Što je socijalno poduzetništvo? Postoje li primjeri koje bismo mogli spomenuti?
Socijalno poduzetništvo je jedan relativno novi koncept koji spaja načela rada u zajednici, koja su do sada provodile neprofitne organizacije, i poslovanje profitnih organizacija. To je jedan hibrid između profitnog i neprofitnog poslovanja pri čemu ono što su u klasičnom pristupu radile nevladine organizacije, dakle bavile se postizanjem socijalnih, okolišnih ili kulturnih ciljeva, pogotovo u zapadnim zemljama u zadnjih desetak-petnaestak godina prisutan je trend osnivanja poduzeća koja rade na postizanju određenih društvenih ciljeva. Dakle, umjesto da udruga traži sredstva na donatorskoj sceni, na sceni financiranja socijalnih usluga, pošlo se od toga da se osnuje poduzeće koje će zarađivati novac te ujedno ispunjavati neku socijalnu misiju. To je jedan relativno novi, hibridni oblik između udruge i poduzeća.
Što je potrebno za razvoj socijalnog poduzetništva i kako se ono razvija?
Ono što treba naglasiti kod socijalnih, društvenih poduzeća jest da ona slijede trostruku donju crtu, kako se to obično kaže. Dakle, moraju prije svega biti prihodovna, dohodovna i profitna na tržištu. Krivo se koristi pojam neprofitno poduzetništvo. To je netočno rečeno, jer poduzetništvo mora bit profitno, mora ostvarivati ne samo prihode nego i svojim vlasnicima donositi profit. To je prva stvar. No za razliku od poveznice koja ju veže s drugim klasičnim poduzećima, društvena poduzeća imaju još i dvije druge crte, top i bottom line. Moraju postizati određene socijalne i ekološke ciljeve koje si zadaju. Moraju djelovati kao društveno i okolišno odgovorna tvrtka. To znači da poduzeće mora poslovati na tržištu, mora ostvarivati prihod i taj novac onda investirati u postizanje svoje misije. Drugim riječima, umjesto da postoji udruga koja primjerice potiče mlade novinare kao što ste vi, tako može postojati pilana koja potiče mlade novinare, koju vode socijalni poduzetnici koji iz profita u pilani financiraju medije u kojima vi kao mladi novinari radite.
Tisuće je takvih velikih, srednjih ili malih poduzeća koje postoje u svijetu. Mogu krenuti od hrvatske prakse. Primjerice, možda je najrazvijeniji koncept društvenog poduzetništva u Međimurju koje razvija udruga ACT koja je osnovala, čini mi se, sedam ili više takvih poduzeća. Sva su mala, neka su mikro poduzeća sa samo dva ili tri zaposlena, neka su malo veća do petnaestak zaposlenih. Imaju razne djelatnosti: od tiskare do knjigovodstvenog servisa za udruge, zadruge koje proizvodi hranu… Humana Nova je, recimo, jedna od socijalnih zadruga iz njihove grupe koja se bavi recikliranjem tekstila. Međimurska udruga ACT je jako dobar primjer promotora društvenog poduzetništva, jer je ta udruga u zadnjih desetak godina inicirala šest ili sedam društvenih poduzeća.
A onda su tu i brojni primjeri iz cijelog svijeta. U svakoj od zemalja Zapadne Europe imamo brojna društvena poduzeća. Ono što je jako zanimljivo napomenuti jest da se koncept društvenog poduzetništva vrlo skladno nadopunjuje s poduzećima koja su temeljena na načelima ekonomske demokracije koja postoji već preko sto pedeset godina, još od početaka zadružnog pokreta. To su danas poduzeća koja su stvarno ogromna, koja posluju na načelu da ih vode, njima upravljaju, da su njihovi vlasnici koji dijele dobit – njihovi vlastiti zaposlenici ili potrošači. Suvremeni koncept društvenog poduzetništva je vrlo blizak nekim načelima zadružne socijalne ekonomije. Tako postoje brojna velika društvena poduzeća s više od 50.000 ili 100.000 zaposlenih kao što je baskijski zadružni div Mondragon, ili britanski lanac robnih kuća John Lewis Partnership, ili američki lanac supermarketa Publix koji vode njegovi zaposlenici, također britanski sustav potrošačkih zadruga The Co-operative Group koji je prva i najveća potrošačka zadruga u svijetu, ili njemačka kozmetička tvrtka dr.Hauschka. Sva su ta poduzeća u vlasništvu svojih zaposlenika ili potrošača, te značajan dio svoje dobiti ulažu u zajednicu. Dakle, ti modeli zadružne solidarne ekonomije postoje već jako dugo i na neki način su bili inspiracija ili preteča društvenog poduzetništva kakvog danas poznajemo.
U Strasbourgu se u siječnju na konferenciji o socijalnom poduzetništvu nije pojavio nitko od mogućih hrvatskih socijalnih poduzetnika. Zašto?
Mislim da je Hrvatska po pitanju društvenog poduzetništva na početku. Imamo ne samo mala nego mikro, nano, piko društvena poduzeća od dva-tri zaposlena. Tako da Hrvatska ustvari i nema taj sektor. Nedovoljno je razvijen, da bi Hrvatska mogla imati nekog smislenog predstavnika na međunarodnim konferencijama, osim ako bi se tamo išlo prikupljati informacije i učiti. Ipak, na tom skupu je bila zastupljena Zadruga za etično finciranje (ZEF) iz Hrvatske. Ona broji više od 250 članova, i vodi inicijativu za osnivanje prve hrvatske etične banke, koja će biti i društveno poduzeće, u vlasništvu štediša. Dakle, ipak su na konferenciji bili predstavnici nekih hrvatskih društvenih poduzeća.
Slažete li se s Nacrtom Strategije za razvoj socijalnog i društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2014. do 2020. godine?
Vrlo sam površno pratio proces izrade iz jednostavnog razloga što su u radnoj skupini koja sudjeluje u tome vodeći ljudi hrvatske scene društvenih poduzeća, pa sam zbog nedostatka vremena prepustio učešće na izradi tog strateškog dokumenta drugima. Više se bavim problemom ruralnog razvoja. Malo sam prolistao Nacrt Strategije koja je i dalje u radnom obliku. Strategija općenito kasni kao i zakon koji bi uređivao to područje. Ali bolje ikad nego ikad. Ne znam razmišlja li Vlada o razvoju sustava potpornih mehanizama za razvoj društvenih poduzeća. Bojim se da bi situacija mogla vrlo lako biti ista kao i sa zadružnim sektorom općenito. Hrvatsko zadrugarstvo je u totalnom raspadu. Hrvatski savez zadruga vrlo nekvalitetno zastupa taj sektor i nekvalitetno lobira prema vladinim tijelima. Hrvatskoj, za razliku od zemalja s mnogo razvijenijim zadružnim ekonomijama, kao što je Italija, primjerice, nedostaju zadružni inkubatori, državni startup programi, a nije prilagođena ni fiskalna politika. Zadrugama nisu prilagođeni ni sustavi javnih nabava. U Italiji, na primjer, kada govorimo o poveznici između društvenih poduzeća i zadruga, postoji poseban zakon samo o socijalnim zadrugama i nijedna javna nabava nije pravovaljana, ako u njoj ne sudjeluje barem jedna socijalna zadruga. To znači da, ako gradske vlasti nabavljaju papire i tonere, a da u ponudama ne sudjeluje i neka socijalna zadruga, to nije pravovaljana javna nabava. Mi obično donesemo zakon bez ikakvih potpornih mehanizama i onda se čudimo kako sektor ne funkcionira. Slično kao i sa zadrugama, tako bi se moglo dogoditi i sa socijalnim poduzećima ako se u isto vrijeme ne razviju potporni mehanizmi. Stoga u tom pogledu ne treba imati nikakvih iluzija, nego se treba osloniti na razvoj vlastitih kapaciteta. Etična banka koja je u osnivanju, bi mogla dati svoj presudan doprinos razvoju socijalne ekonomije, ako već po običaju izostanu vladine mjere.
Civilno društvo je već osnovalo sustav klaster za eko-socijalne inovacije CEDRA koji radi u Zagrebu, Međimurju, Rijeci, Osijeku i Splitu. Međimurska CEDRA, koju vodi spomenuta udruga ACT, je najaktivnija. Tu je civilno društvo počelo samo razvijati svoj sustav potpora pravne, tehničke i stručne pomoći, koja će se skladno nadopuniti s financijskim mehanizmima koje će razvijati buduća etička banka. Dosadašnja praksa je pokazala da ova država apsolutno ne funkcionira i onda civilno društvo uporno stvara svoje paralelne sustave. To na duži rok ne može biti kvalitetno. Stalno se natječemo sa svojom vlastitom Vladom, odnosno administracijama koje u principu nemaju jasan smjer razvoja i sukladno tome ne rade ništa, ili barem ne rade dovoljno.
Postoje li neke negativne karakteristike socijalnog poduzetništva?
Teško bi bilo naći neku negativnu karakteristiku. Kad razmišljam o nekim svjetskim primjerima mogu eventualno napomenuti dvije-tri stvari. Često se u javnosti sudi, prosuđuje, vrednuje cijeli koncept socijalnog poduzetništva po snazi tih poduzeća. Napomenuo sam da u Hrvatskoj imamo stvarno poduzeća mikro razine i vrlo je nezahvalno reći „Aha, taj sektor je slab“, što i je realno u Hrvatskoj. On zapošljava manje od sto ljudi kod nas, možda malo više, ako uzmemo u obzir i zaštitnu radionicu u Varaždinu koja radi za Udrugu RODA pelene za djecu. To je jedan ekonomski potpuno zanemariv sektor, barem u našoj zemlji. Ali kada vidimo da država to ni sa čime ne potiče, pa čak ni sa zakonskim okvirom. Ono što se među samim socijalnim poduzećima zna dogoditi je da postoji određena nestručnost, čak i romantizam. Učili su me kada sam išao na prve treninge o socijalnom poduzetništvu da pilana ili tiskara koju vodi socijalni radnik znači vrlo skori bankrot. Dakle, ono što bi trebalo svima reći koji pokreću i eksperimentiraju sa socijalnim poduzetništvom jest da definitivno uključe poduzetnike i struku u vođenje takvih poduzeća. Vrlo često kod nas takva poduzeća osnivaju udruge i logiku neprofitnog sektora prebacuju u profitne odnose i srljaju u propast. Ali to su sve dječje bolesti jednog sektora koji se tek počeo razvijati kod nas. Mislim da bi bilo vrlo nezahvalno vrednovati cijeli koncept po hrvatskim primjerima. Treba se osvrnuti na svjetska iskustva.
Spomenuli ste da je u tijeku osnivanje etične banke u Hrvatskoj. Koliko bi i na koji način ona mogla pomoći socijalnom poduzetništvu?
Ona bi mogla pomoći i klasičnom, konvencionalnom poduzetništvu, ne samo socijalnom. Sam po sebi je taj pothvat vrijedan. Mi u Hrvatskoj nemamo još etičnih banaka. Taj koncept je nepoznat čak političarima koji jesu ili su bili na vlasti, nepoznat je našoj administraciji… Oni nikad za to, naravno, nisu čuli. To je koncept koji je bio i velika nepoznanica Hrvatskoj narodnoj banci, gdje se provodi licenciranje etične banke. Ljudi iz HNB-a su prilično otvoreni za naučiti nešto od ove naše inicijative u postupku licenciranje. To je banka koja će davati kredite s kamatnim stopama ispod četiri posto, dakle jednake ili još bolje uvjete od Hrvatske banke za obnovu i razvitak. Banka koja će investirati u realni sektor. To je nama koji se bavimo ruralnim razvojem osobito zanimljivo, jer takve banke u svijetu, obično financiraju one vrste korisnika koji su od strane konvencionalnog bankarstva prepoznati kao visokorizični. Etične banke ne uzimaju hipoteke, ne zanima ih vaš traktor, kuća, njiva, recimo u Žakanju. Zanima ih samo imate li dobru poslovnu ideju. U tom slučaju će vrlo dobro procijeniti vaš poslovni plan i ući će kao partneri u biznis. Kredit se vraća iz dobiti, nema osiguranja putem hipoteka, kolaterala i visokih kamata. U svim zemljama zapadnih tržišnih ekonomija takve banke postoje preko 150 godina. One su također izdanak tog zadružnog, pa i socijalističkog pokreta iz 19. stoljeća. Pogotovo u uvjetima kada kapitalistički sustav doživljava još jednu od svojih brojnih kriza, te banke imaju veliki rast. Recimo, nizozemska Triodos etična banka ima godišnji rast između 12 i 13 posto u uvjetima u kojima konvencionalno bankarstvo bilježi gotovo sličnu stopu, ali u negativnom trendu. To su modeli koji se razvijaju unutar postojećeg sustava i predstavljaju sve zanimljiviju alternativnu onim nedostatcima kakvima, nažalost, obiluje postojeći socio-ekonomski sustav. I u Hrvatskoj se očekuje da bi takva banka mogla biti moguća alternativa, ali to tek treba vidjeti u praksi.
Što je LEADER mreža i kako je osnovana?
To je mreža LAG-ova, a LAG-ovi su organizacije koje se osnivaju u svim europskim zemljama za provođenje jedne mjere unutar Programa ruralnog razvoja. To je mjera LEADER koja traje već više od 20 godina u zemljama Europske unije. Vrlo je decentralizirana, jer je EU shvatila još koncem 1970-ih godina da ulaganje u poljoprivredu nije isto što i ruralni razvoj. Najveća stavka europskog proračuna namijenjena je poljoprivredi. Već tada su shvatili da, koliko god ulagali u izravne poticaje poljoprivredi, selo odumire i raspada se. Zato je Zajednička poljoprivredna politika EU najveća stavka europskog proračuna. No njezina sredstva se ugrubo dijele na dvije glavne stavke – pola ide na izravna plaćanja, a druga polovica na ruralni razvoj. Izravna plaćanja svi razumiju, zasijete toliko žita, država će vam dati toliko poticaja, imate toliko krava, isporučite toliko mlijeka, država vam da toliko poticaja. Ruralni razvoj obuhvaća mnogo širi raspon djelatnosti u ruralnom prostoru. To može biti kultura ili znanost u ruralnim zajednicama, turizam, obrtništvo, mala industrija, lokalna društvena infrastruktura, rad s mladima, novinarstvo mladih, sport… sve što je bitno za građane u ruralnom prostoru, ne nužno samo poljoprivreda. Dakle, vrlo širok raspon investicija.
Organizacije koje su zadužene u principu za olakšavanje povlačenja sredstava za ruralni razvoj, a to je ova druga polovica proračuna Zajedničke poljoprivredne politike, su LAG-ovi. I onda svaka država naravno ima svoju mrežu takvih LAG-ova. Kod nas je to LEADER mreža Hrvatske, a na europskoj razini to je ELARD mreža. LEADER mreža Hrvatske je osnovana u Karlovcu. To su učinili voditelji i članovi LAG-ova prije dvije godine na poticaj LAG-a Vallis Colapis, jednog od tri LAG-a u Karlovačkoj županiji, koji ima sjedište u Ozlju i čiji sam izvršni direktor. Usporedno s time funkcionira i nacionalna Mreža za ruralni razvoj koju je osnovalo i vodi ministarstvo. Ali ta mreže se nažalost niti sastaje niti ima realan utjecaj na javnu politiku.
Što je potrebno za povlačenje sredstava iz fondova Europske unije?
Fondovi su itekako dostupni našim korisnicima, a potrebno je osnovno znanje o pripremi i provođenju projekata. Treba i iskustvo, ali srećom i to je moguće relativno lako steći, jer postoji vrlo širok raspon europskih potpora i programa, tako da netko može početi od malih natječaja za nekoliko tisuća eura i onda to povećavati. Vrlo često ohrabrujemo, pogotovo mlade u ruralnim zajednicama, da si sami priskrbe novac za financiranje svojih aktivnosti, pa i da se zaposle kroz profesionalizaciju u tom sektoru lokalnog razvoja, na bilo kojem području kojim se žele baviti.
Sad smo u razdoblju novog projektiranja financijskog razdoblja do 2020. godine. Novca će biti kudikamo više za Hrvatsku nego do sada, samo u sektoru ruralnog razvoja deset-petnaest puta više. Dosadašnji IPARD program je iznosio 25 milijuna eura godišnje. Novi Program ruralnog razvoja iznosi 330 milijuna eura godišnje i tu se već sada nazire „usko grlo“, a to su državne agencije koje bi trebale taj novac puštati na teren. Napominjem da je IPARD iskorišten ispod 50 posto. Nemamo precizne podatke, jer će se još dvije godine financirati projekti iz tog programa, pa će biti zanimljivo vidjeti evaluaciju na kraja programa. No već sada se nazire da će iskorištenost iznositi 50 posto ili manje. Državna administracija koja je uspijevala godišnje investirati desetak-dvanaestestak, najviše petnaest milijuna eura, sada bi trebala puštati na teren 330 miliona eura godišnje. Dakle, za očekivati je da će konzumacija biti oko pet do deset posto raspoloživih sredstava. Već u IPARD-u smo vidjeli da od sedam mjera dvije nisu nikada kreditirane. Sada ima 19 mjera u Programu ruralnog razvoja. Mi već imamo signale iz agencija za plaćanje, pogotovo iz IPARD agencije, da je tamo živa panika. Uopće ne znam kako će oni to administrirati.
Nedostatak političke vizije je najveći problem u Hrvatskoj i tako je od nastanka države. Jedina politička volja je bila da se 200 obitelji obogati i to je bila jasno prepoznata politička strategija uz, eventualno, razvoj turizma. To je klasičan model kompradorske pseudo-buržoazije koja razvija jednu banana-državu. Tako se razvijaju sve one kneževine kokosovih oraščića, Bahami i slični. Udio turizma u BDP-u je sve veći i veći, što je pokazatelj nerazvijenosti, isto kao i onih 200 obitelji na čelu s paradnim operetnim diktatorom s lentom. To je koncept od kojeg se Hrvatska nije jako puno makla od devedesetih. I kada govorimo o konzumiranju europskih sredstava, to se onda ogleda na takav način da Hrvatska doista ne zna kako i u kojem smjeru će se razvijati, hoćemo li biti poljoprivredna ili industrijska zemlja, hoćemo li razvijati zdravstveni turizam, šumarstvo ili bilo što drugo. S obzirom na to, administraciji politika ne daje jasnu uputu, primjerice: „Hoću da mi potrošite tih 330 milijuna na pilane”. Kada bi vlast davala jasnu uputu administraciji kako da potroši, u ovom slučaju sredstva za ruralni razvoj od 330 milijuna eura godišnje, administracija bi se brzo bi posložila. Poljaci su devet garnitura državnih službenika mijenjali. Uveli su sustav nagrada za službenike koji olakšavaju povlačenje europskih sredstava. Što brže dadeš sredstva krajnjem korisniku, dobivaš poticaj na plaću. Ako ne radiš dovoljno učinkovito, miču te. To je jasna politička volja. Međutim, mi to nemamo. Naši birokrati ne dobivaju jasan input u što da ulažu taj novac, pa uglavnom ne rade ništa. Najviše se plaše revizora iz Europske komisije. I zato smo imali tragične slučajeve da, recimo, neki poljoprivrednik gradi štalu u koju je po nacrtima trebao ugraditi prozor 60×80, ali si je on ugradio 120×35 i zbog toga mu odbiju isplatiti cijelu štalu, jer je kao bitno odstupio od projekta. Dakle, jedno iživljavanje domaćih birokrata koji nisu u stanju stati iza korisnika i preuzeti odgovornost. Ako si je čovjek ugradio dvoja vrata, a u projektu piše jedna, agencija za plaćanje treba stati iza njega. Ako Bruxelles prigovara, mi kao državna administracija stojimo iza toga. Tu političku odgovornost bi trebale preuzeti agencije za plaćanje, to jest njima nadređeno ministarstvo. Ministarstvo i Vlada bi trebali preuzeti odgovornost. Ako će trebati vraćati novac, hrvatska država će vratiti, a ne poljoprivrednik. Međutim, to je kod nas nemoguća misija i onda birokrati, da se zaštite od revizora iz Bruxellesa, gnjave krajnjeg korisnika, pa su ljudi demoralizirani – tačke papira moraš predati i onda te još gnjave! To je pokazatelj da u Hrvatskoj nema jasne političke volje. Da ona postoji te stvari bi se po ekspresnom postupku rješavale. Dok se ne promjeni politička paradigma u Hrvatskoj to se neće mijenjati.
Mi smo apsolutno smiješna zemlja u kojoj jedna vlada iz dana u dan masovno gubi potporu birača, a u isto vrijeme šef opozicije je najomraženija ličnost u zemlji. To je nevjerojatno. Opozicija i njihov lider bi, po svim očekivanjima, trebali biti najomiljeniji. To znači da su obje kompradorske pseudo-elite totalno izgubile povjerenje naroda, jer ljudi vide da oni niti znaju kud ih vode, niti zašto ih vode. Dakle, to je tragikomedija. I zadnji izbori u Sloveniji govore da se slična stvar događa i u regiji. Dolaze potpuno nove političke snage do izražaja i s njima nove paradigme razvoja. Klasični dvopartijski sustav se možda počeo urušavati. Općenito u svijetu treba potpuno nova socio-ekonomska paradigma doći do izražaja, što se možda ogleda u sektoru o kojem smo pričali, socijalnom poduzetništvu. Možda u budućnosti neka nova vlast bude imala suvislu razvojnu strategiju, pa bi se onda i politika i socijalno poduzetništvo na suvisao način povezali i radili zajednički na razvoju zemlje.
