Gospodine predsjedniče Gradskog vijeća, gospodine gradonačelniče, gospođe i gospodo članovi Gradskog vijeća i poglavarstva, dragi sugrađani.
Najljepše se zahvaljujem na Nagradi Grada Karlovca za 2013. godinu. Doživio sam ju kao iznenađenje. Dugo me nije bilo u ulici u kojoj sam rođen, u gimnaziji iz koje sam krenuo na svoj znanstveni put, u Svetom Trojstvu gdje sam kao mali dječak živio u jedinstvu s Apsolutom, na Dubovcu gdje leže oni bez kojih ne bih bio ono što sam postao. Brojne nesretne okolnosti grubo su me odvojile od tog središta mojih mnogobrojnih nadahnuća, uvijek iznenađujućih, koja su me i korigirala i poticala u mojim nastojanjima. Zato moja zahvalnost prema onima koji su procijenili da sam dostojan ovog visokog odličja neće biti ništa manja, ako kažem da ga doživljavam na oksimoronski način: sretan sam i istodobno nesretan, radostan i istodobno žalostan.
Radostan i sretan jer mi ovom nagradom posebno priznanje iskazuje grad koji je za mene bio prvi viši oblik ljudskog zajedništva (prvi oblik mog povijesnog života), odmah nakon obiteljskog i vjerskog podneblja. Na prvom koraku iz dječaštva u mladost, bio sam prisiljen suočiti se sa zagonetkom čovjekove egzistencije, s jedinstvom temeljnih kontradikcija koje razdiru čovjekovo biće, ali se zato jedino njemu otvara i nada u progres i vjera u život prožet mudrošću i smislom, vrijednošću i savršenstvom. Morao sam naći svoj put iz tih kontradikcija koje žive kao „identitet identiteta i neidentiteta“ (kako to definira Hegel), iz onog jedinstva u kojem se (moglo bi se reći) sjedinjuju Parmenidovo Isto/Jedno i Heraklitovo Kretanje/ Mnogo. Drugim riječima, a isto: izlaz iz jedinstva jednakosti i slobode (jednakosti i nejednakosti, neslobode i slobode), univerzalnosti i partikularnosti, apsolutnosti i relativnosti, objektivnosti (determinizma, „prirode“) i subjektivnosti (negacije, transcendiranja), vječnosti i trenutačnosti, Drugog i Mene. Osuvremenimo li Platonovu kategoriju thymosa (strast za priznanjem vlastite vrijednosti: ja u intersubjektivitetu), tada se jedinstvo kontradikcija otkriva kao sukob izothymije i megalothymije što ih možda najbolje predočuje suprotnost između Kristova „caritasa“ i Nietzscheove „volje za moć“: za Kristove sljedbenike Nietzscheov je nadčovjek antikrist, a za Nietzscheove sljedbenike Kristov je apostol antinadčovjek. Pitanja bez definitivnih odgovora, uvijek ista, uvijek zagonetna, „nerješiva“: kako je moguće biti jednak drugima kada me moja sloboda imperativno poziva da budem ono što jesam – posebnost, različitost sa svojim posebnim vrijednostima, s isključivo mojim Bogom? Kako je moguće biti slobodan i težiti apsolutnoj slobodi znajući da time negiram Boga pred kojim su svi ljudi isti, dakle, negiram univerzalni princip jednakosti koji nije ništa drugo nego naličje slobode?
Tu, uz Kupu i Koranu, u šančevima oko Zvijezde gdje su me jablanovi Tina Ujevića učili visinama, u školskim klupama koje sam 12 godina marljivo gulio obogativši se osnovnim znanjima, u teškim osamljenostima (za koje sam katkada mislio da će me uništiti), začela se moja duhovna pustolovina koja traje i danas, a kojom sam pokušavao (i pokušavam) otkriti/konstruirati glavne ontološke arhetipove (monizam, pluralizam, sinkretizam) koji se obnavljaju i obogaćuju u povijesnim (empirijskim) oblicima, ali su istodobno i duhovne strukture unutar kojih mislimo i stvaramo pa su zato postale i osnovom mog cjelokupnog humanističkog i književnopovijesnog istraživanja.
Žalostan i nesretan jer me bolest sprječava da ne mogu pred vama izgovoriti ovih nekoliko riječi koje – kao što vidite – nisu samo formalna i svečana zahvala za nešto neočekivano, nego gotovo intimna meditacija kojoj nisam mogao izbjeći jer bi to značilo bježati od onog osnovnog što je obilježilo moj život i moje lutanje: nejasno mi je zašto su me gotovo od djetinjstva mučila pitanja na koja nema odgovora. A kada se ipak usudim ići do dna i pokušavam obrazložiti odgovore kojima me je vodila moja misao, moje iskustvo, moje istraživanje (posebno na području književnosti), cjelokupnost mog duha, tada je za mene neobično važno (zapravo najvažnije) da vidim lice onoga kome govorim jer mi to lice donosi svoje odgovore koji su mi isto toliko važni koliko i odgovori do kojih sam sam došao. Jer: moji su odgovori samo poziv na dijalog – sva je moja intelektualnost, duhovnost izrasla iz principa dijaloga, iz riječi koja je i slušanje. Lice kojem se obraćam postaje gotovo vrednije/važnije od riječi što ih izgovaram (premda od njih ne odstupam lako, nego, eventualno, tek nakon dugog razmišljanja). Kako dakle da ne budem i žalostan i nesretan dok izgovaram ove riječi – sve ovo, ovu čudnu ili barem neobičnu zahvalu (koja bi svojim sadržajem mogla svakoga pa tako i mene dovesti do ruba stida) – a ne vidim vaša lica, vaše pokrete, vaša iznenađenja ili vašu smirenost, ne čujem vaše nijeme riječi koje govore iz vaših očiju, prema kojima nastojim uvijek biti neobično pažljiv jer znam da mi one donose nove spoznaje, nove potrese, nova bogatstva.
Dragi sugrađani, ne sudite prestrogo o ovom pismu, svatko nosi brojne slabosti u svom ruksaku što ga tegli na leđima do zadnjeg časa. Tako i ja. Puno vam hvala na ovoj lijepoj nagradi.
U Parizu, 2. srpnja 2014.
