Zabluda slaviti pobjedu nad zlom, a ne vidjeti novo

Autor: Danko Plevnik

Foto: Yevgeny Khaldei

Fašizam je organizirano nasilje nad građanima, narodima i državama koje provodi tiranski režim, pa ne može biti samo nešto što je pobijeđeno 8. svibnja 1945. Njegovi izvori nisu u specifičnoj hitlerovskoj ideologiji koja je zahtijevala totalitarnu podloženost “jednom narodu, jednom carstvu i jednom vođi”, jer se ideologije mijenjaju a nasilja ostaju. Zbog toga se 70. obljetnica pobjede nad njemačkim nacizmom ne treba obilježavati isključivo historicistički, uz pravedan obol žrtvama “nezamislive strahote” koncentracijskih logora, poput onoga u Dachaua, kako je nedavno istaknula Angela Merkel, što Njemačka nikada neće zaboraviti, već i s velikom pozornošću prema dijelovima svijeta u kojima se rađa fašizam s drugačijom demagoškom famom (ISIL).

Fašizam je prouzročio brojne ludosti u Njemačkoj, a potom u cijeloj Europi, ali nije potekao iz ludosti, nego iz arbitrarne konstelacije odnosa pobjednika i poraženog u Prvom svjetskom ratu, ignoriranja klasne borbe, ekonomskoj besperspektivnosti Njemačke i Hitlerove manipulacije svim objektivnim i subjektivnim frustracijama njenih građana. I u današnjim najrazvijenijim europskim demokracijama desničarski populisti zazivaju i provode mržnju i nasilje prema strancima, u čemu prste ima i depresija u EU, posebice stalni rast siromaštva i obespravljivanja rada, tako da je velika zabluda slaviti pobjedu nad zlom iz 1945. a ne vidjeti dolazak novih oblika zla.

Da je pobijedila Hitlerova rasistička pošast, Europa bi bila ogromni koncentracijski logor u kojemu bi nenjemački narodi na rukavu nosili oznaku svojeg grijeha prema “nadljudima”. Mladi naraštaji, obuzeti elektroničkim spravicama, ne znaju, a često ih to i ne zanima, koliki su vojnici i civili pali kako bi se oslobodila Europa od ubilačkog zla, koliko je kompromisa trebalo da se usuglase kapitalizam i komunizam u zaustavljanju ubilačkog stroja Wehrmachta koji je u ime iskorjenjivanja “niže rase” – Židova, Roma i Slavena – uveo četvrti rod vojske – SS trupe koje su na zemlji gradili pakao. Još i danas se sudi tim “urbanistima pakla” koji su fanatično masakrirali nevine bilo da se radilo o etnički nepodobnima, katoličkim svećenicima ili homoseksualcima. Taj se politički rak nije mogao zaustaviti iznutra jer je Hitler nakon dolaska na vlast odmah utamničio svu potencijalnu opoziciju, nego samo izvana, složnom akcijom cijeloga slobodnog svijeta, ali ponajprije SSSR-a koji je dao neusporedivo najveći broj stradalih. Bez SSSR-a bi to bilo neizvedivo, ma koliko je za Zapad Europe bilo odlučno zakasnjelo uključivanje SAD-a, koji je držao frontu na Dalekom Istoku protiv fašističkog Japana.

Hitlerov rat nije bio samo izvoz fašizma, nego i kolonijalni rat za teritorije, radi čega je ušao u sukob sa saveznicima, tražeći zbog toga i Staljinovu potporu. Njegov totalni rat uključivao je i novu geopolitičku podjelu svijeta koja se je nastavila i nakon njegovog završetka, budući da je SSSR ne samo radi prevencije od neofašizma, nego i kriptoruskog imperijalizma, kolonizirao zemlje Istočne Europe. Ni danas se ne može izbjeći priča o tome tko je fašist a tko antifašist u istočnim dijelovima Ukrajine. Ne samo ruski nego i neki zapadni analitičari uočavaju revival fašizma u Kijevu, dok oni proturuski vide u Putinovoj intervenciji ponavljanje Hitlerovog nasilja nad Ukrajinom. Time se stvorila pomutnja oko zajedničkog obilježavanja 70. obljetnice pobjede nad fašizmom u Moskvi koja bi izostala da Rusija nije ekspandirala, pa otuda i sama snosi odgovornost za revizionizam, kojemu je i otprije kumovala relativizacija antifašizma i omalovažavanje komunističkog pokreta kao nositelja borbe za slobodu, ne samo u Hrvatskoj, nego i na neruskom istoku Europe, te podjela na antifašiste-komuniste i antifašiste-nekomuniste. U hrvatskom slučaju površno je i izvitopereno tumačenje NOB-a i uloge partizana, ukoliko se Tita ne sagledava u odnosu na fašizam, nego, posve nepovijesno, u odnosu na postmodernizam u kojem postoje i pravobranitelji za dječja prava.

Pohvalna je kritika vlasti od strane HDZ-a koji je zatražio značajnije obilježavanje 70. obljetnice pobjede nad fašizmom, ali bi već jednom morao odustati od svoje dihotomije – antifašizam (ni)je komunizam, jer je KPJ, a ne HSS vodio tu borbu protiv fašista i domaćih kvislinga, u kojoj su sudjelovali svi narodi bivše države, a ne samo Hrvati, iako ih je bilo najviše. Ponos zbog pripadnosti pobjednicima nad fašizmom ne bi se trebao zasnivati i završavati na ovakvim jubilejima, nego na kontinuiranom prihvaćanju globalnih činjenica. Ako se Miloševićeva agresija na Hrvatsku podvodi pod fašizam, ne bi li branitelji trebali biti u prvim redovima obilježavanja 70. obljetnice Dana pobjede? Drugi svjetski rat će, barem u Hrvatskoj, završiti tek onda kada će SDP i HDZ, uz sve ostale vitalne stranke, donijeti zakon o obnovi spomenika NOB-a i stvarnom vraćanju povijesnog digniteta antifašizmu i njegovim herojima. To će biti najiskrenija posveta ovom datumu i njegovom sveeuropskom značenju.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije