U Spomen sobi Stjepana i Slavka Mihalića, koja se nalazi na Zavičajnom odjelu Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu, održan je u subotu 19. rujna skup u seriji Zavičajne čajanke posvećen književniku Marijanu Matkoviću, a u Gradskom kazalištu “Zorin dom” održana je premijera predstave “Igra oko smrti/Lozinka: krizanteme” koju je režirala Dubravka Crnojević-Carić. Glumili su mladi karlovački glumci Kasija Vrbanac i Karlo Mrkša. Predstava je utemeljena u Matkovićevim dramama. Osmišljena je po njegovu dramskom ciklusu “Igra oko smrti”, a kako je opisuje redateljica, “prikazuje se odnos mladih Nede Gorsky i Žarka Župana u ratno doba. To je predstava o ljubavi i izazovima koje stoje pred individualcima u trenucima krize”.
Marijan Matković rođen je 21. rujna 2015. godine u Karlovcu, a preminuo je 31. srpnja 1985. u Zagrebu. U tom gradu je diplomirao pravo, a zatim je studirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Parizu i Beču. Kao student objavljuje prve književne radove, a 1936. godine izdaje zbirku pjesama “Iz mraka u svjetlo”. Nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s plodnim književnim angažmanom, ali je i vrlo aktivan dužnosnik u kulturi. Vodio je kulturno-umjetnički odjel Radio Zagreba, bio je intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, umjetnički direktor Zagreb filma, tajnik Razreda za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i voditelj današnjeg Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Pokretač je i dugogodišnji glavni urednik časopisa Forum, suosnivač je Dubrovačkih ljetnih igara. Najzapaženiji je po dvama dramskim ciklusima – “Igra oko smrti i “I bogovi pate”. Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo dobio je 1974. godine.
Na skupu su o Matkoviću i njegovu djelu govorili novinar i književnik Željko Ivanjek, novinar i publicist Danko Plevnik, novinar i književnik Srđan Sandić, glumica, režiserka i teatrologinja D. Crnojević-Carić, književnik i povjesničar književnosti akademik Dubravko Jelčić, a moderator je bio Marin Bakić, predsjednik Udruge Polka.
Počašćeni smo što je skup popratila i obitelj Marijana Matkovića. Dostupan je cjelovit tonski zapis skupa.
Skup i premijera predstave održani su u sklopu projekta “Marijan Matković u mozaiku karlovačke kulturno-umjetničke baštine” koji Društvo Karlovčana i prijatelja Karlovca u Zagrebu i Udruga za razvoj građanske i političke kulture Karlovac Polka provode povodom stote obljetnice rođenja i 30. obljetnice smrti ovog književnika zahvaljujući donaciji Heinekena Hrvatska provedbom Donacijskog natječaja “Zajedno za bolji Karlovac i Karlovačku županiju”, Grada Karlovca i Karlovačke županije. Partneri na projektu su Gradsko kazalište Zorin dom, Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” i Gradski muzej Karlovac. Zahvaljujemo na pomoći Tiskari Pečarić i Radočaj.
Matković se smatra jednim od najvažnijih hrvatskih autora i kulturnih djelatnika u drugoj polovici 20. stoljeća.
Sandić, koji je rođen 1985. godine, kada je Matković preminuo, iznio je da su mlade generacije neupoznate s Matkovićem i njegovim djelom, a nije prisutan niti u lektiri, što je neobično za tako plodnog pisca.
“Slučajno sam upoznao unuka Marijana Matkovića, koji se zove isto kao i njegov djed. Podsjetio me na njega, a pravio sam se važan kao da znam sve. Čitao sam do tada samo jednu Matkovićevu dramu i osjećao sam da trebam saznati više o tom velikanu našeg kazališta. Stoga sam posegnuo za tekstovima Lade Čale Feldman i Borisa Senkera. Matković je danas hrvatskim gimnazijalcima nepoznat. Nismo ga obrađivali kroz lektiru. Iako se u dramsku književnost i kazalište probio kao mladac kada Branko Gavella uvrštava njegov prvijenac u repertoar HNK u Zagrebu, iz lektire ga je izuzela navodno njegova odanost lijevim idejama i protugrađanska nastrojenost. Bio je neumorno posvećen dinamizaciji hrvatske kulturne politike, čemu danas ne možemo svjedočiti, jer je u rasulu. Nakon što je objavio prekretničke eseje, vrlo mlad postaje dopisni član JAZU”, rekao je Sandić.
Ž. Ivanjek i D. Jelčić su osobno poznavali Matkovića.
“S njim me vežu mnoge uspomene. Bez njega časopisa ‘Forum’ ne bi bilo, kao niti mnogih vrijednih književnih izdanja kao što su sabrana djela Antuna Gustava Matoša ili Vladimira Nazora. Dakle, bio je pokretač mnogih značajnih književnih pothvata, jedna od najdjelatnijih osoba u hrvatskom književnom životu u drugoj polovici 20. stoljeća, ali isto tako i jedan od onih kojima su se autori obraćali za podršku, ako je njihova djela trebalo poduprijeti s autoritativno. Ne znam da je Matković ikoga odbio. Bio je vrlo suradljiv, vrlo poduzetan, dinamičan i vrlo konstruktivan. Svaka dobra i kontruktivna ideja je naišla na njegovu potporu. Autor je mnogih drama. Djelom ‘Slučaj maturanta Wagnera’ stupio je na scenu na velika vrata. Napisao je velik broj djela. Osim drama je pisao putopise, eseje, kritike i dnevničke zapise. Bio je autor besprimjerne snage, veličine i aktivnosti. Njegova je kreativnost bila duboka, istinska i neiscrpiva, jer pitanja koja je postavljao samome sebi nisu nikada mogla biti definitivno odgovorena. U tome je i tajna njegove snage. Matković je bio od onih koji nisu izbjegavali izložiti se i opasnosti. Kao intendant HNK morao je odstupiti jer je na repertoar stavio dramu Josipa Kulundžića koja ideološki nije odgovarala tome vremenu. Bila je to drama ‘I čovjek je dobar’ koja otkriva u neprijatelju čovjeka, što je tadašnjem sustavu bilo nepodnošljivo. Vrlo često se izlagao teškim situacijama, jer je zastupao istinu, a ne ideologiju. Dakle, bio je čovjek koji je živio sa svojim vremenom i koji mu je znao prkositi kada je to trebalo. “, rekao je Jelčić.
“Matković je bio motor hrvatske, ali i ostalih južnoslavenskih književnosti, jer je objavljivao djela mladih autora s područja čitave bivše države”, ističe Ivanjek.
“Upoznao sam ga sa svojih 14 godina, 1969. godine, kada sam objavio prve pjesme u ‘Forumu’ kojeg je osnivao s Krležom. Ta divna osoba me kao klinca prihvatila i prigrlila, pa sam se osjećao dobrodošlim u redakciji. To je bio tada najvažniji časopis u bivšoj državi zahvaljujući i Krležinom i Matkovićevom pečatu. Ravnopravno je komunicirao s mladim autorima bez obzira na temu. Imao je sposobnost saslušati, a potom izreći svoj stav, što je u književnoj branši rijetkost. I dalje živimo u jadnom hrvatskom blatu, kako bi to rekao Krleža, u zemlji gdje se knjige bacaju u blato. Fascinira me da je za mlade Matković zaboravljen autor. Za mene je bio i ostao živa osoba i kad čujem da nove generacije s njime nisu upoznate, da ga nisu imale niti u lektiri, postavlja se pitanje kako se kod nas može od jednog od prvaka kulturnog života, čovjeka koji pomaže snimanju najboljih filmova i koji iznosi predstave za koje zna da bi ga mogle stajati, kako netko tako silne radne biografije postaje anonimus. Ne bih to mogao objasniti. Možda je pretrpio Krležinu sudbinu da u doba ideacije države bude gurnut u ljevičarstvo ili nešto slično, da bude pretvoren u nepoznatog Marijana Matkovića. Mislim da je to jedan od naših dragih strašnih skandala. Matković je velik i samosvojan autor koji se okušao na nizu spisateljskih područja, koji je objavio brojne knjige koje se i danas mogu čitati, kaže Ivanjek, dodajući da se Matković 1970. godine založio kod suca za prekršaje za mlade studente koji su izviždali izvođenje njegove predstave “General i njegov lakrdijaš”, da se 1969. suprotstavio partijskom moćniku Milošu Žanku.
“Za razliku od Gustava Krkleca koji se u Karlovcu rodio slučajno, Matković je to učinio namjerno”, šali se Plevnik, koji je smjestio Matkovića u kontekst Karlovčana krležijanaca.
“Njegov otac Ivan preuzeo je već 1906. ljekarnu “Sv. Ćirila i Metoda”, u Ulici Banija broj 2, gdje se 21. rujna 1915. rodio Marijan. Iako je već nakon dva tjedna napustio Karlovac, cijeloga života ostao je vezan za njega i njegove kulturne pregaoce. Krležijanstvo se kod Matkovića reflektiralo ponajprije kao valorizacija vlastitog stvaralačkog angažmana i imperativ intelektualizma, a potom kao permanentni hommage Krleži koji je figurirao kao umjetnički, nacionalni i epohalni dramatis personae u turbulentnoj hrvatskoj povijesnoj igri. Stanko Lasić ga je stavio na treće mjesto dugogodišnjih Krležinih prijatelja, iza Julija Benešića i Branka Gavelle. S obzirom na karlovačke krležijance, Matković je prvi, Stanko Lasić drugi, Georgije Paro treći, Josip Vaništa četvrti, Slavko Goldstein peti Krležin prijatelj, ako prihvatimo Ivu Vejvodu kao nultog prijatelja, koji s Krležom nije imao takav umjetnički odnos. Iako je Matković bio inspiriran umjetničkom i društvenom osobnosti Miroslava Krleže, nikada nije postao krležoid, njegov literarni epigon. Tomislav Sabljak nije bez razloga napisao za Matkovića da je ‘jedan od najoriginalnijih i najboljih dramskih pisaca novijeg doba’. Najpoznatiji karlovački krležijanac i hrvatski krležolog Lasić gledao je na Matkovića ponajprije kao krležologa i kulturološkog velikana. Matković i Lasić su se nadopunjavali, a ne nadmetali u krležologiji. S Matkovićem su se u Zagrebu družili i zagrebački Karlovčani jer su ga smatrali svojim. To je činio i karlovački krležijanac Radovan Radovinović, uspješni ravnatelj Kulturnog centra Zorin dom u Karlovcu, koji je kao i Matković završio Pravni fakultet u Zagrebu, dok su Matkovićeva braća Otokar i Ivo nastavili očevu farmaceutsku profesiju. Radovinović je poput Matkovića cijeli svoj čitav životni vijek proveo u kulturi. Početkom osamdesetih s njim je u Zagrebu konvencionalno razgovarao o Karlovcu, kada ga je Edo Murtić, u njegovu prisustvu, snubio da se prihvati direktorovanja Kulturnog centra u Preradovićevoj ulici te Galerije Forum u Teslinoj, pa je čak bio i izabran na to rukovodno mjesto, ali mu nije pristupio jer je Centar bio u preteškoj krizi. I kao točka na i u ovom prisjećanju treba istaknuti i mog kolegu iz Studijskog odjela Gradske knjižnice ‘Ivan Goran Kovačić’ Ivana Jurkovića, koji nije bio samo poštovalac Krleže, nego i veliki popularizator karlovačkih krležijanaca. Nakon uspostave demokracije postao je ponovno ono što je bio prije 1971. – predsjednik Matice hrvatske i ravnatelj te knjižnice. Kao knjižničar započeo je niz reprezentativnih izložbi, pa je tu seriju nastavio i kao ravnatelj velikom izložbom ‘Marijan Matković: život i djelo. U povodu 75. obljetnice rođenja’ koja je trajala od 17. do 31. listopada 1990. Jurković je Knjižnicu pretvorio u panteon karlovačkih intelektualaca, poglavito portretima koje je izradio Josip Vaništa te bistama Ljudevita Jonkea i Matkovića”, iznosi Plevnik.
D. Crnojević-Carić opisuje što ju je privuklo ciklusu drama “Igra oko smrti”.
“Čitajući čitav taj ciklus shvatila sam da je Matković fenomenalan autor. Piše sagu o tri obitelji tako tankoćutno i suptilno da drame moraš čitati nekoliko puta da bi shvatio da se pojavljuju isti likovi, braće, sestre, očevi, da su likovi međusobno prepleteni i da postoji dinamika između njih. Počela sam izrađivati obiteljska stabla, što je vrlo složeno. Htjela sam napraviti nešto što bi pokazalo poštovanje spram velikana kao što je Matković. U dramama se pokazuje kako stalno dovodi u pitanje dihotomije unutar kojih se krećemo i uzimamo ih zdravo za gotovo. Tako se bavi odnosom jakih i slabih. Njegovi glavni junaci su upravo ‘slabi’ i pokaže se da su upravo oni ‘atlete srca’, da su oni ti koji prkose vremenu, mada izgledaju slabo i stradavaju. Matković se uporno bavi i odnosom prostora i vremena. Bavi se aktualnim zbivanjima, ali usporedno koristi i simbole koji se bave vremenom, kao što je primjerice sat koji otkucava i koji se pojavljuje u svakoj njegovoj drami. To su i koraci u prolazu, otkucavanje srca, pa i otkucavanje bombe. Tretman njegova odnosa prema prostoru, prema gradu kojim se trajno bavi i različitim lokalitetima u gradu, kao što je maksimirska klupa koja čuva sjećanja ili sobe koje imaju prozore i vrata u koje se ulazi lagano ili nasilno. Unutar prostora naše intime, svako malo ulazi političko i ideološko. Prisutna je i tema prostora koji čuva sjećanje, pa je to i naše tijelo kao arhiva pamćenja. Trajni su mu motivi ruke i noge. Noge ostaju osakaćene, mogu jedino uzletiti duhom, a ruke služe za milovanje, ekstazu, ali i ulaze u prostor i nasilno oduzimaju, kaže D. Crnojević-Carić i dodaje da u Matkovićevom djelu primjećuje velik utjecaj Ive Vojnovića.
