Malo sam pisao o Srebrenici

Iz sata u sat žalost mi je dramatično punila dušu. Što u takvim situacijama činiti s njom? Žalost zbog Srebrenice nadkriljuje kismet. Ali žalost bi trebala biti učitelj mudrosti jer tuga je znanje – osluškivao sam nepristranu poruku iz dubina Byronovog poetskog vremena. Poziv na olako pisanje o Srebrenici dugo mi se činio kao zahtjev za njenim podvrgavanjem jeziku i sintaksi, refleksiji i egzegezi što ožalošćene odmiče od prirode ljudske empa­tije. Srebrenica zahtijeva više od pisma i pisanja, vapi za mnogo monumentalnijim gestama. Traži da iznova definiramo “ja identitet” i “mi identitet”, te doba i okruženje kakvom kao slobodni ljudi stvarno želimo pripadati.

Autor: Danko Plevnik

https://www.flickr.com/photos/martijnmunneke/

Malo sam pisao o Srebrenici. Neoprostivo malo. Jedan od razloga bio je i taj da bih, kako sam tada mislio, prebrzim očitovanjem izgledalo kao da se nastojim psihološki rasteretiti i razvodniti pijetet spomena i značenja Srebrenice te otvoriti put njenom pretvaranju u nešto s čime se treba što prije pomiriti. Kao da se radi o vijesti dana koju će sutrašnja vijest učiniti manje važnom pa je moramo odmah grčevito komentirati kako ne bi izgubila na relevantnosti svoje aktualnosti. Nipošto nisam želio postati toliko moderan da bih se uključio u medijsku spektakularizaciju tuđih stradanja i nesreća ili intelektualnu kapitalizaciju masovne patnje.

Drugi je razlog bio da nikako nisam mogao prihvatiti činjenicu o ne­stanku muškaraca ovog grada s najljepšim nazivom na svijetu pa sam ih, odgađanjem prihvaćanja te činjenice, u svojoj svijesti tako održavao još živima. Odbijala me svaka pomisao da nakon takvog zlodjela protiv čitavog čovječanstva, dakle i protiv mene, izvlačim za sebe bilo kakvu publicističku korist, da se nadmećem s događajem i analiziram ga u svojim personaliziranim kategorijama, što se tako često, svjesno ili nesvjesno, događa procesom pisanja. Niti da svoju moralnu energiju ulažem u estetizaciju sućutne patetike usmjerene na poboljšanje literarnosti sižea i prevage naracije nad brojnim implikacijama tog zlog čina.

Takvim sam se pristupom posve mirno složio s jednim od najsućutnijih europskih romanopisaca i novinara, Šveđaninom Stigom Dagermanom, kako našu potrebu za utjehom uistinu nije moguće zadovoljiti. Imao sam nelagodu i strepnju da bi moje ma koliko spontano i neposredovano očitovanje uvijek moglo zazvučati nedostatno i značiti zapravo samo ponovno oskvrnjivanje žrtava, odvlačenje pozornosti s njih na njihove nemilosrdne krvnike, sulude naredbodavce ili krvavu mašineriju povijesti. Na tuma­čenja, čuđenja i gnušanja. Opisivanje genocida u Srebrenici nadilazilo je metodologiju objektivnosti koju je postavio francuski književnik François Maspero: “Odbijam promatrati druge anđeoskim pogledom kojim ne promatram ni vlastitu zemlju. Takav pogled značio bi oblik prezira.” Ali, ali, bi li u ovom slučaju bio primjereniji ikoji drugi pogled na žrtve negoli anđeoski? A đavolski na njihove krvnike?

Jedino što mi se u času zbivanja ovog megaužasa činilo suvislim bilo je bez prestanka bjesniti na te bestijalne zločince jer, kako je te stvari postavljao književni urednik The New Republica Leon Wieseltier: “Rat protiv genocida se mora voditi bijesom jer je bijes ono što se bori. U svrhu zaustavljanja genocida, upotreba sile nije krajnje sredstvo: to je prvo sredstvo.” Ljutio sam se na morbidnu međunarodnu “protuzajednicu”, a ne zajednicu, te u mislima skrušeno stajao pred izmasakriranim i kriomice zakopanim, meni posve nepoznatim Bošnjacima, prema kojima sam ćutio iznenađujuću grižnju savjesti kao suvremenik tih monstruoznih događanja. To se više nije događalo u prošlosti i u Auschwitzu, već u sadašnjosti i u Srebrenici. Tim sam nečovječnim činom bio duboko postiđen i u svojoj ljudskoj biti i u svom političkom postojanju. Kako se to moglo dogoditi nakon toliko dugog zajedničkog života, nakon tolikih desetljeća provedenih u učenju o grozotama genocida u prvoj polovici 20. stoljeća i neprestanom javnom osuđivanju takvih pojava sumraka čovjeka?

Iz sata u sat žalost mi je dramatično punila dušu. Što u takvim situacijama činiti s njom? Žalost zbog Srebrenice nadkriljuje kismet. Ali žalost bi trebala biti učitelj mudrosti jer tuga je znanje – osluškivao sam nepristranu poruku iz dubina Byronovog poetskog vremena. Poziv na olako pisanje o Srebrenici dugo mi se činio kao zahtjev za njenim podvrgavanjem jeziku i sintaksi, refleksiji i egzegezi što ožalošćene odmiče od prirode ljudske empa­tije. Srebrenica zahtijeva više od pisma i pisanja, vapi za mnogo monumentalnijim gestama. Traži da iznova definiramo “ja identitet” i “mi identitet”, te doba i okruženje kakvom kao slobodni ljudi stvarno želimo pripadati.

Rat u Bosni i Hercegovini bio je Španjolski građanski rat za moj naraštaj intelektualaca. Svi koji smo u sebi nosili vokaciju i tradiciju javnog intelektualca, morali smo proklinjati Slobodana Miloševića i armadu njegovih, arendtovski rečeno, banalnih zločinaca. Dizali smo glas u domaćoj i inozemnoj javnosti protiv rata kao zagušljive metode unutarnje i vanjske podjele Bosne i Hercegovine, protivili se njenoj okupaciji, koja se tako olako varirala kao građanski, vjerski i stranački rat, zazivali intervenciju demokratskih država, sudjelovali na konferencijama, panelima i forumima, odupirali se indolentnom javnom mnijenju. Pitanje spasa Bosne bilo je pitanje spasa savjesti. Međutim, i tu je dolazilo do podjela na intelektualnoj fronti. Na probosanskoj strani nalazili su se Susan Sontag, Bernard-Henry Lévy, Czesłav Miłosz, Josif Brodski, Paul Garde, na provelikosrpskoj György Konrád, Jean Baudrillard, Peter Handke, Eduard Limonov, a kasnije tek retrospektivno i Harold Pinter, naslonjeni na tradiciju idealizacije Srbije Rebecce West. Taj geopolitički rat pratile su i narativne geopolitike.

Trebalo je iz dana u dan održavati “radikalnu volju”, posudimo ovom prigodom sintagmu etički velike američke intelektualke S. Sontag, kako bi se bez metodološki manipuliranih kompromisa suprotstavljali intelektualcima u svojoj, a posebice u srbijanskoj i bosanskosrpskoj sredini, koji su trganje Bosne i Hercegovine racionalizirali na jezivo maštovite, ali uvijek cinične načine: kao fantaziju o panislamskoj “zelenoj transverzali” od Prištine do Velike Kladuše, koja će ugroziti svjetski i regionalni poredak, sprečavanje obnove velike Turske, otpor prema planu doseljavanja Bošnjaka iz Turske, zaustavljanje pripajanja Sandžaka Bosni i Hercegovini, osvetu za otomansko pretvaranje Srba u muslimane, pravedniji završetak Prvog i Drugog svjetskog rata, danak sudaru civilizacija te nizom sličnih besmislenih teorija kojima se najprije opravdavalo programirano etničko čišćenje, a potom i neshvatljivi androcid u Srebrenici.

Mi koji u tom ratu osim svog, nadamo se, diskurzivnoga poštenja i moralne odvažnosti, nismo imali “psa u tuči”, čak i kada su nam ga kao Hrvatima mimo naše volje nametali, osjećali smo međusobnu spoznajnu solidarnost. To sam doživio na Dan neovisnosti SAD-a, 4. srpnja 1992., kada sam u američkoj rezidenciji razgovarao sa S. Sontag koja se spremala na put u Sarajevo jer je Bosna počela gorjeti, plima zločina rasla je iz mjeseca u mjesec: masakr stotina i stotina ljudi u travnju u Zvorniku, opsada Sarajeva u svibnju… S velikom gustom crnom kosom, prošaranom srebrnim pramenovima, koja je izgledala kao zastava naše zajedničke duhovne neovisnosti, doimala se blaženom misionarkom univerzalne humanosti, odlučna da se probije u Sarajevo pod svaku cijenu i da komercijalno foku­siranom svijetu pruži svoju interpretaciju smrtonosne bosanske stvarnosti.

Kao što je S. Sontag 1993. teško ušla u Sarajevo, još je teže bilo iz njega izaći. To je uspjelo beskrajno tužnom Ivanu Lovrenoviću s crnim šeširom i nepokolebljivo raspoloženom Dževadu Karahasanu s crvenom maramom oko vrata s kojima sam se našao na Frankfurtskom sajmu knjiga i nastupio na okruglom stolu Frankfurter Rundshaua. Od njih sam iz prve ruke čuo o zbilji Sarajeva pretvorenog u Varšavski geto bombardiranog ne samo granatama iz okolnih brda, već i revizionističkom propagandom neke nama dotad nepoznate, odjednom posve drugačije, proklinjane prošlosti u kojoj su se bosanskohercegovački narodi morali na silu voljeti, a tek se sada mogu slobodno i pobjednički mrziti.

Gotovo dvije godine nakon susreta sa S. Sontag, u Zagrebu sam 7. lipnja 1994. predstavio knjigu Roya Gutmana “Svjedok genocida” (“A Witness to Genocide”), u kojoj su navedena zlodjela eliminacionizma Bošnjaka i Hrvata u Omarskoj, Manjači i desecima logora kojima su upravljali bosanski Srbi. Gutman je otišao korak dalje od dotadašnje militantne, ali ipak uglavnom akademske i vrijednosne rasprave među pro i contra intelektualcima. On je o genocidu izvještavao s lica mjesta, zapravo, prvi je i upotrijebio riječ genocid da bi opisao ove ratne događaje, što je tada bilo ravno čudu jer je bilo nemoguće ući u te kazamate, prisiljavajući najvažnije televizijske mreže i agencije da probiju embargo diplomatske šutnje o ovim skrivanim događajima. Dotad se Bushova, a kasnije i Clintonova, administracija, unatoč izvještajima CIA-e, pravila da ništa ne zna o srpskim logorima smrti i “strateškim silovanjima”. Govorilo se kako su koncentracijski logori fama smišljena za demonizaciju bosanskih Srba, samo da bi se učvrstio alibi za nedjelovanje onih međunarodnih faktora koji su itekako mogli djelovati.

Neću nikada zaboraviti noć u kojoj su, pedesetak metara od mog stana, u Karlovcu, koji je tada bio pod čestim uzbunama i granatiranjima, u autobusima, pristizali sablasno mršavi i iscrpljeni zatočenici Manjače, koje je nakratko posjetio Richard Holbrooke. Pitanja su mi se zadihano rojila u glavi. Ima li kraja toj tragediji iskorjenjivanja Bošnjaka? Je li to vrhunac njihova maltretiranja? Vjerovali smo, zbog vjere u dobrotu, da smo već sve vidjeli i predvidjeli i da većeg zla više ne može biti. Međunarodni su reflektori napokon bili upereni u Bosnu i Hercegovinu, njena podjela postala je stvar moćnih međunarodnih djelitelja. Slike ogoljelih zarobljeničkih kostura i njihova svjedočenja obišla su svijet. Hoće li Europa koncem 20. stoljeća i nakon njih dozvoljavati nove fašističke scene? Hoće, i to još gore.

Cilj vjekovne velikosrpske politike bio je prelazak Drine i ovladavanje Podrinjem. Milošević je u sprezi sa svojim tajnim službama i eksponentima Karadžićem i Mladićem nastavio s istjerivanjem Bošnjaka iz tog područja. Takozvanom svijetu bilo je svejedno tjeraju li se Bošnjaci iz Bosanske Krajine, Posavine, Hercegovine ili Podrinja, samo da se ta stvar već jednom završi. Kolone izbjeglica, oblaci jauka i kiša suza izgledali su mu isto. Ono što nije dozvolio Chruchill, nakon četničkog masakra muslimana 1943. u Višegradu, a što ga je definitivno odvojilo od podržavanja Draže Mihailovića, dozvoljavali su tadašnji europski lideri nedorasli tom pomračenom umu i vremenu. Chamberlainsko popuštanje i geopolitičke koncesije Miloševiću hrabrile su njegove horde zla da nastave s ubijanjem i protjerivanjem Bošnjaka. Ovisni su intelektualci u svjetskim prijestolnicama sve to iznova stereotipno tumačili zakonitostima balkanskoga podneblja: tako je tu tobože bilo uvijek, tako će uvijek biti, podržavajući tako teror predrasuda Zapada o Istoku.

Na red za pretvaranje bošnjačkoga Podrinja u velikosrpsko Podrinje došla je UN-ova zaštićena zona – Srebrenica. Masovni ubojica Ratko Mladić upao je 11. srpnja 1995. u tu zonu i pred očima UN-a oteo dječake, odrasle i starije muškarce, ubrzo započevši s njihovom likvidacijom. Njegove postrojbe su pobile oko 8000 ljudi. Time je počela čitava serija izdaje Srebrenice. Prvo ju je, ako je vjerovati Carlu Bildtu, izdala 28. divizija Armije BiH kojoj je iz Sarajeva naređeno da, nakon što je vojska Republike Srpske otpočela napadati Srebrenicu, odustane od njene obrane, izvuče prema Tuzli i pridruži Drugom korpusu. Drugu izdaju Srebrenice počinili su nizozemski vojnici UN-a na terenu (Potočari) koji su je bili dužni štititi. Treću je izdaju Srebrenice, prema tadašnjem francuskom premijeru Alainu Juppéu, počinila nizozemska Vlada pošto su dva zrakoplova F-16 ispustila četiri bombe na oklopnu kolonu vojske bosanskih Srba već tog 11. srpnja 1995., međutim, ona je spriječila moguću zračnu operaciju širih razmjera.

Četvrtu izdaju Srebrenice počinio je vrh UN-a i odgovorni za njegovo djelovanje u Bosni i Hercegovini – japanski diplomat Yasushi Akashi i francuski general Bernard Janvier odbivši zahtjev da se žurno bombardira Mladićeva soldateska. Tko će je zaustaviti? Hoće li tko platiti račun za Srebrenicu? Neće jer Milošević još nije ostvario svoje strateške ciljeve. Međunarodna zajednica drži ruku na očima dok se 25. srpnja 1995. iz Žepe, također UN-ove zaštićene zone, istjeruje preostalo bošnjačko stanovništvo. Mladić je već pred Bihaćem. I tek radi sprečavanja zauzimanja Bihaća, a ne radi Srebrenice, što je peta izdaja Srebrenice, SAD i NATO, uz pomoć Hrvatske vojske i Armije BiH odlučuju njegovim zvjerstvima stati na kraj. Poraz vojske bosanskih Srba otvara put za Dayton, gdje je Srebrenica izdana i šesti put, budući da je dana Republici Srpskoj. Srebrenica je postala svršeni čin visokog međunarodnog cjenkanja, budući da demokratsko odlučivanje živih i mrtvih Srebreničana uopće nije dolazilo u obzir.

Sedmu je izdaju poslije srebreničkog masakra počinio bivši supredsjedatelj Mirovne konferencije za Jugoslaviju, političar i pjesnik David Owen, kada je u svojoj knjizi “Balkanska odiseja” (Balkan Odyssey) izrazio sumnju da se bez međunarodnog suda za ratne zločine ne može utvrditi “je li nakon pada Srebrenice došlo do stravičnog masakra nad muslimanskim stanovništvom”. Takvu metodološku distancu mogao je imati neki salonski teoretičar prava, ali ne i osoba koja je posredovala u planovima za podjelu Bosne i Hercegovine i imala uvid u podatke britanske obavještajne zajednice. To je u svojoj knjizi “Misija mir” (Uppdrag fred) potvrdio njegov nasljednik na mjestu mirovnog posrednika švedski diplomat Carl Bildt, koji je u vrijeme masovnih pokolja Srebreničana ručao s Miloševićem i imao informacije o masakrima, a ipak slušao njegova opravdanja “da je sve bilo isprovocirano stalnim muslimanskim napadima iz enklave, što je bilo očigledno nepoštivanje dogovora o demilitarizaciji iz 1993. g. Jednog dana ćemo, valjda, saznati šta je Milošević znao.” Kao da bi ta spoznaja mogla ekskulpirati saznanja tadašnjih pregovarača o pokolju Srebreničana i njihovom naporu za njegovom marginalizacijom.

Cilj rata nije bio uvođenje demokracije u jedno multinacionalno i multikonfesionalno društvo, nego jednonacionalno prekrajanje zemljovida. Osma izdaja Srebrenice ogledala se u presudi Okružnog suda u Haagu koji je presudio protiv udruženja “Žene Srebrenice” u korist nizozemske vlade, koju nije bio ocijenio odgovornom za ponašanje njenih vojnika u sklopu UN-a zbog nesprečavanja srebreničkog masakra.

Rat u Bosni i Hercegovini počeo je kao sukob niskog intenziteta (low intensity conflict) kako bi se okupirano stanovništvo postepeno uvodilo u pasivno prihvaćanje zločina rata. Tako promišljeno pravljena su i zlodjela. Svakim danom ih je bilo sve više i u sve stravičnijem obliku. Godine su prolazile, crne vijesti gomilale i umjesto krešenda sveopćeg, globalnog prosvjeda protiv Miloševićevog ratnog terora, doživljavao se licemjerni zamor Bosnom i Hercegovinom.

Međutim, dok su informacije o etničkom čišćenju dolazile u vidu članaka i fotografija, što su pratile zabrinute tvrdnje jedne strane i besramna opovrgavanja druge strane, priprema pokolja u Srebrenici odvijala se uživo, pred kamerama i tu se više nije moglo pribjegavati lažnim dilemama i umjetnim kontroverzijama. Bilo je nepodnošljivo gledati i slušati Mladića kako govori da se okupljenim civilima neće dogoditi ništa, a potom kako sve one koji mu nisu povjerovali njegovi zločinci vabe iz šuma, onako kako se dozivaju odbjegle domaće životinje, ne bi li ih priveli “konačnom rješenju”. Mi koji smo to preko malih ekrana vidjeli i čuli, bili smo u stanju etičkog šoka i mučne bespomoćnosti. Što se dogodilo s determinizmom globalizacije, europske integracije i vrijednosne međuovisnosti? Gdje su nestali ti veliki pojmovi suvremenog svijeta, ostavljajući Srebreničane kao olovne civile genocidnim egzekutorima?

Poslije Srebrenice mnogo je jasnija Hegelova ocjena da su povijest napravili zli ljudi. Pojam zlih ljudi, nakon “nestanka” tisuća i tisuća Srebreničana, čije su masovne grobnice otkrivali američki špijunski avioni, trebao bi se proširiti i na sve one koji su ga svojom preglasnom šutnjom i zločinom nečinjenja omogućili. Tehnologija se i ovoga puta nije koristila za munjevito sprječavanje genocida, nego za prisluškivanje razgovora Miloševića i Karadžića i traganje za na brzinu zatrpavanim, otkopavanim i preseljavanim žrtvama genocida. Masovne ubojice su izvršavale dotad neviđeni zločin serijsko ubijanje i potom kidnapiranje ubijenih.

Ako već nismo mogli pomoći Srebreničanima ni trenutačnom fizičkom prisutnošću ni naknadnim moralnim gnušanjem, pokušali smo pomoći samima sebi paradoksom razumijevanja nečega što se nikako ne može i ne smije razumjeti, pošto razumijevanje na jedan rezignirani način zna odvesti u svestrano kukavičko opravdavanje. Čitali smo s osjećajem osobne krivice sve što se odnosilo na Srebrenicu, počevši od David Rohdeove knjige “Zaštićena zona: Najgori masakr u Europi od Drugog svjetskog rata” (“A Safe Area: Europe’s Worst Massacre Since the Second World War”), a potom do dana današnjeg prelazili na izazove poimanja genocida uopće: od knjige Petera Longericha “Nepisani poredak” (“The Unwritten Order”) pa do knjige “Gore od rata” (“Worse Than War”) Daniela Jonaha Goldhagena.

Pazili smo da zbog osvetničkih osjećanja u svim tim analizama ne postanemo slijepi prema Srbima kao narodu jer, kako je upozoravao Martin Luther King, mlađi: “Oko za oko ostavlja svakoga slijepim.” Nije narodnost ono što uzrokuje zločin, u likvidaciji Srebreničana sudjelovali su i pripadnici drugih naroda poput osuđenog Hrvata Dražena Erdemovića i nedavno uhićenoga Slovenca Franca Kosa.

Da bih izbjegao tako podatne emocionalne generalizacije o narodima-zločincima, misaono sam si pomagao kroz nepristrano gledanje jednog od najvećih mislilaca 20. stoljeća Richarda Rortyja koji je u knjizi simboličko optimističnog naslova “Istina i napredak” (“Truth and Progress”) demonstrirao tu našu panhumanističku težnju za saniranjem svih bosanskih muka. I on je pratio događaje putem medija i novinarskih izvještaja s terena. Interpretirajući članak Davida Rieffa “Pismo iz Bosne”, objavljenog u New Yorkeru 23. studenog 1992., zaključio je da je iz tog teksta vidljivo kako bosanski Srbi sebe ne doživljavaju ubojicama i silovateljima koji krše ljudska prava, budući da to ne čine svojim ljudima, nego muslimanima koje ne drže ljudima već pseudoljudima. Srbi su se, pisao je Rorty, ponašali poput Thomasa Jeffersona i nisu kršili ljudska prava muslimana pošto ih nisu smatrali ljudima, jednako kao što ni Jefferson u Afroamerikancima nije vidio ljude i nije mislio da krši njihova ljudska prava.

Iako se u gotovo svima narodima mogu pronaći primjeri takvog omalovažavanja drugačijih ljudi, Rorty nas je upozoravao na nacističke temelje suvremenog genocida: “Mi ovdje u sigurnim, bogatim demokracijama osjećamo prema srpskim mučiteljima i silovateljima ono što oni osjećaju prema svojim muslimanskim žrtvama: sličniji su životinjama od nas. Ali mi ne činimo ništa da pomognemo muslimanskim ženama koje se siluju na redaljku ili muslimanskim muškarcima koje se kastrira, kao što nismo činili ništa u 1930-im kada su se nacisti zabavljali mučenjem Židova.”

Nakon Srebrenice taj bi se nehumani začarani krug superiornih i inferiornih ljudskih prava trebao okončati. Jer, na kojoj točki zločina i nakon koliko Srebrenica bi se narod u Srbiji i Republici Srpskoj morao prestati izgovarati? Praviti nemuštim, neinformiranim i neodgovornim? Izigravati najelementarnije etičke principe prihvaćenjem zablude kako se vlastita čast brani smrću drugih? A ponos svoje nacije ogleda u vječnoj zaštiti “narodnih zločinaca”!?

Smije li biti kompromisa između istine i laži? I ne vodi li takav kompromis u ponavljanje zločina? Neovisni intelektualci svih nacionalnosti ne mogu si dozvoljavati moralnu paraliziranost i vakuumirani relativizam, već su dužni tražiti pravdu za žrtve i aktivno govoriti o prošlosti. Zahvaljujući takvim istinoljubivim slobodoumnicima, ali i brojnim udrugama u regiji i čitavom svijetu, koje su nastajale na potrebi za napretkom istine, Srebrenica se nakon umorstva opet počela potvrđivati. Tako se izdaje i potvrde Srebrenice nastavljaju, preklapaju, dostižu.

Glavni tajnik UN-a Kofi Annan počinio je prvu potvrdu Srebrenice, potaknuvši istragu koja je pokazala međunarodnu odgovornost zbog genocida u Srebrenici. Drugu potvrdu Srebrenice dao je francuski parlament. Treću potvrdu Srebrenice polučila je nizozemska vlada koja je zbog Srebrenice dala ostavku. Četvrtu potvrdu Srebrenice podarilo je suđenje Radovanu Karadžiću. Petu potvrdu Srebrenice donio je Međunarodni sud pravde u Haagu presudom da se u Srebrenici dogodio genocid. Šestu potvrdu Srebrenice predstavlja Deklaracija o zločinu u Srebrenici, teško, s obzirom na revizionističku ideologiju “okrivljavanja žrtve” (blaming the victim), koja je prevladavala u srbijanskom javnom mnijenju, ali pošteno izglasanu u Skupštini Srbije. Sedmu potvrdu Srebrenice donio je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) koji je na 35 godina osudio generala Radisava Krstića i nekolicinu drugih zločinaca, kao što su to učinili i čine sudovi u BiH, kojima se iz čitavog svijeta, od slučaja do slučaja, izručuju osumnjičenici za taj masakr, ali svoju kaznu još uvijek nije dobio i glavni krvnik Mladić koji taj sud proglašava sotonskim!

Osmu ili možda nultu, početnu, ali bez sumnje najvitalniju potvrdu Srebrenice već od 1995. neumorno manifestiraju blaženo mudre udovice Srebrenice, koje nikada nisu bile samo udovice svojih muževa, nego i udovice svog umrloga grada. One su te koje na vagi pravednosti presuđuju u korist konačne potvrde Srebrenice, pobjede istine nad laži, dobra nad zlom, ljubavi nad mržnjom.

One su Srebrenica koja se potvrđuje bivšim cjelovitim identitetom jer mu ne dopuštaju da izblijedi. Utjelovljenje su prošlosti koja ne zaboravlja, obećanje smisla za svoje ugrabljene supruge i sinove te dostižne pravde jer ne žele da se smrt njihovih najbližih sakralizira, zauvijek pretvori u mramor i odvoji od njihovih svakodnevnih života, zato i ne traže da se Mladiću i njegovim još neprocesuiranim ubojicama oduzmu oči, nego da se u njih vrati vid i svijest o njihovom zločinu. Do tada će samo tiho ponavljati za Pascalom: “Mi ne živimo, mi se samo nadamo da živimo“.

republika3

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije