajnik Razreda za suvremenu književnost, a zatim i voditelj Zavoda za književnost i teatrologiju te urednik uglednog kulturnog časopisa Forum kojemu zadugo ostaje zaštitinim znakom i na čijim stranicama će se 1985. od njega opraštati imena kao što su Ranko Marinković ili Jure Kaštelan. Uredio je dva zbornika posvećena Krleži, koji mu je bio veliki uzor. Za UNESCO mu je napisao cjelovitu monografiju priznajući, kako L. Čale Feldman kaže, da je stvarao i djelovao na njegovu neizbrisivu tragu i u njemu vidio uzor. Bavio se i kazališnom kritikom i nizao osvrte o hrvatskim i europskim književnim klasicima, pronalazio je nepoznate rukopise, osvrtao se na rad slikara kao što su Krsto Hegedušić ili Edo Murtić, raspravljao je o književnoj vrijednosti filmskog scenarija i redatelju Zvonimiru Berkoviću, eksperimentirao na rubovima autobiografije, memoaristike, eseja, putopisa… Eto, za sada bih stao, pa ću nastaviti kasnije.

polka

Marin Bakić: Hvala. Kada sam nabrajao što smo radili u ovom projektu zaboravio sam spomenuti da smo ranije ove godine u Hrvatskom kulturnom klubu u Zagrebu organizirali predavanje gospođe Snježane Banović o Matkovićevom kazališnom djelovanju. Gospodine Jelčiću, molim Vas da kao književnik i povjesničar književnosti ocijenite Matkovićev doprinos hrvatskoj književnosti i da se prisjetite iskustava s njime.

Dubravko Jelčić: Vrlo rado ću to učiniti, jer me s njime vežu mnoge uspomene. Ovo što je rekao kolega je točno, ali bih njegovo izlaganje dopunio. Recimo, Matković nije bio samo urednik Foruma, nego i njegov osnivač. Bez njega Foruma ne bi bilo, kao što vjerojatno ne bi bilo mnogih vrijednih izdanja u hrvatskoj književnosti kao što su sabrana djela Antuna Gustava Matoša ili Vladimira Nazora. Bio je pokretač i inicijator mnogih značajnih književnih pothvata, jedna od najdjelatnijih osoba u našem književnom životu u drugoj polovini 20. stoljeća. Bio je i jedan od onih kojima su se oni koji su imali zamisao o nekom kulturnom pothvatu, kojeg je trebalo poduprijeti s autoritativne strane, obraćali. Nije mi poznat niti jedan slučaj da je Matković nekoga odbio. Bio je vrlo suradljiv, vrlo poduzetan, dinamičan i, a to bih posebno istaknuo, vrlo konstruktivan. Svaka ideja koja je bila dobra, koja je bila konstruktivna, naišla je na njegovu podršku. Autor je velikog broja drama, ne samo Slučaja maturanta Wagnera, koji je izveden premijerno 1935. godine. Ta drama je bila otkriće dvadesetogodišnjeg autora. S njom je stupio na scenu na velika vrata i na njoj ostao. Navest ću njegova djela. Prvo je izdao zbirku pjesama Iz mraka u svjetlo. Objavio ju je u vlastitoj nakladi. Danas je to gotovo raritetna knjiga. Moram priznati da je srećom imam u kućnoj biblioteci. Zatim je 1949. godine objavio Dramaturške eseje. To je knjiga po kojoj sam Matkovića upoznao kao autora. Iste godine je objavio dvije dramske epizode Koraci i Trojica. Posebno je bila zanimljiva drama Prometej iz 1952. Tri godine poslije objavljuje svoj ciklus Igra oko smrti koji obuhvaća deset drama čija se radnja odvija u vrijeme oko Drugog svjetskog rata. To su Slučaj maturanta Wagnera, Karmine, Rub zbilje, Smrt njegove ekselencije, Smrt u kući, Bezimena, Krizantema, Koraci, Trojica i Na kraju puta. Zatim je objavio vrlo interesantan ciklus I bogovi pate. To su tri drame – Prometej, Heraklo, Ahilova baština. Dakle, u njegovom interpretativnom pothvatu antička tradicija je osuvremenjena tako da je s velikim zanimanjem gledana u kazalištu. Objavio je zatim suvremenu dramu Vašar snova, pa putopise Američki triptih, pa opet dramu Ikari bez krila, a onda dnevnik Stope na stazi. Objavio je i zbirku eseja Razgovori i pogovori. Na kraju života pisao je dramu Između neba i zemlje koju nije dovršio. Dakle, to je velik broj djela. Rekao bih da su drame srž njegova opusa, ali, već ste rekli, pisao je i putopise, eseje, kritike i dnevničke zapise. To je došlo do tiska u njegovim izabranim djelima koja obuhvaćaju i Stope na stazi. Autor je besprimjerne snage, veličine i aktivnosti. Pročitat ću fragment autobiografskog karaktera iz njegova djela: “Potonuo si u neki duboki zdenac tišine i osame sa svojim izazovno bijelim papirom, te si se odjednom, usprkos tome što si mislio da sve znaš i o drami i o današnjici, što si se oboružao vojskom uskličnika, našao okružen nekim pitanjima koja su ti bila još tren prije jasna, a koja se već vjekovima postavljaju istom zagonetnom tajanstvenošću pred svakom neizvjesnošću. Još maloprije snabdjeven uskličnicima znanja i volje ti stojiš sada suočen s upitnicima koji nikako neće da izgube svoju zlokobnu grbu. Zaplovio si u noć, a obala je daleko i, ukoliko nemaš svog vlastitog kompasa, primitivnog kao što ga je imao i onaj davni predak, prvi dramatičar, zacijelo će tvoja plovidba brzo završiti na prvoj podvodnoj hridi. Sve najsuvremenije navigacijske sprave neće te spasiti. Nema čovjeka koji će ti moći objasniti tvoj eventualni poraz ili tvoju eventualnu pobjedu. Tko te može odteretiti ijednog tvog upitnika, jer nikakvo iskustvo tvog bližeg i daljnjeg kolege ne može ti savršeno ništa pomoći. Sam si i sam treba da se snađeš sa svojom sudbinom, a ona, preskočivši kao potpuno suvišne sve naučene odgovore na banalna pitanja o tome što je drama, što je današnjica, pita te jednostavno, zapravo djetinje naivno, samo jedno: ‘Zašto pišeš? Za koga pišeš?’ I pitajući se to uvijek nanovo, poslije prve, kao i poslije desete drame, ona te grozničavog i u tremi vodi preko raznih kriza do izvora istinske dramatike i istinske suvremenosti (…)“. To je odlomak koji otkriva bitne poticaje Matkovićeve kreativnosti. To je dokaz koliko je njegova kreativnost bila duboka, istinska i neiscrpna, jer pitanja koja je postavljao samome sebi nisu nikada mogla doći do definitivnog odgovora. U tome je i tajna njegove snage. Bio je od onih, moram to reći, koji nisu izbjegavali izložiti se i opasnosti. Kao intendant HNK morao je odstupiti zato što je na repertoar stavio dramu Josipa Kulundžića koja ideološki nije odgovarala tome vremenu. Bila je to drama Čovjek je dobar, dakle drama koja je i u neprijatelju otkrivala čovjeka. To je onom ideološkom sustavu bilo nepodnošljivo. Bio je čovjek koji je živio sa svojim vremenom i koji je znao prkositi tome vremenu kada je trebalo.

logo_natjecaj_2012

Marin Bakić: Gospodine Ivanjek, i Vi ste poznavali Matkovića. Koliko je to što je imao problema takve vrste utjecalo na to da je danas zaboravljen, ako se s time slažete, i koliko je bio blizak režimu?

Željko Ivanjek: I dalje živimo u tom jadnom hrvatskom blatu, kako bi se izrazio Krleža, i u zemlji gdje se knjige bacaju u blato. Fasciniralo me kad ste mi otkrili da je za vas mlade Matković zaboravljen, da ga niste upoznali u lektiri, prema tome da je u Republici Hrvatskoj nepostojeći autor. Za mene je bio i ostao izuzetno živa osoba. Kako se kod nas može od jednog od prvaka kulturnog života, nekoga tko pomaže i snimanju najboljih filmova, koji iznosi predstave, kao što je rekao gospodin Jelčić, za koje zna da bi ga mogle stajati, kako, dakle, netko tako silne radne biografije postaje anonimus za vas? Ne bih to mogao sada objasniti. Kada bih mogao, bio bih dosta pametan, a nisam. Preostaje mi da pokušam iznijeti neka sjećanja na tu divnu osobu koja se zove Marijan Matković i dalje zaprepašten činjenicom da je možda pretrpio istu sudbinu kao i Krleža, da u naletu ideacije države bude tko zna zbog čega gurnut u ljevičarstvo ili nešto drugo, da bude pretvoren u nepoznatog Marijana Matkovića. Mislim da je to jedan od naših dragih, strašnih skandala. Upoznao sam ga kad mi je bilo 14 ili 15 godina. To je bila 1969. Doći u palaču Vranyczany, pa doći u ondašnju Kavurićevu u redakciju Foruma, časopisa Akademije, bio je veliki doživljaj za mene. Više niti ne znam da li me Dragutin Tadijanović poveo onamo prije ili poslije objave mojih Pjesmi petnaestgodišnjaka, u broju 12. Tada sam, dakle, objavio prve pjesme u Forumu kojeg je Matković osnovao zajedno s Krležom i u kojem je Krleža objavio Banket u Blitvi i niz drugih djela. Pa bih rekao nešto o toj 1969., o toj divnoj osobi koja me kao klinca prihvatila, prigrlila. Sjećam se raskošnog i brižno podštucanog brka tajnika časopisa Ivana Krole i glavnog urednika Marijana Matkovića. Kod Krole, u maloj sobici, s jednim kancelarijskim stolom i dvije stolice, čekao sam da me pozove Vikica Manhalter i odvede Matkoviću, tajniku Razreda za književnost. Sjedio je u većoj kancelariji na kraju hodnika, a primao „stranke“ u predsoblju sa spomenutom gospođom i za dugim stolom za sastanke. Ondje, kod Matkovića, osjećao sam se kao doma. Kao dijete sam se u redakciji Foruma osjećao dobrodošlim. Njegova srdačna gesta dobrodošlice kojom me grlio oko ramena kao dijete, što sam naposljetku i bio, značila je nešto važno – da te netko prihvaća. Osim toga, bez obzira na prethodne razgovore, Matković je praktički uvijek izvlačio odnekud osmijeh i smijeh, dodajući susretu tako važnu osobnost i posebnost kakva se nije sretala u književnoj branši. Za mene je Matković bio pojam kao dramski pisac, kao urednik Akademijinog časopisa, i kao javno znani Krležin prijatelj. Njegovo objavljivanje pjesama, i napokon odobravanje, za klinca je bio znak da radi nešto dobro, da doista kuca na vrata književnosti. Pored deset zagrebačkih i još 50 časopisa iz ostalih mjesta u Jugoslaviji Forum je imao središnje mjesto. To je bilo vjerojatno zahvaljujući Krležinom i Matkovićevom pečatu. U enciklopediji se navodi da je Krleža bio najveći Matkovićev uzor u drami. Dvojim oko toga, no to ne mogu ocjenjivati. To mogu učiniti gospođa Dubravka i drugi teatrolozi. Je li ga to iskreno prijateljstvo i divljenje Krležinom opusu pretvorilo u njegova adepta, kako se to balkanski naziva? Uopće to nije bio. Bio je velik i samosvojan autor koji se iskušao u nizu spisateljskih područja, koji je objavio sve te već nabrojane knjige koje se mogu i danas čitati. Uveo me 1977. na premijeru Herakla u Dubrovniku, što je bio događaj za ondašnje bonvivane i nije se moglo baš dobiti ulaznicu. No, sjećao me se kao klinca i uveo me je na predstavu. Više ipak volim one njegove drame koje se rijetko spominju kao što su Agamemnon, Klitemnestra, Jationov san… Nakon što smo se upoznali objavljivao sam kod njega više puta, no htio bih istaknuti dva ili tri njegova teksta. Poslije Matkovićeve smrti Forum je već iduće godine objavio u broju 5-6 njegovo Osječko predavanje. Tu je Matković pokazao koliko je samozatajan. U tom predavanju, odnosno tekstu, pisac i urednik Matković osvrnuo se na svoju suradnju s mladim piscima – govorilo se poletarcima – ali toliko skromno, nikako onako kako je zapravo trebalo. Bio je, zajedno sa časopisom Forum, zbiljski „motor“ hrvatske književnosti, i štoviše „motor“ drugih južnoslavenskih književnosti – srpske, makedonske i ostalih – jer je objavljivao djela mladih autora s područja čitave Jugoslavije. I tako kaže Matković: “Moj kontakt s omladinom zbiva se danomice u redakciji Forum. To je, inače, kako znate, časopis Jugoslavenske akademije, no od početka svoga izlaženja on je bio otvoren i omladini. Ta omladinci bijahu i Majetić i Majdak i Glumac kada sam ih prvi put objavio”. Dugogodišnji glavni urednik Foruma spomenuo je u Osječkom predavanju, dakle, samo nekoliko imena mlađih pisaca, koji su u književnosti počimali i kod njega – Alojza Majetića, Zvonimira Majdaka i Branislava Glumca. A mogao ih je spomenuti desetke, da ne velim stotine. Dovoljno se samo prisjetiti da su „hrvatski borhesovci“ imali podršku baš u Matkovića, pa su kod njega objavljivali prve pripovijesti i romane. To su Pavao Pavličić, Drago Kekanović, Goran Tribuson, Veljko Barbieri i drugi, jednako kao što je Dubravko Jelačić Bužimski objavio onu dramu o partijskim lovcima koji ubijaju bijele labudove. Sasvim je nevažno što se u mom slučaju zabunio, pa napisao: „Došao mi u redakciju prije desetak godina jedan gimnazijalac, 16-godišnjak. Nosio je rukovet poezije. Ta poezija bila je pisana pod utjecajem Tadijanovićeve lirike, no ipak ne plagijat, očito, mladić je unosio i svoj potpis u svoje stihove. Objavio sam ih. On je poslije dvije godine maturirao – danas se već afirmirao. Ivanjek mu je ime. Nije bio jedini. Možda zato što sam i ja rano počeo, što znam sve neugodne popratne pojave koje prate u pravilu sve rane početke – volim te kontakte“. Zaista, nevažno je to što sam donio školsku tašku s pjesmama, natipkanim na polovici lista formata A-4, na Gornji grad, u Institut za književnost i teatrologiju, u kome je tada Tadijanović bio direktor. Tek potom pjesme su otišle Matkoviću, ali samo je on odlučivao o njihovu objavljivanju. Bilo kako bilo, iskoristio sam ove pojedinosti u autobiografskoj „poemi u stihu i prozi“ pod naslovom Vlasmrt iz 2007. Štoviše, ne poznavajući Matkovićev odnos s Krležom, usuđujem se reći da je Matković kao glavni urednik objavljivao samo ono što je sam smatrao vrijednim tiskanja, potpuno nezavisno od Fritza ili koga drugoga. Saslušao sam 1976. Krležina negativna razmišljanja o nekim spomenutim piscima, i to od njega samoga, i u njegovoj kancelariji, na Zrinjevcu. Matkovićeva širina shvaćanja književnosti i prihvaćanja mladeži, spomenute omladine, bila je otpočetka veliki dobitak za samu književnost, dobitak o kome se premalo i rijetko govori. A dovoljno je tek zaviriti u stara godišta časopisa o kome je riječ. Nakon „senzacionalne“ pojave 1969., u Forumu sam objavio pjesme još dva puta, 1974. i 1978., dakako kod glavnog urednika Matkovića. Susreti s Matkovićem, prije druge objave, bili su obilježeni našim razgovorima o – Americi. Ondje smo boravili obojica i Matković se raspitivao za moje američke doživljaje, a razgovarali smo i o američkom iskustvu ovdje nazočnog gospodina Ivana Vanje Matkovića koji je studirao na Stanfordu, najblještavijem od deset blještavih američkih fakulteta. Marijan Matković je svoja iskustva objelodanio u knjizi Američki triptih, što je najprije izašla u nastavcima u Forumu. Iskreno ga je zanimalo što sam od Sjedinjenih Država vidio i što sam o njima zaključio. Ne mogu se danas sjetiti toga što sam mu govorio, ali znam da sam s malo kime uopće mogao razgovarati o tom iskustvu. I to je, možda, taj presudni osjećaj koji je Matković stvarao u nas mladih, da ne velim omladine, osjećaj ravnopravnog i predanog razgovora, bez obzira je li bila riječ o Americi ili o aktualnoj lektiri. Imao je sposobnost saslušati i potom reći svoje mišljenje, a to je u književnoj branši doista rijetka sposobnost. Iz mog skromnog iskustva, drugi onovremeni urednici časopisa bili su više u nekim svojim mislima, da ne velim djelima, a da bi obratili pozornost na šmrkavca koji im je pokucao na vrata donoseći svoj rukopis. Prema tome Matković je bio sasvim izuzetan, kao da je mogao u redakciji zaboraviti na svoj radni stol i na vlastiti rukopis kojim se bavio. Kako sve ne bi bilo glatko, i kako ne bi išlo kao po-loju, pobrinuo sam se sam. Početkom 80-ih ostavio sam se pjesama i stao pisati prozu. I to ne „običnu“, tako reći tradicionalnu, nego eksperimentalnu. Ako se dobro sjećam, Matkoviću sam odnio nekoliko tekstova, no njemu se nisu svidjeli. Mislio sam da će ih jednostavno objaviti, kao starom autoru njegova Foruma, ali to se nije desilo. Čini mi se da mi je pomogao utoliko što sam još jedamput prošao te tekstove i donekle ih „popravio“. Poslije sam ih objavio u knjizi Epicikli u azilu iz 1988. godine kod urednika Branimira Donata i recenzenta Dubravka Horvatića. U svakom slučaju, Matkovićeve primjedbe i naš razgovor opet mi je pomogao. Pripremajući ovaj zapis, prelistao sam stare brojeve Foruma, barem ove u kojima sam i sam bio autor, te sam ih uspio sačuvati kroz niz selidbi. I pritom sam se čudio dalekovidnosti Matkovićevih esejističkih promišljanja. Jednako skroman i diskretan, kao u svome Osječkom predavanju o objavi mladih autora, Matković je, zapravo, naslutio skoru i turbulentnu 1971. Govorim o dva njegova teksta iz Foruma broj 12, iz prosinca 1969. godine. Suprostavljajući se partijskom moćniku Milošu Žanku Matković je posredno opisao jedan od ključeva k takozvanom hrvatskom proljeću 1971., odnosno razotkrio je u feljtonima spomenutog ideologijsko polazište što će dovesti do Karađorđeva: „Sakrivši se iza autoritativnih citata izgovorenih i napisanih za potpuno druge prilike a sada upotrebljenih kao dimna zavjesa za njegovu publicističku diverziju, Žanko, razračunavajući sa Šegedinom, Gamulinom, Gotovcem, Đodanom, nije ni na jedno njihovo pitanje i razmišljanje precizno odgovorio, ni jedan podatak koji su oni iznijeli nije ni pokušao argumentirano pobiti, zadovoljivši se da ih sve zajedno politički difamira kao ljude u Matici hrvatskoj i oko nje, a što znači kao sumnjivo, stipendirano i dotirano društvo, trovače naših bistrih socijalističkih bunara“. Ono što je Žanko, inače bivši ministar kulture, a u to doba potpredsjednik Savezne skupštine, napisao u članku U toj (nacionalističkoj) ludosti – ima sistema u Borbi od 17. do 21. novembra 1969., Matković je razobličio kao partijsku ideologiju koja je vodila ne samo epilogu 1971., već i epilogu države Josipa Broza Tita. Naposljetku, „argumenti“ difamacije protiv spomenutih ličnosti i Matice hrvatske postali su samo nekoliko godina kasnije argumenti političkog vrha ondašnje zemlje, kako Tita, tako i njegovih obavještajnih i policijskih službi. U članku Igra oko dvaju falsifikata, objavljenom iste te 1969. i na istome mjestu, Matković piše još izravnije o štivu i štivima koje su napredniji strani časnici i vojnici, kao pripadnici UNPROFOR-a odnosno Ujedinjenih naroda, nosili dva desetljeća kasnije u osobnoj prtljagi po zemljama bivše Jugoslavije, pa tako i po Hrvatskoj u krvoproliću. Povod Matkoviću za članak bio je izlazak knjige Jugoslavija Fitzroya Macleana, koju je u prijevodu izdala Revije iz Beograda, a u originalu Viking Press iz New Yorka. Ustanovio je da je netko preradio tekst za jugoslavensko izdanje: „Taj netko (izdavač) očito je krivotvorio tekst Mcleana u namjeri da zataška njegovu neinformiranost o historijskim zbivanjima na našem terenu, da ublaži hirovitost njegovih impresija te da tako autora „spasi“ zbog notornih falsifikata pred sudom naše kritike i kulturne javnosti, autora i to izdanje na našem jeziku!“ Treba li reći, uopće, koju je ili čiju „stranu“, dakle koju inačicu povijesti, preuzeo Brozov poznanik Englez? Te da je takvo njegovo zauzimanje strana u predstojećem ratu, što je zamijenio „stogodišnji mir“, stajalo mladih života na svim stranama, „vašima“ i „našima“. No, evo kako je sve ovo Matković kristalno jasno izrekao, i s dozom samosvojne ironije, spisateljske i glavnouredničke, da se nema šta dodavati: „Naravno, Fitzroy Maclean ima pravo da se pišući o našoj zemlji služi različitim izvorima, pa tako stječemo dojam da se dok opisuje zbivanja oko 1918. i prvih godina SHS-a služio propagandnim materijalima iz Pašićeva kabineta, o situaciji iz 1941. kao da su ga inspirirali materijali Mihailovića i Fotića, a stanje u NDH da osvjetljuje endehazijskim materijalima kao i materijalima raznih fašističkih službi“. Treba li tumačiti ove Matkovićeve objekcije, ili ponavljati za „što“ ili za „koga“ se Mclean zalagao, za što je drukao? U zaključku citiranog paragrafa glavni urednik Akademijinog Foruma dodaje: „ …no tko daje ikome u ovoj zemlji pravo da asistira kod takvog, što se iole objektivne povijesti tiče dezinformiranog i dezinformirajućeg izdanja?“ To je bila samo jedna knjiga iz čitave biblioteke koja je posredno utjecala na sve naše živote, samo jedna knjiga kojoj se suprostavio baš Matković. Kao da je u njoj naslutio implikacije koje su vodile k ratu i ratovima 1990-ih. Rijetki su, zapravo, tekstovi koji su tako jasno prokazivali jednostrani pristup inozemnih pisaca nestaloj zemlji, jednostrani pristup koji je posredno poticao krvoproliće i participirao u njemu. A još su rjeđi hrvatski pisci koji su prepoznavali njihovo zlo kao Matković. Čini mi se da pojedinosti Matkovićevog žurnalističkog djelovanja, pa i ovi njegovi spomenuti mikro-eseji, upućuju na jednu od sastavnica njegova opusa koja je daleko manje proučavana od njegova dramskog, teatrološko-esejističkog ili putopisnog dijela. Iz njih probija pisac koji se vrlo otvoreno i jasno izražavao o suvremenim dnevno-političkim zbivanjima i koji je u takvim zbivanjima rječito slutio zlo u nastajanju. Naposljetku, završavam ondje gdje sam i započeo, s Matkovićevim odnosom prema mladim piscima, odnosno suradnicima Foruma. I još konkretnije, s njegovim odnosom prema onim studentima-omladincima koji su se 1970. pobunili tijekom izvedbe njegove drame General i njegov lakrdijaš u HNK, a protiv takozvanog Nikole Šubića Zrinskog „u papučama“. Trebali su biti izvedeni pred suca za prekršaje i kažnjeni. A pisac Matković napisao je u međuvremenu pismo sucu, kao „prilog žalbama“, moleći ga da studente poštedi kazne. Matković je, jednostavno, razumio buntovničku mladost, baš kao i onu kreativnu. Bio joj je i ostao blizak, čuvajući je u vlastitoj kreativnosti. Istovremeno, prije no što je u Zürichu britanski pisac Tom Stoppard obukao „papuče“ Lenjinu, to je Matković učinio sa Zrinskim. Je li time „ugrozio“ nacionalnu veličinu ili legendu trebali bi danas odlučiti mladi. U svom pismu „Sucu za prekršaje“, od 28. II. 1970. Matković je nekako sažeo pretpostavke s kojih je napisao dva prethodno citirana članka. A osnovno pitanje je bilo i ostalo može li se u našoj zemlji rasuđivati racionalno, zdravorazumski ili je bilo čija dojučerašnja politička difamacija, bez argumenata i konkretnih činjenica, usud pred kojim treba pokleknuti. Odgovor je jasan. No, kada su zbog ovakovog načina javnog razmišljanja i već vidljivog partijskog diktata, trebali nastradati “Šupe i drugovi” – osmorica demonstranata sa predstave od 18. II. 1970., od kojih je danas najpoznatiji Ivan Zvonimir Čičak, Matković je vješto ekvilibrirao između svenazočne partijske logike i zdravog razuma. U prvoj točki pisma pozvao se na zdrav razum govoreći kako je „svaka javna književna riječ podvrgnuta izrazima odobravanja i negodovanja“, i to „osobito ona izgovorena u kazalištu“. Upravo zato, mislio je, „individualne krivnje onih koji u kazalištu prekoračuju mjeru pristojnosti u izražavanju svojih osjećaja gotovo u pravilu ne mogu da budu ocijenjene kao djela za koja treba da budu administrativno kažnjeni“. U drugoj točki svog pisma sucu, autor Generala dovitljivo je prebacio „krivnju“ sa studenata-bundžija na „našu senzacionalističku štampu“, koja je prve komentare ove predstave obilježila naslovima „Zrinski u gaćama“ ili „Zrinski u papučama“. Dakle, mediji su i u ono doba prednjačili u pravovjernosti ili onome čime su je smatrali, prvotno su bili povrijeđeni medijski „osjećaji“, pa tek zatim studentski: „Oni su skrenuli pažnju (a time i negodovanje demonstranata) na potpuno sporedni momenat u mome djelu“. Prema apsurdnoj vlasti pisac se koristio apsurdnim argumentom, jer je onaj prvi i osnovani već iznio. Ističući sporedni momenat štampa ga je „nametnula kao osnovnu iritaciju publici iz prve reprize“. Treba podsjetiti da se pisac ozbiljno založio za „oslobađajuću presudu“ u naoko vječnom socijalizmu, gdje se demonstrantima vrlo lako mogao priženiti nacionalizam i višegodišnja zatvorska kazna. Pored dva navedena argumenta, od kojih bih jedan nazvao zdravorazumskim, a drugi socijalno aktualnim, Matković je dodao i treći: „Budući da se lično ne osjećam ni najmanje uvrijeđen izrazima koji su pali na moju adresu za vrijeme tih demonstracija, a smatrajući da bi svakim kažnjavanjem tih demonstranata bila nanesena šteta vrlo ranjivoj kulturnoj klimi jednako kazališnoj kao i općenito kulturnoj u našem gradu“, pa zamolio Suca da demonstrante oslobodi svake krivnje. Dakako, pisac Matković nije od onih odvjetnika koji su branili studente osumnjičene za nacionalizam pred sudovima, izložio je sebe da ga glasnogovornici svakovrsne političke difamacije uzmu za metu i da ga gađaju baš kao glasne studente. Ali, čak ni toga se Matković nije libio, bilo mu je važno da se distancira od ove priče koja je za povod uzela jednu njegovu dramu. “Trovači naših bistrih socijalističkih bunara” izvoljeli su ne osvrtati se i kao rođeni vodonoše donašati zaraženu tekućinu pred ove i buduće studente. Kada sam ga vidio posljednji put, u svibnju ili lipnju 1985., nosio je teret terminalne bolesti jednako vedro kao i zdravlja. Smijao se i šalio kao obično, kao inače, a bolest nije ni spominjao. Tome su svakako pridonijeli njegovi prijatelji, glumica Marija Crnobori i akademik Dragutin Tadijanović. Šetali smo od Zrinjevca prema Trgu, i tamo se rastali do – idućeg susreta. Hvala na pažnji.

Karlovačka županija

Marin Bakić: Želi li netko polemizirati i/ili nadopuniti izlaganje?

Dubravko Jelčić: Htio bih samo nadopuniti izlaganje, jer pamtim dobro taj slučaj. Nije Matković pisao sucu za prekršaje, nego državnom odvjetniku Željku Dežmaru. Bio je kod njega u uredu, Matković mi je to pripovijedao, i tražio od njega da ne pokreće kazneni postupak protiv Čička i njegove družine, unatoč tome što su radili zaista sramotne stvari. Rekao sam tada Matkoviću: “Pravnik ste i kao pravnik biste morali znati, i vjerojatno znate, da državni odvjetnik ili javni tužilac, kako se tada govorilo, po službenoj dužnosti mora pokrenuti kazneni postupak protiv onih koji na taj način vrijeđaju.

Željko Ivanjek: Citirao sam po časopisu Kritika, broj 11, iz 1970. gdje stoji da je pismo upućeno sucu za prekršaje u Đorđićevoj i gdje se moli da se ono priloži žalbama.

Dubravko Jelčić: To je bilo vjerojatno pismo Dežmaru.

Željko Ivanjek: Nije navedeno ime suca.

Dubravko Jelčić: Htio bih kazati još nešto. Znam nekoliko situacija kada se Matković doista jako izložio. Recimo, 1980-ih je izašla knjiga Ive Škrabala o povijesti hrvatskog filma, koja obuhvaća i razdoblje NDH. Matković je kao recezent tog djela bio na jednom teškom sastanku u Centralnom komitetu. Napali su ga žestoko. Nakon tog sastanka došao je u Opatičku 18, gdje je bio Institut za književnost i teatrologiju, kojeg je vodio, a gdje sam radio kao znanstveni, to jest naučni, kako se to tada nazivalo, suradnik. Rekao sam mu da izgleda kao utopljenik koji se za slamku hvata, a odgovorio je da i jest to, pa mi je ispričao što se dogodilo. Dakle, izlagao se vrlo često opasnim situacijama zato što je zastupao istinu, a ne ideologiju. To je bila jedna od njegovih velikih vrijednosti.3

Marin Bakić: Zamolio bih gospodina Plevnika da postavi Matkovića u kontekst Karlovčana povezanih s Krležom.

Danko Plevnik: Mogu otvoriti pokerašku licitaciju. Kolega je rekao da poznaje unuka Marijana Matkovića, a ja poznajem sina Ivana kojeg zovemo svi Vanja. Sada treba naći nekoga tko je poznavao djeda Ivana Matkovića, po kojem je Ivan i dobio ime. Marijana Matkovića sam poznavao iz medija i kulturnih tribina, jer sam radio u ovoj knjižnici osam godina. Poznavao sam i njegov rad u Forumu. Kad si me pozvao na čajanku, očekivao sam da će doći Sarah Palin, pripadnica političke desnice u Sjedinjenim Državama Tea Party, da će gostovati neuka američka žena, a dobili smo umjesto toga učenu gospođu Dubravku. Marin me zamolio da kažem nešto o Matkoviću i njegovoj vezi s Karlovcem i Karlovčanima. Tko su Karlovčani? To su oni koji vole karlovačku baštinu. Takvih u Karlovcu više nema. U publici su Zagrepčani. Karlovčani koji žive u Zagrebu tu baštinu njeguju. Upravo ta želja za njegovanjem karlovačke baštine je Matkovića učinila Karlovčaninom. Valjda je bio sretan što je živio samo dva tjedna u Karlovcu, za razliku od nas koji smo osuđeni na doživotnu ljubav. Bit ću šlagvort za gospođu Dubravku, pa ću ući malo na područje dramaturgije. Za razliku od Gustava Krkleca koji se u Karlovcu rodio slučajno, Matković je to učinio namjerno. Njegov otac Ivan preuzeo je već 1906. ljekarnu “Sv. Ćirila i Metoda”, u ulici Banija broj 2, gdje se 21. rujna 1915. rodio Marijan. Budući da sam se rodio u Štamparskom zavodu “Ognjen Prica Karlovac”, prva zgrada nakon napuštanja kapije Štamparije bila je ta Matkovićeva kuća. Matković, dakle, nije bio samo Karlovčanin, nego, dozvolite mi taj mikro lokalpatriotizam, i Banijanac! Bez sumnje najznačajniji u povijesti ove četvrti.4 Iako je već nakon dva tjedna napustio Karlovac, cijeloga života ostao je vezan za njega i njegove kulturne pregaoce. Rado je dolazio u grad, gdje ga je četiri godine stariji Zlatko Pintar, koji se nije odrekao Krleže ni u vrijeme kada su ga proglasili trockistom, kovao u zvijezde te je bio, i prije i poslije Drugog svjetskog rata, priman kao persona grata. Poluprofesionalno Dramatsko društvo u Karlovcu, slijednik Pučkog kazališta, koje je djelovalo od 1932. do 1938., i među glumcima imalo istaknutih krležijanaca poput voditelja tog kazališta Branka Priselca, sa čijom sam kćerkom pohađao Gimnaziju, priređivalo je i po tri predstave tjedno u gradu i izvan njega, među inima i Matkovićev Slučaj maturanta Wagnera. Priselac je bio godinu stariji od njega, a od 1935. je radio kao knjigovođa u knjižari Ive Goldsteina. Poslije rata bio je glavni urednik Vjesnika te do smrti 1959. direktor i glavni urednik zagrebačkog izdanja Borbe i član Savjeta Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Matkovićev se Slučaj maturanta Wagnera na daskama Zorin doma u Karlovcu izvodio i poslije Drugog svjetskog rata u okviru Dramskog studija, prvi put 1970. a drugi put 1990. Krležijanstvo se kod Matkovića reflektiralo ponajprije kao valorizacija vlastitog stvaralačkog angažmana i imperativ intelektualizma, a potom kao permanentni hommage Krleži koji je figurirao kao umjetnički, nacionalni i epohalni dramatis personae u turbulentnoj hrvatskoj povijesnoj igri. To je potvrdio uređenjem Akademijinih zbornika o Krleži 1963. i 1973., objavom studije La vie et l’œuvre de Miroslav Krleza, u prijevodu Život i djelo Miroslava Krleže, koju je 1977. izdao UNESCO, te trobrojem Foruma posvećenog Krleži 1982. Pod tematskim je utjecajem Krleže i u pogledu svoje prve drame Slučaj maturanta Wagnera, ali i po scenskoj sudbini, budući da mu je ta drama skinuta već nakon treće izvedbe 1935. dok mu je drama General i njegov lakrdijaš maknuta s repertoara HNK 1970. Stanko Lasić ga je stavio na treće mjesto dugogodišnjih Krležinih prijatelja, iza Julija Benešića i Branka Gavelle. S obzirom na karlovačke krležijance, Matković je prvi, Stanko Lasić drugi, Georgije Paro treći, Josip Vaništa četvrti, Slavko Goldstein peti Krležin prijatelj, ako prihvatimo Ivu Vejvodu kao nultog prijatelja, koji s Krležom nije imao takav umjetnički odnos. Akademska književna kritika ponekad je znala pretjerati u ekstrapolaciji utjecaja krležijanstva na Matkovićev književni, posebice dramski diskurs, zaboravljajući da, iako je Matković bio inspiriran umjetničkom i društvenom osobnosti Miroslava Krleže, nikada nije postao krležoid, njegov literarni epigon. Nakon što je konstatirao da se Matković “svojim koncepcijama i intelektualističkim razmatranjima, a donekle i izrazom, nastavlja na Krležino stvaralaštvo”, Miroslav Šicel je zaključio da u njegovim “dramskim tekstovima ima dosta odjeka i suvremene evropske dramaturgije, posebno Giroudoxa i Anouilha.” Tu dilemu o “postotku” krležtva u Matkovićevim dramskim venama, sjajno je, scenskim očima, elaborirao Paro, koji je upravo kao maturant, dakle u godinama kada je i Matković pisao svog Wagnera, polemizirao u Karlovačkom tjedniku sa svojim gimnazijskim profesorom i tadašnjim duhovnim karlovačkim autoritetom Milanom Radekom. Paro je kao bivši maturant tekstom Odgovor đaka profesoru na članak ‘Naši odlikaši’ u “Karlovačkom tjedniku” 1953., bio optužen zbog “velikog Ja”, pa je Radekinu analizu mladih označio kao “kabinetsko proučavanje odozgo”. U godini Matkovićeve smrti 1985., Paro je u eseju o njegovoj drami Na kraju puta definirao dramsku razliku između Krleže i Matkovića: “Nitko, pa ni sam Matković, ne spori snažan Krležin utjecaj koji se osjeća u njegovoj dramaturgiji. Međutim, neka mi bude dopušteno dobaciti rukavicu svojim kolegama teatrolozima: usuđujem se ustvrditi kako postoji temeljna razlika između ta dva pisca, te kako su različitosti bitnije od sličnosti. Matkovićev dramski ciklus I bogovi pate temelji se na antičkoj mitologiji. Krležina je mitologija kršćanska. Prisjetimo se Legende, Kolumba razapetog na križu brodskog jarbola, Adama i Eve, Golgote, sve vrvi od kršćanske simbolike. Kod Krleže je to nerijetko dovodilo do prenapregnutog dijaloga, pa samim time i do podignutog scenskog govora. Krleža je postavio svog čovjeka pod zvjezdani svod i oboružao ga Kantom i Nietzscheom kako bi se mogao boriti s krajnjim, nerazrješivim pitanjima smisla čovjekova postojanja na Zemlji. Matković, ma koliko god dovodi čovjeka u okruženje bogova, zapravo više skida njih s olimpijskih visina nego što svoje protagoniste uzdiže do zvijezda. Dakako da to mora imati posljedice i po Matkovićev dijalog. Njegova kvazikrležijanska rečenica nije susret čovjekov s metafizičkim silama svijeta, već svakodnevna ovozemaljska muka zasićenih, umornih i bolesnih heroja. Krležino nebo je visoko, a čovjek velik. Matkovićevo nebo palo je slabom ljudskom biću na glavu.” S tim je razlikama upoznao i Matkovića koji je skoro zapjevao od sreće i paradoksalno kazao: “Znam da se to vidi, ali to nitko ne vidi.” U gledanju na Matkovićevo djelo prevladala je njegova prijateljska i kulturno-pozicijska vezanost za Krležu. Tu razliku između njihovih poetika zapazili su i drugi, pa Tomislav Sabljak nije bez razloga napisao za Matkovića da je “jedan od najoriginalnijih i najboljih dramskih pisaca novijeg doba”. Matković je stvarao intelektualnu dramu, ali nije bio samo dramatičar, već i istaknuti teatrolog koji razmišlja o dramskom stvaralaštvu i stoga ne piše samo o iskustvima recepcije, nego i o smislu pisanja drame. Njegov interes se proširuje i na ugađanje dramskog okoliša pa tako postaje i jedan od suosnivača Dubrovačkih ljetnih igara 1950., da bi ga u Vijeću tih igara 1972. zamijenio karlovački krležijanac Ivo Vejvoda, dok je on kao direktor dramskog programa djelovao u razdoblju od 1970. do 1974.5 Najpoznatiji karlovački krležijanac i hrvatski krležolog Lasić gledao je na Matkovića ponajprije kao krležologa i kulturološkog velikana. Odao mu je priznanje za njegove Marginalije uz Krležino dramsko stvaranje smatrajući ih jednim “od magistralnih radova poslijeratne krležologije”. Za njega je vječna šteta što je knjiga La vie et l’œuvre de Miroslav Krleza ostala samo u izdanju na francuskom jeziku, a nije prevedena na hrvatski jezik. Lasić ne spušta svoje visoke kriterije ni kada je u pitanju Matković, pa je ocjenjuje kao najcjelovitiju popularizatorsku monografiju, ali s rupama. Ona je, po njemu, pisana suviše “krležijanski” i pati od površnosti. Ipak, smatra da mu je najveći uspjeh prikaz sukoba na ljevici. Ta je tema ostala vječiti Matkovićev autorski i spoznajni kompleks. Premda ga je Krleža nagovarao da komentira ponovno izdanje Dijalektičkog antibarbarusa, Matković je to odbio pravdajući se da nije bio u stanju proniknuti u korijene tog sukoba. Godine 1982. pokušao je napraviti knjigu o Dijalektičkom antibarbarusu, ali je ponovno od toga odustao, napisavši samo pogovor za njegovo izdanje u Sabranim djelima Miroslava Krleže, kako je to u svojoj Krležologiji ustanovio Lasić. Lasić je komentirao i njegovu kroniku Stope na stazi u Forumu 1982. gdje se Matković također bavi Dijalektičkim antibarbarusom, ali i Krležinom dijalektologijom i njegovim posljednjim danima kao “Krležin intimus do smrti”. Posebno upozorava i na Matkovićevo izlaganje Romantični lenjinist na komemorativnoj sjednici u JAZU povodom Krležine smrti. Mada se Lasić se najviše bavio Matkovićevom krležologijom, pa tako ocjenjuje da je na “Danima hvarskog kazališta” djelomično olabavio svoju “trofaznu” shemu, da bi vezano za tipologiju hrvatskog kazališta, postavio novu “trijadu”, pronalazio je interes i za njegove druge radove, na primjer antologijski esej o Viktoru Vidi. Matković i Lasić su se nadopunjavali, a ne nadmetali u krležologiji, tako da ono što je izbjegavao Matković, na Krležin zahtjev razložiti Dijalektički antibarbarus, učinio je Lasić, rekapitulirajući opću ideološku perspektivu tadašnjeg sukoba na književnog ljevici. Matković je u 341. broju Rada JAZU 1965. objavio Lasićevu studiju Roman Šenoina doba (1863-1881). Dvije godine nakon Matkovićeve smrti, 1987., jedan Karlovčanin preuzima Forum. Bio je to Slavko Mihalić kojega se ne može smatrati krležijancem, osim po Šiclovoj opasci da je bio “uvijek intelektualno superioran vlastitim osjećajima”. S Matkovićem su se u Zagrebu družili i zagrebački Karlovčani jer su ga smatrali svojim. To je činio i karlovački krležijanac Radovan Radovinović, uspješni ravnatelj Kulturnog centra “Zorin dom” u Karlovcu, koji je kao i Matković završio Pravni fakultet u Zagrebu, dok su Matkovićeva braća Otokar i Ivo nastavili očevu farmaceutsku profesiju. Radovinović je poput Matkovića cijeli svoj životni vijek proveo u kulturi. Početkom osamdesetih s njim je u Zagrebu konvencionalno razgovarao o Karlovcu, kada ga je Edo Murtić, u njegovu prisustvu, snubio da se prihvati direktorovanja Kulturnog centra u Preradovićevoj ulici te Galerije “Forum” u Teslinoj, pa je čak bio i izabran na to rukovodno mjesto, ali mu nije pristupio jer je Centar bio u preteškoj krizi. I kao točka na i u ovom prisjećanju treba istaknuti i mog kolegu iz Studijskog odjela Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” Ivana Jurkovića, koji nije bio samo poštovalac Krleže, nego i veliki popularizator karlovačkih krležijanaca. Nakon uspostave demokracije postao je ponovno ono što je bio prije 1971. – predsjednik Matice hrvatske i ravnatelj te knjižnice. Kao knjižničar započeo je niz reprezentativnih izložbi, pa je tu seriju nastavio i kao ravnatelj velikom izložbom “Marijan Matković: život i djelo. U povodu 75. obljetnice rođenja” koja je trajala od 17. do 31. listopada 1990. Jurković je Knjižnicu pretvorio u panteon karlovačkih intelektualaca, poglavito Vaništinim portretima te bistama Ljudevita Jonkea i Marijana Matkovića. Eto.6

Grad Karlovac

Marin Bakić: Želi li netko polemizirati?

Dubravka Crnojević-Carić: Pa ne bih polemizirala. Rekla bih da se skup možda pretvara polagano u razgovor o Krleži. Zanimljivo je, kada sam dublje ušla u neki komad, jer se bavim režijom, pa tada detaljno ušla u dodatne slojeve, učinilo mi se da je Matkovićev odnos prema Krleži bio dvojak, paradoksalan, slično kao što kaže i Žorž Paro. Čini mi se kao da je prisutna blaga ironizacija Krležinog diskursa i njegovih tema. Lik Žarko Župan, primjerice, u jednom trenutku citira Otta Weiningera, parafrazira ga i govori da su žene inferiorne i tako dalje, a istovremeno je Matkoviću glavno lice vrijeme i vrijeme uspoređuje s vodom, odnosno sa ženskim principom. Osim toga, Matković ironizira i Friedricha Nietzschea. Čini mi se da je Matkovićev odnos prema Krleži unutar samog teksta vrlo zanimljiv, dvojak, i to se, kako je i sam rekao, vidi, a to nitko ne vidi. Bilo mi je zanimljivo uočiti koliko je utjecaja Ive Vojnovića u Matkovićevim djelima. Svi su ti utjecaji bogatstvo. Matković je brilijantan pisac i zbog toga što prekoračuje kulturalne dihotomije kojima smo svi zarobljeni. Eto, samo ukratko o tome. Nisam mislila govoriti na tu temu.

Marin Bakić: Odlučili ste obraditi ciklus drama Igra oko smrti. Što Vas je privuklo tome?

Dubravka Crnojević-Carić: Udruga Polka i Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca iz Zagreba su me pozvali i poklonili mi povjerenje da se pozabavim Matkovićem i dana mi je potpuna stvaralačka sloboda. U nekoliko navrata se spomenulo da sam teatrologinja, što je u redu, jer valjda to i jesam, ali čitati i biti teatrologinja je jedno, a baviti se režijom ili glumiti u nekom komadu je nešto potpuno drugo. Matković je toga svjestan. U brojnim motivima koje ću spomenuti ima i onaj uni-forme, jednakosti na formalnoj razini, i presvlačenja, pa tako i gluma i kazališta, a s druge strane golotinje. Postoji paradoks koji Matković radi ispreplitanjem paralelnih svjetova kao što su živi i mrtvi, a isto tako nastoji depoetizirati ono što se inače poetizira, pa tako kaže da nas mrtvi vrlo često okrutnije teroriziraju od živih. Matkovića sam upoznala preko njegovih komada, dok je on boravio “s druge strane”. Međutim, nije me terorizirao, nego mi je otvarao momente u kojima sam se prepoznavala i koji su mi se činili vrlo značajnim. Započela sam ponovno čitati njegov opus. Fascinirao me ciklus Igra oko smrti o kojem je akademik Jelčić govorio, pa sad ne bih nabrajala godine i naslove objavljivanja drama, mada je to značajno, jer svaki njegov naslov ima simboličku vrijednost. Ponavljaju se. Prisjetite se samo već rečenih naslova Između neba i zemlje, Iz mraka u svjetlo, pa Krizanteme i tako dalje. Očigledno je koliko su ti naslovi značajni. Što se tiče ciklusa Igra oko smrti, Matković piše vrlo distancirano o vlastitom djelu i kaže da su tri drame nestale, neke voljom autora, a neke voljom vremena. Opisuje različite procese nastanka tih drama. Zanimljivo je da je drama Karmine u biti samo polovica njegove drame. To je samo drugi čin, dok je prvi izgubljen. Čitajući čitav ciklus počela sam otkrivati da je to fenomenalan tip – ispričavam se što ne pazim na akademski diskurs, preumorna sam za to – koji piše sagu o tri obitelji i to radi tako tankoćutno i suptilno, da moraš djela čitati višekratno da bi shvatio da se u njima pojavljuju isti likovi, braće, sestre, očevi, da su međusobno isprepleteni na različite načine, da postoji dinamika odnosa koji se mijenja od 1930-ih do 1945. To me počelo fascinirati, pa sam počela raditi obiteljska stabla, što je vrlo složeno, pa je nastala po mene vrlo teška situacija. Dvojila sam kako postaviti to na scenu s vrlo skromnim sredstvima na raspolaganju. Kao redateljica obično dobivam “ženske” projekte. Što imaš s tim klimaš, ručak napraviš od onoga što imaš u frižideru. Htjela sam od dobivenih sredstava napraviti nešto što će pokazati moje poštovanje prema tom velikanu. Odlučila sam da u predstavi treba sudjelovati dvoje glumaca i cijela predstava je u biti sam početak Krizanteme. Napisala sam puno varijanti, misleći da to neće biti možda dostatno. Ubacivala sam, naravno, didaskalije i dijelove iz drugih drama koje su se bavile istim temama. Potom mi se učinilo da sve to drži cjelinu. Oni koji nisu čitali, a akademik Jelčić je odmah shvatio o čemu se radi i zbog toga sam vrlo sretna, su mislili da se radi o integralnoj drami. Matković počinje i završava rečenicama: “Riječ nije ništa i nema riječi koju se ne može izgovoriti, da nije tako glumci bi poludili, a samo namjere koje rađaju riječi i činovi koji slijede imaju težinu, težinu plemenitosti ili težinu zločina”. Dakle, osoba koja se bavi čitavog života riječima i koja nam u amanet ostavlja ove riječi ironizira vlastitu poziciju. To nije ironizacija koja poništava, nego koja upućuje na dva moguća načina doživljaja svijeta koji paralelno egzistiraju. Dakle, postoji to, a postoji i vrlo snažan utjecaj riječi. U cijeloj drami i u ciklusu Igra oko smrti i čitavom opusu Matković stalno postavlja i dovodi u pitanje dihotomije unutar kojih se krećemo i uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako se, primjerice, bavi odnosom jakih i slabih. Negdje je napisao, a sada ću ga parafrazirati, kako su jaki često svojom nesenzibiliziranošću za slabost iznimno okrutni prema slabima. Međutim, njegovi glavni junaci su upravo ti “slabi” likovi. S vremenom se pokaže da su upravo oni “atlete srca”, da su oni ti koji prkose vremenu, mada izgledaju kao slabi pojedinci i stradavaju zahvaljujući tome. Matković se stalno bavi i odnosom prostora i vremena. Čini mi se da je u tom ciklusu vrijeme glavni junak, ono se mijenja i tretirano je na niz različitih načina, pa i tako da se autor bavi aktualnim zbivanjima i godinama, kao što je Srđan već napomenuo. Matković je uistinu pisao 1941. o 1941., 1942. o 1942. i tako dalje, no paralelno postoje i simobli vremena u njegovim djelima. To su satovi, ručni ili zidni. U svakoj njegovoj drami postoji sat koji otkucava i tu također pronalazim sličnosti s Vojnovićem. Simbol vremena koje prolazi su i koraci, to je i kucanje, primjerice srca, pa i kucanje bombe u zadnjoj drami ciklusa. Usporedno, ponavljam, postoje prostor i stvari. Namjerno kažem stvari, a ne predmeti, jer Matković kaže: “Stvari su postojanije nego ljudi”. Trajno se bavi gradom i različitim lokalitetima kao što je maksimirska klupa kao prostor sjećanja, prostor koji čuva sjećanja. To su i sobe. Svaka ima prozore i vrata. U sobe se ulazi nasilno ili lagano kucanjem, zviždanjem ili na neki drugi način. Dakle prozori i vrata mogu biti i opasnost. To možemo vidjeti i kod Niklasa Luhmanna i odnosa socijalnog i personalnog. Znači, u prostor naše sobe, naše lubanje, naše intime svako malo ulazi ideološko, političko i slično koje može vibrirati na različite načine. Nekad se to opisuje i drugim sredstvima, a ne samo udarcima, ali u svakom slučaju preko zvukova, pa se čuju koraci koji odzvanjaju cestom i određuju intimu, pa ide do toga da govori i o prostoru glave. U jednom trenutku junakinja kaže: “On je kucao svojim dugim, koščatim, staračkim prstima po mojoj lubanji”. Dakle, to kucanje je isto trajna tema. Prisutna je i tema prostora koji čuva stvari i sjećanje. U tom smislu je prostor i samo naše tijelo, arhiva pamćenja. Tu Matković ne završava. Trajni su mu motivi ruke i noge. Noge u Matkovićevim djelima su tema za dizertaciju. One ostaju osakaćene, bivaju slomljene, likovi se više ne mogu slobodno kretati,mogu jedino uzletiti duhom. Kada govorimo o rukama i tu pronalazimo sličnosti, ovoga puta s Marinkovićem, što je možda bilo imanentno onom duhu vremena. One se tretiraju raznoliko. U svakoj Matkovićevoj drami ima barem tri ili četiri replike na ruke. Matković kaže da ih ne smijemo poetizirati. Jedan ženski lik govori, parafraziram: “Imala sam puno povjerenja u ruke, ali sam se gorko prevarila”. Ruke označuju dodire, milovanja, ljubavnu ekstazu, ali i nasilno uzimanje, ulazak u tuđi prostor i slično. Ostaje i pitanje tijela. Matković često spominje u svojim djelima uniforme, čizme i slične stvari, ali istovremeno postoji kao njegova ključna tema i golotinja. To nije samo pitanje erosa, nego je to vezanu uz smrt. Tako imamo bezimenu ženu koja sadrži niz žena. Kod Matkovića imamo osjećaj da je realistična paradigma u igri, a potom se manje ili više izraženo pojavljuje nadrealno. Nagost je prisutna obično u trenucima kada se napušta tijelo ili kada ga se na neki način oskvrnjuje, recimo to tako, kada se vrši manje ili više brutalan čin, ali postoji i kao svečanost odlaska na “drugu stranu”, napuštanja svijeta živih. Žao mi je što nemamo više prostora, ali će na jesen biti nekoliko simpozija o Matkoviću. Nisam ga poznavala, ali imam čast da sam ga upoznala na meni bitan i emotivan način. Svidio mi se taj čovjek i zbog toga što se bavi strahom i prelaskom granica straha. Itekako je živ danas. Volio bih da ova predstava zaživi, jer se u njoj spajaju različiti suvremeni elementi, pa tako i glazba i projekcije, nešto što mi se čini da bi možda bilo prihvatljivo mlađima, onima koji nisu čitali Matkovića i o njemu malo znaju ili ništa ne znaju. Matković je puno pridonio i na planu čitanja stvarnosti. Bio je itekako zamišljen nad svijetom. Hvala Vam na strpljenju. Morala sam zbrzati, a imala sam potrebu dosta toga reći.

Marin Bakić: Hvala Vama. Želi li netko nadodati nešto ovom izlaganju?

Danko Plevnik: Samo bih se nadovezao na spominjanje 1941. i 1942. Senker je u Krležijani napisao sjajan esej o Matkoviću i naveo da su njegove kronike najbolje kod Matkovića nakon njegovih drama. S time se u potpunosti slažem. Tko je u Forumu čitao njegove eseje mogao je uvidjeti koliko je to izvrsna literatura.

Srđan Sandić: Zamolio bih gospođu Crnojević-Carić kao feministikinju da nam kaže nešto o feminističkim tonovima dramskih junakinja kod Matkovića.

Dubravka Crnojević-Carić: Kad se spomene da je netko feminist, pomisli se na Vraga. I Matković propituje takve dijagnoze. Uvijek za sebe kažem da sam feministkinja, ali u tom smislu da sam za prava, a ne protiv nekoga. Ima dosta feminističkih tonova u Matkovićevim dramama. Kod njega sam doživjela gotovo pa ženski senzibilitet. Vrlo je tankoćutan, kao što sam već rekla. Ženske figure u njegovim dramama su iznimno kompleksne, ali i muškim likovima daje ženske osobine i to su njegove ključne figure. Nositelji radnje, likovi s kojima ćemo se poistovijetiti i možda “navijati” za njih do kraja radnje su nositelji ženskog principa, kako bi ih Weininger nazvao, to su oni koji nemaju unutarnji forum, koji ne moraju biti dosljedni samima sebi. To mi se također čini bitnim. Matković je mudar pisac. Izravno povezuje vodu, vrijeme, ženu… Vjerojatno nije čitao feminističku teoriju, ali bi se u njegovim djelima mogli pronaći feministički elementi. Zanimljivo je što su te figure androgene ili hermafroditske, kako poželite, što su starogrčki ideali, pa i u drami Krizanteme i muški i ženski lik govore da su krizanteme na groblju. Zaboravila sam ranije spomenuti da Matković vrlo često daje životinjska i biljna svojstva likovima. Dakle, muškarac i žena koji se vole izrijekom govore da su krizanteme koje trunu na groblju, da su kao brat i sestra, a završavaju u činu spajanja. Oboje su drugačiji od ostalih. Doživljeni su kao oni koji nisu u stanju nositi čizme, pa ostaju na koncu uistinu bez mogućnosti kretanja. Zanimljivo je to spajanje, odnosno ta androgenost, čime se bavi i ženska teorija. To je vrlo zanimljivo pitanje, no toliko je očito u njegovim djelima da bih voljela pronaći neki paradoks.

Premijera predstave "Igra oko smrti/Lozinka: krizanteme u Gradskom kazalištu Zorin dom 19. rujna 2015. Kasija Vrbanac i Karlo Mrkša. Foto: Foto: Igor Čepurkovski
Premijera predstave “Igra oko smrti/Lozinka: krizanteme u Gradskom kazalištu Zorin dom 19. rujna 2015. Kasija Vrbanac i Karlo Mrkša. Foto: Foto: Igor Čepurkovski

Marin Bakić: Što te, Srđane, dojmilo kod Matkovića?

Srđan Sandić: Zanimljivo mi je, a volio bih da raspravimo ovaj problematičan fenomen, što u malim sredinama, u kojima vlada čaršijski princip i iz kojeg se teško iskobeljati, ne smiješ biti umjetnik koji radi više toga istovremeno. Čim to radiš kao da švercaš umjetnost i ne shvaća te se ozbiljno. Čini mi se, kad sam čitao kritike njegovih djela, da mu se to zamjeralo. Stav je da ne možeš biti umjetnik i raditi nešto drugo uz to što se baviš umjetnošću. Kao da nisi posvećen.

Dubravko Jelčić: Nečega u tome ima svakako. To je stanje razmišljanja koje traje oduvijek. Specijalnost se često ističe kao vrijednost, mada smatram da je upravo suprotno. Pravi pisac ne može biti samo pisac. Mora imati još nešto pred očima, mora imati još nešto u mislima, mora se još nečime zanimati, a ne samo svojim literarnim djelovanjem. U suprotnom nije kompletan pisac. Možda je to jedan od razloga, ali svakako ne jedini i ne bitni, što je Matković, za kojega je kolegica rekla da je suvremen i aktualan, kao što je rečeno na početku, zaboravljen. Nije to zato što je netko htio da ga se zaboravi, nego je riječ o našoj kulturi zaborava. Kojeg značajnog čovjeka u njegovo doba pet godina nakon smrti pamtimo? Kojega velikog hrvatskog pisca iz 20. stoljeća danas pamtimo? Pamtimo li Vjekoslava Kaleba? Pamtimo li Ivana Šegedina? Pamtimo li Marinkovića? Njega se ponekad spomene, ali površno i bez dubljeg obrazloženja. Pamtimo li Tina Ujevića? Dakle, zaboravljamo. Kod nas postoji navika zaborava. Dok si među nama znamo za tebe, čim nestaneš iz naše sredine, nema te više nikako.

Danko Plevnik: Postoji i volja za zaboravom. Jedva čekamo da nekoga zaboravimo.

Dubravko Jelčić: Živimo kulturu zaborava. Oni koji su izrađivali nastavne programe nisu uvrstili Matkovića zato što bi imali nešto protiv njega ili zato što ga ne bi smatrali dobrim piscem, nego ga nisu čitali. Uvjeravam vas da oni koji sastavljaju naše školske programe iz literature polovicu literature nisu pročitali. To je naša nesreća. Ne čita se ništa.

Danko Plevnik: Postavio bih pitanje akademiku Marijanu Matkoviću spiritistički. Jeste li čitali Jakoba Böhmea koji govori upravo o androginima i kaže da je žena bez muškog elementa samo kozmička stihija, a ne ličnost, a to vrijedi i za muškarca?

Marin Bakić: Očekujemo li odgovor?

Dubravka Crnojević-Carić: Dobit ćemo ga noćas.

Danko Plevnik: Upam.

Marin Bakić: Gospodin Bojkić ima pitanje, ali, Vlado, prije no što Vam dam riječ dužan sam ispričati, s obzirom da su najavljene, gospođu Sanju Nikčević i Milanu Romić koje jednostavno nisu mogle stići na ovaj skup. Tako se poklopilo. Izvolite, gospodine Bojkiću.

Vlado Bojkić: Nemam pitanje, ali imam dopunu. Danko je spomenuo izvođenja predstave Slučaj maturanta Wagnera u Karlovcu. Kao gimnazijalac sam početkom ’50-ih godina s razredom išao na tu predstavu, a Zlatko Pintar je igrao profesora. Dakle, i tada se taj komad igrao.

Marin Bakić: Gospodine Ivanjek, možemo li osvijetliti vezu Matkovića i filma?

Željko Ivanjek: Sad ste me doveli u nepriliku, jer nisam filmolog. Sjećam se da sam šetao s Tadijanovićem, direktorom akademika Jelčića, Gornjim gradom. Tadijanović me vodio akademiku Matkoviću kada je ovaj preuzeo vođenje zavoda. Sjeli smo i čekali, jer je Matković bio zauzet. Imao je sastanak s doktorom Antom Peterlićem. Ne znam točno kada je to bilo, sigurno prije 1985., i taj sastanak se ticao ponovno nečega važnog, nekog filma ili scenarija koji je imao probleme. Peterlić i Matković su imali raspravu o tome. Ne mogu se prisjetiti o kojem filmu se radilo, no želim reći, a to mi je poznato iz čuvenja, da je u filmovima Kreše Golika bio vrlo važan Matkovićev doprinos. Nije bio aktivan samo u “Zagreb filmu”, kao što pišu enciklopedije, nego je i u “Croatia filmu” bio savjetnik kod nama starijima poznatog direktora Vladimira Terešaka. Kao što ste rekli, gospodine Jelčiću, da je Matković branio Škrabalovu knjigu, jednako tako je sa Škrabalom pomagao Goliku i nastojao da ostvari svoja remek djela i to nakon što je – kako legenda kaže – general Ivan Šibl rekao slučajno u šali da je čitao Golikov članak u ustaškim novinama, nakon čega je ovaj filmaš bio proskribiran. Nije ga proskribirao Šibl, ali jest situacija. Čini mi se da se Matkovićeva uloga u filmovima odnosila i na njegove pokušaje intervencije da unutar te turbulentne političke i kvazipolitičke situacije, koja se često kod nas ponavlja, pokuša djelovati racionalnim argumentima kao što je racionalno u dva članka koja sam spomenuo pokušao opisati situaciju ne bi li sačuvao studente. Tu se koristio apsurdnim argumentima, jer je živio pod apsurdnom vlašću kao i svi. Ako te treba osloboditi od suda ili ako film treba pustiti u snimanje, a za to su uvijek bila potrebna ogromna sredstva, dovoljno je bilo koristiti argument da si zadojen štampom, pa si zato bundžija. Važno je da film ide dalje i da se snimi. Osim što je bio “motor” književnosti, Matković je, vjerujem, bio i “motor” filma, samo što se o tome vrlo malo govori i baš bi se filmolozi te teme trebali prihvatiti.

Premijera predstave "Igra oko smrti/Lozinka: krizanteme u Gradskom kazalištu Zorin dom 19. rujna 2015. Kasija Vrbanac i Karlo Mrkša. Foto: Foto: Igor Čepurkovski
Premijera predstave “Igra oko smrti/Lozinka: krizanteme u Gradskom kazalištu Zorin dom 19. rujna 2015. Kasija Vrbanac i Karlo Mrkša. Foto: Foto: Igor Čepurkovski

Dubravko Jelčić: Vjerojatno ne bi bio niti recenzent Škrabalove knjige, da nije bilo tako. To je moglo biti 1974. godine. Tada je Tadijanović otišao u mirovinu.

Dubravka Crnojević-Carić: Imam potrebu citirati dvije Matkovićeve rečenice. Čini mi se da živimo u vremenima koje njima opisuje. U jednom trenutku jedan lik kaže: “Čovjek je sa svime onime što ima u sebi ipak osamljen kao prst”. Govori na drugom mjestu o promjeni vremena, kako je star i osamljen, kako je stan prazan i kako se osjeća kao stari šugavi pas. Završvava time da više svijet ne razumije: “Da ti pravo kažem, ja se ovog svijeta plašim. Stid me je, ali ja ga se bojim. Nikad i nikome to ne priznajem, ali ja ga se bojim”. Čini mi se da živimo u vremenu straha, u doba kad se njeguje, kada nas se svim silama želi držati u tom tipu “energije”. S te strane je ovo što Matković piše jako bitno, kao i njegovo djelovanje kulturnog radnika. U vremenu smo tranzicije. Pretpostavljam da se tog vremena, mada se možda stidimo to reći, jako bojimo. Ja prva.

Ivan Matković: Slobodno nadopunim raspravu?

Marin Bakić: Dapače.

Ivan Matković: Htio bih riješiti dilemu, a to je karlovčanstvo mog oca. Uvijek se osjećao Karlovčaninom. Na tri ili četiri mjesta je u svojim autobiografskim tekstovima rekao: “Rođen sam u gradu na četiri rijeke i zato mi je važan šum vode”. Izgleda da spomenuti motiv vode potječe od tih njegovih placentalnih dana. I meni je davao na znanje da se prvenstveno osjeća Karlovčaninom, a sekundarno Zagrepčaninom.

Marin Bakić: Hvala. Možemo li dodatno osvijetliti ulogu Marijana Matkovića u zagrebečkom HNK i u Dubrovačkim ljetnim igrama?

Dubravko Jelčić: Bio je intendant HNK od 1949. do 1953. Bio sam u to vrijeme student u Zagrebu. Kako sam se kao đak bavio kazališnim volonterizmom, kazalište mi je bilo na srcu. Ne znam ima li u to doba premijere na kojoj nisam bio. Matković je imao repertoar koji se, po mome sudu, može usporediti s repertoarom HNK iz Benešićevog doba. U Benešićevo doba, kao što znate, HNK u Zagrebu je bilo na listi vrijednih europskih kazališta. U Parizu je izlazio jedan list koji je redovito navodio repertoar zagrebačkog HNK, a to nije mala stvar. Benešić je nakon Stjepana Miletića možda bio prvi veliki intendant, a Matković je bio, usudim se reći, isto tako velik i poduzetan kao što je bio Benešić. Matković je Benešića jako cijenio. O njemu je puno puta govorio, i to uvijek s velikim uvažavanjem. Benešiću ga nije približavala samo sklonost razumijevanju kazališta kao fenomena, nego humor. Matković je uvijek spominjao Benešića kao čovjeka srijemskoga humora i veselio se kad god je nešto Benešić u tom smislu nešto rekao ili najavio. Matkovićeva era u HNK je bila velika, a ne usudim se cijeniti kako je bilo nakon njega. Zajedno s Markom Fotezom je osnovao Dubrovačke ljetne igre. Išao je redovito na Dubrovačke ljetne igre i uvelike je zaslužan za tadašnji repertoar.

Dubravka Crnojević-Carić: Gavella obrazlaže zašto govorimo o igrama, a ne o festivalu. Sada imamo obratnu situaciju. Nagađam da je Matković bio zaslužan za to da govorimo o igrama, a ne festivalu, što je danas. To su jako različite stvari.

Marin Bakić: Po čemu?

Dubravka Crnojević-Carić: Svijet spektakla podrazumijeva festival. Ako govorimo o Igrama oko smrti, primjerice, govorimo o ludizmu u složenom smislu te riječi. Ludizam se u različitim vremenima različito tretira. Nekad se od njega zazire, i to obično u vremenima kada se stvaraju čvrste granice, a nekad ga se afirmira, kada se razbijaju granice. Igra je nešto što otvara prostore duha. Inzistirali su na tome da je čitava ekipa, dakle nekoliko ansambala, nekoliko mjeseci istovremeno na Dubrovačkim ljetnim igrama i da međusobno komuniciraju, da se igraju. Postojale su sugestije da se Dubrovačke ljetne igre okrenu više prema turistima, a tada se već propitkivalo kako tretirati turiste. Rečeno je tada da treba ostati forma koja je postojala u odnosu spram grada, a da će turisti doći sami po sebi, ne zato što ćeš ih prizivati spektaklima, nego time što ćeš raditi po svojoj mjeri, pa će biti privučeni tom harmonijom. Dakle, ne rade se Dubrovačke ljetne igre za turiste, nego za one koji igraju. Igre, naravno, uključuju i kibicere i ostale. Festival ima druge konotacije, barem su oni u to doba tako čitali. Festival uključuje natjecanje, mada i igre imaju taj element, ali to je natjecanje drugačije prirode. „Festival“je priličansvijetu spektakla, odnosno pozvani smo pogledati „prezentaciju nečega ili nekoga“. Na festivale se zovu odabrani, kako bi se pokazali u svoj svojoj blještavosti. Tu više nije bitan proces, igra, već prikazivanje. A to priliči svijetu spektakla, o čemu piše i Guy Debord.

Danko Plevnik: Mislim da je Matkoviću osnovna inspiracija bio Max Reinhardt, čuveni berlinski intendant, koji je u Salzburgu napravio takve igre. Tamo su prevladale tendencije kakve imamo sada u Dubrovniku.

Dubravka Crnojević-Carić: Kažu da ne žele opere s paušalnim obrazloženjem da nisu dovoljno snažni za operu, objašnjavali su zašto žele manja glazbena djela, obično domaću glazbenu baštinu, i strana koja se mogu izvoditi u datom prostoru.

Dubravko Jelčić: Uopće je bilo karakteristično da je Matković jako cijenio tradiciju. To je bilo prilično rijetko.

Danko Plevnik: Hereza.

Željko Ivanjek: Govorio sam koliko je podržavao mlade pisce, no treba reći da je Forum temeljio i na mladima i na staroj kajkavskoj i čakavskoj književnosti i znanstvenicima koji su to proučavali. U tome mu je, naravski, pomagao njegov tajnik Krolo, pronicljiv i dobrodušan čovjek koji je došao iz novinarstva, i koji je ranije pomagao generaciji „krugovaša“, napose Ivanu Slamnigu i Antunu Šoljanu. Matkovićev pogled na književnost je bio vrlo širok i raskošan. Nisam siguran da je danas takav kod onih koji se time bave. Kod njega se moglo čitati i o Jurju Habdeliću i o Ivanu Belostencu i o ostalima. Nije trebalo za te teme čitati Kaj, dosta je bilo čitati Forum i pratiti rad Akademije. Njegova svijest o važnosti autora 17. stoljeća, bez obzira jesu li kajkavski, imala je važnog udjela. Ne bih o tome koliko je Matkovićev prijatelj Krleža u tome imao utjecaja. Vrlo je važno Matkovića osloboditi tog titanskog zagrljaja Krleže.

Dubravko Jelčić: Citirali ste, gospodine Plevnik, Para. Kad je napisao što ste naveli?

Danko Plevnik: Napisao je 1985.

Dubravko Jelčić: Moram priznati da nisam znao za tu tvrdnju.

Danko Plevnik: Objavljeno je to u njegovoj knjizi Theatralia Disjecta, predstave i ljudi koju je izdao karlovački ogranak Matice hrvatske 1995.

Dubravko Jelčić: Čini mi se da sam anticipirao tu Parovu misao 1956. godine kada je objavljena Igra oko smrti. Napisao sam prikaz te knjige koji je objavljen, ako se ne varam, u Kulturnom radniku. Tada sam anticipirao tu misao da Matković nije nikakav epigon Krleže, nego da je bio samostalni kreativac.

Danko Plevnik: Citirao bih Vas, ali niste karlovački krležijanac, a ta mi je tema zadana.

Željko Ivanjek: Da li je Paro više Pažanin ili Karlovčanin?

Danko Plevnik: Karlovčanin. Čim netko prođe kroz Karlovac, naš je.

Dubravko Jelčić: Onda sam i ja Karlovčanin po Vašim kriterijima. Bio sam u Karlovcu u Jurkovićevo doba.

Danko Plevnik: Istina, kako da ne.

Marin Bakić: Spomenuto je američko iskustvo Marijana Matkovića. Kakvo je ono? Što je radio tamo?

Danko Plevnik: Vozio je vozilo hitne pomoći. Mislim da će našoj publici polako trebati takva usluga.

Zavičajna čajanka: Marijan Matković, Gradska knjižnica "Ivan Goran Kovačić", Karlovac, 19. rujan 2015. slijeva: Marin Bakić, Željko Ivanjek, Srđan Sandić, Dubravka Crnojević-Carić, Dubravko Jelčić i Danko Plevnik
Zavičajna čajanka: Marijan Matković, Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, Karlovac, 19. rujan 2015. slijeva: Marin Bakić, Željko Ivanjek, Srđan Sandić, Dubravka Crnojević-Carić, Dubravko Jelčić i Danko Plevnik

Željko Ivanjek: Moja memorija je loša, mislim da njegov sin Ivan može više pomoći glede toga. Znam da je taj njegov američki putopis Američki triptih imao tri dijela. Matković je bio na Fulbrightovoj stipendiji?

Ivan Matković: Bio je na posebnoj, takozvanoj VIP stipendiji – dobiješ Amerikanca koji je zna naš jezik i koji te vodi po zemlji. Moj otac je sa sobom vodio sebe kao klinca koji je čitao Karla Maya i koji je jedinu predodžbu o Americi stekao kroz te romane. U jednom dijelu knjige otvara taj dijalog između svoje vizije Amerike i današnje Amerike. Drugo, a možda i važnije američko iskustvo, vezano je uz Meksiko. Njegov djed je bio apotekar, kao i svi Matkovići osim njega. Kao takav je sa carom Maksimilijanom išao u njegovu meksičku avanturu. Čak je prema jednoj obiteljskoj legendi nosio otrov koji je trebao dati Maksimilijanu u slučaju da ga zarobe. To nije dokazano, no pisao je čitav dnevnik o toj Maksimilijanovoj kampanji. Ima u njemu romaneskih elemenata, nije pisan apotekarski suho. Stoga je moj otac odlučio da sto godina nakon toga ode stopama dnevnika svoga djeda. Međutim, da bi to ostvario, morao je napraviti ugovor sa Đavlom. Financirao ga je Vjesnik, pa je morao slati takozvane meksičke razglednice svaka dva tjedna za nedjelji broj. Htio je napraviti nešto vrlo zanimljivo, a to je da opis na stranicima dnevnika bude suočen s njegovim doživljajem. To nije uspio ostvariti, jer je svaka dva tjedna morao producirati jednu “plahtu” za Vjesnik. Imam neke fragmente teksta kojeg je osmislio i htio dovršiti. Što se Sjeverne Amerike tiče, događale su mu se čudne situacije. Bio bi, recimo, predstavljen kao predsjednik jugoslavenskog PEN-a, a oni su shvatili da je predsjednik Jugoslavije. New York je bilo košmarno iskustvo, jer je dobio visoku temperaturu i sve je vidio kroz grozničavu vizuru. Jedan izvrstan dio te trilogije je putovanje Zefirom, vlakom koji putuje od Čikaga do San Francisca. Put traje dva ili tri dana i tu moj otac opisuje putnike koji ulaze na vlak, silaze s njega, razgovaraju s njime i tako dalje. To, po mome skromnom mišljenju, spada u najbolje stranice naše putopisne proze. Što se mene tiče, njegovo američko iskustvo me dovelo na Stanford, što ste već spomenuli, jer je u sklopu svoje turneje držao tamo predavanje. Kad se vratio, pitao sam ga kako je tamo. Rekao je da ne zna, da studenti sjede na travi, a oni koji ne sjede bacaju nekakav čudan tanjur. Rekao sam tada da je to mjesto za mene, pa sam se prijavio, polagao ispite i na koncu sam završio tamo. Čudan tanjur je, naravno, bio frizbi, koji više nije bio tako popularan kad sam stigao tamo. Uglavnom, put moga oca u Ameriku je utjecao na moj život.

Marin Bakić: Hvala. Imam slatku dužnost zahvaliti Heinekenu Hrvatska, Gradu Karlovcu i Karlovačkoj županiji koji finaciraju naš projekt, te partnerima Gradskom muzeju Karlovac, Gradskom kazalištu “Zorin dom” i Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” koja nas je ugostila u Spomen sobi Stjepana i Slavka Mihalića. Meni je bilo super, puno sam naučio. Vjerujem da je bilo i vama u publici i vama izlagačima. Zaključujem Zavičajnu čajanku.

1http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=39474 Fusnote u transkriptu postavlja moderator

2Transkript pripremio moderator. Nadopunjen je na skupu neiznesenim dijelovima tekstova napisanih za “Zavičajnu čajanku: Marijan Matković” i naknadnim pojašnjenjima kroz prepisku. Pri tome se pazilo da se ne naruši struktura dijaloga kako se odvijao. Transkript je autoriziran. Cjelovit tonski zapis dostupan je na sljedećoj poveznici : https://archive.org/details/ZavicajnaCajankaMarijanMatkovic

3Slavko Goldstein u svojem djelu “1941. Godina koja se vraća” (Službeni glasnik/Synopsis, Beograd/Sarajevo, 2012.) na stranici 1962. opisuje kako se Marijan Matković založio za Stjepana Mihalića kada mu je oduzeta Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo prije no što mu je uopće uručena. “Afera s Nazorovom nagradom Stjepana Mihalića bila je u (…) “crnoj” zoni. Novine o tome ni slovca, radio i televizija ni mukajet. Jedini koji se odvažio ipak nešto napisati (i to objaviti) bio je Marijan Matković, tada glavni urednik Akademijinog časopisa Forum. U jesenskom broju 1982. godine, u svojoj stalnoj rubrici ‘Stope u stazi’, iznio je osnovne činjenice o cijeloj aferi i zaključio: ‘Potpuno je sporedno i moje mišljenje o tome piscu koji je očito znatan danak platio ostajući vjeran svome rodnome gradu, danak na uštrb svoga književnog razvoja, svojih artističkih mogućnosti. Ostanimo kod činjenica: unatoč službenim obavijestima, pozivima i čestitkama, Mihalić nagradu dobio nije; brisan u posljednji čas, kod naknadnog proglašenja nije bio spomenut… Određene društveno-političke strukture Mihalićeva rodnog grada u posljednji čas su intervenirale: ne osporavajući stručnu ocjenu komisije ‘Nagrade Vladimir Nazor’ o vrijednosti Mihalićeva književnog djela – moralno-politički profil toga pisca stavljen je pod znak pitanja. Braneći društveno-politički integritet ‘Nagrade Vladimir Nazor’, jedan je grad dakle difamirao svoga pjesnika… (i) lišio ga najviše nagrade intervencijom koja je sve prije nego običaj u iole civiliziranim sredinama’. Matković ipak nije napisao bitnu činjenicu: intervencija iz Karlovca samo je pokrenula zakulisnu igru, ali bila je sasvim nedovoljna da poništi već donesenu odluku Odbora za dodjelu nagrada na čelu s članom Predsjedništva Republike Hrvatske Jakšom Petrićem. Samo netko znatno moćniji mogao je natjerati predsjednika i članove odbora i Predsjedništvo Republike koje ih je imenovalo da se izlože takvoj sramoti i javno ‘popluju svoju reč’. U lipnju 1982. još je živio takav moćnik, jedini bez čijeg se blagoslova takva odluka u tadašnjoj Hrvatskoj nije mogla donijeti: dr. Vladimir Bakarić.” (str. 162-163). Dodajmo citat iz istog Goldsteinovog djela: “Mislim da je za svaki provinskijski grad veliki dobitak ako mu se posreći književnik kakav je bio Stjepan Mihalić. U punome smislu te riječi, bio je pisac svoga grada: ‘U karlovačku kulturnu povjesnicu Mihalić se upisao taman tako markantnim slovima, kao njegov uzor A. G. Matoš u zagrebačku’ – napisao je 1982. Marijan Matković.” (str. 155)

4U postupku autorizacije gospodin Ivan Matković, sin Marijana Matkovića, napominje da se njegov djed, otac književnika kojemu je posvećen skup, zvao Josip Matković, a ne Ivan, a da je on, Ivan Matković, ime dobio po svom stricu Ivanu Matkoviću, koji je također bio apotekar. “Dakle, koliko ja znam, a to ne mora biti točno, moj djed Josip Matković (1872-1935) je bio vlasnik apoteke, a ne znam niti je li se zvala “Ćirila i Metoda”. Njenu sliku sam vidio, mislim u knjizi koja tematizira pravednike, a koju je izdao Novi liber, ali ju je netko posudio i nije vratio, pa ne mogu provjeriti. Njegov otac, moj pradjed, zvao se Ivan Matkovic (Senj, 1838 – Zagreb, 1920) i bio je liječnik. Je li on imao brata, ne znam, ali sigurno je da se taj eventualni brat nije zvao Ivan. Nadam se da će ovo malo pomoći”, naveo je u e-mailu moderatoru od 22. rujna 2015. godine gospodin Matković. Na 256. stranici knjige “Stari Karlovac – ulice, kuće, ljudi” (Tiskara Pečarić i Radočaj, Karlovac, 2010.) Radovan Radovinović iznosi podatke za ljekarnu “Sv. Ćirila i Metoda”: “Druga po starini karlovačka ljekarna, utemeljena 1862. Osnovao ju je A. E. Katkić, nakon što je promijenila nekoliko vlasnika, 1889. vlasnikom postaje znameniti ljekarnik i gradonačelnik Gustav Modrušan. Vodio ju je 17 godina a kao čovjek poduzetničkog duha osim ljekarne imao je i tvornicu soda-vode. Godine 1906. ljekarnu preuzima u najam ljekarnik Ivan Matković, otac književnika i akademika Marijana Matkovića. Bit će da je u toj kući i rođen Marijan Matković (1915-1985), književnik i kulturni radnik, svojevremeno jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, intendant Hrvatskoga narodnog kazališta, voditelj Akademijina Razreda za suvremenu književnost. Iako ga je životni put rano odveo iz Karlovca, za rodni grad je cijeli život bio intimno vezan. Poslije Matkovića, ljekarnu, od 1915, vodi Mirko Viktorin, istaknuti kulturni radnik i predsjednik ‘Zore’. Na zgradi je postavljena spomen-ploča dr. Gaji Petroviću, liječniku i humanistu koji je u ovoj zgradi, na katu, imao svoju ordinaciju.” Povijest te ljekarne istraživala je i Biserka Fabac, a njezin članak na tu temu objavljen je na portalu Kafotka. Ona pak navodi da je Gustav Modrušan 1906. godine “dao apoteku u najam ljekarniku Marijanu Matkoviću (ocu književnika i akademika Marijana Matkovića).” (izvor: http://kafotka.net/2908, zadnje pogledano 29. rujna 2015.) Gospođa Fabac se samoinicijativno javila moderatoru putem facebooka dan nakon zavičajne čajanke posvećene Marijanu Matkoviću. Navela je da je pisala o toj ljekarni za Kafotku i da je pogriješila glede imena ljekarnika Matkovića. Navodi da Narodni glas iz 1907. i Glasonoša iz 1908. godine spominju Josipa Matkovića kao vlasnika ljekarne.

5Inače, fotomonografija Karlovca, koju je 1983. godine izdao Historijski arhiv u Karlovcu, sadrži dva eseja. Esej Karlovačke metamorfoze napisao je Matković, a Značenje Karlovca u narodnooslobodilačkoj borbi, socijalističkoj revoluciji i izgradnji samoupravnoga socijalističkog društva Vejvoda.

 

6U pripremljenom izlaganju koje nam je gospodin Plevnik ljubazno ustupio naveden je popis literature koju je koristio, a ovdje prenosimo:

– Stanko Lasić: Autobiografski zapisi. Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2000.

– Stanko Lasić: Krleža, kronologija života i rada. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1982.

– Stanko Lasić: Krležologija. I-VI. Zagreb: Globus, 1989.

– Stanko Lasić: Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924). Zagreb: Globus, Međunarodni slavistički centar SR Hrvatske, 1987.

– Marijan Matkovic: La vie et l’œuvre de Miroslav Krleza. Paris: UNESCO, 1977.

– Marijan Matković: “Marginalije uz Krležino dramsko stvaranje”. Hrvatsko kolo. Zagreb, II, broj 2-3, travanj-rujan 1949, str. 410-447.

– Marijan Matković: “Stope na stazi”, Forum, Proljeće 1-3, 1982, str. 500-544.

– Georgij Paro: Theatralia Disjecta, predstave i ljudi. Karlovac: MH, 1995, str. 114.

– Georgij Paro: “Odgovor đaka profesoru na članak ‘Naši odlikaši'”, 1953, broj 20, str. 3.

– Tomislav Sabljak: Teatar XX stoljeća. Split, Zagreb: MH, 1971.

– Miroslav Šicel: Pregled novije hrvatske književnosti. Zagreb: MH, 1971. 

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije