Tomislav Kuhar je svjedok rasta Jugoturbine i doprinosa jednog nacista njezinom početnom razvoju. SpiKA #5
Kad ste i pod kojim okolnostima došli u Karlovac?
Završio sam 1954. godine srednju tehničko-strojarsku školu i odmah se poželio zaposliti. Jedne nedjelje sam poslao pismo iz Gline u Jugoturbinu pitajući ih imaju li slobodnih radnih mjesta za strojarske tehničare. Već u srijedu mi je stigao odgovor u kojem me pozivaju na razgovor jer posla ima. U kadrovsku službu sam se javio 13. rujna 1954. Odmah sam dobio posao, a smještaj u samačkom hotelu na Švarči. Od tada do umirovljenja 1993. sam bio zaposlenik.
Živjeli ste u Glini?
Tamo mi je obitelj, tamo sam imao majku i braću. Najstariji sam od četiri brata i prvi sam se odvojio i zaposlio.
Na kojem poslu ste u Jugoturbini počeli raditi, a na kojem ste otišli u mirovinu?
Kad sam bio zaposlen, predstavljen sam tehničkom direktoru inženjeru Stanislavu Srbu. Rekao mi je: “Znate što, kolega, tjedan dana obilazite tvornicu i ispitajte gdje biste raditi, u tehnologiji, konstrukciji, u pogonu ili negdje drugdje, pa dođite kod mene na razgovor”. Zbilja, nakon tjedan dana me pozvao. Kažem mu da bi mi odgovarali poslovi u pogonu, da me to zanima jer je za mene sve to predstavljalo čudo tehnike, a on mi odgovori: “Imam zanimljiv prijedlog. Trebao bih mladog tehničara, da osnuje tvorničku biblioteku. Znam da to dugoročno ne bi bio posao za Vas, no dok se biblioteka ne organizira i dok se ne prikupi literatura, dok se to sve ne utvrdi postupak čuvanja, posuđivanja i vraćanja knjiga, biste to mogli raditi.” Prihvatio sam to i postao sam prvi bibliotekar tvornice turbina.
Doma imam dvotomno djelo Lava Trockoga “Izdana revolucija”. Kupio sam ga u antikvarijatu, a primjerci su – to se vidi po pečatu– otpisani iz biblioteke Jugoturbine. Kako ste organizirali biblioteku, što su radnici Jugoturbine čitali i jesu li čitali “Izdanu revoluciju” Lava Trockog?
Postojale su dvije biblioteke u Jugoturbini. Jedna je bila stručna, a druga opća, namijenjena širem građanstvu. Radio sam samo u stručnoj knjižnici, dok su neke druge osobe vodile knjižnicu s ostalim knjigama. U to vrijeme su se knjige jeftino štampale i bile su vrlo dostupne. Ta druga knjižnica je bila baš u naselju Švarča, u zgradi gdje je bilo kino. Upoznat sam samo s radom stručne knjižnice. Knjige su se naručivale iz inozemstva i dugo je trajalo, osiguranje deviza i ostalo. Par dana nakon što sam prihvatio taj posao i snašao se, dobio prostor i tako dalje, dobio sam nalog da odem u Beograd, u središnji zavod za standardizaciju, da od njih naučim kako se stručna knjižnica organizira. Bio sam tamo tjedan dana i pokupio prva znanja o bibliotekarstvu jer, naravno, to nismo učili u srednjoj tehničkoj školi. Nakon toga sam otišao u vojsku, a po povratku sam se zaposlio u odjelu kontrole kvalitete tvornice turbina. Tu sam odradio velik dio radnog staža. Bio sam potom poslovođa u ručnoj obradi. Radio sam na projektu tvornice turbina nekoliko godina. U Jugoturbini smo napravili prvu analitičku procjenu radnih mjesta. To je bio prvi takav dokument izrađen u Jugoslaviji. To su tri debele knjige u kojima su sva radna mjesta bila bodovana prema uvjetima rada, težini posla, stručnosti, radnom iskustvu i tako dalje. Te knjige su potom bile tražene i po njima su rađene u drugim tvrtkama slične procjene. Upravo sam u knjižnici posudio djelo o psihofiziologiji rada, da se podsjetim na ono što sam radio. Kasnije sam postao šef kontrole proizvodnje turbina. Potom sam otišao u rat. Kad sam se vratio, nedostajalo mi je tri mjeseca do potrebnog punog staža za odlazak u mirovinu.
Tri godine ste bili na frontu?
Kao satnik sam bio pomoćnik zapovjednika topničkog diviziona haubica 105 milimetara. Djelovali smo na području čitave današnje Karlovačke županije, ali i na ratištima u Slavoniji, Dalmaciji i na dubrovačkom ratištu. U međuvremenu je tri godine netko drugi bio na mom radnom mjestu. Ponudili su mi povratak na to mjesto, no rekao sam da je najpametnije da mi dokupe staž jer čemu sad micati čovjeka koji tri godine radi taj posao. Tako sam otišao u mirovinu.
Jeste li se za rada u Jugoturbini dodatno školovali?
Jesam. Bio sam strojarski tehničar, a potom sam završio za inženjera strojarstva na organizaciono-proizvodnom smjeru zagrebačkog strojarskog fakulteta, odnosno njegove ispostave u Karlovcu. To zvanje sam stekao s nekih 35 godina života. Velika većina nas se školovala uz rad. Bili smo stimulirani za dodatno obrazovanje. Kako je rasla tvornica, tako smo se i mi školovali i unapređivali smo radna mjesta.
Kako je izgledao rad i život u Jugoturbini? Danas se svi lijevo nastrojeni pozivaju na samoupravljanje i takve velike sustave, te žale za njima. Da li je sustav bio učinkovit?
Kad sam se zaposlio, bio sam 435. zaposlenik u tadašnjoj Jugoturbini. Ona se zbilja naglo razvijala – gradile su se pomoćne hale i novi strojevi su se nabavljali. Na kraju je sama tvornica parnih turbina, u kojoj sam radio, imala 1500 do 1800 zaposlenih. Toliki broj radnika su imale i druge tvornice – motora, pumpi te ostali pogoni. Tada je vladala drugačija atmosfera nego danas. Nije bilo ljubomore i međusobnog podvaljivanja. Radili smo s puno elana, bili smo zadovoljni, a plaće nisu bile velike, ali su bile redovne. Imali smo ferijalni savez, razne klubove, od sportskih do kulturno-umjetničkih i bilo je zgodno tamo živjeti. Dobio sam stan na Švarči, prvo garsonijeru, pa jednosobni, a zatim i dvosobni. Dakle, napredovalo se – mic-po-mic sam išao naprijed. Jugoturbina je zaista bila velika škola, jer su svi oni koji su odlazili iz nje u druge tvornice širom Jugoslavije uvijek bili vrlo dobro primljeni i napredovali su zahvaljujući struci i znanju kojeg su u Jugoturbini ispekli.
Koje su bile loše strane takvog sustava?
Radnik je bio cijenjen i poštovan, a neradnik je bio više zaštićen od dobrog radnika. Sjećam se nekoliko tipova koji su loše radili, koji nisu htjeli raditi, svako malo bi otišli na bolovanje…
Postojala su neradna mjesta?
Danas se ekspresno može nekoga otpustiti ili mu promijeniti radno mjesto, a on je – loš radnik – tada ostao na svom radnom mjestu i ništa nije radio. To su bile loše stvari. Tada nije, kao što je to danas, bilo presudno čiji si politički igrač. Partija jest u to doba odlučivala o većini radnih mjesta, postavljanju na funkcije i tako dalje, ali je u rad u osnovi bio pravo mjerilo napredovanja svakoga od zaposlenika.
Jedan dio građanstva, koji tada nije živio i radio u sustavu Jugoturbine, danas kaže da je njezino rukovodstvo, zajedno s ostalim iz tog sustava, bila kasta koja je upravljala gradom. Jeste li tada imali dojam da ste dio kaste?
Nikako, premda sam i sam kao kadar Jugoturbine bio na drugim odgovornim mjestima. Tri godine sam bio dopredsjednik Skupštine Grada, kada je predsjednik bio Ivica Vukelić, a s te funkcije sam otišao za načelnika Policijske uprave karlovačke. Za razne funkcije u Karlovcu su se uvijek uzimali kadrovi Jugoturbine. U to vrijeme su postojale i kožarska, tekstilna industrija, industrija građevinskog materijala, metalna… Karlovac je u to doba bio među najjačim industrijskim gradovima Jugoslavije. Sjećam se da su povremeno izlazile publikacije u kojima je stajalo da su Maribor i Karlovac bili vodeći industrijski gradovi one države. Na što je sad to sve spalo, i zašto, drugo je pitanje. Pretežno smo radili za domaće tržište, ali smo izvozili po čitavom svijetu – od Indonezije, Južne Amerike, Grčke, Njemačke… Afirmirali smo se na europskom tržištu, a puno se radilo i za Rusiju zbog klirinških obračuna. Od Rusa smo uzimali naftu, a prodavali im motore, turbine, pumpe i ostale stvari. Oni su bili i jesu ogromno tržište, samo što sada puno manje radimo za njih. No, kako to mislite da smo bili kasta?
Na jednom nedavnom događaju jedan od karlovačkih uglednika se požalio na politički utjecaj koji je Jugoturbina imala u Karlovcu.
Jugoturbina je imala oko osam i pol tisuća zaposlenih, a čitav grad oko 30.000. Istina je da je povremeno Jugoturbina ulazila u krize i sjećam se da je na jednom skupu bilo rečeno da Karlovac kašlje, kad se Jugoturbina prehladi. Karlovac je imao velike prihode od djelovanja Jugoturbine. Gdje god oko sebe pogledate, vidite građevine mlađe od 50 ili 60 godina. Radom poduzeća su stvoreni dohoci od kojih se moglo i komunalno uređivati grad. Karlovac je bio presječen na četiri mjesta željezničkom prugom. Brza cesta i željeznički nadvožnjak su dobrobiti koje je Karlovac kao relativno moderan grad ostvario i postao uzor mnogima. Sisak ili Petrinja nisu toliko učinili na komunalnom uređenju.
Zanimljivo je da Jugoturbina, unatoč svom značaju, nije dobila izlaz na autocestu. Zašto?
Napravljen je nadvožnjak. Pruga je bila zatvorena po 15-16 sati dnevno i to je smanjilo mogućnost dolaska i odlaska s posla i otpremu roba. Dobro je to napravljeno u to doba. Možda su mnoge stvari mogle biti bolje, no ono što je učinjeno je dosta dobro učinjeno. Možda bi, s obzirom da je roba iz Jugoturbine odlazila uglavnom u riječku luku, južni izlaz, odnosno ulaz na autocestu pojednostavio posao.
Ne samo da ste radili u Jugoturbini, nego ste istražili i njezinu povijest. Koji Vas je dio povijesti najviše zaokupio?
Kad se govori o bilo čemu, sve što nije napisano se zaboravi. Inicijativom Petra Flekovića, koji je isto radio u Jugoturbini – uz rad je diplomirao i ekonomiju, da bi bio čak i predsjednik Izvršnog vijeća Hrvatske, pa i direktor Ine – povijest Jugoturbine je napisana. Nosilac posla je bio profesor doktor Mirko Butković, a na tome smo, uz njih, radili Simo Lončar i ja. Kao bivši bibliotekar sam znao puno o dokumentaciji, prethodnim stvarima i slično. Svatko je od nas obradio pojedini dio te knjige. Bogu hvala, ali ona ima i nedostataka. Moram priznati da sam na nekoliko knjiga sudjelovao, a kad je knjiga gotova, sam bih imao primjedbe, a kamoli netko drugi. Primjerice, kad smo skupljali dokumentaciju jedna od temeljnih knjiga zaposlenika je nestala, a postoji potvrda da je predana u povijesni arhiv. Mnogi su htjeli da se vidi da su bili zaposleni, da su na popisu, a neki jednostavno nisu uvršteni jer je ta knjiga nestala. Upravo su radnici razgrabili ediciju. Ipak, zahvaljujući tom projektu ostala je povijest Jugoturbine napisana. Jugoturbina je sada rascjepkana na puno pogona, neki su porušeni, a neki, poput ABB-a, odnosno Alstoma su ugledne tvrtke. Alstom je među jačim izvoznicima u Hrvatskoj.
Kako je njemački inženjer Ernest Kraft došao raditi u Jugoturbinu?
Anton Ošlag, tehnički direktor Jugoturbine, je bio oficir jugoslavenske mornarice prije rata i bio je zadužen za tehniku kao inženjer strojarstva. Kad je počeo Drugi svjetski rat, kao iskusnog stručnjaka za brodogradnju i strojarstvo Gestapo ga je jednostavno pokupio iz Slovenije i odveo u Berlin u tvrtku AEG. Tamo ga je profesor Ernest Kraft htio angažirati da radi za Njemačku. No, Ošlag je to odbio s obrazloženjem da ne može raditi za zemlju koja je porobila njegovu domovinu. Ovaj mu je odgovorio: “Čovječe, pazite što govorite i radite. Zar ne vidite da Njemačka osvaja svijet i da će uvesti novi poredak, a tko nam se na vrijeme priključi imat će sve privilegije kao i arijevci. Imat ćete solidnu plaću i ostalo”. Ošlag ga je opet odbio. Kraft ga je vratio u hotel, gdje je imao opskrbu i stražu, da se ne može izgubiti negdje ili pobjeći, da razmisli još dan ili dva. Nakon dva dana mu je Ošlag rekao: “Ne, ipak to ne želim”. Kraft mu je odgovorio da mu niti za život ne može jamčiti i Ošlaga su smjestili u logor. No, zahvaljujući tome što je govorio njemački, francuski, engleski i talijanski jezik, dakle kao stručnjak i poliglot se uspio održati na životu, bio je koristan u svakodnevnom funkcioniranju logora. Čak se 1943. učlanio u komunističku partijsku ćeliju koja je djelovala u tom logoru.
O kojem logoru se radi?
Ne mogu se sada sjetiti, nažalost.
Je li se nalazio u Njemačkoj ili na našem području?
U Njemačkoj. Mislim da se radi o logoru Mathausen. Dakle, stjecajem tih okolnosti je dočekao kraj rata. Kao kvalitetan kadar je imenovan u jugoslavensku vojnu misiju koja je organizirala odvoz strojeva, u sklopu reparacije, iz Njemačke. Drugim riječima, otpremao je tu robu za jugoslavensku industriju. Njega je mučilo gdje je taj profesor Kraft. Znao je gdje mu je majka živjela, pa se u tom mjestu raspitivao, a nakon godinu dana ga je uspio pronaći u nekoj porušenoj kući, u nekom starom krevetu, pokrivenoga nekim starim dekama i starom garderobom.
Bio je klošar?
Da. Čuvao se, sakrivao, a već je bio i starac. Ošlag je došao u paradnoj engleskoj uniformi i upitao ga je li on profesor Kraft, na što je ovaj potvrdno odgovorio. Upitao ga je potom prepoznaje li ga, no ovaj ga nije prepoznao. Kazao mu je: “Ja sam Anton Ošlag koga ste 1941. htjeli angažirati da radi za Njemačku, što sam odbio. Rekli ste mi tada da Njemačka osvaja svijet, a došao sam Vam reći da je izgubila rat, a da je moja zemlja na pobjedničkoj strani.” Rekao mu je da tu ostane, a ostavio je i vojnika da ga čuva, dok mu nije našao prikladniji smještaj u nekom prihvatnom centru. Kasnije ga je doveo u Hrvatsku i čim je osnovana tvornica parnih turbina – koja je prvotno zvala “Edvard Kardelj”, jer je bio običaj da se tvornice nazivaju po velikim jugoslavenskim političarima, a tek potom je raspisan natječaj za novo ime na kojem je odabrano “Jugoturbina” – uposlio ga u njoj. Kraft je živio u jednoj vili na Tuškancu. Imao je na raspolaganju automobil Chevrolet sa šoferom i jednog inženjera koji je brinuo o njemu jer on nije izlazio nikuda iz te vile, samo tri puta tjedno kada je odlazio u Jugoturbinu. Dakle, Kraft je imao Chevrolet, dok su se direktor Jugoturbine vozio u Fiat 1300 bj.
I živio je na Tuškancu?
Da, no moram reći da je bio fer suradnik. Odgojio je niz mladih konstruktera kao što su bili inženjeri Veljko Slapničar ili Marko Majcen koji su kasnije postali vođe konstrukcije. Pod njegovim vodstvom je nastala prva turbina od 12,5 megavata. U to doba je najveća turbina na svijetu imala 50 megavata. Nakon toga je država dozvolila da se ratni zarobljenici vrate u Njemačku. To je iskoristio i otišao.
Kada?
To je bilo 1956. ili 1957. godine. Uglavnom, nije dugo nakon toga živio, ali nije ništa loše mislio o Jugoslaviji, Jugoturbini i vremenu kojeg je kod nas proveo. Nisam upoznat što se dalje s njim događalo, osim da nije još dugo živio.
Je li se susretao s Josipom Brozom Titom kada je ovaj posjećivao Jugoturbinu?
Ne. Bio je sigurno negdje izvan protokola. Nisam baš bio upućen u te stvari. Tito je nekoliko puta dolazio u Jugoturbinu. Kraft je bio sretan što je bio po strani i što nije imao problema kakve su imali mnogi Nijemci koji su bili ratni zarobljenici.
Jeste li se Vi susreli s Titom?
Vidio sam ga vidio s blizine, ali se nisam s njime susretao. Bio sam mlad. Počeo sam raditi s 18 godina. Drugi su bili iskusniji i stariji. Vjerojatno su oni išli s njim na susrete. Znam da su dolazili Kwame Nkrumah, Gamal Abdel Naser, Hajle Selasije i još neki.
Što povijest Jugoturbine još skriva?
U najbolje vrijeme Jugoturbina je imala osam i pol tisuća zaposlenih. Sjećam se da su šoferi rekli da 58 autobusa u smjeni, neki i po dva ili tri puta, voze radnike na posao u Jugoturbinu. Ona je osiguravala značajan prihod ovom gradu koji se vrlo dinamično razvijao. Pogledajte koliko je stanova izgrađeno, pruga je dignuta, izgrađeni su vrtići i škole… Tada su grad i Jugoturbina skupa rasli. Bila je rezervoar kadrova koji su odlazili na razne odgovorne funkcije.
Pod kojim ste okolnostima postali načelnik policije? Taj podatak iznenađuje.
U to vrijeme gradom je upravljala Skupština. Ona je imala tri vijeća – Vijeće udruženog rada, u koje sam bio izabran, Vijeće mjesnih zajednica i Društveno-političko vijeće. Izvršni organ Skupštine je bilo Izvršno vijeće i to je izvršna vlast. Dakle, kao član Skupštine sam izabran za dogradonačelnika, a taman sam postao u tvrtki šef kontrole proizvodnje turbina, što sam htio raditi. Bunio sam se, no to je bio takav sistem i bio sam bespomoćan. Odlučeno je da na funkciju mora netko iz privrede, da mora biti Hrvat, mora imati najmanje višu spremu i ne smije biti stariji od 35 godina. Spadne tako knjiga na tri ili četiri osobe, a potom su mene izabrali. Kad je jedan od policijskih načelnika odlazio u mirovinu tražilo se koga postaviti. Po tim nekakvim kriterijima sam došao na to mjesto i na njemu proveo četiri godine. Jedini sam u Hrvatskoj koji je podnio ostavku na tu dužnost. Bilo ih je razriješeno, što zbog slabog rada, što zbog nepriličnih djela, 36, a ja sam jedini dao ostavku, i to protiv volje svih gradskih struktura. To sam učinio zato što je sud udruženog rada na posao vratio jednog lopova koji je švercao s automobilima i uzimao mito. Naša disciplinska komisija ga je isključila iz naše radne organizacije, a to je republička potvrdila. Potom se žalio sudu koji nije osporavao da postoji utemeljenje za sankciju, ali je utvrdio da je kazna prestroga. Potom sam nadležne obavijestio da, budući da drugi pošteno rade svoj posao, a ja imam svoj kruh, dajem ostavku.
Je li ta osoba koja je švercala automobilima i primala mito, pa zbog toga bila isključena s posla, danas ugledan građanin?
Ne. Sad je na drugoj strani. Bio je zapovjednik jednog minobacačkog voda i kažu da se istaknuo bombardiranjima po Karlovcu. Ne živi više u Hrvatskoj i ne znam za njegovu daljnju sudbinu. Uglavnom, u tadašnjoj miliciji nije bilo zaposlenika koji nije bio razočaran do neba da je njega sud udruženog rada vratio na posao. No, to je ona mana sustava koju sam ranije spomenuo, a to je da je radnik bio dosta dobro zaštićen, a neradnik još bolje. Sud udruženog rada je donio i inače masu presuda koje su bile van svake pameti.
U tom sistemu se tada moglo dobiti otkaz jedino na način da uvrijedite druga Tita, revoluciju i bratstvo i jedinstvo?
To su bila krivična djela i za te stvari se išlo u zatvor. Znam više ljudi iz Jugoturbine, kada su dolazili Tito i drugi državnici, koji su išli – kao što se u Engleskoj ide za utakmica – u gajbu dok ne prođe ta fertutma. Sjećam se jednog finog gospodina, koji je kritizirao sve što ne valja. Njega su, plašeći se da nešto ne kaže pred političarima, na dva dana priveli na “razgovore”.
Pamtite li da je netko zbog sličnih istupa dobivao otkaz?
Bilo je i nekih inženjera koji su bili suđeni zbog suradnje s Informbiroom, a koji su u Jugoturbini imali normalan tretman. Ranih 1950-ih godina se još plašilo intervencija Istoka i Zapada, ali je kasnije to sve popuštalo i ličilo je više na normalnu, nego na policijsku državu. Svaka vlast štiti stečena prava i privilegije i to je opća pojava, ali ne samo na Balkanu, nego u Europi i u ostatku svijeta.
