Nikola Vukmanić: Partizani u narodnim nošnjama miniraju modernu prugu

Autor: Marin Bakić

Slikar i konceptualni umjetnik Nikola Vukmanić. Foto: Marin Bakić

Slikar i konceptualni umjetnik Nikola Vukmanić osnivač je Udruge Kunstbunker Duga Resa. Godinama organizira Kunstbunker festival, a sada je u sklopu konceptualnog projekta Geist Burger organizirao i prvu izložbu skulptura u povijesti grada na Mrežnici.

Myxxter, što je Geist Burger? Što si sad smislio?

  • U prijevodu bismo to nazvali “duhom građanina”. Riječ je o građanskoj situaciji u malom mjestu nezainteresiranom za građansko društvo.

Što znači “građanska situacija”?

  • Postavili smo nešto suvremeno, postavio sam nešto što funkcionira kao “danas”. Napravili smo umjetničku radnju koja je normalna svugdje osim u provinciji. Danas je suvremeno društvo određeno umjetničkom radnjom, a ne komunalnom infrastrukturom. Nekada je bilo drugačije, pa je grad bilo ono mjesto koje je imalo crkvu, željezničku stanicu, dom zdravlja i školu. Grad danas može imati i 200.000 stanovnika, no ako nema suvremenu umjetničku praksu, pričamo o provinciji.

Duga Resa ima suvremene umjetničke prakse, evo sada izložbu skulptura Marina Marinića. Dakle, građansko je društvo.

  • Dok traje izložba, koja je otvorena uz vrhunski autorski hrvatski bend kao što je ManGroove, jest. Uprkos stanovnicima, to je građanska sredina.

Uprkos?

  • Ova građanska situacija je nametnuta. Kada bi to organizirali zaposlenici neke gradske ustanove u kontinuitetu, kada bi se uporno radom borili da takvih sadržaja ima sve više, tada ne bismo govorili o nametanju.

Ne bore se?

  • Na svoj neki način se bore, no to je presporo i slabo. U Dugoj Resi netko mrtav-hladan spomene folklornu umjetnost, a nitko ne reagira. Proračun za koncerte, predstave, izložbe i slično je smiješan.

Zašto te toliko pogađa kad netko folklor nazove umjetnošću?

  • Svaki bi se inženjer strojarstva pobunio kad bi danas netko parni stroj nazvao vrhunskim, jer troši dvije cjepanice, a nema veze što mu treba tri dana da nešto proizvede. U doba 3D pisača govoriti o parnom stroju kao vrhunskoj tehnologiji je bespredmetno i smiješno. Tako i dalje na području umjetnosti tvrdimo da je parni stroj vrhunac tehnologije. Žao mi je što to nikome nije bitno, no baš tu leži ta zatucanost.

Vrlo mnogo ih se bavi folklorom. Jesu li “fulali ceo fudbal”?

  • Legitimno je da se bave baštinom, ali tamo gdje je ima. Neozbiljno je izmišljati baštinu. Isto tako, ako je ona seoska, na selu treba i ostati. Možemo je iz nekih sentimentalnih razloga dovesti u grad, no to na taj način i treba biti predstavljeno. Mene zanima jedino Dugu Resu gledati kao na malo multietničko mjesto s industrijskom baštinom. U taj grad se doseljavalo iz raznih dijelova Europe, iz raznih krajeva u zemlji i okolnih sela. I moji su Brajci, ali ja sam Dugoreščan. Bespredmetno je 2015. o tome raspravljati, a i dalje to činimo.

Kakav je duh građana Duge Rese?

  • Kroz moju socijalnu skulpturu je suvremen, moderan. Moja je građanska dužnost, da pomognem zajednici na području na kojem mogu. Ne tražim krivca za sadašnje stanje, nego kvalitetnim sadržajem tom stanju prkosim. Hoće li se ono ikada promijeniti? Novi naraštaji moraju početi drugačije razmišljati i gledati naprijed, jer su tada “sebi” dali šansu.

Gdje konkretno vidiš problem?

  • Problem je u nesistematičnosti i nejasnoj viziji. Nema je niti u strategiji grada po kojem je Duga Resa malo mjesto s mnoštvom malih obiteljskih hotela. Ideja je kopija života u Alpama s tom razlikom da je tu Mrežnica, a da su tamo skijališta. To je smiješna i izrazito neodgovorna vizija. Duga Resa, kao i Karlovac, su predgrađe Zagreba. Modernizacijom željeznice će realna udaljenost od Zagreba iznositi 20 ili 30 minuta, pa će posao u Zagrebu biti baš nadohvat ruke. Žao mi je što lokalni političari toga nisu svjesni i ne rade za trenutak kada će se ta povezanost ostvariti.

Zašto talasaš? Duga Resa je lijep grad, uz Mrežnicu se može meditirati i tom gradu stanovnici žele živjeti mirno. Nitko ne dolazi živjeti u Dugu Resu kao u New York. Na koju se dugorešku građansku tradiciju naslanjaš?

  • Postoji jaka građanska tradicija. Neki su vrlo brzo stvorili grad i kada bi seljaci dolazili do željezničke stanice bi nosili cipele u rukama. Tek bi ih u vlaku za Dugu Resu obukli, pa išli zatim na posao u fabriku. Taj grad se diči svojim starim vrtićem, javnom rasvjetom hidrocentrale fabrike koja je “rano” osvijetlila grad, javnim kupalištem i svojom zanimljivom arhitekturom, naprednom u ono vrijeme. Duga Resa je imala i čajanke. To su bile svirke limene glazbe nedjeljom poslijepodne i preteče plesnjaka. Duga Resa je imala gimnastički klub…

Za razliku od Karlovca, ako se ne varam, ima stolnoteniski.

  • To je odlična tradicija koja se, zahvaljujući jednom entuzijasti, održala. Bilo je zainteresiranih za to da se taj sport “razmontira” i ne vjerujem da će opstati.

Dvojiš oko budućnosti stolnog tenisa u Dugoj Resi?

  • Dvojim, jer se male sredine oslanjaju na pojedinca i njegov entuzijazam. Imaju to proklestvo, da, kada nestane tog pojedinca, nestane i sadržaja kojeg je donosio. On se trudi nekoga ostaviti iza sebe, no po našem mentalitetu to nije moguće, pa priča nestaje kada se umori. Ako je sreće, ta priča se ponovno “budi” nakon nekog vremena zbog zalaganja nekog drugog pojedinca.

Jesi li pojedinac koji “drži” umjetničku i civilnu scenu u Dugoj Resi?

  • Ne znam. Ako je umjetnost inovativna i kritična, usamljen sam. Imao sam sreće, da se bavim time i da sam projekte ostvarivao. Grad nije bio “šumast” i pomagao je. No, može im se zamjeriti, što nije uložio više energije, pa da se potencijal razvije. Imamo mogućnost biti domaćin jazz akademiji iz Graza, gdje bi ona s ostalim europskim akademijama provodila europske projekte. Hoće li se i kada to dogoditi, ne znam. S obzirom na nezainteresiranost lokalne zajednice, ne uskoro.

Koji je razlog nezainteresiranosti?

  • Politika želi prvenstveno zadovoljiti svoje glasače. Oni kojima se obraćam su urbani i moderni pojedinci koji imaju svoje poslove, karijere, drugačije misle i žive. Oni su politički neangažirani. Vjeruju u sebe i svoje kvalitete, ali su, sociološki gledano, bedasti, jer su dozvolili da gori kroje budućnost njihovoj djeci. Politika kroji okvir društva. Oni koji vjeruju u sebe misle da se mogu sami pobrinuti za sebe. To i čine, ali samo do neke razine, jer društvo čine spojene posude. Možeš se boriti za svoju obitelj, no nju moraš braniti i kroz zajednicu. Politika zna na koga se oslanja, koje afinitete imaju njihovi glasači. Naravno, te potrebe zadovoljavaju, a buđenjem građanske svijesti i jačanjem građanskog društva sami sebi stvaraju opoziciju. To, naravno, ne žele raditi. Duga Resa danas nema oporbu. Gradonačelnik Ivan Baršić kao, po rejtingu, najkvalitetniji i najmudriji dugoreški političar upravlja svim političkim tokovima. U Dugoj Resi danas nemamo niti kritičko razmišljanje, suprotsavljene stavove. Vesna Brezović se pred izbore pojavila kao kandidatkinja za gradonačelnicu i potom nestala. To je velika greška, jer političar treba djelovati četiri godine.

Čudno je što se povukla, s obzirom na ogromnu potporu koju je dobila od svoje stranke.

  • A to je također problem. Treba se čuditi Damiru Mateljanu, koji vodi županijski SDP, i njegovoj nezrelosti da jako čudnu lokalnu organizaciju ne dovodi u red. Žao mi je što opozicija ne funkcionira.

Ne funkcionira niti u pet puta većem Karlovcu.

  • U Karlovcu se barem trude, talasaju. U Dugoj Resi nema niti toga, pa izgleda da su svi zadovoljni. Politika je nevidljiva. Svaka čast političarima što su se izborili za to da budu nevidljivi, uz iznimku laburista Emila Belavića. Jedino on malo talasa i kvari opću sreću i harmoniju na sjednicama Gradskog vijeća.

Političari mogu raditi što god požele?

  • Tako je.

Koliko si doveo glazbenika iz Graza u Dugu Resu?

  • Najmanje 150.

Misliš li da bi Kunstbunker Music & Art Festival imao veću potporu vlasti u nekom drugom gradu? Bi li takav jedan festival bio smatran u nekoj razvijenijoj sredini kulturnim dobrom?

  • Vjerojatno bi. Ako stvaraš kvalitetan kulturni sadržaj, onda na taj način i doprinosiš zajednici koja je malo uložila, a dobila mnogo. Grad donekle financijski pomaže, no i ti kroz organizaciju festivala stvaraš, jer se više troši. Ti glazbenici Dugoj Resi besplatno poklanjaju sadržaj. Neka druga zajednica bi trebala uložiti ogromna sredstva, da započne tu priču. Mi smo imali sreće što je dugoreški zet Rob Spelberg, Nizozemac, studirao u Grazu. Uočio je moj rad i predložio da se obratimo akademiji. Preko te veze su glazbenici iz Graza tu počeli dolaziti. Došao je u Dugu Resu direktor profesor Edward Partyka s jazz akademije, sve vidio i rekao da mu se javimo kad budemo spremni. Njemu naš grad odgovara, jer ima svu potrebnu infrastrukturu.

Što mu odgovara u Dugoj Resi?

  • Kino dvorana je savršeno opremljena i idealna je i za koncerte i za probe. Park vila je idealan za koncerte na otvorenom, a i Karlovac i Zagreb su blizu. Duga Resa je malo idilično mjesto na rijeci gdje se umjetnici mogu opustiti i raditi u okruženju koje nadahnjuje, a navečer besplatno dati kulturne sadržaje lokalnoj zajednici. Sve bi to moglo biti financirano izvana. I grad bi dobio veliku prepoznatljivost. Hrpa kvalitetnih bi ovdje mogla uživati, trošiti i davati dušu. Poznati smo uostalom danas u regionalnoj jazz sceni. Dakle, i turizam bi profitirao. Kad smo već kod toga, od dugoreške turističke zajednice nismo nikada do sada dobili niti kune, a vodimo međunarodni projekt.

Jeste li tražili?

  • Naravno da jesmo.

Što su vam rekli?

  • Rekli su: “Bit će” i “Vidit ćemo”. Vjerojatno će i biti, kad na vrbi zasvrbi, kak’ vele naše babe.

Odakle uopće taj izraz, i onaj “Kad na vrbi rodi grožđe”?

  • Netko ti nudi nadu, a znaš da se nemaš čemu nadati, no obojica se smješkate jedan drugome.

Jesi li već umoran od organiziranja događanja u Dugoj Resi?

  • S jedne strane jesam, no s druge sam napaljen. Umoran sam jer imam novih projekata i želja i želim se odmaknuti od lokalne zajednice. No, projektima u svom gradu pomažem njemu, ali i sebi, jer sam stekao dobro iskustvo, stvorio dobru umjetničku infrastrukturu i kontakte nužne za djelovanje “van svog sela”. Ako se jednog dana odlučim raditi jedan ovakav festival u Krku, primjerice, tada će to za mene biti tisuću puta jednostavnije i isplativije. U nekom drugom gradu bi za mene to bio posao, a u Dugoj Resi je to društveni angažman. Tu igram ulogu civilnog društva. Ako Grad i njegove ustanove ne žele raditi nešto, pripadnik civilnog društva to radi. Radiš to i moliš Boga da ovi što primaju plaću to nastave kako bi ti mogao nastaviti dalje.

Možda bi ti bilo lakše da ne vrijeđaš folkloraše plakatima i da nisi bio protukandidat gradonačelniku na jednim izborima. Provociraš.

  • Nema to veze s provokacijom. Priča s folklorašima je preluda. Jednu udrugu koja radi za dobrobit zajednice i učinila je neke koristi za svoj grad, gradska vijećnica na sjednici Gradskog vijeća lažno optužuje u ime neke druge udruge, koja je još k tome iz druge općine. Dakle, stvaraš negativan publicitet svojima, koji i nisu tvoji.

Zaprijetila je da će obavijestiti sponzore Kunstbunkera.

  • Da, to je udarac ispod pojasa. Tragedija je najveća što je optužba lažna i što je uperena protiv domicilne udruge braneći udrugu iz druge sredine. To je suludo.

Zašto si stavio folkloraše naoružane puškama i štakore na isti plakat?

  • To je prikaz narodnog veselja. Razumijem da je tužno i sivo vrijeme i da treba narodu veselje, no treba stvarati i nove vrijednosti, a to je uloga umjetnosti. Ovom izložbom skulptura doveli smo novu vrijednost zajednici. Promatraču smo dali nov sadržaj. Klinci koji sada prolaze ne gledaju više pod noge, nego te radove i razmišljaju sviđaju li im se. To je prvi korak. “Ivica i Marica” su nam na području kulture i dalje teško štivo, a nitko se ne buni. Ne bunim se niti ja, nego reagiram. Ta moja kontra čini Dugu Resu modernijom. Ako je u političkom životu situacija takva kakvu sam je opisao, na kulturnom barem postoji neko drugačije razmišljanje. Je li vrijedilo? Jest, isplatilo se i jednog dana će se pričati o tome da je tu nekada bio jazz festival. To što je u Dugoj Resi jednom bio Halid Bešlić neće nitko zapamtiti.

U Dugoj Resi si organizirao prvu izložbu skulptura, a u Karlovcu je upravo na obali Korane organizirana do sada najveća. Oba organizatora su Mike iz Duge Rese. Postoji li tu mjesto za suradnju?

  • Bilo bi super kada bi postojalo. Očito je bogati Mika ljubitelj skulpture i to nosi u sebi. Umjetnost je toliko moćna da je u tebi i da se od toga ne možeš braniti, pogotovo kada si je možeš priuštiti. To je ljepota umjetnosti. Umjetnicima uglavnom umjetnost oplemenjuje živote, ali i uništava, jer si većinom ne mogu priuštiti da se time bave. Umjetnost je luksuz samo za umjetnika, a građanima je potreba. Umjetnika muče egzistencijalni problemi, s druge strane se želi izraziti. Stoga je predivno da Karlovac ima jednog velikog ljubitelja skulpture dubokog džepa. Bi li se to moglo ozbiljnije usmjeriti? Vjerujem da bi. Potrebno je samo pričekati. Oduševljenje igračkom divovskih promjera se mora prerasti.

Došao si na ideju da se nadovežeš na Fond “13. srpanj” putem kojeg se uoči proslave 400. godišnjice osnutka Karlovca javne prostore oplemenjivalo javnom plastikom. Koja je sad tvoja konkretna ideja?

  • Fond “13. srpanj” je fenomenalna ideja Radovana Radovinovića. Velik je to projekt za Karlovac. To je primjer da, dok je pojedinac tu i dok to forsira, plemenita ideja se provodi, a kad se makne, to nitko ne nastavi. A opet se i sudbina umiješa, pa se pojavi naknadno ideja koja je na tragu starog projekta. Mariniću i meni je tako sinulo – a moramo se još oko toga savjetovati s konzervatorima – da u svakom gradu u Karlovačkoj županiji na četiri lokacije započnemo projekt slobodnog kiparskog prostora. Tako bi kipari na početku, o vlastitom trošku i riziku, a uz minimalnu birokraciju, mogli postavljati svoje radove, a galerija bi zaživjela i na internetu. Građani bi se saživjeli s tim skuplturama, a potom bi se radilo na skupljanju sredstava za otkup i trajno smještanje u javni prostor. Drugi dio tog programa je da bismo se savjetovali i sa stručnjacima o tome što je po njima vrijedno da ostane u javnom prostoru. Pokušali bismo skupiti sredstva i za otkup tih radova. Ta galerija, koja bi prvotno bila na području Karlovca i Duge Rese, ima potencijal da se širi do Plitvica. Tako pomažemo mladim kiparima da pokažu svoje radove. Mnogi bi studenti jedva dočekali da tu počnu izlagati, a nadam se da bi bilo i poduzetnika koji bi im pomagali oko prijevoza skulptura. Zajednica bi živjela uz neopterećenu umjetnost u javnom prostoru. Skulptura je uglavnom opterećena nekom ideologijom. Zrelo je i napredno javni prostor obogatiti skulpturama koje su lišene neke političke ideologije, nego su proizvodi nastali iz gole potrebe za umjetničkim stvaranjem. Naše društvo lome ideologije. Karlovac ima odličan primjer miniranog spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora autora Vanje Radauša. To se djelo ne može obnoviti niti se njegovi ostaci mogu izmjestiti iz središnjeg gradskog parka. Na taj se problem gleda crno-bijelo i ne nudi se mladim i ideološki neopterećenim autorima da se referiraju na budućnost i prošlost intervencijom na tom spomeniku. Njega je nemoguće izmjestiti.

Mogu se otkloniti ostaci.

  • Da, ali je to sklisko područje. Velika je stvar za društvo kada skulptura izražava građanski pogled na svijet. Često je ideološki, jer se skulptura u većini slučajeva nalazi u javnom prostoru. Ideologije ima i u slikarstvu, ali je ta slika unutar četiri zida. Street art i murali su već način izlaska ideologije izražene u slikarstvu u javni prostor. Kada se na moderan i neopterećen način riješi problem Radauševog spomenika, kada mlad i neopterećen umjetnik opiše antifašizam i označi zvijezdu kao simbol pod kojim je 40 godina nakon Drugog svjetskog rata sijana smrt, kada vukovi sa ostatka spomenika dobiju svoje janjce, kao društvo ćemo moći kvalitetnije nastaviti dalje. Nijemci nam najbolje pokazuju kako se jedno društvo suočava s tim pitanjima.

Nijemci su se suočili sa svojim fašističkim, a mi sa svojim antifašističkim nasljeđem.

  • Kod nas je to šizofreno iz razloga što su se “antifašisti” osjetili ugroženo i htjeli su se odvojiti od Hrvatske. Imao si takozvanu Republiku Srpsku Krajinu i JNA koji su branili odcjepljenje Hrvatske i sve to pod simbolom antifašizma, pa je stvorena konfuzna situacija.

Antifašisti su u Njemačkoj sravnili Dresden sa zemljom, a sovjetski antifašisti su počinili strašne zločine u Berlinu, posebno nad ženama. Antifašisti su podijelili Njemačku, ali Nijemci antifašizam ipak ne dovode u pitanje.

  • To su dva odvojena problema. Oni koji su kvalificirani za to područje njime se ne bave. Bačena je kost oko koje će se naša djeca mlatiti. To je tema koju nitko ne želi riješiti, kako bismo se mogli njome i dalje baviti. Primjer je taj karlovački spomenik. Ideološki se dijelimo i svi tvrdo i nefleksibilno zastupaju svoje stajalište, kako bi se problem riješio “na mišiće”. No, tako se nikad ne može riješiti, nego on nastavlja tinjati i pitanje je kad će ponovno biti rasplamsan. Dok svijet ide naprijed, bavimo se ideološkim podjelama i jedemo si društveni potencijal.

Svaka nefunkcionalnost može biti odlična tema za umjetničku obradu.

  • Da, hrvatski umjetnici su u prednosti…

Tu je više nadahnuća nego u dosadnom Japanu?

  • Oprostite nam, Japanci, ali da, tako bismo mogli reći. Nažalost, imamo ocean tema i područja, ali se većina nema petlje s time baviti. Čemu lokalno talasanje kad je kaligrafija zanimljiva? Marinić je dobar primjer. Dio njegove izložbe zove se “Mi Hrvati”. Tko smo mi? Oni koji se hrvaju i sami sebe udaraju u rebra. Zašto to radimo? Nudi Marinić i dobre primjere ljubavi Hrvata i Maora, velebitskih divljih konja, posljednjeg stada u Europi… Miroslav Krleža je o iskreno o nama pisao nudeći nam ogledalo. Ipak, najgore je gledati samo crno. Rješenja uvijek ima.

Rješenje je na Bregani?

  • Ma nije. Potrebno je gledati naprijed. Da odlučujem, propisao bih da svaki političar svaka tri mjeseca na 20 stranica mora napisati što trebamo uraditi za ostvarenje boljitka. Naravno, ti bi tekstovi trebali biti javni. Naša nesposobna politika ne može nuditi konstruktivne ideje, pa joj je političku igru najlakše svesti na ideološka prepucavanja. Franjo Tuđman nije u ratu htio imati takve podjele, pa tu leži njegova najveća zrelost. E, sad, je li ih produbio, to je pitanje za kvalificiranije. Činjenica je da previše gledamo unatrag. Umjetnost zajednici i društvu treba pomoći da gleda naprijed. Zajednica treba ići naprijed i trebamo skužiti da smo danas dio europskog konteksta.

Gledaš i ti unazad. Sada si zapeo za ideju da podigneš spomenik osnivaču Duge Rese, koji odavno počiva.

  • To je pomalo lud društveni eksperiment. Napokon je Duga Resa u prilici, otkako je u nju došao Marinić, da izradi za sto tisuća kuna kip od tri ili četiri metra visine od stakloplastike svom osnivaču Wilhelmu Anningeru. Više su plaćene tribine na košarkaškom igralištu. No, zaboravimo Grad. On gradi tribine i ceste i za to nema sredstva, što je i legitimno. No, gdje su građani? Doveo sam kipara i nudim ideju i mislim da je vrijeme da se osnivaču grada podigne spomenik. Duga Resa je imala tri osnivača, no Anninger je živio s obitelji tu i u usmenoj predaji je najčešće spominjan. Dakle, hajde da ne dižemo spomenik svoj trojici, nego samo njemu. Mogu li se građani i udruge uhvatiti tog zadatka? Imamo 350 obrtnika. Kada bi svatko od njih dao po 500 kuna i ako bi se dogovorilo s Ljevanonicom Duga Resa, skulptura bi se za taj novac mogla izliti. Na ploči koja bi bila na postamentu pisalo bi da su spomenik podigli obrtnici i njihova bi se imena upisala. Dakle, na taj način su za 500 kuna kupili povijest sebi i svojoj obitelji. Koncept se može primijeniti i na pripadnike drugih skupina i slojeva – donirajte sto kuna i upišite se u povijest. Sad me zanima postoji li ta razina građanske svijesti i odgovornosti među gradskim vijećnicima i udrugama, da se uhvate tog zadatka. Osobno sam odradio dosta time što sam doveo vrsnog figurativca koji to najpovoljnije može odraditi, ostalo je na zajednici. Mene ne zanima prikupljanje sredstava i ostvarenje toga.

Postoji li ulica koja nosi ime po Anningeru?

  • Ne. Park vila je nosio njegovo ime, a onda je preimenovan u Park doktora Franje Tuđmana.

Park Wilhelma Anningera je preimenovan u Park doktora Franje Tuđmana?

  • Da. To je ideološka socijalna skulptura koja je legitimna. Osnivači HDZ-a u Dugoj Resi za obljetnica pale lampione ispod table s imenom parka. Dolazi svečana delegacija, lokalni portali prenose to paljenje svijeća ispod pločice, a meni je drago da su ti osnivači HDZ-a isto konceptualni umjetnici, mada toga nisu svjesni. Dakle, ne osjećam se usamljeno, da odgovorim na tvoje ranije pitanje.

Postoji čitava konceptualna scena.

  • I likovni umjetnik Miroslav Šutej, koji je dizajnirao hrvatski novac, je iz Duge Rese. Kod nas postoji klica suvremene umjetnosti, samo je pitanje gdje će se i kako očitovati.

Baštini li Duga Resa Šuteja?

  • To je i lijepa i tužna priča. Grad je organizirao, na našu inicijativu, izložbu Šutejevih radova i tu se krenulo ka nečemu, no potom se stalo. Vjerujem da će se, kada se izgradi sva ta nova infrastruktura, početi razmišljati kako i gdje će se useliti novi stalni postav Šutejevih radova. Njegov sin Šimun je rekao da bi uz Motovun Duga Resa mogla biti zanimljivo odredište Zaklade Šutej.

Jesu li odgovorni upoznati s takvom idejom?

  • Jesu. Svi su razgovarali sa sinom i suprugom Brankom. Ponuđen je fer uvjet, a to je da Duga Resa velik dio opusa dobije na čuvanje. To je realno, jer Grad nema toliko velik budžet da priušti otkup. To bi se moglo ostvariti kroz neki stogodišnji plan. Čuvanje je fer ponuda, no pitanje je koji su to zaposlenici, koji je to prostor… Drago mi je što Grad u dvorištu drvene kuće, na našu inicijativu, ima želju izgraditi moderan galerijski prostor koji bi možda bio prikladan za tako nešto.

Kako se Duga Resa odnosi prema živućim svojim intelektualcima?

  • Irena Lukšić je vrlo kvalitetna i obrazovana. Lokalna zajednica je premalo koristi i pita za savjete. Irena posjeduje ogromno znanje i nesebično ga dijeli. Treba nju pitati, no mislim da je ne traže dovoljno. Volim se s njom konzultirati, a književni dio našeg festivala osmišljavamo po njezinoj preporuci. To je tragedija malog mjesta – rijetko kada imaš nekog vrhunskog sugrađanina, a kada ga imaš ponašaš se kao da ga nemaš.

Rekao si da su osnivači HDZ-a u Dugoj Resi konceptualni umjetnici koji toga nisu niti svjesni…

  • Iz svoje ljubavi, želje i poštovanja su običnu tablu pretvorili u skulpturu.

Kad si ti osvijestio da si konceptualni umjetnik?

  • Kada sam shvatio što radim. Ovo što oni rade je klasična forma konceptualne umjetnosti.

Što je konceptualna umjetnost?

  • To je radnja koja u nekom kontekstu poručuje nešto.

Svaki čin može nešto poručivati.

  • Ako netko skoči u prazan bazen na glavu je luđak, jer je razbio glavu. No, onaj tko je napravio isto, a da nam je prije toga obrazložio pobudu i svrhu, te koji se žrtvuje za tu ideju, napravio je krajnje konceptualno djelo.

No, i dalje je luđak?

  • Da, u jednom smislu. Iz želje da poruči ono što želi uništio je i sebe.

Ti si taj koji skače u prazan bazen na glavu?

  • Neki put, da. No, podmetnem luftmadrac, pa se nadam da ću baš njega pogoditi.

Je li skok u prazan bazen na glavu bila i tvoja kandidatura za gradonačelnika Duge Rese?

  • To je bio konceptualni projekt. Nisam bio “ganjao” političku funkciju i sudjelovao na izborima. Sudjelovao sam u mentalnom procesu i slavio moderno društvo. Izravno smo birali gradonačelnika i postali smo samim time moderniji. Više se grupacije nisu mogle međusobno dogovarati koja je osoba najpogodnija za dužnost, nego su je građani birali izravno. Građani su dobili što su htjeli. Kao umjetnik sam htio biti dio tog velikog trenutka i to je bilo odlično iskustvo.

Kako je to izgledalo?

  • Pa tako što sam svoje plakate polijepio po Dugoj Resi. Na jedno sam oko na plakatu namigivao. Iznad glave, ukoso, je stajala aureola, a ispod je bio velik transparent ispisan kao u ogledalu na kojem je pisalo “umjetnost”. Na plakatu je bila i informacija kada u gradskoj vijećnici držim predavanje na kojem iznosim što bih napravio. “Vaš čovik za nesigurnu budućnost” je bila moja parola. Onaj tko plakat gleda dvije sekunde prevari se i pomisli, da se uistinu radi o kandidatu na izborima, a onaj tko pogleda plakat pet sekundi skuži zajebanciju. Na ulici su me neki ozbiljno pozdravljali kao kandidata. To je bilo super.

Koliko ih je došlo na predavanje u gradsku vijećnicu?

  • Otkačeno je što su Mile Sokolić i njegova ekipa paradirali ispred ulaza u zgradu gradske uprave i nosili transparente. U velikoj kinodvorani je HDZ imao svoj skup, a ja u vijećnici. Bilo je pet ili šest građana i ta Sokolićeva ekipa, jesu li “zeleni”…

Ne znam. Mile je promijenio nekoliko stranaka.

  • Mislim da su “zeleni”, jednu djevojku su kandidirali za gradonačelnicu. Umorili su se od prosvjeda pa su me došli poslušati. U vijećnici je umjetnik izlagao što bi promijenio. Baš smo si lijepo popričali. U nekim stavovima smo se razilazili, a za mene je to bio savršen prizor našeg sustava.

Jesi li okupio više ljudi od HDZ-a?

  • Nisam. Bilo bi zanimljivo da sam snimao sve te skupove, pa da snimke damo nekom nezavisnom intelektualcu da procijeni ozbiljnost govora. Najluđe mi je što netko tko nije aktivan u politici ozbiljno promišlja zajednicu, a političari ne.

Donose strategije.

  • To čine.

To su nepromišljene strategije?

  • Imaš 20 gradskih vijećnika, a samo se dvoje zanima za politiku. Ostalih 18 je tu zbog svoje taštine, moći, bliži su kazanu… Nema njihovih istupanja. Oni se predstavljaju kao volonteri, a potom čuješ da Grad za njih godišnje izdvaja značajna sredstva… Tada shvatiš da više ja promišljam grad, a uopće nemam nekog značajnog utjecaja. Oni koji uistinu utječu, ne igraju igru. Zamisli da ekipe na nogometnom igralištu sjede na travnjaku, a posjetitelji na tribinama haklaju, dok sudac poručuje publici da može igrati do volje, no da se gleda rezultat s terena.

Tko vam brani?

  • Da.

Koja je tvoja vizija Duge Rese? Iznesi nam svoj politički program.

  • Nemam ga. Drago mi je što se nikada neću baviti politikom. Kao umjetnik nisam spreman na kompromise, a takav se ne može baviti politikom. Umjetnost cijeni takav način razmišljanja, no u politici je on ludilo i besmislen. Zato me bavljenjem politikom ne zanima. Ona jest plemenita u ideji, no u stvarnosti je stanje drugačije.

Što si u kampanji obećao napaćenom narodu Duge Rese?

  • Ništa. Govorio sam da smo za pola sata u Zagrebu modernizacijom željeznica. Divan smo gradić i dogodit će nam se da će nam se obitelji iz Zagreba dolaziti ovdje živjeti. Svugdje u svijetu je udaljenost između aerodroma i metropole, recimo, 20 minuta vožnje brzim vlakom. Kada se dogodi to u Hrvatskoj, dobrostojeći Zagrepčani, kvalitetnih intelektualnih potencijala, će se u naše krajeve početi doseljavati. Moramo napraviti predradnje da ih dočekamo.

Da se ne bi uzurpatori javnog danas iz straha od konkurencije okrenuli partizanskim metodama i počeli minirati pruge?

  • Nažalost, na neki način se to i događa.

I dalje postoje partizani koji miniraju pruge?

  • Da, i nose narodne nošnje.

Partizani u narodnim nošnjama miniraju pruge?

  • Da. Ako u Dugoj Resi izmišljaš narodni vez…

Mogla bi ta izjava izazvati različite reakcije kod folkoraša. Spomenuo si narodni vez.

  • Ne želimo priznati naše industrijsko naslijeđe.

Ne želimo se pomiriti s time, da više nemamo industrije?

  • Tako je, ali to je jedna strana medalje. Druga je to da smo grad. Nismo selo koje je nastalo grad.

Duga Resa je osnovana kao grad oko tvornice.

  • Da, ali živi i ponaša se kao da je izrasla iz sela. Žao mi je što su oni koji su došli sa sela sa sobom i to svoje selo doveli. To ide toliko daleko da se izmišlja dugoreški vez. U Generalskom Stolu ili Rečici, selima s bogatom narodnom tradicijom, taj folklor ima smisla, jer postoji kulturno naslijeđe koje nije potrebno izmišljati, nego očuvati i predstaviti. Duga Resa to nema i nije normalno paursko-brajsko naslijeđe predstavljati kao dugoreško. Za to nitko nije kriv i svi su krivi. Dok mi igramo te igrice, a svijet osvaja svemir, sve smo zaostaliji.

Naši gradovi nazaduju?

  • Kako koji…

Karlovac i Duga Resa?

  • Uslijed ekonomske krize i nedostatka ambicioznih ideja, da. Ne vidim da netko Karlovac vidi kao studentski grad, nego čujem viziju Karlovca kao vojnog grada s NATO bazom…

Čija je to ideja?

  • Čitao sam to negdje. Uglavnom, Karlovac je preblizu Zagrebu i može se razvijati kao mali studentski grad. Vratimo se na željeznicu – kada se gradovi “približe” na taj način, Duga Resa i Karlovac će se razviti u tom smjeru. Duga Resa mora biti svjesna da može biti kvalitetno malo obiteljsko mjesto u kojem se razvijaju kultura i turizam. Kod nas je tisuće neiskorištenih četvornih metara prostora, a nisam čuo da je netko u Gradskom vijeću predložio da se oni stave u funkciju poduzetničkog inkubatora, koji može biti jak, županijski. Neki gradovi idu prema tome, a mi smo, nažalost, grad komunalne infrastrukture. Da i nema politike neki gradski zaposlenici bi se trudili da imamo sređenu infrastrukturu, jer im je to u opisu posla.

Danas se iz Duge Rese u Karlovac, ili obratno, putuje 20 minuta vlakom. Dakle, ta priča o putovanju u Zagreb za 20 ili 30 minuta je od nas udaljena 30 godina?

  • Željeznica je modernizirana za pet do deset godina, jer Europa to želi. Zamisli da kroz Karlovac, pa do i preko Duge Rese i kroz Belaj i Logorište nazad u Karlovac vozi tramvaj. Kada je u Karlovcu gostovao direktor Grada Münchena, zaključio je da javnim prijevozom treba uvesti život u grad. Zagreb nam pokazuje da su zone u kojima je tramvaj drukčije žive od onih gdje nema tramvaja. To je europska praksa.

Svojevremeno je uvođenje tramvaja u Karlovac predlagao Davor Petračić, ali nije baš naišao na razumijevanje.

  • A zašto ne? Podzemna željeznica nema smisla, no tramvaj ima. Duga Resa je bila naprednija kad su se mladi školovali u karlovačkim srednjim školama. Svakodnevno smo bili u Karlovcu, većoj sredini koja nas je mijenjala. Veća sredina uglavnom oplemeni. Danas Duga Resa ima srednju školu i hrpa tih klinaca ne putuje u Karlovac, kao što niti Karlovčani ne odlaze u Dugu Resu, a budućnost Duge Rese je da bude četvrt Karlovca. Mislim da je u strategiji razvoja Karlovca i spomenuto, da se proširi do Duge Rese.

Stoji li to i u dugoreškoj strategiji?

  • Šteta što nije. Ta dva grada moraju pronaći sinergiju, jedan ima što drugi nema.

Kao Zagreb i Velika Gorica?

  • Ne, jer je Velika Gorica nekako sama za sebe. Više kao što su se naslonili Ičići, Opatija i Rijeka međusobno. Prirodno je da se Karlovac širi prema Dugoj Resi, a taj tramvaj bi to zaokružio.

Dakle, KET – Karlovački električni tramvaj?

  • A električna energija bi se razvijala iz sunčeve. Moramo razmišljati o tome. Rade se solarna stabla za punjenje telefona. Ne znam da li je solarni tramvaj izmišljen. Ako nije…

Dakle, KSET – Karlovački solarni električni tramvaj. Osim što talasaš po Dugoj Resi i Karlovcu, to radiš i u Zagrebu. Zašto tvoja provokacija na otvorenju nove zgrade Muzičke akademije nije naišla na reakciju?

  • Radio sam kratki eksperimentalni film…

Tada nisi uspio zatalasati?

  • To nije bilo namijenjeno politici, nego umjetničkoj sceni, da se uključi jazz dodatno u kulturni život. Doveo sam na otvorenje Boška Petrovića i propeljao sam ga kroz novu zgradu Muzičke akademije.

Kako kad je već bio pokojan?

  • Napravio sam njegov portret s kojim sam prošao kroz zgradu. Poslušao sam to slavlje i fraze kako se radi o velikom trenutku za hrvatsku kulturu.

Izgradnja nove zgrade Muzičke akademije i jest izuzetno bitan događaj.

  • Slažem se, no ne zaboravimo da Hrvati studiraju jazz u inozemstvu.

Maloprije si kazao da je Dugu Resu činilo naprednijim to što su se mladi školovali u Karlovcu.

  • U ovom slučaju je učinak suprotan. Sve zemlje u okruženju imaju jazz odjele na glazbenim akademijama. Dečke koje poznajem i koji su budući profesori na tom još neotvorenom odjelu zagrebačke akademije sami kažu da ih se godinama zavlači pričama kako će se taj odjel uskoro otvoriti. Sve su zemlje to već odavno riješile. Kao netko tko je vezan za jazz glazbu, osjećao sam da je otvorenje zgrade dobar povod da snimim film o tom problemu.

Prošetao si s portretom Boška Petrovića od prizemlja do vrha zgrade?

  • Ne, od zgrade Hrvatskog narodnog kazališta do vrha Muzičke akademije. Boško je bio najveći promotor jazza u Hrvatskoj. Svi naraštaji jazz umjetnika i zaljubljenika u jazz ga se rado sjećaju.

Zašto je Muzička akademija zaboravila džezere?

  • To je složeno pitanje. Tu su različiti načini razmišljanja, različite poetike i različiti svjetovi u pitanju. Na akademiji u Grazu imaš odjele za jazz, klasiku i glumu, elektrotehniku i elektro akustiku. U Zagrebu je sve to odvojeno, s time da jazza uopće nema. Kada će se to otvoriti, ne znam, no činjenica je da će time Zagreb biti napredniji. No, nakon tog performansa sam ponovno radio na Muzičkoj akademiji, kao da je sudbina u pitanju. U suradnji s klasičnim gitaristom Viktorom Vidovićem radio sam eksperiment o apstraktnoj percepciji pojedinca, pa smo organizirali događaj u novoj zgradi Muzičke akademije. To je bio skriveni koncert za članove Udruge slijepih Zagreba. Ispostavilo se da je to prvi koncert u toj novoj zgradi nekoga tko nije zaposlenik ili student te akademije i da su slijepi bili prva publika izvana u povijesti tog novog zdanja. Za taj događaj naslikao sam sliku koja je sedam sati “glumila” plakat. Slijepi su mi se nakon koncerta potpisali na sliku i rad je tako završen.

Je li itko ikad napravio koncert samo za slijepe?

  • Ta udruga kaže da im to nitko nikad nije napravio. Nadam se da je idući projekt izložba mojih radova u Tifološkom muzeju Zagreb, a koncept je ponovno ta apstraktna percepcija pojedinca i naglasak je na to da umjetnost gledamo dušom. Moramo biti otvoreni duhom, da bismo komunicirali s umjetničkim sadržajem.

Izazvao si pažnju medija kada si na Cvjetnom trgu postavio jednu skulpturu. Kakvu?

  • To je Marinićev rad “Globalizacija atlasa”. Jedan od najpoznatijih hrvatskih trubača Branko Sterpin je odsvirao solo do desetak minuta toj skulpturi. Tom instalacijom smo zbunili mnoštvo na trgu. Žamor je stao nakratko i svi su gledali trubača, skulpturu i kuglu. Stvorili smo novi kontekst u prostoru tako što smo postavili skulpturu, kojoj je glazbenik dao počast, a kojoj nije mjesto tamo. To je opet bilo povezano s otvorenjem nove zgrade Muzičke akademije. “Prizemljeno Sunce” Ivana Kožarića se nalazi u Bogovićevoj, a u to vrijeme je bila aktualna rasprava o arhitektonskom rješenju zdanja Muzičke akademije, a posebno o kugli ispred ulaza, pa smo između te dvije kulge postavili skulpturu s kuglom. Dok je struka raspravljala o kuglama i pročelju, nitko se nije bavio time da u toj novoj zgradi nema mjesta za jazz. Tomislav Čadež je tada napisao o toj našoj instalaciji u Jutarnjem listu odličan kratki komentar. Zaživjela je ta džezerska ideja kroz tu neku malu socijalnu skulpturu koja je trajala pola sata na Cvjetnom trgu.

Kako si se povezao s Viktorom?

  • Vrhunski je hrvatski umjetnik, a samozatajan. Moja želja da stvorim novu socijalnu skulpturu, koja me proganja, nagnala me da surađujem s njim. Za izložbu u Tifološkom muzeju stvaram audio-vodiče koje će biti popraćene njegovom glazbom. Audio vodiči će biti najvažniji dio izložbe. Želja je stvoriti jaku unutarnju sliku kod pojedinca snažnim inputom izvana.

Nedavno je Gradski muzej Karlovac predstavio audio vodič za stalni postav.

  • Odlično. To Karlovac čini modernim. U svijetu je to normalno. Omogućava se jednoj skupini da više nauči, a omogućavaš i onima koji su ukraćeni za osjetilo vida taj stalni postav.

Gradski muzej Karlovac je prije par godina izdao i vodič po Zvijezdi na “brajlici”. Viktor se služi univerzalnim jezikom i notnim zapisom. Čitav svijet je njegovo tržište.

  • Bez dileme je najveći umjetnik u Karlovačkoj županiji. I to je skromna ocjena. Jedan je od većih hrvatskih umjetnika. A opet je previše skriven. Osim same izravne suradnje s njim radim i na toj mojoj socijalnoj skulpturi, što znači da s njim stvorim njegovu veću vidljivost u društvu. Zaslužuje to. Mislim da je spreman vratiti se na velike pozornice, a da pritom može povesti sa sobom i mnoge hrvatske glazbenike.

Što misliš o Čadežovom radu?

  • Fenomenalan je, vrhunski autor. Teme koje obrađuje poznaje. Kao kritičar nešto i hvali i ruši argumentima istovremeno. Da bi to mogao, mora sebe izložiti. Pravo je osvježenje za hrvatsku kulturu i predstavlja vrijednost. U društvu egotripaša iskrena kritika je jako važna, jer omogućuje plodno tlo. Zanimljiv mi je njegov spisateljski humor. Mislim i da je u Književnoj groupi više od lika. Zna se tko je autor. To je kvalitetna zajebancija, no mislim da je Čadež inspirator.

Postoji li u Hrvatskoj razmjena argumenata ili se sve svodi na međusobna difamiranja?

  • Kod nas vrijedi princip “Šakom po stolu – tako ili nikako!”. Tako smo odgojeni i to se prenosi na naraštaje. Što je zajednica naprednija, više se raspravlja. U našim provincijama vrijede pravila “Tko jači, kvači” i “Veži konja gdje ti gazda kaže”, kako kažu naši političari.

Oni su gazde.

  • Nisu svi. Od njih 30 jedan je gazda. Netko je konjušar, netko asistent… Već oni znaju tko ima koju ulogu, a uvijek se bore oko tih uloga. Zna se da gazdinstvo ima jednog gazdu, a ostali vežu konja gdje im gazda kaže. Sad, tko ima kakvu ulogu kod nas, teško mi je reći.

Netko mora biti i konj.

  • Najčešće se osjećam kao konj, jer uvijek imam osjećaj da me netko negdje zavezal, a ja poput divljeg konja ipak pobjegnem.

Kako je došlo do toga da u Zagrebu organiziraš Open Art Festival?

  • Organizirao sam festival s Borkom Rupenom i Davorom Doležalom. Uključili smo 40 umjetnika u projekt i odradili sve bez sponzora. Ugostio nas je plesni centar u Ilici. Preselio sam se – još neformalno, a uskoro formalno – u Zagreb. Činjenica je da mi se u Zagrebu otvaraju bolji kanali. To će se vidjeti i na ovogodišnjem Kunstbunker festivalu na kojem će sudjelovati i vrhunski hrvatski jazz glazbenici. Tim novootvorenim kanalima je u Dugu Resu došao i Marinić, a uskoro će doći i vrhunski hrvatski slikar Ivica Malčić, zatim Danijel Kovač, odličan umjetnik, inače profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Dakle, taj moj život u Zagrebu meni donosi nova poznanstva, ali i omogućava lokalnoj zajednici dodatno otvaranje vrata zagrebačke kulturne scene. Najgore je što ti mali gradovi i dalje smatraju kulturu troškom i nisu si rastumačili što su to kultura ili umjetnost. To je isto kao kada bi sa 40 godina smatrao da je “Ivica i Marica” ozbiljno štivo, jer si neke temeljne stvari nisi odredio. Možeš to i smatrati, ali ne možeš predavati književnost. Kada odredimo te osnovne, moći ćemo si pogledati u oči i priznati si kakvi smo. Nikako da si postavimo ogledalo. U Dugoj Resi se smatra da je Vincekovo kulturna manifestacija važna za grad. To je lijepa pučka zabava.

Nije kulturna manifestacija?

  • Nije. Može kao turistička biti važna za grad.

Oduzima li Vincekovo novac kulturnim projektima?

  • Ne znam i to mi nije niti važno. Bitno je da mi to negdje pozicioniramo, da o tom Vincekovu ne raspravljamo u gradskom odjelu koji se bavi kulturom, nego da to bude samo projekt turističke zajednice. Gospođa iz folklora, kojoj se diže kosa kad me vidi, o takvim manifestacijama priča jako ponosno na sastancima o kulturnoj politici. Takvih manifestacija treba biti i više i trebaju privući pet tisuća posjetitelja. Slažem se da budu i izdašno financirane. Za to sam i da Grad svake godine za potrebe te manifestacije kupi dvije tisuće litara vina i dvije tone PPK kobasica, te da iznajmi šator za 500 ljudi, kao i da to sve bude prepoznatljivo za naš kraj i da se promoviraju naši vinari. To može biti odličan turistički projekt. No, na sastanicima o kulturi o tome ne bismo trebali raspravljati. Kada uputiš takvu primjedbu, odmah te prozovu da si protiv manifestacije, organizatora… Nisam protiv nikoga, samo…

Stavi pravu stvar na pravo mjesto?

  • Tako je. Tada ćemo svi biti sretniji i krenut ćemo naprijed. Ispada da se ovako samozavaravamo. Tvrdimo da nešto imamo. To je privid, pa se samozadovoljavamo s njime, a u biti se unazađujemo. Ako nešto nemamo, hajd’mo to stvoriti…

Sjećaš li se svog prvog konceptualnog rada?

  • Ne. Prvi značajniji u Dugoj Resi je bio pokušaj da se na brani organizira koncert komornog kvarteta “Porin”. Već smo sve pripremili da to bude na brani, gdje se “rodio” grad. No, zbog velikog vodostaja je to prebačeno u Park vila. To je bilo prije deset godina.

Kad si prvi put čuo jazz?

  • Za boravka u Njemačkoj. Tamo je normalno da se na ulici događaju neki festivali. Jazz sam zavolio zahvaljujući elektronskoj glazbi. Kada naučimo komunicirati s glazbom bez riječi, koja ima samo neki ritam i harmonije, svoju dušu smo otvorili toj vrsti komunikacije. Jazz je potom sljedeći korak. Nakon elektronske su mi se počeli dopadati klasika i jazz. Prije toga mi je to bilo odbojno i dosadno, iako sam polazio kratko glazbenu školu. Većinom su oni s klasičnom glazbenom naobrazbom ljubitelji klasične glazbe. Nemamo takvo društvo gdje oni koji nisu na tom području obrazovani iz svog užitka slušaju doma klasiku. Razvojem elektronske glazbe 1990-ih široke mase su počele komunicirati s glazbom bez riječi i to je odlično za jazz i klasičnu glazbu.

Često odlaziš u Njemačku. Zašto?

  • Idem prodat nešto slika, mada manje otkako sam postao otac.

Koja je tvoja veza s Njemačkom?

  • Dugotrajna je. Kao klinac sam znao ići šljakat, farbat na crnjaka. Imam tamo tetu i njezinu obitelj, kasnije sam shvatio da ondje mogu slike prodavati… Njemačka je za mene svijet koji je ispred onog iz kojeg dolazim. Zahvaljujući tome vidim gdje naš svijet ovdje može ići i da može biti mnogo bolji. U Njemačkoj sam naučio sve što znam o umjetnosti. Tamo sam snimio dokumentarni film o centru za mlade. Prikazao sam ga gradonačelniku, nekolicini gradskih vijećnika i ostalim građanima u Dugoj Resi. Poručio sam da, želimo li bolje društvo, moramo drukčije odgajati naraštaje mladih. Da ne bismo previše razmišljali o konceptu, snimio sam taj dokumentarac o tome kako su to Nijemci napravili. Njihov je odgovor bio da smo mi siromašni i da se to kod nas ne može osigurati.

Kako izgledaju centri za mlade u Njemačkoj?

  • To je zgrada od nekoliko stotina četvornih metara koja sadrži sobe za vježbanje bendova, kafić s kuhinjom u kojoj se može učiti kuhati, gdje je klub za svirke, gdje je prostor za igranje računalnih igrica, pa stolnog tenisa… Mogu ići na internet, učiti, sjediti kao u kafiću. Tamo su zaposleni socijalni radnici i pedagozi čija je uloga da paze na te mlade poput starije braće i da otklanjaju obiteljske i školske probleme, te da mladima prenose svoja znanja i da ih motiviraju da budu aktivni članovi zajednice. Jedan socijalni radnik je pronašao skejtere. S njima je razgovarao i motivirao ih da napišu pismo gradonačelnici. Otišao je k njoj s njihovim predstavnikom. Grad je razmotrio njihovu ideju i uskoro je izgrađen skate park.

Slično se i u Karlovcu dogodilo.

  • To je super. No, kod nas je već situacija, da se tata skejtera mora založiti. Mi ne znamo koji socijalni faktor je bitan. Nijemci su to riješili tako da imaju socijalnog radnika koji obilazi mlade po čitavom gradu i zove ih u centar za mlade. On organizira nogometne utakmice između kvartova, uglavnom netko radi na zajednici i ona nije prepuštena sama sebi.

Kod nas je prepuštena? Nema sustavnog upravljanja zajednicom?

  • Nema niti svijesti. Napravim festival, pa me svi tapšaju po ramenu. No, ujutro sam berem čikove u parku, mada ih svaki put zamolim da mi pomognu. Jednostavno nemaju tu energiju i tu svijest da naprave taj korak. Navikli su na to da će im netko nešto dati, a kad oni trebaju sudjelovati, to naplaćuju ili “imaju pametnijeg posla”. Zbog takvih smo razmišljanja i tu gdje jesmo. Izgubili smo pojam zajednice, a grad jest zajednica sa svim svojim različitostima, koja predstavljaju njezino bogatstvo.

Nije li to paradoksalno s obzirom da je na vlasti Hrvatska demokratska zajednica u Duga Resi i Karlovcu?

  • U Duga Resi su marginalna stranka. Njihovo djelovanje je nevidljivo. To što oni misle da je za dvije godine njihov red za to da daju gradonačelnika je neozbiljno.

Hoće li Duga Resa prije dobiti spomenik Anningeru ili Tuđmanu?

  • Volio bih da redosljed bude: Anninger, pokojni kateheta Stjepan Prgić, a potom Tuđman. Ako se to napravi, bit će znak građanske zrelosti. Vjerojatno će HDZ kao utjecajna stranka, htjeti spomenik Tuđmanu, no Duga Resa ima svog osnivača i trebao bi imati prednost. Valja odati počast i Prgiću. To je bio skroman svećenik koji je znao sve mještane, bez obzira jesu li bili vjernici ili ne. Volio bih da se na Staroj cesti postavi i skulptura Ježu, dečku koji je nas u kvartu uveseljavao. Bio je “rođeni skijaš”, završio je jedva osnovnu školu. Radio je u Fabrici najgore poslove. Odmah se na početku rata uključio u obranu i poginuo je na Turnju. Volio bih kada bi zajednica našla svoje sugrađane i potrudila se da ih svi zapamte. Po meni je, s obzirom na igrače i igre, realno da neće biti niti jednog spomenika. Prije će se početi graditi prvi dugoreški neboder, aerodrom ili adrenalinski park na Vinici.

To je dobrodošlo.

  • Da, ali kao turistički sadržaj. Nemam ništa protiv razvijanja turizma, ali je vrijeme i da razvijemo građansko društvo, da si priznamo tko smo, pa ćemo razvijati i kvalitetan održivi turizam.

Spomenuo si da ćeš si dignut spomenik u Dugoj Resi. Kada će to doći na red?

  • To je dobra zajebancija. Danko Plevnik mi je rekao da zaslužujem spomenik s obzirom na sve što radim za Dugu Resu. Kako sam svjestan da se to nikad neće dogoditi, odgovorio sam da je izglednije da si ga sam podignem. To bi na tragu mojih aktivnosti i bilo realno za očekivati da prvo sebi podignem spomenik, pa potom Anningeru. Bio bi to i jako dobar film o zajednici.

Je li ostvarena ideja Duge Rese kao galerije murala na otvorenom?

  • Nije. Na svojim je počecima. Zaživjet će cjelina kada dobijemo skulpture, vodič, virtualnu galeriju na internetu i kada to postane sadržaj koji nudi turistička zajednica, uz arhitekturu. Kako se turisti voze po biciklističkim stazama, mogu razgledati i tu galeriju u gradu i sam grad. Sustav će se izgraditi galerijom skulptura. Danas svaki grad želi galeriju murala na otvorenom. To je kvalitetan pristup koji popularizira likovnu umjetnost, ali je na neki način ograničen. Spoj murala i skulptura čini vrlo zanimljivu cjelinu i projekt čini specifičnim. Nadam se da će to postati europski projekt, da ćemo pronaći sposobne koji će to omogućiti.

Zadnji mural kojeg si napravio je onaj slovenskog književnika Francija Zagoričnika, rođenog Dugorešanina. Jesi li proučio njegov opus?

  • Opus sam proučio kao i njegovo djelovanje unutar slovenske avangardne grupe “OHO”. Na jednom umjetničkom području je svjetski igrač. Rođen je 1933. Samom činjenicom da je dijete činovnika iz Slovenije koji je radio u Pamučnoj industriji “Duga Resa” i da je Zagoričnik u Dugoj Resi živio do svoje četvrte ili pete godine života i da mu u rodnom listu piše gdje je rođen, Dugorešani tako mogu vidjeti kakvo je njihovo europsko multietničko utemeljenje, da su tu dolazili i nastanjivali se iz čitave Europe, a ne samo iz okolnih sela.

Ima li smisla čitav tvoj angažman?

  • Ovisi kako gledamo. Umjetnički gledano, to što radim je moćno. Bavim se razlikama koje me određuju. Odrastao sam u takvom gradu, a ne netko drugi. To je i moja prednost i moj nedostatak. Umjetnički je to prednost, imam jak materijal. U razvijenim sredinama nema smisla time se baviti. Neki su gradovi imali prvu izložbu skulptura prije 70 godina i organiziraju se svakih pet godina ili svake godine. Umjetnik nema taj alat, on je u rukama činovnika.

Može li umjetnik mijenjati društvo?

  • Može i on to stalno radi.

Mijenjaš li ga?

  • Radim neke sitne pomake. Kad napraviš prvu izložbu u povijesti, to više nije grad koji nije imao izložbu skulptura. Doveo si sve te džezere, vrhunske mlade nade europskog džeza, i jednog dana, kada tog festivala više ne bude, bit će poznato da je postojao. Kad sam doveo klasične glazbenike, istraživao sam kada je prije toga bio koncert klasične glazbe, a nitko mi to nije mogao reći. Sve što radim stavljam u kontekst, a kod mene je to ta socijalna skulptura. Svjestan sam da mijenjam društvo. Bi li bilo bolje i jednostavnije da sam sve vrijeme uložio u stvaranje i prodaju slika? Vjerojatno. No, i dalje igram prvo poluvrijeme. Najgore je što sam u dugoreškoj igri osuđen na sukobe, a ne volim ih. No, to je toliko tvrda sredina, da moraš ući u konflikt jednostavno stoga što drugačije razmišljaš.

Vidiš li u nekome svog nasljednika, nastavljača?

  • Ne. Da je nastao taj centar za mlade, bio bi najveći motor proizvodnje kulturnih sadržaja. Treba nam sustav. Potencijal vidim u nekima. U Dugoj Resi je dovoljno talentiranih i obrazovanih, ali nezadovoljnih. Samo je pitanje kad će uložiti svoje vrijeme, žrtvovati se i vidjeti isplativost.

Duga Resa može biti nešto poput Grožnjana u ovom dijelu Hrvatske?

  • Da. Može biti i bolji, jer je bliži Zagrebu i Karlovcu. No, dok ne skinemo partizane u narodnim nošnjama koji miniraju modernu prugu, a to nećemo učiniti uskoro, daleko je Duga Resa od toga. Vjerujem da će ta moderna pruga uistinu donijeti modernizaciju i da je neće biti moguće minirati. Tada će se tu naseliti oni koji su došli s obiteljima zbog ugodnijeg života, koji će imati društvene kvalitete i svijest o tome da obitelj brane djelovanjem u lokalnoj zajednici. Duga Resa i dalje mentalno živi u komunizmu, jer se smatra da će netko drugi za njih nešto odraditi. Za sve se moraju sami izboriti, a politika je njihov servis. Tako bi trebalo biti, no prema njoj se i dalje odnose podanički i ne prodrmaju političare, koji su bez osjećaja da moraju djelovati na korist čitave zajednice, a ne samo svog uskog biračkog tijela.

A i to biračko tijelo su uglavnom oni sami.

  • To su članovi stranke, plus tri ili četiri prijatelja ili člana rodbine. To je jednostavna matematika. Moramo stvarati nove vrijednosti, a na to nismo spremni. Iznenađuje me što Baršić, koji je već 12 godina gradonačelnik i koji je iskusan, mudar i vješt političar, nema političke zrelosti poput gradonačelnika Karlovca Damira Jelića i karlovačkog župana Ivana Vučića. Njih dvojica su kao zreli političari odlučili sebi podignuti spomenik. Vučić je svojim djelovanjem i zalaganjem u Ogulinu omogućio projekt “Ivanina kuća bajki”, a Jelić “Kaquarium”. Zreli političar mora ostaviti sebi neki spomenik.

A Baršić ništa?

  • Ništa. Komunalna infrastruktura ne može nekom političaru biti spomenik. Može, ako ima neki nov sadržaj kao što su ta “Kuća bajki” i “Kaquarium”.

Što se može napraviti najbrže i najjednostavnije?

  • Mislim da mu je zicer ovaj Anninger.

Ako podigne spomenik Anningeru podignut će ga sebi?

  • Podići će ga građanskom društvu u Dugoj Resi i samom sebi. Uvijek će se pamtiti tko je to napravio. Tko je napravio sportsku dvoranu, proširio podvožnjak ili postavio kanalizacijsku cijev se ne pamti.

Pred njim je vjerojatno još niz godina vladavine, pa stigne.

  • Nakon ovog ima, vjerujem, još jedan mandat, pa može u mirovinu. Vjerojatno se taj neki budući projekt krije unutar tih narednih šest godina.

Ili šest mandata?

  • Ne, ne. Šest godina. Ne postoji konkurencija koja bi ga mogla nadigrati ili smijeniti. Mudro je u pregovorima ponudio koalicijskim partnerima mjesto gradonačelnika u sljedećem mandatu, ali političari su takvi da to nije uklesano u kamenu.

Postoji li itko u Dugoj Resi koga bi htio vidjeti kao gradonačelnika?

  • Ima ih par. Dobri su i pametni. Imaju svoje karijere, a ta “mala bara puna krokodila” je ispod njihove razine. Nisu niti toliko zainteresirani za lokalnu zajednicu, društvo i slično. Izravno biranje gradskih vijećnika, što je pravilo koje nam dolazi iz Europske unije, donijet će osvježenje u politici. To će otvoriti put mnogim kvalitetnima.

Ili najgorim populistima?

  • Kvalitetnima. Bit će više alata na raspolaganju. Ako si ti dobio 500 glasova, a tvoj predsjednik stranke 70, on mora odstupiti. Sada to nije sistem po kojem se funkcionira, nego je posloženo tako da najjačima odgovara. Novi sustav koji dozvoljava frakcije pomoći će društvu i omogućiti kvalitetniju selekciju kadrova. Sada su u politici uglavnom oni koji nemaju kvaliteta da se snađu na nekom drugom tržištu. Ne krivim ih. Jednostavno su ambiciozni i realni.

No, tako se ne gradi moderna pruga?

  • Tako se šerafi, da vlak iz tračnica iskoči.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije