SLOBODNA DALMACIJA, 18. 4. 2015.
Slobodna Dalmacija bi se mogla zvati i Samodostatna Dalmacija, s obzirom da uredništvo nije osjećalo potrebu da objavi i najmanju vijest o tome da se Milan Bandić nakon 180 dana izbivanja s dužnosti zbog pritvora vrati na posao zagrebačkog gradonačelnika. Još bi se to moglo i shvatiti u kontekstu zagrebačko-dalmatinskih trzavica, pa pomisliti da je na djelu silenzio zagabria, ali i jedine vijesti iz svijeta, i to samo dvije, nalaze se na posljednjoj stranici, namijenjenoj zanimljivostima. U toj novini uopće ne postoji rubrika vanjske politike.
Taj manjak donekle ispunjava ostatak sadržaja i autora kao što je Ivica Ivanišević koji se u svojoj kolumni “Jučer, danas, malo sutra” ismijao silnim televizijskim emisijama u kojima sudionici svoje sudjelovanje isuviše emotivno doživljavaju. “Od tolikih slapova suza što se prelijevaju s moga ekrana, laminat bi mi se mogao dignuti, pa ozbiljno razmišljam da podmetnem nekoliko ručnika kao zečji nasip ispod televizora. (…) Oni se emocionalno slamaju samo zato što su pristali sudjelovati u bedastim natjecanjima za najbolje kuhare i pjevače amatere, pa su im žiriji nakon nekog vremena preporučili da se okane ćorava posla, vrate kućama i zaborave na karijere u kuhinjama otmjenih restorana ili na blještavim estradnim pozornicama.”
“Što su nekoć radili autorski potkovani meštri kalibra jednog Antona Martija, Steve Karapandže ili Laze Goluže, danas je prepušteno trgovačkim putnicima koji za masne pare na međunarodnim vašarima kupuju tuđe koncepte”, nastavlja Ivanišević.
Predlaže da okrenemo logiku takvih emisija, kako bismo izbjegli plač, a izazvali smijeh.
“Umjesto najboljih, birajmo najgore. Oni koji putem otpadnu, neće biti zbog toga izvrgnuti javnom poniženju niti imati bilo kakvih razloga za plač. A mi ćemo se zabavljati jednako kao do sada, ako ne i puno bolje. (…) Umjesto ‘Masterchefa’ imali bismo ‘Disasterchefa’, show ‘3, 2, 1… kuhaj’ postao bi ‘3, 2, 1… bljuvaj’, ‘The Voice’ bismo prekrstili u ‘The Noise’, a ‘X Factor’ u ‘Žnj čimbenika’ i, jamčim vam, osmijeh bi se vratio na lica građana ove napaćene zemlje.”
Sjajan je naslov na otvarajućem članku Marija Kavaina koji se bavi crnim tržištem duhana: “Ljudi motaju, a država puši”. Za očekivati je da će zbog viših trošarina još veći broj ovisnika o nikotinu posegnuti za domaćim duhanom na crnom tržištu na kojem država gubi 100 milijuna eura. Pušači pak uštede mjesečno i osam stotina kuna.
Jedna od najvećih misterija Vlade Zorana Milanovića ostat će koje političke vrline premijer vidi u ministru zaštite okoliša Mihaelu Zmajloviću. Slobodna donosi važan članak Marine Karlović-Sabolić o tome kako je ministarstvo u pola godine platilo pola milijuna eura za prostor u Zagreb Toweru kojeg nitko ne koristi. Zmajlović je “vojni rok” odradio na čelu jastrebarskog komunalca, zatim se tu zadržao i prve godine radnog staža zaradio kao direktor te tvrtke. Potom je postao gradonačelnik Jastrebarskog, a zatim ministar.
No, ni on nije uspješan kao Adrijana Matošević iz Nove Gradiške, koja je nakon par mjeseci ljetnog konobarskog staža hrabro stupila u poduzetničke vode. Kako saznajemo u članku kojeg potpisuje Davor Krile, nedugo prije raspisivanja natječaja za davanje u najam restorana na Lokrumu, otvorila je u svom gradu tvrtku koja se na taj natječaj i prijavila. Dala je polog od 200.000 kuna i obvezala se uložiti još sto tisuća eura. Najam je i dobila temeljem prednosti koju ostvaruje kao – kćerka poginulog branitelja. Na natječaj se javio i njezin gazda iz kafića u kojem je radila. “Ne trebate biti ni Sherlock Holmes ni Mulder ili Scully da već izdaleka donesete prilično izgledan zaključak o poslovnome scenariju za dobivanje koncesije za restoran na Lokrumu: prekaljeni je ugostiteljski profesionalac na natječaju prijavio sebe, i svoju lanjsku konobaricu, a mi možda i još kojega kandidata iz sjene koji raspolaže ‘ratnim’ pravima koja donose prioritet i dodatne bodove”. Kad bismo barem živjeli na obalama Temze. Ne živimo ipak ni Dosjee X. Mi smo samo u – zoni sumraka.
Ružica Mikačić nas obavještava kako Hrvatska neće sudjelovati na EXPO-u koji se ove godine održava u Milanu, unatoč tome, dakle, što je u susjedstvu – štoviše, ovo je prvi EXPO koji se organizira u Europi u 15 godina – i što je tema prehrana, u čemu smo, kao, jaki. Kotizacija za sudjelovanje na svjetskoj gospodarskoj izložbi iznosi devet milijuna kuna, no 1,7 milijuna eura, koliko je bilo predviđeno u proračunu za sudjelovanje, lani je preusmjereno na sanaciju šteta uzrokovanih poplavama, a novac se do sada nije namaknuo, iako su nam nuđeni popusti. Ministarstvo vanjskih poslova sada tvrdi da je organizacija izložbe u Milanu obilježena skandalima, malverzacijama i uhićenjima i zajedno s Ministarstvom turizma tvrdi da nam takva izložba uopće nije potrebna. Autorica članka ipak izvrsno “iz arhive” vadi poziv MVPEI-a za idejno rješenje nastupa u Milanu u kojem se ističe da kvalitetan nastup na izložbi ima dugoročno pozitivan utjecaj na hrvatsko gospodarstvo. Vlasnica turističke agencije Solo Croazia otkriva da je već osam milijuna ulaznica prodano za EXPO.
Slobodna je umalo pola broja posvetila ženskim reportažama od koji je najzanimljivija ona Mišela Kalajžića “Zašto ne mogu živjeti od svoga rada”. Driga Donatov je vlasnica obiteljsko-poljoprivrednog gospodarstva u Diklu, ujedno se pobunila i protiv onih koji preprodaju na zadarskoj tržnici kupljenu robu, predstavljajući ih kao povrće i voće uzgojeno na njihovim OPG-ima. Kalajžiću na pamet pada jednostavan način raspoznavanja tko je istinski opegeovac, a tko običan trgovac: “Onaj tko trguje, tko samo kupi pa preprodaje, ima nježne i finije ruke (…)”. D. Donatov ga ipak ispravlja – najbolji način utvrđivanja je izdavanje fiskalnih računa, odnosno neizdavanje, što je privilegija onih koji prodaju svoje proizvode. Sustav očigledno – vidimo to na ovom primjeru – nije zaživio u potpunosti. “Država to neće i nije je briga, pa sam se usprotivila tome i što sam postigla. I sama imam problema. Kolege me na tržnici gledaju poprijeko, prijatelji, rodbina i svi mi savjetuju – pa što ti je to trebalo, zašto i sama ne švercaš i šutiš?!” Uistinu, zašto?
Činjenica, da su kolege na Drigu poslale inspekciju dobrom autoru je prilika za igru. “Odlučili smo i sami otići u inspekciju i provjeriti gdje to, što i kako Driga radi, provesti jedan radni dan s njom od polja, kuće do tržnice i štanda.” Mišel super igra, a Luka Gerlanc i Jure Mišković super fotkaju.
JUTARNJI LIST, 18. 4. 2015.
Vijest dana skromno je plasirana na osmoj stranici, a potpisuje ju Mate Piškor. Prebijanjem klirinškog namaknuta su sredstva uložena u Termoelektranu Sisak, pa će tako do kraja godine proraditi Blok C ukupne snage 230 megavata električne i 50 megavata toplinske energije. Ukupna instalirana snaga iznosit će 650 megavata. Piškor nam oslikava što to znači navodeći kako je hrvatskih 350 megavata električne energije Nuklearne elektrane Krško. Za nokautirane Sisčane osvježavajuća čaša vode – termoelektrana će djelovati ekologičnije, jer će raditi na plin. Svakom industro-friku srce jače kuca nakon ovakve vijesti.
Adriano Milovan na šestoj stranici otkriva da je Hrvatska banka za obnovu i razvitak u 2014. imala manju dobit i manje prihode, nego u 2013., a da je broj radnika povećan. Dobit je manja za 20,000.000 kuna, a donedavni predsjednik uprave Vladimir Kristijan je nedostupan za komentar. S pravom ga boli, znamo što.
Uhićen je, pa je pušten na slobodu, Rodrigo Rato. Od 2012. je bivši šef Međunarodnog monetarnog fonda pod istragom za financijske malverzacije, pranje novca i slične igrarije. Istraga je otvorena nakon što je njegova banka Bankija propala, pa su čuvari slobodnog tržišta morali pogaziti vlastita načela – sigurno teška srca – i dozvoliti da ih Vlada iščupa injekcijom od 23 milijuna eura. No, kod Snježane Pavić na 14. stranici čitamo zanimljiv podatak kako su 83 menadžera banke od 2003. do 2012. godine preko službenih katrica spiskali 15,3 milijuna eura na putovanja, skupe restorane i nakit. “Bankarska elita imala je na raspolaganju ‘crne kartice’ koje su mogli koristiti za plaćanje privatnih troškova, bez prijave poreza vlastima”. Kod nas su takve stvari nemoguće? Ipak znamo da su neki kravataši završili u zatvoru i u našoj zemlji zbog slobodnije biznis prakse. Rad zaštitara u bankama je apsurdan. Čekaju da upadne maskirana sirotinja i pokrade koju tisuću kuna. Spremni su reagirati, ubiti i biti ubijeni, da to spriječe, a one koji mažnjavaju milijune svakog jutra puštaju u zgradu, a možda im i salutiraju. Takvi se ne maskiraju, ugledni su građani i nose fina odijela.
VEČERNJI LIST, 18. 4. 2015.
Podrugljivo je dočekana politika Vlade po kojoj će mladi raditi za 1.600 kuna, a masa ih je stekla prva iskustva i upisala prve godine staža na takav način. Sada u članku Ljubice Gatarić stoji kako je 10.461 mlada osoba dobila stalan posao, a očekuje se da će do kraja godine još do 40 tisuća njih biti zaspoleno na neodređeno. Veli autorica da se time hvali Mirando Mrsić. Mada jest izborna godina i sve što političari govore uzima se sada pogotovo sa zrnom soli, da je i pola od tog broja, dobro je. A poanta je da država poslodavce oslobađa plaćanja bruto dva doprinosa na plaću, pa je rad mladih 17 posto jeftiniji. No, na cjedilu i dalje ostaju oni koji nisu mladi, nisu ni za penziju, ali jesu na burzi.
U svom komentaru na 20. stranici Borislav Ristić, pozivajući se na liberalne teoretičare, u Liberlandu, državici osnovanoj na ničijoj zemlji između Hrvatske i Srbije, vidi oazu slobode i razvoja pojedinca. Jesu li naša budućnost dvorišta-države?
NOVI LIST
Manje-više jedino Novi list donosi vijesti o Luci Rijeka, važnoj za čitavu zemlju, ili o propasti Dina Petrokemije. Stečaj je tu, a Slavko Linić u članku Tihane Tomičić krivi dvije osobe – Ivu Sandera i Zorana Milanovića. Prvog jer je pogodovao Ini, pa je Dina počela gomilati gubitke zbog previsoke cijene plina, a drugog jer je stvorio, s dijelom medija, negativnu klimu o predstečajnim nagodbama, taj projekt je propao i bankama više na pamet ne pada da otpisuju dugove. Eto, to je suština Linićeve primjedbe, a budućnost je – kaže se u članku – vjerojatno u pretvaranju jedne tvrtke u staro željezo koje će se unovčiti. No, da ne bude zabune, Linić ipak više od Sanadera krivi Milanovića.
U uvodniku Sanja Modrić duhovito komentira optimizam potpredsjednika Vlade Branka Grčića. Dok se ministar financija znoji zbog Brisela, a rupe se krpaju povećanim trošarinama, Grčiću – veli S. Modrić – ne može ništa ovi dan pokvarit. Da pogine 150 ljudi, on bi rekao da je dobro – moglo je poginut 600. Da mu ispadne sladoled, rekao bi da je dobro prošao, jer mu je mogao ispasti novčanik. Da mu susjedu vade bubreg, Grčić bi ga tješio riječima da mu je 50 godina dobro služio. Grčić gleda na vedru stranu života i smrti kao u pjesmi Monthy Pythona koja možda do izbora postane i himna Vlade.
Denis Romac obaviještava da Podravka kupuje ljubljansku tvrtku Žito, ali to još ipak nije finalizirano, a Zlatko Crnčec u komentaru upozorava da je Ustav zamršen i da su ovlasti dužnosnika toliko isprepletene, da, kada bi nas napao neprijatelj, dok bi se Predsjednica, premijer i ministar obrane dogovorili kome je što raditi, agresor već bio na Jelačić placu. Samo, tko bi nas to napao – Liberland?
Na 23. stranici skromna vijest Hine – sljedeći gost na Filozofskom teatru je Alain Badiou. Dodajmo, na Polkaviewu je sljedeći gost Damir Mandić.
KAPORTAL, 18. 4. 2015.
Navodno se u Karlovcu provodila zelena čistka pa su se čak i posvadili oko nje. Čistka se odavno provodi. Karlovac ima 55.705 stanovnika, po popisu iz 2011. Deset godina ranije bilo ih je 59.395, a 1991. nećemo spominjati.
