Zlatko Prpić, profesor Glazbene škole u Karlovcu, već 13 godina uređuje “Klasikom do ponoći” na Hrvatskom radio Karlovcu, a nedavno emitirana 700. emisija.
Uređivanje te emisije Vas je učinilo milijunašem?
Hvala Vam što ste me pozvali na razgovor povodom emitiranja 700. emisije. Milijunašem? Bilo bi mi drago da je tako, no do sada nisam primio niti kune.
Jeste li čuli da igdje još netko 13 godina radi besplatno?
Radim ovaj posao za one koji vole klasičnu glazbu. Ali nikad ne znate tko vas sluša prvi puta i još nije čuo skladbe Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ludwiga van Beethovena ili nekog drugog skladatelja klasične glazbe… Emisija traje neprekidno od 2002. godine i još je na programu Hrvatskog radio Karlovca, nedjeljom od 23 sata do ponoći. To je entuzijazam. Znam da su vremena takva da se jedva preživljava i da je teško platiti vanjske suradnike.
Postoji li sličan primjer?
Ne znam, volio bih to saznati. Na početku je taj posao bio zahtjevniji, jer sam od doma nosio kompakt diskove na radio stanicu, radio do pola noći, pa se vraćao doma s tim CD-ima. Kasnije je se to tehnološki poboljšalo.
Niste imali albume na radio postaji?
Fonoteka je bila popunjena gramofonskim LP pločama i s vrlo malo CD-a klasične glazbe, zato sam redovito koristio vlastiti fono-arhiv.
Kako ste dobili angažman?
Zahvaljujući tadašnjem uredniku HRK Mladenu Postružniku. Do tada je klasičnu glazbu odabirala i u program uključivala spikerica gospođa Edita Gojak, kojoj se najtoplije zahvaljujem za promicanje ove vrste glazbe na HRK, kao i pokojnoj gospođi Ljiljani Martinović.
Postružnik Vas je pozvao na suradnju?
Da, i dao mi je termin u programu nedjeljom od 22 sata do ponoći.
Ugodno je usnuti uz zvuke klasične glazbe?
Pravi užitak! Poslušajte primjerice 2. stavak iz Mozartove Sonate za dva glasovira KV 448.
Slušanje klasične glazbe je u rangu odlaska u spa?
S Adagiettom Gustava Mahlera, Adagiom Giovannija Albinonija “prebacujete se u drugi svijet”.
S obzirom da se profesionalno bavite glazbom, znači li to da ste većinu života proveli u drugom, paralelnom, svijetu?
Sigurno. Nisam izuzetak od ostalih kolega koji to isto doživljavaju. Glazba je duhovno područje i zahvaljujem se muzi što me odabrala da se bavim ovim zanimanjem. Kada nekome od roditelja ponudite da mu se dijete bavi ozbiljnije glazbom, odgovor je da ne žele da njihova djeca “žive u materijalnoj bijedi”.
To nije financijski unosna djelatnost?
Znate kakve su plaće u prosvjeti. Jedini dobitak je duhovno bogatstvo.
Koji je koncept Vaše emisije? Podcast ne postoji.
Odabirem glazbu različitih razdoblja svjetskih skladatelja baroka, renesanse, klasike, romantizma, 20. stoljeća i ostalih razdoblja, te djela hrvatskih skladatelja i izvođača. Što se tiče podcasta, posjedujem snimke, a i stalni tonski snimatelj emisije “Klasikom do ponoći” u proteklih 13 godina, gospodin Ivica Sertić posjeduje neke snimke za arhivu HRK. Ovim putem najiskrenije se zahvaljujem posebno njemu, ali i svima koji su doprinijeli realizaciji 700 emisija.
Ako u ovih 13 godina niste dobili ni lipe za uređivanje emisije, tapšaju li Vas barem po ramenu?
Drago mi je da me pitaju zašto u program ne uvrstim neko djelo. Volim takve reakcije jer to znači da ipak postoje slušatelji koji vole klasičnu glazbu. S obzirom da emisija toliko traje, pretpostavljam da je ipak slušana. Kako je riječ o klasičnoj glazbi, vjerojatno bi, da nije, bez problema bila ukinuta.
U početku je emisija trajala dva sata?
Da, tako je bilo deset godina.
Potom su prepolovili vrijeme trajanja emisije?
Bilo im je previše dva sata tjedno. Kada bi se emisija emitirala u dnevnom programu, slušanost bi bila zasigurno veća. U proteklh 38 godina suradnje s HRK ostala mi je u sjećanju emisija “Klasične minijature” koja je emitirana 400 puta, a vodila ju je gospođa Aleksandra Slačanin. Njezin je termin bio pet minuta prije podnevnog Dnevnika. Ukinuta je s obrazloženjem da je to “preteška glazba”.
Bolje je pustiti nešto zabavno?
Očito je da se isplati samo komercijalna glazba.
Klasika je nepoželjna?
Mislim da klasična glazba niti ne može doprijeti do slušatelja, jer je premalo prisutna u radijskom programu.
Koliko su naši klasični glazbenici zastupljeni u Europi?
Naši pjevači Tomislav Mužek, Lana Kos, Ana Mimica, a i Karlovčani Goran Jurić i Leon Košavić djeluju širom Europe. Vrlo su cijenjeni u glazbenim krugovima.
A djela suvremenih skladatelja?
Ivo Malec, Milko Kelemen, Boris Papandopulo, Davorin Kempf, Zoran Juranić i ostali su naši cijenjeni skladatelji.
Jesmo li glazbeno kulturan ili nekulturan narod?
Nema razloga da se sramimo svoje glazbene povijesti. Karlovačka Glazbena škola djeluje 210.g. Odgojila je neke glazbenike koji djeluju i u nas i širom svijeta. Nedavno smo u Karlovcu imali prilliku gledati operu Nabucco. Posjet je bio izuzetno dobar, ali sportska dvorana nije mjesto za operne predstave.
U kojoj biste to dvorani organizirali?
Mogla je biti održana na otvorenom..
Dakle, nije Vas se dojmila?
Vrlo je dobra izvedba solista, zbora, orkestra i dirigenta Opere Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka. Ponavljam, nije primjereno slušati glazbu Giuseppea Verdija u takvom prostoru.
Ni u Hrvatskoj ni drugdje nije neuobičajeno da se koncerti klasične glazbe održavaju u sportskim dvoranama, pa čak i na stadionima.
Tako se dobiva na popularnosti. To je show. Publika određuje.
Jesu li oni koji ne slušaju „ozbiljnu glazbu“ neozbiljni? Sluša je uglavnom manjina, ponajviše obrazovani.
Nisu, naravno!
Može li se baš svatko aktivno baviti glazbom?
Neki imaju predispozicije. Radim trenutačno s mojim najmlađim učenikom Stjepanom Magdićem koji je s osam godina osvojio četiri prve nagrade na međunarodnim natjecanjima. To u 210 godina postojanja Glazbene škole Karlovac nije zabilježeno.
Prije je naučio note nego slova?
Došli su roditelji s petogodišnjim učenikom, da ga upišu u glazbenu školu. Po pravilima upisuju se učenici koji pohađa drugi ili treći razred osnovne škole. Za mene je to bio veliki pedagoški izazov.
I ranije ste podučavali vrlo talentirane?
Jesam, učenike kao što su Tomislav Krvarić, Kristinka Kadak, Dalibor Jakšić, a Mihael Matić je završio prvu godinu studija na Muzičkoj akademiji u Puli.
Imate li učenike umirovljenike?
Imam, ako ih to zanima, zašto ih ne bih poučio? Uskoro će i glazbene škole otvoriti upise starijima, da ostvare ono što su oduvijek željeli.
“Kuži” li karlovačka publika klasičnu glazbu?
Da, sudeći prema odazivu na pojedine koncerte. No, malo ih posjećuje koncerte koji se održavaju u koncertnoj dvorani Glazbene škole. Nekad je postojao autobus kulture s kojim se odlazilo na koncerte u Zagreb.
Gdje se “punite” na koncertima klasične glazbe?
Uglavnom u Karlovcu i Zagrebu, jer mi standard, nažalost, ne dozvoljava više i bolje.
Koga treba pohvaliti u Karlovcu?
Ravnatelja “Zorin doma” gospodina Srećka Šestana, Gorana Ilića za organizaciju Međunarodnog etno-jazz festivala, Silvija Vidovića za organizaciju Karlovačkog klavirskog festivala, organizatore Hrvatske flautističke akademije …
Koliko energije još imate da besplatno uređujete emisiju “Klasikom do ponoći”?
Još uvijek imam energije …
To je Vaš poklon Karlovcu?
Karlovac je to zaslužio.
Kakva je tradicija klasične glazbe u Karlovcu?
Prema povijesnim izvorima – vrlo duga. Koncerti klasične glazbe s eminentnim umjetnicima na programima su Gradskog kazališta “Zorin dom” i karlovačke Glazbene škole. U nezaboravnom sjećanju mi je ostao koncert danas slavnog pijanista Ive Pogorelića u Zorin domu 1980. na samom početku karijere. Vjerna publika takve koncerte ne zaboravlja.
Kakva je dvorana u Glazbenoj školi?
Svojom veličinom zadovoljavajuća za solističke nastupe i koncerte komorne glazbe .
S obzirom da Karlovac ima najstariju glazbenu školu u Hrvatskoj, mogao bi imati i najmlađu glazbenu akademiju?
Nadam se da će se jednoga dana i to ostvariti .
Nedostaje li Karlovcu glazbeni kritičar?
Do sada se u tisku glazbeni događaji uglavnom bilježe crticama. Propust je što ne postoje kontinuirani osvrti na koncerte održane u gradu. Kritika bi trebala biti zabilježena, pro et contra.
Tko bi u Karlovcu mogao pisati takve komentare?
Pa, uobičajeno je da to rade kolege muzikolozi. Spomenuo bih gospođe Ljiljanu Ščedrov i Astrid Grobenski-Grgurić, koje poneki puta svojim kvalitetnim osvrtom zabilježe glazbeni događaj u gradu.
Koji koncert klasične glazbe Vas je zadnji “oborio s nogu”?
Mlade kolegice udaraljkašice Kaje Farszky u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, te nedavni nastup mladog dirigenta, našeg Karlovčanina i bivšeg učenika kolege profesora Brune Belančića, Vetona Marevcija sa Zagrebačkom filharmonijom.
Da ste svih ovih godina dobivali honorare za svoje emisije, mogli ste već njima obnoviti i svoj stan u Radićevoj ulici, pored “Gradske straže”?
Od tih honorara, možda prozor …
Kakav je povijesni značaj te zgrade?
Prema povijesnim izvorima, zgrada je izgrađena 1830. godine. U zgradi se do 1840. nalazila osnovna škola Schola nationalis. Objekt predstavlja važan element u građevinskom i povijesnom oblikovanju pripadajućeg bloka i glavne ulice u Zvijezdi. To bi na pročelju zgrade trebalo i obilježiti . Zbog nebrige to je druga, pomalo tužna, priča.
Kakva?
Citirao bih stihove jedne pjesme o stanju u karlovačkoj Zvijezdi: “… kako je tužno gledati sve druge ljubavi kako se rađaju, a naša umire.” Niti jedan grad u Europi ne bi dozvolio da je jezgra grada u takvom stanju.
Kakve životne probleme imate u Zvijezdi?
Danas? Sve govori jedan posjet japanskih turista koji su upitali turističkog vodiča da li je moguće da ljudi žive u takvim uvjetima.
Opišite nam svakodnevni život u Zvijezdi. Jeste li u životnoj opasnosti?
Od urušavanja zgrada i zaraze iz bivših vojarni, sigurno. Izraslo je i drvo iz zgrade. Sve pada s nje… Mislim da odgovorni ne rade dovoljno za dobrobit stanovnika ovog “geta”. Bio sam na predavanju pročelnice Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša Grada Karlovca, gospođe Martine Furdek-Hajdin. Studija o obnovi Zvijezde budi optimizam ili nadu, ali do realizacije je još dalek put. Ako se želi sačuvati jezgra Zvijezde, možda bi trebalo, kao u Rimu oko Koloseuma, zatvoriti sav promet.
Ne živite u Radićevoj, nego u drugom stanu u Kineskoj četvrtki, u Šimunićevoj ulici?
Na adresi Radićeva 30 nalazi se stan koji su mi roditelji ostavili u nasljeđe. Zgrada je već godinama potpuno prazna i nije za stanovanje. Poduzeo sam sve što sam mogao da spasim zgradu od propadanja, obnovivši veći dio krova. Obratio sam se i Ministarstvu razvitka i obnove, Konzervatorskom odjelu u Karlovcu, gradskim vlastima… Odgovor je uvijek bio da “nema sredstava”.
Kineska je u malo boljem stanju od ostatka grada?
Kineska četvrt je za stare Karlovčane oduvijek bila nešto posebno, ne samo zato što je davno imala i javnu kuću. Ništa bolje nije ni u Šimunićevoj, nekadašnjoj Gospodskoj ulici. Bio je užitak njome nekada prošetati.
Vratimo se Radićevoj. Zašto se ta ruševna kuća ne obnavlja?
Posjedujem predračun za obnovu kule koji je izradila gospođa Zdenka Bujan, kojoj se ovim putem zahvaljujem. Nažalost, odgovor iz Konzervatorskog odjela gospodina Davora Trupkovića je da nema sredstava.
Koliko je vlasnika?
Četiri. Uložio sam sredstva u sanaciju krova, za što kredit još uvijek otplaćujem. Ostali stanari nisu htjeli sudjelovati u sanaciji.
Gdje žive?
Jedan je u Beogradu, drugi u Zagrebu, a treći suvlasnici su na Baniji.
Koliko godina pokušavate riješiti problem?
Već skoro 15 godina. Šaljem dopise i zamolbe na razne adrese kako bi se zgrada sačuvala.
Spomenuli ste konzervatore. Koji je konkretno problem s njima?
Zakonski se ne smiju vršiti nikakvi zahvati bez njihovog odobrenja.
Jeste li tražili odobrenje?
Ne. Moram li pitati susjeda mogu li za svoj novac kupiti cipele? To je van pameti.
Ipak se radi o kulturnom dobru.
Pa onda neka nešto i naprave po tom pitanju.
Jeste li razgovarali s gradskim vlastima?
Naravno, s dogradonačelnicima i ostalima. Prijem kod gradonačelnika Damira Jelića čekao sam šest mjeseci. Kada sam spomenuo da je vlasništvo privatno, razgovor je bio završen.
Jeste li tražili sredstva prikupljena spomeničkom rentom?
Jesam, za obnovu krovišta. Uložio sam pola vlastitih sredstava, a Grad drugu polovinu.
Što zahtijevaju?
Materijale koje propisuju konzervatori; žbuku, trstiku…
Je li netko bio zainteresiran?
Neki ulagači iz Australije.
Zašto im niste prodali?
Obratili su se konzervatorima.
Zašto ostali suvlasnici nisu zainteresirani za sudbinu te zgrade?
Najbolje da to njih pitate.
Dakle, pozivamo Australce da se Vama obrate?
Za prodaju, vrlo rado.
Možda bi se u toj zgradi mogla napraviti nova koncertna dvorana?
Ako Grad želi, neka otkupi zgradu.
Niti danas ne možete prošetati Kineskom od gužve?
Da, unatrag par godina snimaju se filmovi primjereni ambijentu. Jedan američki redatelj bio je oduševljen originalnom scenografijom. Kroz Šimunićevu ulicu su šetale mnoge hrvatske i svjetske zvijezde poput Richarda Gerea, Luca Bessona …
Što Vam je rekao Geere?
Ma, ništa. Svakog jutra kada sam prolazio pored ekipe za vrijeme snimanja, poželio sam da što prije napuste ulicu. Dobro je to što je u tim filmovima zabilježeno stvarno stanje Zvijezde. Kada bi mi Grad ponudio zamjenu stana, vrlo rado bih promijenio adresu.
Tu je najzahvalnije snimati postapokaliptične filmove?
U ovakvom stanju Zvijezde možemo očekivati i ostale filmske zvijezde.
Koliko vas je ostalo u Šimunićevoj?
Malo, može nas se nabrojati na prste jedne ili možda, obje ruke. Statistika govori da je u Zvijezdi nekada živjelo 2500 ljudi, a danas oko 800. Možda i manje…
S kime ste živjeli tamo? Od kada ste na toj adresi?
S roditeljima i braćom, od početka pedesetih. Susjeda nam je bila Marija Vrbetić.
Kakva su Vam sjećanja na profesoricu Vrbetić?
Kao klinci ometali smo ju svojom igrom ispod prozora, dok je tipkala na svojoj šrajbmašini pa nas je polijevala vodom.
Tu je stanovao i novinar Krešimir Džeba.
Stanovao je na broju jedan. Živio je s roditeljima i bratom Borisom. Bio je vrstan novinar i urednik “Vjesnika u srijedu”.
Pod kojim ste okolnostima rođeni u Sisku?
Igrom slučaja rođen sam u Petrinjskoj ulici. Uvijek rado dođem u rodni grad u kojem mi živi sestrična.
Usporedimo glazbeni Sisak s glazbenim Karlovcem.
Mislim da smo “tu negdje”. Sisak ima neka glazbena događanja kao što su već tradicionalni “Miletićevi dani” posvećeni hrvatskom skladatelju Miroslavu Miletiću, zatim međunarodni orguljaški festival “Ars organi Sisciae” s eminentnim umjetnicima te koncerte sisačke Glazbene škole Frana Lhotke.
Kada ste zavoljeli klasičnu glazbu? Da li se u Vašoj kući slušala?
S glazbom sam se susreo vrlo rano, osvojila me, a ta ljubav traje i danas. S pet godina sam počeo učiti harmoniku, nakon toga kontrabas, da bih na kraju završio i studij orgulja. Zahvaljujem svim svojim profesorima: J. Mudrom, A. Radmanović, S. Mihovilić, N. Bareti, B. Galiu, M. Proseniku, A. Potrošku, s. I. Malinki, što su mi pokazali prave vrijednosti glazbe. Sve tri diplome su dobro došle za kvalitetnu nadogradnju tijekom uspješnih četrdeset godina pedagoškog rada. Sa svojim učenicima sam osvojio preko stotinu nagrada. U kući se slušala klasična glazba iz bogate kolekcije gramofonskih ploča i na kvalitetnim audio uređajima.
Gdje ste se usavršavali?
Poslije završenog studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, sa željom za uvijek novim saznanjima, usavršavao sam se u Kanadi, SAD-u, Njemačkoj, Nizozemskoj, Italiji… Proces učenja i rada na sebi nikada ne prestaje. Glazba je vrlo zahtjevna ljubav.
