Nažalost, Karlovac nije država za sebe, pa da si skroji vlastite zakone i vlastiti politički sustav, nego, eto, ovisimo o nekakvom Hrvatskom saboru i zakonima koje oni tamo usvoje. Ipak ne treba očajavati jer je na našim područjima – kako god ih nazvali – uobičajeno da se netko spoji, pa secesionira, pa da se premještaju narodi lijevo-desno, stvaraju jedni, negiraju drugi i slično. Stoga samo treba čekati priliku da se Karlovac i Karlovačka županija osamostale i proglase – kraljevinom. Možda bi to bio najbolji oblik vladavine. Kako bi na čelu te snažne ne-parlamentarne monarhije bio snažan kraljević Marko, najbolje da se ta nova država nazove Kraljevina Markoko.
Čak je i jedinom političkom komentatoru u Karlovcu Tihomiru Ivki to „manje odiozno“ od biranja „pokvarenih i netalentiranih“ političara svake četiri godine, kako je napisao na Kaportalu tematizirajući izvjesnu prodaju Karlovačke banke vlasnicima tvornice oružja HS produkt. Moćnim lokalnim političarima unazad 20 godina “Karlovačka banka služila je kao bankomat”, s obitelji Šola smo “popili gorku pilulu”, ali eto sada “dolaze bolji dani” jer Marko Vuković i njegov partner Ivan Žabčić, koji će uskoro kupiti tu banku, eto, nisu “tipični tajkuni”, ali da ne bude zabune “nisu niti anđeli” s obzirom da i dalje nad glavom imaju optužnicu, ali “bez ironije”, napominje Ivka, „neka institucije odrade svoj posao“. Plaće radnika HS-a bile su „prilično jadne“, no to se promijenilo na bolje, i to „drastično“. Bilo je tu i „tipičnog novobogataškog kiča“, raznih drugih priča, ali to „treba pripisati karlovačkom jalu“. Jer Vuković i Žabčić nisu kao većina tajkuna od nečeg napravili ništa, nego od ničeg napravili nešto. Američki dolari su se u Karlovac počeli „slijevati u potocima“. Oni nisu dobit ulagali u rastrošnost, nego u spas Kabe i ne treba im ne vjerovati da to ne čine isključivo iz lokalpatriotskih razloga, pogotovo nakon što ju je Grad Karlovac ostavio na cjedilu otvaranjem računa u Privrednoj banci Zagreb. I tako dalje i tako bliže da bi se naslutilo kako bi se moglo dogoditi da se više ništa neće moći dogoditi u Karlovcu bez Vukovića i Žabčića, ustanovilo da bi to moglo dovesti do prevelike koncentracije moći, ali kako se pomisao o „diktatoru/vlasniku Karlovca“, nakon iskustva s „pokvarenim i netalentiranim političarima“, čini manje odioznim od „mazohističkog fingiranja demokracije izlaženjem svake četiri godine na izbore i biranjem nekog slatkorječivog stranačkog mediokriteta koji će se u mandatu požuriti da prije svega opskrbi sebe i svoje“.
Banka je prodana i sad smo korak bliže ne samo ekonomskoj stabilnosti, nego i političkoj stabilnosti. Zašto Karlovac ne bi bio palanka ugodnog življenja kao što je to – recimo – Jagodina, bez zamjerke. Cijena slobode kritike nikad nije bila niža, čak i u naprednim građanskim krugovima. Kako je lako smetnuti s uma da nije samo kapital pokretao svijet, nego i kritika, pa i društveni sukobi ili klasna borba, koja je također utemeljena u kritici. Ne radi se tu o naivnosti, nego je upravo iluzorno smatrati suprotno. Što vrijedi za svijet valjda vrijedi i za našu žabariju. Umrtvljena javnost, propali mediji i gazda koji doslovno kupuje grad ne čini jednu zajednicu perspektivnom.
Nije li dosta što nam politička scena ne nudi perspektive, nego minimum političke forme? Sad bismo uz vlast birokracije po inerciji, jer gradonačelnik ne vodi grad, to radi uprava, trebali u jednom poduzetniku trebali vidjeti spas. Pa nije Karlovac jedini grad koji je odlučio sve žetone uložiti na jednu kartu, kao što se sada radi s HS produktom i kapitalom koji predstavlja ta tvornica oružja. Zahvaljujući američkom redatelju Michaelu Mooreu, slučaj Flinta u američkoj saveznoj državi Mičigen je postao svjetski poznat primjer koji opominje što se dogodi kad se takva hazardna strategija prihvati. Već krajem 1980-ih godina Moore opisuje kako je njegov rodni grad prošao u par desetljeća put od najperspektivnijeg do najdepresivnijeg grada u Sjedinjenim Državama. Dok je General Motors radio punom parom, građani Flinta su u počast te korporacije održavali mimohode i živjeli ugodnim malograđanskim životom srednje klase. No, kada je zbog okolnosti otvorenog svjetskog tržišta uprava GM-a odlučila preseliti pogone iz Flinta u Meksiko, grad koji je udaljen od Detroita kao Karlovac od Zagreba, je tresnuo na tlo toliko jako da se nikada nije oporavio i danas slovi za uništen grad, jedan od najuništenijih. Flint je danas u SAD-u sinonim za urban decay iliti gradsko raspadanje, truljenje.
Za sada se ne čini da će vlasnici HS-a negdje drugdje preseliti svoju tvornicu, međutim ne može nitko garantirati da tako neće biti, pa ni oni. Lokalpatriotizam o kojem zbore ima svoje granice, a te granice postavlja sam kapital. Što je Karlovac učinio i što čini da bi smanjio utjecaj jednog kapitala na čitavu zajednicu? Što gradonačelnik Damir Jelić, osim što pogoduje HS produktu da bi ih zadržao u Karlovcu, i osim što gradskim ili nečijim privatnim novcem kupuje nagrade po regiji, čini da bi jamčio da Karlovac ne postane hrvatski Flint? Ne čini ništa jer ga nitko na to ne sili, jer oporba i javnost gotovo da i ne postoje. Samozadovoljstvo i filozofija netalasanja, odnosno odabir linije manjeg otpora održavaju nas na razini koju simbolizira spomenik žabi u središtu grada – malograđanskog fetišiziranja postojećeg stanja i postojećih odnosa radi zadržavanja dosegnute ugode. Institucionalni garant takvog stanja je već spomenuta birokracija koja održavanjem hladnog pogona zadovoljava za sada kritičan sloj zadovoljnih time, posebice se to odnosi na uhljebljene u gradskom sustavu. Izostankom ulaganja ne osigurava se ograničenje nečije političke i društvene svemoći, a niti se razvija gospodarstvo, čime bi se stvorili uvjeti za kvalitetniji život. Svijet tvitera i skajpa više ne podnosi ustajale močvare, nego stalnu aktivnost i inovativnost, što su vlasnici HS-a u svom fahu vrlo dobro naučili. Isto vrijedi i za zajednice. Kad će to politika naučiti?
