Na današnje opće mjesto, a u 18. stoljeću dobronamjeran Voltaireov savjet da se ne treba baviti politikom, odnosno javnim poslovima, nego obrađivati vrt, Goran Radman se ponovno oglušio, pa je u studenom 2012. godine počeo obnašati funkciju glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije i postao jedna od najkritiziranijih javnih ličnosti u zemlji, možda i više od premijera Zorana Milanovića, usporedimo li učestalost pojavljivanja u javnosti, broj i žestinu kritika. Razlog je zasigurno i u tome što je funkcija prvog čovjeka HRT-a jedna od najodgovornijih u zemlji. Unatoč tome što smo predvidjeli sat razgovora, Radman je gotovo dva sata strpljivo slušao primjedbe i odgovarao na brojna pitanja Karlovčana, ponekad i po nekoliko puta. Ipak smo propustili, i to nam je Radman s pravom predbacio, napomenuti da je odrastao u Karlovcu. Prigovor je tim više na mjestu iz razloga što je vjerojatno ta činjenica umnogome uvjetovala odluku glavnog ravnatelja da se spremno, bez ikakvog nagovaranja, odazove pozivu i s Karlovčanima razgovara o stanju na HRT-u povodom najave ukidanja 11 dopisništava, među kojima i karlovačkog, što je tokom razgovora vođenog 22. siječnja 2014. godine višekratno demantirao da je odlučio i ponavljao da tek treba odlučiti što učiniti do kraja prvog mjeseca. Iznijet ćemo, možda i nekorektno prenoseći sadržaj neformalnog razgovora nakon intervjua, da se Radman prisjetio kako je na Korani, dnevnom boravku svih iz karlovačke četvrti Rakovac, ali i drugih Karlovčana, promatrao slikaricu i glumicu Jagodu Kaloper kako oslikava stari pontonski most za potrebe snimanja filma kultnog redatelja Sama Peckinpaha Željezni križ sa Jamesom Coburnom u glavnoj ulozi. To činimo kako bismo ispravili naš propust, ali i podsjetili na činjenicu da je legendarni film sniman u našem gradu, za što treba iskoristiti svaku priliku. Nismo u Polkaviewu mogli obuhvatiti sva važna pitanja vezana za HRT, ali iscrpan i i dalje neautoriziran je razgovor pred čitateljem koji je zainteresiran za problematiku javnog radija i javne televizije u Hrvatskoj. Kome nije do čitanja, preostaju mu video (na dnu) i tonski snimak.
Došli ste sa sastanka sa županima i gradonačelnicima iz mjesta u kojima ukidate dopisništva. Mogu podsjetiti, radi se o Karlovcu, Požegi, Novog Gradišci, Metkoviću, Slavonskom Brodu, Županji, Virovitici, Gospiću, Sisku, Krapini i Koprivnici. Dakle, zašto ukidate ta dopisništva, no prvo nas izvijestite kako je protekao taj sastanak. Počeli ste u 15 sati, a završili kada?
– Prva dobra vijest je da su vrata iza mojih leđa, da imam izbora, da stvar nije bezizgledna. Sastanak smo imali dugo i završio je tako da sam sjeo u automobil i došao u Karlovac, znači negdje oko 18.15 sati. Sastanak ocjenjujem korisnim i pozitivnim, iako je većina župana i gradonačelnika imala druge dojmove. No, imam svoje odgovornosti, oni svoje i nadam se da ćemo ih uspješno moći izvršavati u javnom interesu.
Je li na sastanku bilo riječi o tome da županije i gradovi sufinanciraju poslovanje dopisništva?
– Istina je da je to tako. Nemam još dokumente kojima bih to mogao potkrijepiti. Doista je bio slučaj da su nekada – davno već to više nije tako – lokalne sredine – u nekim slučajevima gradovi, a u nekima županije – sufinancirale ili u cijelosti financirale nabavku opreme, nekada sufinancirale ili davale povlastice za korištenje poslovnog ili nekog drugog prostora za naše urede. U tim sporazumima ne piše što smo sve morali njima dati zauzvrat – koliko scena, fotografija ili drugih priloga gradonačelnika, župana i drugih po njihovom zahtjevu. Sve ćemo te stvari morati pojedinačno razmrsiti kada sjednemo za stol i porazgovaramo o svakom konkretnom slučaju, jer taj sastanak to nije mogao riješiti. Svaku našu lokaciju koju ste spomenuli, iako ne znam koji dokument čitate…
Svoje bilješke.
– …kruže razni. HRT nema namjeru niti očekuje da ćemo u rješavanje ovog problema tražiti bilo kakvu vrstu usluga tog tipa. Jednim dijelom je to zato što stvarno vjerujemo da to ne treba, da možemo i moramo sami rješavati te stvari, a drugim zato što to doista jest europska norma da javni medij mora u potpunosti biti neovisan. Da bi zadržao svoju neovisnost i nepristranost, ne smije ulaziti u bilo kakve aranžmane koji bi ga mogli stajati tog dostojanstva i tog autoriteta nepristranog rada. Svako subvencioniranje onoga što Europska unija smatra da je državna potpora – a mi se financiramo iz državne potpore – podliježe striktnim regulama Europske komisije. Pravne financijske i svake druge negativne posljedice pokušat ćemo izbjeći kada budemo razgovarali o nastavku naše suradnje.
Koji je onda zaključak? U potpunosti je odbačena mogućnost sufinanciranja hladnog pogona?
– To nisam tražio, iako su župani ponudili mogućnost da nam pomognu u rješavanju naših materijalnih, tehnoloških i infrastrukturnih zahtjeva. Dao sam im do znanja da su naša očekivanja da mi te situacije moramo prije svega sami riješiti, a da ćemo eventualne okolnosti pojedinačne razmotriti sa svima njima, ovisno o situaciji na terenu. Dakle, u slučaju Karlovca smo se dogovorili da ćemo imati poseban sastanak na kojem ćemo raspraviti način rješavanja pitanja našeg dopisništva u Karlovcu imajući u vidu stvorene obveze od ranije, odnose u koje smo ušli i načine na koje mi vidimo to rješenje.
Davor Petračić: Znadete li koliko Karlovac ima stanovnika?
– Oko 70-80.000.
Davor Petračić: Oko 50.000. Koliko je prosječno članova obitelji? Oko tri.
– To je hrvatski prosjek.
Davor Petračić: To znači da imate 16.000 pretplatnika. Visina pretplate je 80 kuna. Godišnje dobivate 1,300.000 kuna od Karlovčana.
– Kako znate da svi plaćaju?
Davor Petračić: Ja plaćam, a vi dobivate 1,300.000 kuna od Karlovčana. Kako s tim novcem ne možete zadržati svoje dopisništvo?
– I dalje nismo utvrdili da je Vaša informacija da mi nešto zatvaramo i prestajemo raditi u Karlovcu vjerodostojna. Baratate s neautoriziranom i neprofesionalnom informacijom. Nadam se da ćemo imati prilike to pojasniti.
Odlučili ste zatvoriti dopisništvo?
– Nismo ništa odlučili. Imamo namjeru odlučiti do kraja mjeseca.
A Vi ste bliži rješenju da se dopisništvo zatvori ili ostavi?
– I županima i gradonačelnicima sam rekao da je do njih došla ta informacija na način koji nije bio predviđen. Došla je iz konteksta zakonom definiranog postupka savjetovanja sa sindikatima HRT-a. Jedan nacrt dokumenta, koji je sastavni dio čitavnog niza dokumenata i planova vezanih uz restrukturiranje naših dopisništava protumačen izdvojeno iz konteksta. Netočna je informacija da nešto ukidamo ili da prestajemo raditi. Točna je informacija da restruktiriramo HRT i da ćemo restrukturirati naša dopisništva kao dio HRT-a s namjerom da smanjimo operativne troškove i povećamo efikasnost rada.
Koliki su troškovi u tih 11 dopisništava, i posebice u karlovačkom, i kolika je efikasnost rada, može li se to plastično dočarati?
– Nisam u prilici izvaditi dokument i dati te podatke, nisam siguran niti da bi bili sasvim korisni svima vama. Kolega je rekao da Karlovčani izdvajaju koliko…
Davor Petračić: …milijun i tristo tisuća kuna…
– Ovoga trenutka naši ukupni troškovi dopisništva u Karlovcu su veći od tih prihoda.
Josip Benčić: Saborski sam zastupnik i uputio sam Vam pismo, niste odgovorili, no bit će vremena. Odmah na početku smo počeli pričati o prihodima, rashodima, dobiti.
– Ja nisam.
Josip Benčić: Rekli ste da se po troškovi pristojbom koja se plati u Karlovcu ne mogu pokriti.
– Ne, nisam to rekao. Samo sam odgovarao kolegi na pitanje.
Josip Benčić: HTV nije komercijalna televizija. Ne može se sve svesti na prihode i rashode.
– Postoje li u Hrvatskoj zakoni koji reguliraju to ili je to Vaše mišljenje?
Josip Benčić: To je moje mišljenje. Kada sve svedete na koka-kola priču, morate razmišljati kakve prihode imate. Ne ostvarujete ga na komercijalnom tržištu, nego ga dobijete. Karlovac nešto daje i on za taj novac nešto očekuje.
Spominjalo se ukidanje tih 11 dopisništva i onda se postavilo logično pitanje po kojem kriteriju su se spomenula ta dopisništva?
– Da ste me to pitali, rado bih Vam odgovorio. Načelno sam rekao da je to vama nevjerodostojno prezentirano. HRT se mora restrukturirati, jer to piše u zakonima, u rokovima koji su određeni i na način određenim programom restrukturiranja kojeg je prihvatila Vlada u kolovozu 2013. Provodimo program restrukturiranja HRT-a, što u svojim segmentima dodiruje sva područja naših djelatnosti, uključujući i dopisništva.
Tamara Perković: Ako plan restrukturiranja ne znači zatvaranje, što bi onda ostalo od HRT-a u Karlovcu?
– Naše obveze prema javnosti, uključujući i karlovačku javnost, jest da ono što piše u Zakonu i ugovoru koji smo potpisali s Vladom RH do 2017. godine nastavimo izvršavati. Drugim riječima da sve ono što sada imate u programima Hrvatskog radija, Hrvatske televizije i putem naših novih medija nastavite i dalje neometano dobivati restrukturiranjem.
Tamara Perković: Što ostaje od Karlovca provedbom plana restrukturiranja?
– Vrlo hendikepirano razgovaramo. Pitate me nešto što nisam odlučio, pa Vam ne mogu odgovoriti. Rekao sam Vam što namjeravam raditi, a to je sve što smo do sada radili.
Tamara Perković: Koliko će kamera ostati?
– Ne znam zašto me to pitate. Tu je jedna stara 27 godina.
Tamara Perković: Zar to nije žalosno?
– Apsolutno žalosno. Užas. Četiri puta je amortizirana.
Tamara Perković: Znači, ne može ostati šest kamera, ako sada imate jednu staru 27 godina, nego može ostati nula ili jedna bolja?
– Možda će ostati i šest, ne znam. Ovisi o tome na koji način ćemo organizirati rad da i dalje možemo izvršavati sve svoje programske obveze.
Tamara Perković: Znači, ne znate kako ćete to napraviti?
– Znamo kako.
Tamara Perković: Ne znate koliko će ostati?
– Ne znamo kako ćemo to još rasporediti. To je predmet odluke koja se još treba donijeti.
Koje su alternative „u igri“? O čemu se razmišlja?
– Ušli smo u jako uzak razgovor. Neki su župani isto tražili da im objasnimo kako mislimo zadržati sve što sada radimo, ali na drugačiji način. Ne znam je li to baš predmet nekog javnog interesa, hoće li biti ova ili ona kamera, ovoliko ili onoliko ljudi. Mnogo je važnije znati hoćemo li biti u stanju obavljati ono što moramo obavljati i hoćemo li to činiti količinama i kvalitetom koja se od nas očekuje. To je logičan interes javnosti.
Mirko Lulić: Dosta smo nezadovoljni i dosadašnjim pokrivanjem karlovačkih tema i problematika. Preskinoć je, primjerice, bilo otvorenje Zilika, likovne kolonije koja 41 godinu okuplja važne hrvatske likovne umjetnike, a istodobno je bilo otvorenje izložbe Đure Sedera. To nije bila vijest niti u Vijestima iz kulture. Bi li to bila vijest da se taj događaj zbio u Zagrebu?
– Razumijem da ste stvorili očekivanje da je to važna tema koju treba medijski popratiti, pa imate dojam da je netko odlučio da je to nevažno. Ako pitate kolege što su taj dan sve morali raditi, što su sve morali ne-napraviti, jer ne mogu stići načinom na koji rade i opremom s kojom rade i kako su organizirani, njihov dojam nije te vrste. Postoji red prioriteta – nešto se mora, nešto, ako bi se moglo. Netko od urednika mora odlučivati na koje mjesto poslati ekipu. Kad imate ograničen broj ljudi i tehnologije koja vas poprilično sputava u procesu proizvodnje sadržaja, niste pretjerano fleksibilni. Ovaj kolega (kamerman s TV Četiri rijeke, op. a.) će, kad ovo sve završi, otići doma, sjesti i sam smontirati te poslati kome već treba, jer ima opremu koja mu to sve omogućava. Naše kolege sve što će snimiti moraju odnijeti u montažni stroj i tamo provesti sate ne bi li to izmontirali, pa poslati materijale… To je ozbiljan hendikep Hrvatske radiotelevizije kada govorimo o načinu kako pratimo zbivanja na terenu. Naša je obveza da to promijenimo, inače ćemo – kako se to lijepo kaže – propast.
Tanja Kuturovac: Taj dan smo bili u Ličkom Petrovom Selu gdje je Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić u suradnji s knjižnicom Unsko-sanskog kantona provedbu projekta financiranog iz europskih fondova vrijedan 100.000 eura – dva bibliobusa i prilog u središnjem dnevniku u pola osam.
– Dakle, netko je morao odlučiti je li važnije jedno ili drugo, jer ne može i jedno i drugo. Stoga kolege procjenjuju…
Snježana Kirinić: S obzirom da ukidate dopisništvo radi uštede, ne bi li bilo poštenije prvo se riješiti onih koji ne osuđuju zločinački režim NDH. Urednik TV kalendara Vladimir Brnardić 27. prosinca 2012. objavljuje prilog o Juri Francetiću kojeg naziva legendarnim borcem i time čini kazneno djelo po stavku 4., članak 325 Kaznenog zakona. Ima poslovica da se prvo počisti pred vlastitim pragom i da se tu radi ušteda, a ne ukidanjem dopisništva.
Čistite li od repa ili od glave?
– Čistim svugdje gdje je čišćenje moguće, dakle i od repa i od glave. To mi je posao, zakonski odgovaram za to. Shvatit ćete da je ovo što ste ustvrdili sporan moment. Točno je da kao glavni ravnatelj nemam zakonskih ingerencija uređivati program. Ne odlučujemo hoće li kolegica novinarka ići na jedno ili na drugo mjesto, to nisu moje ovlasti. Mogu intervenirati u program samo kad steknem uvid, odnosno dobijem dokaze da se radi nezakonito. U ovom konkretnom slučaju je pokrenut postupak protiv kolege da se utvrdi činjenično stanje. Kad se to dogodilo, kolega je bio na porodiljskom dopustu. Zakon ga je zaštitito. Dakle, nismo mogli doći do vjerodostojne izjave o njegovoj odgovornosti za takav previd, pa takav postupak nikad nije ni započeo…
Tko je to rekao u TV kalendaru? Netko je to napisao.
– Prije deset dana sam dao otkaz drugoj kolegici, koja radi u istoj redakciji, zbog nezakonitog rada, a na tu odluku sam dobio od prijetnji smrću do prijetnji masovnim demonstracijama braniteljskih udruga. Sve su te stvari dio našeg normalnog života. Dakle, kad postupam, moram postupiti zakonito i ne smijem činiti ništa što bi zakone dovelo u pitanje. Uvjeren sam da je odluka koju sam donio o otkazu zakonita, da je utemeljena na zakonskim propisima i propisima HRT-a, da se ne smije otuđivati njegova imovina, upotrebljavati u privatne svrhe niti raditi nešto bez odgovarajuće suglasnosti. Moguće je da će sud misliti drukčije, no nema drugo nego postupati po zakonu. Svejedno mi je je li kolegica radila na jednom ili na drugom mjestu, iako se sad tumači da umjesto kolege Brnardića ispašta kolegica u toj redakciji. Nema tu spojene točke. Radi se isključivo o zakonitom postupanju i da smo napravili ono što treba. Stoga, glava ili rep? I rep i glava. U 2013. smo smanjili broj zaposlenih za 87. Proveli smo javne natječaje za popunjavanje pedesetak takozvanih mandatnih radnih mjesta na koje smo zaposliti jedan broj onih izvan HRT-a, jer su bili s najboljim referencama. Mislim da je izvan HRT-a na ta radna mjesta stiglo oko 17 osoba. Plan po programu restrukturiranja je smanjiti broj zaposlenika za 600 do 700 osoba u naredne dvije godine, jer trenutačno trošimo više no što zaradimo. Da bismo opstali, moramo smanjiti troškove. Ne možemo si dozvoliti da dođemo u bankrot ili u nezakonitu situaciju, osim u slučaju da netko donese odluku da bitno povećamo javne prihode. Iznos pristojbe od 80 kuna doživljava se kao prihvatljiva granica troška za ono što se dobije. Taj odnos je fer. Moji izračun kaže da za 2,60 kuna dnevno hrvatskoj javnosti isporučujemo ukupno 17 24-satnih programskih sadržaja na četiri televizijska kanala, tri nacionalna i jednom međunarodnom radijskom kanalu, te na osam regionalnih, kao i na mnogim medijima koje možete pratiti od portala, teleteksta, mobilnih uređaja… Sve to stoji onoga koji plaća pristojbu 2,60 kuna dnevno.
Ivica Margarin: Devastacija karlovačkog medijskog prostora je započela prije tri do četiri godine ukidanjem Karlovačkog lista, smanjen je opseg izvještavanja za Jutarnji list, Večernji list je smanjen potpuno do kraja, Karlovački tjednik i Hrvatski radio Karlovac su na izdisaju, pa je ostao jedino HRT. Kad na Dugom otoku ili na Silbi ne mogu plaćati trajekt, država će subvencionirati linije za te otoke. Bilo bi korektno da HRT iznađe sredstva da dopisništvo ipak opstane.
– Ne restrukturiramo dopisništva samo zato što su troškovi veći od prihoda. Nama je troškovna situacija samo jedan razlog za to. Važnije je to što će HRT ove godine, nakon dugo, dugo godina, početi ulagati u opremu svoje tehnologije i načina rada i dokopati se prilike raditi sa suvremenom i tehnologijom koja sama po sebi određuje način rada. Zahvaljujući njoj ćemo biti u mogućnosti raditi isto, bolje ili više s drugačijom tehnologijom, a možda i s manjim brojem izvršitelja. Kod subvencioniranja je slična priča kao i s brodogradilištima, postoje europske norme kojih se moramo pridržavati. Javni prihod HRT-a koji se ubire po osnovi pristojbe smatra se državnom potporom. Vrlo je precizno regulirano na što se može odnositi, kome se može davati i što onaj koji koristi državnu potporu mora isporučiti kao vrijednost. Naš je hendikep višestruki. Nama javni prihodi ne pokrivaju javne rashode. Iz dijela komercijalnih prihoda nadoknađujemo dio naših troškova vezanih za izvršavanje javnih obveza. Da bismo samostalno mogli upravljati tom situacijom, moramo svoje javne troškove dovesti u okvir javnih prihoda. Ne možemo se služiti drugim prihodovanjem poput subvencioniranja, to ne bi bilo transparentno. Moramo pronaći način da sami riješimo taj problem, a da naše javne funkcije ne dovedemo u pitanje. To će biti profesionalno izazovno, to znaju kolege koje danas rade, ali znamo i svi drugi da bez modernizacije ne ide. Naš je hendikep taj što će nas drugi, posebice komercijalni mediji koji su daleko dinamičniji i koji rade na kvalitetnoj opremi, dovesti u do takozvanog grčkog pitanja: „Treba li nam uopće HRT?“.
Ako plan restrukturiranja ne uspije, bi li bilo pametno poput hard diska „formatirati“ HRT, kao što je učinjeno s javnom televizijom u Grčkoj, pa da krenemo ispočetka?
– Teško je pitanje. Ono sugerira da znaš što je bilo u Grčkoj, a nisam posve siguran da znaš. Takozvani grčki sindrom je odluka vlasti da ukine grčku televiziju s idejom da napravi drugu. Odluka je bitno osporena i od strane EU i od strane članica Europske radio-difuzne unije – među ostalima i mi – jer smatramo da javni medij mora biti neovisan o odlukama izvršne vlasti, drugim riječima Vlada ne bi smjela na takav način postupati prema javnom servisu sve dok taj javni servis odgovorno upravlja svojim javnim obvezama. U slučaju grčke televizije, to nije bilo tako. Ona je godinama proizvodila ogromne gubitke i taj račun naplaćivala od države. To je poslužilo kao osnova grčkoj vladi za tu mjeru, koja je bila vrlo sporna i vrlo šteta, unatoč tome što se mogla opravdati dugovima. Mi želimo upravo izbjeći tu situaciju, svojim dugovima upravljati sami, biti u stanju raditi svoj posao odgovorno prema javnosti, a pritom ne ovisiti niti o jednoj vlasti, niti o jednoj političkoj stranci i prema nikome pojedinačno, nego isključivo o svojoj profesionalnoj savjesti. Uvjet za to je da budemo neovisni, da sami upravljamo odgovorno onim što nam je stavljeno na raspolaganje.
Mihovil Stanišić: Što se tiče HRT-a, na području Karlovačke županije ostvaruje prihod veći od 30 milijuna kuna, a ranije je više izvještavao. Nije nam cilj ometati rekonstrukciju HRT-a. No, kad vidimo da sportski komentatori komentiraju iz čitavog svijeta sa sportskih događaja, a u drugim i bogatijim zemljama iz studija… Naša je želja da u karlovačkom dopisništvu rade Karlovčani, oni koji poznaju Karlovačku županiju, da mi kao građani dobivamo dostojnu uslugu.
– Sad ste sve rekli. To je i naše nastojanje, bez dileme. Meni se čini da je Vaša tvrdnja da smo smanjili obim proizvedenog programa u Karlovcu netočna.
Tanja Kuturovac: Ranije smo imali dvije kamere i dvije ekipe, dvostruko više zaposlenih.
– Opet je riječ o tehnološkom problemu.
Ivica Sertić: Dao bih primjedbu što HRT zadnji primjenjuje nova tehnološka dostignuća. Stara ekipa, koja je bila, htjela je zadržati tehnološki nivo, jer su se osjetili ugroženi novim tehnologijama. Kad primijetim da se vaš reporter javlja uživo, koristi link samo da bi se javio s pozicije, a prilog je napravljen ranije. Izmišljaju se poslovi koji nisu neophodni. Vaša ekipa pokušava oponašati rad komercijalnih televizija. Osnovni problem je što se nije ulazilo u nova tehnološka rješenja kad je to u svijetu već bilo normalno. Zašto nisu primijenjena, konkretno u Karlovcu koji sufinancira dopisništvo? Uštede su na krivom mjestu.
– HRT dugi niz godina nije bila u stanju kupovati tehnologiju i opremu i umjesto toga je proizvodila gubitke. Posljednjih godina HRT je stalno u gubitku, proizvodi minuse, stoji više no što uprihodi. Zašto se nije kupovala oprema koja je mogla pomoći da se promijeni način rada i anuliraju troškovi, pitate krivog čovjeka. Nisam bio tu i nisam imao priliku odlučivati. Prošle godine sam bio na Visu, došla je ekipa iz splitskog centra i kolege su s malo humora stavile na kameru naljepnicu na kojoj su napisali: „Ovu je kameru kupio Goran Radman“. Dakle, ta kamera je iz 1988. godine i i dalje je u funkciji. Doista se nije ulagalo. Sada smo za 2014. po prvi puta u prilici pokrenuti u značajan investicijski ciklus i krenuti s obnovom tehnologije. Za ovu godinu smo dali prioritete primijeniti sve potrebno za takozvanu mobilnu tehnologiju, a to se odnosi na način rada na terenu, izvještavanje i sve što se odnosi na terenski rad. Zamijenit ćemo praktički čitav tehnološki lanac u svim segmentima – od inozemnih dopisništava, manjih dopisništava, velikih dopisništava u Hrvatskoj i naših regionalnih centara, kojih je osam. Svi će oni biti predmetom restrukturiranja i do kraja godine će svi zahvaljujući promjeni tehnologije proći kroz taj proces. Drugi segment našeg rada ide u pravcu takozvane tapeless tehnologije. Ova kamera (HTV-ova op. a.) i dalje radi na kasete, dakle kolege snime, pa nose u uređaj koji mora čitati, presnimavati, poslati taj medij do onih koji će ga editirati, za razliku od ove kamere (kamera TV 4 rijeke, op. a.) koja je u cjelosti digitalna i gdje se može snimati i presnimavati u hodu i poslati prilog. Nadamo se da ćemo ulaganjem u tapeless tehnologiju promijeniti način rada u lancu od načina proizvodnje audio i video sadržaja do načina na koji ga upućujemo korisnicima u program. Te će dvije investicije stubokom promijeniti način rada i dodirnuti brojne kolege koji su vezani za zastarjelu tehnologiju. Moramo reinterpretirati tu situaciju – nove tehnologije za novi tip rada, nova znanja i vještine koje ljudi moraju imati da bi radili i uskladiti broj zaposlenika s time. To je bolan i užasno neugodan proces za svakoga tko ga mora provoditi, ali radimo s očekivanjem i motivacijom da će nam svima biti nakon toga bolje. Odgovornost je onih koji donose odluke i koji će ih provoditi.
Najavljujete ulaganja, a u isto vrijeme dobit od 600.000 kuna, ako sam dobro zapisao…
– Za to ti i ja odemo na plac i nešto si kupimo…
Na plac u New York.
– Ne, naša dobit za prvih 11 mjeseci u 2013. iznosi 95 milijuna kuna. Godinu ranije smo završili s gubitkom od 30 milijuna kuna i u 2013. smo napravili značajan pomak u racionalizaciji i uštedama, a trebat ćemo dugo godina poslovati s dobitkom da isplatimo sve obveze koje HRT ima. To su kratkoročni i dugoročni krediti…
Porezni dug?
– Porezni dug smo velikim dijelom – ne u potpunosti – riješili nagodbom s Poreznom upravom i uspjeli tu priču privesti kraju tako da ga više nemamo. Taj dug od pola milijarde kuna, koji je prijetio ovrhom, uspjeli smo sanirati.
Kada je rasprava o HRT-u na sjednici Hrvatskog sabora?
– Mislim da je izvještaj o poslovanju HRT-a 70-i-neka točka dnevnog reda. Izvještaj o poslovanju nije bio razmatran u Hrvatskom saboru od 2011. godine. Za 2013. i dalje nije izrađen izvještaj.
U izvješću Nadzornog odbora spominje se, ako ne griješim, kako je nerazlučivo koliki su javni, a koliki komercijalni prihodi, jer ne postoji ta vrst knjigovostva koja to može utvrditi.
– Nije baš tako. HRT mora po normi zakona, a to je i europska norma, voditi dvojno računovodstvo. Mora precizno razdvajati javno od komercijalnog. To precizno razdvajanje nije sporno u sferi prihoda, točno znamo koliko uprihodimo po jednoj, a koliko po drugoj osnovi. Međutim, vrlo je složeno izračunati to kada je riječ o rashodima. Teško ih je razvrstati na javne i komercijalne, jer se vrlo često prepliću. Nama se u izvršavanju nekih javnih obveza pojavljuje komercijalni prihod ili komercijalni rashod zato što neka druga televizija želi od nas zatražiti tehničke usluge za nešto što radimo javno, pa netko treba izračunati koji je omjer javnog, a koji komercijalnog troška u njemu. Taj kompleksan izračun se radi već dvije i pol godine. Angažirani su konzultanti specijalisti za te vrste poslova i mi smo ga konačno s uspjehom završili u prosincu 2013. godine, usvojili smo metodologiju razdvajanja komercijalnih i javnih rashoda i ukupnog poslovanja. Upravo donosimo pravilnik o financijskom poslovanju HRT-a kojim to potvrđujemo i bit ćemo u stanju javnost i ostale izvještavati do u kunu na koji način vodimo to dvojno knjigovodstvo. Ono što nas je svih ovih godina spašavalo od mogućeg nesporazuma ili zakonske nesukladnosti jest činjenica da smo vrlo jednostavno mogli pokazati da su nam javni rashodi veći od javnih prihoda, odnosno da javnih prihodi nisu dostatni za naše javne rashode. To znači da su naši komercijalni prihodi korišteni za alimentiranje naših javnih rashoda. Zakonski problem bi bio da je obratno – kad bi došlo do zlorabe javnih prihoda u korist komercijalnih rashoda. To, srećom, nismo činili jer su te bilance bile tako posložene. To ne znači da će tako ostati, pa je zato ta metodologija jako važna da bi razdvojila te stvari. Inače, nama je javni prihod 94 posto ukupnog prihoda, a to znači da su naši komercijalni prihodi svega šest posto.
Požalili ste se 25. travnja na sjednici Programskog vijeća da 40 posto prihoda od pristojbe „prolazi“ kroz HRT, a 60 posto ostaje na raspolaganju.
– Imamo problem što je Zakonom o HRT-u, a i nekim drugim zakonskim odredbama u troškovima pristojbe sakriven čitav niz različitih subvencija koje je država odredila da će alimentirati na takav način, a koji nisu izravno ili ciljano korišteni za proizvodnju radijskog ili televizijskog programa. Dakle, od 80 kuna koji nam „plati“ obveznik plaćanja pristojbe, skoro 40 posto prolazi kroz naš račun prema nekim zakonom definiranim korisnicima koji s proizvodnjom radijskog ili televizijskog programa u neposrednom smislu nemaju ništa.
Tipa HAVC?
– Jedan od njih je Hrvatski audio-vizualni centar koji je godišnje pristojbom financiran s 18-20 milijuna kuna. Tim sredstvima su proizvedeni scenariji i uopće stvarani uvjeti za proizvodnju hrvatskog filma. HAVC nam je u tom smislu možda i najmanje sporan, jer indirektno, ako već ne direktno, HRT od HAVC-a ima koristi. Iako nemamo pravo te filmove koristiti izravno, nego ih kupujemo na tržištu kao i bilo koji drugi film, ulaganjem u proizvodnju tih filmova imamo koristi.
Međutim, postojali su problemi kod financiranja HAVC-a.
– Bili su problemi i nesporazumi, jer je zakon bio nedovoljno jasan i precizan, pa su se sporili HAVC i HRT na kojem zakonskom temelju se može definirati koja količina novca treba iz pristojbe odlaziti u HAVC.
Koliko je HRT dužan HAVC-u?
– Uspjeli smo 2013. godine sanirati neisplaćene obveze HRT-a prema HAVC-u za prethodne godine i stići izvršiti sve svoje obveze koje su bile predviđene u 2013. Još vrlo mali iznos dugujemo HAVC-u po osnovi prethodnih godina i time – ajmo reći – premoštavamo naše obveze, pa ćemo 2014. moći početi uredno izvršavati svoje obveze. Ali, na primjer, ako me već pitate, 32 milijuna kuna iz HRT-a svake godine odlazi u Fond za pluralizam medija. Iz tog fonda se financiraju male lokalne radijske i televizijske stanice, dakle naši izravni konkurenti – uvjetno rečeno – na tržištu. To je jedna skrivena subvencija koja s onima koji plaćaju radijsko-televizijsku pristojbu nema ništa. Dakle, oni za svoj novac očekuju dobiti radijski i televizijski sadržaj kojeg proizvodimo, ali taj ogroman novac odlazi poprilično netrasparentno u različite lokalne sredine. Mogu razumjeti da država želi subvencionirati radijsku i televizijsku lokalnu djelatnost, ali smatram da ovakav način nije najbolji. To se treba činiti transparentnije i drugim mehanizmima.
Da se vratimo na dopisništva, ali ne hrvatska, nego ona u Bosni i Hercegovini. Ukinuta su dopisništva u Mostaru i Sarajevu, a znamo da Hrvatska ima obvezu prema BiH i hrvatskom narodu u toj državi. Ne razumijem logiku zašto ukidati dopisništva tamo, a i dopisnika iz Beograda, kao što je u Novom listu upozorio Ladislav Tomičić. To nam je regija.
– Ista petlja o kojoj razgovaramo u slučaju Karlovca kao našeg dopisništva je u komunikaciji oko toga što se dogodilo u Bosni i Hercegovini. S izuzetkom Beograda, o kojem ne mogu ovoga trenutka govoriti, jer, koliko mi je poznato, nismo imali tamo dopisnika posljednje dvije ili tri godine, pa to nije bio predmet mog odlučivanja, pristupili smo formalnoj proceduri dokidanja dopisništava u Sarajevu i Mostaru u tom obliku i zamijenili smo ih dopisnicima. Na ta smo mjesta postavili naše dopisnike. HRT ima samo četiri lokacije u svijetu gdje drži dopisnike, a to su Bruxselles, Washington, Sarajevo i Mostar. Kolege koje su natječajem odabrani, taj posao nastavljaju raditi. Jedan od razloga ukidanja je i to što su ta dopisništva bila nelegalna.
Ivan Mužar: Znamo što znači restrukturiranje u Hrvatskoj: rezanje i otpuštanje. Program je loš. HRT ima svu silu novinara, ali jako malu zastupljenost istraživačkog novinarstva. Žalosno je da o slučajevima koji su otkrivani u Hrvatskoj čitam na portalima. Imam dojam da na HTV-u novinar može kopati do određene granice, a onda odozgo dolazi: „Stop“. BBC ima istraživačko novinarstvo, a i vrlo kvalitetan obrazovni program, koji je na HTV-u zanemaren. Prije deset godina je program bio kudikamo jači, puno bolji, dalo se pogledati nešto, danas manje-više neke njemačke serije ili slično. No, pitao bih je li istina da dopisništva u Bjelovaru i Šibeniku imaju više od 30, odnosno 20 zaposlenih? Karlovac je veći grad i ima pet zaposlenih.
– U redu je kad tako gledate, mada se s nekim Vašim konstatacijama ne mogu složiti. Kad bih čuo da odnekud izvan HRT-a dolazi neki nalog da se nešto ne radi, smatrao bih da to HRT ne smije na bilo koji način prihvatiti. Moguće je da postoji element autocenzure. Postoji spona između novinara i političara, što smo u stanju utvrditi. No, evo zadnji primjer pomoćnika Slavka Linića, je proizvod istraživačkog novinarstva novinara HRT-a. Otkrili su slučaj, dokumentirali ga, predstavili javnosti i prepustili joj da o njemu odlučuje. Možete nam to možda osporiti, ali mi to tako iz kuće vidimo. Dakle, HRT je citirani izvor za te informacije zahvaljujući tome što je kolega platio iz svog džepa troškove sudskoga spisa, kopiranja i uspio prezentirati dokaze. S Vama bih se složio da istraživačkog novinarstva nema dovoljno ili da nije afirmirano – to je sigurno. HRT kao jednu od boljki ima i kvalitetu novinarstva. Broj kolega koji rade novinarske poslove i njihova profesionalna kvaliteta su doista u nesrazmjeru. Jedan od pokazatelja je i statistika za tih 11 dopisništava. U njima imamo 51 zaposlenika, među kojima 14 novinara. Četiri petine nema zadovoljavajuću stručnu spremu za radna mjesta na kojima radi. Dakle, ne zadovoljavaju naše interne propise, sistematizirane zahtjeve, a nisu u skladu niti sa zakonskim odredbama. Jedna od boljki HRT-a je što u strukturi zaposlenih izrazito dominira srednja stručna sprema – više od 50 posto zaposlenika HRT-a ima samo tu razinu spreme.
To je bitno zbog čega?
– To je bitno zato što ne možemo očekivati da ćemo se moći razvijati u pravcu suvremenih načina medijskog rada, bilo u segmentu programa, bilo u segmentu produkcije, bilo u segmentu tehnologije, ako tim situacijama ne budu upravljali kompleksno, kvalitetno obrazovani s vještinama koje mogu dobiti na toj razini obrazovanja, inače ne mogu biti uspoređeni s onim što moraju moći razumjeti, znati raditi u kontekstu suvremenog okruženja. Nije valjda da nemaš fakultet?
Imam, ali „nitko nije naučio novinarstvo na fakultetu“, kaže Rade Šerbedžija.
– HRT, a ranije i RTV Zagreb je izrazito ponosan na kvalitetu „školskog“ programa. To je uistinu bilo primjereno onome što je BBC u to vrijeme radio. U nekom trenutku je donesena odluka da se školski program više ne radi, da se redakcije iz tog programa prebace u druge oblike rada. Jedan dio ljudi je otišao u ono što se u širem smislu zove „obrazovni program“. Bilo je vrlo teško u jednom trenutku uskladiti takozvane kurikulume i satnice osnovnih, srednjih škola i fakulteta s načinom na koji se program emitirao tada. Kako nije pronađeno rješenje s ministarstvom, odustalo se od te ideje. Forma školskog programa se vraća i naša zadaća u stvaranju takvih kvalitetnih sadržaja se mora vratiti u normalan opticaj. Postoji potreba za multimedijalnim sadržajima u obrazovanju i način na koji možemo plasirati te sadržaje nelinearno nam omogućava da se ti sadržaji ponovno široko koriste u obrazovne svrhe. Jedan od većih hendikepa nam je ogromna arhiva. Oko 480.000 sati raznog programskog sadržaja leži u arhivama HRT-a. Arhiva je dobro uskladištena, dobro čuvana, ali, nažalost, nije lako dostupna, jer su mediji pohrane vrlo različiti – od 35 milimetarskog filma, do dvoinčnih analognih traka. Njih sve bi trebalo digitalizirati i pretočiti u lako dohvatljiv digitalni sadržaj. To je ogroman posao, koji će vjerojatno zahtijevati i neke druge izvore financiranja, jer ih ne možemo u konetkstu naših raspoloživih prihoda dohvatiti. Pripremamo to kao projekt za fondove EU. Pri kraju smo priprema za to. Što se tiče Šibenika i Bjelovara… Jednim dijelom se na to može odgovoriti, drugim dijelom ne. Karlovac je u kategoriji malog dopisništva, a Bjelovar i Šibenik imaju kategoriju velikog. Dapače, Šibenik je dio HRT centra, što je još veća jedinica, s procjenom teritorija i broja ljudi kojima se obraća. Šibenska redakcija pokriva čitavu Šibensko-kninsku i Splitsko-dalmatinsku županiju u zaleđu i na neki način se procijenilo koliko ljudi i u kome kontekstu tu treba. Nisam sudjelovao u tim odlukama, pa ne mogu o tome reći, ali i oni će proći kroz restrukturiranje. Drugim riječima, kada završimo restrukturiranje malih dopisništva, ujesen započinjemo s restrukturiranjem velikih i na kraju HRT cenatra. Svi će proći isti postupak restrukturiranja. U pravu ste kada kažete da izraz restrukturiranje znači samo jedno. No, ne započinjemo restrukturiranje samo radi toga da bismo smanjili troškove, nego da bismo se i razvijali. Naša je procjena da ćemo u tom restrukturiranju jedan dio ljudi u novim uvjetima zadržati i nastaviti koristiti tamo gdje su bili, pa i na terenu. Naši dopisnici na terenu će, uvjetno rečeno, ostati isti. Nemamo druge ljude, u tim ulogama ćemo pokušati sačuvati najbolje. Jedan dio kolega koji će biti dohvaćeni tehnološkim i organizacijskim promjenama tražit će razmještaj u drugim dijelovima HRT-a, tamo gdje, zahvaljujući tehničkim promjenama, dođe do pomaka u radu, pa se oslobode radna mjesta, a jedan dio će s nama proći postupak otkazivanja rada. Nastojat ćemo, ne samo u smislu poštivanja zakona, nego i u smislu naših financijskih mogućnosti, te ljude maksimalno zaštititi i obeštetiti, da ne budu izbačeni na ulicu, već da im sredstva koja možemo kao otpremnine osigurati budu dostatne da mogu pronaći drugi izvor zarade. HRT u ukupnoj strukturi zaposlenih ima relativno puno starijih. Po našim procjenama 380 zaposlenika ima zakonske uvjete za prijevremenu ili poticajnu mirovinu.
A koliki je omjer stalno zaposlenih i honorarnih suradnika? Ukoliko otpustite stalno zaposlene, a ostavljate vanjskog suradnika, otvarate prostor za tužbu.
– Statistički gledano, imamo velik broj vanjskih suradnika. Te brojke su u omjeru skoro jedan naspram jedan. Nema bitno manje vanjskih suradnika od stalno zaposlenih. Međutim, u te brojke vanjskih suradnika ulazi sve ono što je regulirani oblik rada. Dakle, svaki statist-student koji se pojavi u nekoj sceni snimljenog materijala je za nas vanjski suradnik.
Koliki je broj onih koji su višegodišnji vanjski suradnici, a rade normalno svakodnevno na HRT-u?
– To jednim dijelom može biti njihova vlastita volja da tako rade, jer time čuvaju autonomiju u struci, ne želeći se vezati za jednog poslodavca. Jednim dijelom je to doista uvjetovano činjenicom da HRT dugo nije zapošljavao, da nema mogućnosti otvarati radna mjesta mlađima i nadamo se da ćemo kroz ovo restrukturiranje…
A na taj način se ne plaćaju niti doprinosi?
– Sugestija da tu radimo nešto nezakonito nije osnovana. Jesmo u nekim povijesnim rješenjima u suradnji s vanjskim suradnicima bili u rizicima nezakonitosti i bivše uprave su prema njima postupale na različite načine kako bi spriječile moguće tužbe. I dan-danas imamo dosta tužbi po toj osnovi.
Žarko Vukobrat: Shvatio sam što ste govorili i dobio sliku. No, nisam shvatio, ne znam zašto ukidate dopisništva, koji su to kriteriji i razlozi?
– Pa pokušao sam to obrazložiti time da su naši ukupni rashodi veći od naših prihoda i da mi kao svaka prosječna hrvatska obitelj ne možemo dugo tako živjeti. Ako ne uspijemo svoje troškove smjestiti u granicu raspoloživih prihoda, bankrotirat ćemo. Ako se to dogodi, nanijet ćemo veliku štetu svima, pa i našim zaposlenicima. Da bismo to spriječili, moramo odgovorno provesti postupke usklađivanja i to je taj program restrukturiranja. Njegova poanta nije samo smanjivanje troškova, nego istovremeno želimo da nam to bude mehanizam za razvoj. Možemo si priuštiti onoliko ulaganja koliko uštedimo troškova, jer nam nitko ne daje novac „ovako“. Koliko uštedimo, toliko ćemo moći ulagati. Naši planovi za ovu godinu su 125 milijuna kuna vrijedne investicije u tehnologiju i radikalne promjene načina rada. No, tih 125 milijuna kuna moramo pronaći u vlastitim sredstvima. Ako to ne uspijemo, morat ćemo se dodatno komercijalno zaduživati, od banaka posuđivati novac i isplaćivati to godinama kasnije u obliku kamata, ali računamo s time da će učinci tih ulaganja dati rezultat kroz smanjivanje tih tereta u budućnosti. Karlovačko dopisništvo je samo dio tog velikog programa restrukturiranja čitave HRT i bit će pogođeno time na odgovarajući način, ali mi restrukturirajući dopisništvo u Karlovcu niti jednog trenutka ne želimo dovesti u pitanje naše programske i zakonske obveze. Način na koji ćemo to napraviti nadam se da će biti na zadovoljstvo žitelja Karlovca i Karlovačke županije, jer ćemo kao namjeru imati poboljšati i povećati naše prisustvo. Ne treba se tvrdo vezivati za riječ „dopisništvo“, jer ono u formalno-pravnom smislu doista ne postoji. Nemamo pravnu osobu u Karlovcu koja se zove Dopisništvo Karlovac. Mi to zovemo „troškovni centar“, to je jedinica troška u našem poslovanju, koje ima neke svoje prihodovne i rashodovne elemente i to gledamo u tom kontekstu. Da bismo proveli restrukturiranje, moramo proći kroz postupak formalnog zatvaranja tog mjesta troška i otvaranja nekog drugog mjesta troška. Naši troškovi u Karlovcu su pravno kompleksi. Ne uključuju samo zaposlenike, nego i najam linkova od Odašiljača i veza, ugovor o najmu prostora, infrastrukturu, komunalne naknade, logističke troškove. Dakle, sve to ulazi u taj trošak i moramo ga na neki način staviti pod kontrolu.
Tomislav Kuhar: Običan sam, prosječni, gledatelj televizije. HRT nije nastala na način da je netko imao kapital, sredstva, kadrove i opremu i to uložio, nego sredstvima građana i trebala bi služiti tim građanima. Ona danas posluje po principu: „Platit ćeš što ti kažem, a mi ćemo ti dati što budemo mogli“. Plaćamo jednu, a većina nas gleda druge televizije. Zašto? Zato što se HRT jako odvojio od onih zbog kojih postoji. Nemamo nikakvog utjecaja niti na program, niti na upravljanje tom televizijom. Imamo savjet kojeg čine političari, sportaši i ostale javne osobe, no koji nisu reprezentativan uzorak one publike koja tu televiziju plaća. HRT bi morala imati, kao i ostale televizije, savjet gledatelja koji imaju tekicu i gledajući pišu primjedbe i da imaju priliku reći što je problem, što bi moglo biti bolje, da ta televizija postane onakvom kakvu želimo, da je plaćamo s radošću i veseljem. Uvjeren sam da ne dobivamo ono što plaćamo. Taj savjet bi mogao biti sastavlje od seljaka, radnika, đaka, studenata, policajaca i ostalih slojeva, pa da se dobije prosjek koji će ukazivati na to što publiku zanima. Današnji program može pretrpjeti velike kritike i od običnih, i od srednjeobrazovanih i od visokoobrazovanih građana. Stoga bih se založio – a o tome sam pisao dvojici direktora televizije – ali ispadne kao gluhom dobro jutro…
– ..meni niste, nadam se.
Tomislav Kuhar: Nisam. Možda ću i Vama.
– Dobro ste došli. Rekao bih komentar važan za razumijevanje. Hrvatski radio i Hrvatska televizija, odnosno nekadašnji Radio Zagreb i nekadašnja Televizija Zagreb. nastali su po istim modelima kao i većina, ako već ne i sve javne europske radijske i televizijske stanice. Način na koji poslujemo visoko je referentan načinu na koji rade engleska, francuska, talijanska ili njemačka radiotelevizija. Svi su više-manje slično nastali, na sličan način su financirani i na sličan način upravljani. Ne postoje bitne razlike u tome kako Nijemci upravljaju njemačkom CDF ili ART stanicom, kao što mi upravljamo našom. Imamo iste mehanizme prihvaćanja vaših kritika, primjedbi i sugestija, koje se potom „slijevaju“ prema odgovornim urednicima koji odlučuju je li primjedba osnovana ili nije i preuzimaju profesionalnu odgovornost za to da je uvaže ili da je odbiju. Imamo i ombudsmana, to jest povjerenika za gledatelje kojem je zadaća da zastupa gledatelje i slušatelje pred upravnim tijelima HRT-a i da se bori za ispunjenje njihovih interesa. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje zadovoljava li sadržaj sve. Pokušavamo s 18 programskih kanala, koji rade 24 sata dnevno, zadovoljiti najveće i najšire potrebe građana za informacijama, zabavom, obrazovnim, igranim sadržajima… Jesmo li u tome ukupno učinkoviti, dajemo li vrijednost za novac, o tome uvijek možemo razgovarati. Ne mogu reći zašto netko više voli „Sulejmana“ od neke naše dramske serije. To je pitanje izbora. On je uvijek na raspolaganju. No, podaci o gledanosti i slušanosti govore da se 2013. godine HRT vraća natrag, nakon dugogodišnjeg pada njezine relevantnosti, u sferu interesa građana. Rastu nam i gledanost i slušanost. Iako nismo zadovoljni u potpunosti kako to radimo – možemo to puno bolje napraviti – nismo nezadovoljni kvalitetom programa kojeg nudimo. To je nešto što predstavlja dobar kompromis. Ukoliko Vam to nešto znači, u širem prostoru u kojem se sluša i gleda što radimo – prostor bivše zemlje, ali i šire od toga – HRT je apsolutno najgledanija i najslušanija postaja. Prvi je izbor gledatelja i slušatelja u Makedoniji, na Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Vojvodini. S druge strane, službeno u prosincu, Radiotelevizija Srbije je bankrotirala, otišla u stečaj i preuzima je država na financiranje. Dakle, imamo višestruke elemente po kojima moramo suditi, jer slika nije tako jednoznačna.
Tomislav Kuhar: Imaju li druge televizije savjete gledatelja?
– Postoje različite forme. Mi imamo Programsko vijeće, kojeg izabire Hrvatski sabor i kojem je temeljna dužnost da ocjenjuje ispunjava li HRT programske obveze u skladu s ugovorom koji je potpisala s Vladom. Njihove su ocjene relevantne za odluku hoće li se i dalje HRT financirati na način na koji se financira u iznosu kojim se financira. Dakle, neposredno ovisimo o njihovoj ocjeni naše programske uspješnosti.
Marijan Butković: Bit svakog restrukturiranja su brojke, ne slova. Čuli smo da HRT nema kontrolu nad 40 posto prihoda od pristojbe. Pokušavate li sa 60 posto kapaciteta restrukturirati sto posto HRT-a?
– Programom restrukturiranja upozorili smo na činjenicu da ne upravljamo značajnim sredstvima koje nam se po osnovi pristojbe dodjeljuju. Upozorili smo zakonodavce i nadležno ministarstvo da ta rješenja treba preispitati i restrukturirati, kao što se očekuje da restrukturiramo i ovaj drugi dio. Netko bi trebao postaviti pitanje ima li Fond za pluralizam medija smisla i izvršava li očekivanja koja su mu data. Ili HAVC ili Fond za medije ili financiranje Agencije za elektroničke medije… Mi smo to pitanje postavili. Rekli smo da onaj koji je odlučio da se tako radi mora preispitati te odluke, no nije u našoj nadležnosti da o tome odlučujemo. Požalio sam se županima, jer sam pročitao u novinama da ministar Linić razmišlja o tome da oduzme javnim poduzećima i javnim ustanovama stečenu dobit u prethodnoj godini. To bi bila jedna vrlo radikalna situacija za HRT, mislim da je možemo i zakonski osporavati. Ako smo uspjeli ostvariti dobit od 95 milijuna kuna, a onda netko odluči tu dobit uzeti, mada smo je ugradili u planove za restrukturiranje, ostajemo istog trenutka bez ozbiljnih sredstava za provest sve naše investicijske planove i ne znam kako ćemo to napraviti. Razgovara se i o tome da se Hina financira iz sredstava RTV pristojbe, jer joj je osporen status proračunskog korisnika, dobili su mjeru privremenog financiranja do kolovoza ili rujna i u jednom će se trenutku morati odlučiti kako će se dvije ili tri stotine ljudi tamo i njihovi poslovi financirati. Bilo bi jako loše za Hrvatsku da ostane bez neovisne novinske agencije poput Hine. Najveći smo korisnik Hininih usluga i plaćamo njezine usluge u velikoj mjeri. No, osobno ću se suprotstaviti takvim rješenjima, čak i do granice gdje ne bih bio spreman više raditi ovaj posao.
Milana Romić: Postavit ću dva konkretna pitanja na koja možete odgovoriti s „Da“ ili „Ne“. Jesu li ishodi restrukturiranja jasno navedeni u programu restrukturiranja…
– Jesu.
Milana Romić: …i hoće li Programsko vijeće napraviti analizu što će se dogoditi, ako se ostvari program restrukturiranja.
– Na to pitanje ne mogu odgovoriti s „Da“ ili „Ne“. Nadležnost Programskog vijeća je da ocijeni izvršavamo li svoje zakonom i ugovorom predviđene obveze i njihov je mandat da kažu, ako to ne čine, bez obzira na to restrukturiramo li se ili ne. Oni nemaju nadležnost da donose bilo kakve poslovne odluke. Nadzori odbor brine o poslovanju, a Programsko vijeće može zaključiti da smo programom restrukturiranja doveli u pitanje naše programske obveze. To bi bio nepovoljan ishod programa restrukturiranja i to nije poželjan cilj. Ne želimo da se posljedice restrukturiranja prevale na naše programske obveze, da nas bilo tko proziva da ne izvršavamo ono što bismo morali raditi. No, sigurno će se dogoditi u tom procesu barem minimalan pad kvalitete zbog prilagodbe na nov način rada. Pokušavamo se nositi s time, jer neće biti jednostavno preko noći zamijeniti baš sve. U slučaju restrukturiranja malih dopisništava ta će se tranzicija po našim planovima trebati dogoditi ljeti, kada je manja količina obveza u pitanje, pa se nadamo da će to uhodavanje na nov način rada, novu tehnologiju, nove ljude i procese uspjeti raščistiti to do rujna kada nam kreće novi programski ciklus, kada bismo morali biti u potpunosti spremni na takav način da naši gledatelji i slušatelji primjete da se nešto u međuvremenu dogodilo.
Je li točno da je otkupljen prijenos Europskog prvenstva rukometašica, da bi naposljetku bila puštena samo snimka finala i, ako je to točno, koliko ima takvih situacija gdje se troši novac i nije se racionaliziralo poslovanje, a tu dolazite čistiti ribu od repa, dok glava nije očišćena?
– Možda je meni glava baš u Karlovcu. Ono što Vi nazivate repom za mene je prvi predmet našeg investiranja. Želimo uložiti ponajprije u našu prisutnost na terenu zato jer su to naše komparativne prednosti. Dosadašnju logiku da se kolegama na terenu dodjeljuje najstarija oprema, da ih se gura na kraj tehnološkog lanca želim stubokom promijeniti. Želim da se na terenu radi najboljom opremom, a da središnjica u Zagrebu preuzme na sebe teret onoga što je prenijela kolegama na terenu. Za mene je informacija koju spominjete prvi glas, ali doista nije lako upravljati tim situacijama na jedan čist, jasan, racionalan način. Ako utvrdimo da je došlo do takvih propusta nemarom, neodgovornošću ili greškom u postupcima, sasvim sigurno će oni koji su sudjelovali u tome biti sankcionirani. No, način na koji mi kupujemo televizijska prava za brojne događaje – trenutačno je rukometno prvenstvo u Kopenhagenu – stavlja nas u poziciju da od vlasnika prava često moramo kupiti čitav događaj na kojem igra i hrvatska reprezentacija. Teoretski je uvijek moguće da hrvatska reprezentacija ispadne u prvom krugu i da sve ono što smo kupili kao prava nećemo moći iskoristiti na odgovarajući način. I obratno je moguće. Nećemo reći da smo navijali za Island u doigravanju za odlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo, ali u našem konkretnom slučaju 48 milijuna kuna stoji projekt „Brazil“. To je ogroman novac i ogromna odgovornost. Kupili smo prava za čitavo svjetsko prvenstvo zajedno s drugim europskim televizijama, sva nogometna prava do, čini mi se, Eura 2018. jer smo te velike pakete mogli zajedno sindikalno kupovati kao europske televizije. Time smo sva ta prava kupili mnogo jeftinije i povoljnije no što bismo ih dobili kada bismo kupovali pojedinačne utakmice ili izdvajamo iz tih paketa nešto. U Brazilu se može dogoditi uistinu da odigramo sjajnu utkamicu i da izgubimo, a mi smo kupili prava za čitavo nogometno prvenstvo. Pokušat ćemo izaći iz te situacije…
Je li rješenje partnerstvo sa Sportskom televizijom, čime bi se ona održala?
– Nažalost, SPTV nije održiv partner. S njima ćemo raditi na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju i s njima podijeliti dio produkcijskih troškova. Pokazalo se u slučaju suradnje u Londonu da je to imalo koristi i za nas i za njih, no kako se radi o vrlo različitim pristupima sportu – ona je komercijalna televizija, a mi imamo vrlo stroga zakonska ograničenja na području marketinga – ne možemo baš surađivati u svim segmentima, a da se pritom ne mijenja zakon.
Informativni program je nešto najvidljivije. Rekli ste da su problemi Informativnog programa „metastazirali“ po HTV-u. Što to znači?
– Mislio sam prije svega na način i pristup radu i odnosu prema upravljanju sredstvima rada. Novinarska logika je takozvana logika puno za prazno. Kada se nešto po procjeni novinara dogodi, sve mu mora biti na raspolaganju da bi to mogao i ostvariti. To često za posljedicu ima poprilično fleksibilno razumijevanje što znači trošak. Netko je spomenuo uključivanje u dnevnik kasno navečer kada je, primjerice, vidljivo da institucija pred kojom stoji novinar ne radi i da se tamo ništa ne događa. To je upitna programska odluka. Da bi se to ostvarilo, treba zakupiti satelitski link, što ima svoju cijenu, a to je između dvije i tri tisuće dolara po uključenju. Treba odmjeriti radi li se o opravdanom trošku. Potrebe Informativnog programa se vrlo teško planiraju na takav način. Ne možete planirati ni poplave ni potrese, do jedne mjere možete izbore. Pokušavamo restrukturiranjem doći do toga da možemo dobro procijeniti koja sredstva treba staviti na raspolaganje Informativnom programu, da bi javnost od njega mogla dobiti sve ono što očekuje. Isto tako ne bismo trebali dozvoliti da ta vrsta logike puno za prazno utječe i na ostale dijelove kuće koji bi se trebali vrlo racionalno ponašati prema financijskim obvezama. Ono što mi nazivamo u našem žargonu „sporovozno“, tako bi se trebalo vrlo minuciozno, pedantno, planirati više godina unaprijed. Snimanju filmova, dramskih serija, dokumentarnih materijala mora prethoditi mnogo planiranja, da bi se troškovi držali pod kontrolom. Kad kažem metastaziranje, onda mislim da ta, uvjetno rečeno, novinarska logika ne bi smjela biti prevladavajuća logika u smislu poslovanja čitave kuće. Mada novinari često misle da razumiju složenost poslovanja HRT-a, često se u povijesti događalo da su novinari koji su dolazili na upravljačke pozicije na HRT-u imali ozbiljan hendikep u tome da tu logiku primijene i na druge dijelove kuće koji potpuno različito funkcioniraju od Informativnog programa.
Kaže naslov od nekidan: Kaos na HTV-u, četiri urednika na jednog novinara.
– Kaos je jedna standarda riječ koja se koristi često…
Zašto?
– Pitajte one koji izgovaraju to i koji to tako doživljavaju. Iz raznih razloga HRT je predmet brojnih manipulacija. Jedan je primjer toga je i ova priča oko dopisništava – informacija se svjesno i zlonamjerno interpretira u javnosti kako bi se HRT-u naudilo. Sigurno smo konkureti komercijalnim medijima, novinama…
Bio je niz afera.
– Niz afera puni novine. Oni vjerodostojno tumače da jedna afera na HRT-u proda više tisuća dodatnih primjeraka, nego kad je nema. To možete kao informaciju saznati od njih samih. Iz nekog razloga HRT je vrlo popularna tema za prodaju novina i posjećenost portala.
Jesu li za to krivi novinari koji o tome izvještavaju ili nesređenost?
– Na Indexu imaju čak i norme koliko skandala dnevno moraju proizvesti ne bi li privukli čitatelje.
Je li po Vama bilo problematično što niste prijavili hotel na Bohinju u imovinskoj kartici?
– Je li to problematično?
Ako si novinar u privatnom mediju bi li tu temu trebao obraditi ili zanemariti je?
– Meni je uopće problematično kako je to postala tema. To ni po kojem osnovu trebala biti tema od interesa javnosti ili institucija. Osporavao sam proceduru i način kako se došlo do toga. Nekome je bilo u interesu da me dezavuira u javnosti, da bi sa mnom mogao bolje manipulirati.
Dajete i povoda.
– Ne znam. Što je povod?
Pa kada kuma postavite za urednika 1. programa.
– To je netočna informacija. Višekratno sam to demantirao.
Što je istina?
– Tvrdili su da je Željko Rogošić moj kum i da sam ga zaposlio. Niti je moj kum niti sam ga zaposlio i postavio na to mjesto. Na to mjesto ga je postavio ravnatelj programa u to vrijeme Goran Rotim kao svoj izbor za urednika Prvog programa. Vjerojatno je ta priča nekome trebalo poslužiti za pumpanje javnosti i prodaju novina.
Hoće li HTV dobiti ponovno Gruntovčane, nešto novo? Vraćamo se na to da se ne ulaže dovoljno u vlastitu produkciju, da se angažiraju vanjski suradnici i da se ne ulaže u autore i njihov potencijal.
– Ako se ne restrukturiramo, nećemo. Ako ne uspijemo promijeniti odnose bazičnih brojki, nećemo biti u stanju ništa slično raditi u budućnosti. Sredstva na raspolaganju od ukupnih prihoda za temelju djelatnost, a to je proizvodnja programa, na početku 2013. su pale na povijesno niske grane – od ukupnih prihoda smo bili u stanju izdvojiti svega 19 posto za proizvodnju programa. Ono zbog čega postojimo, zbog čega smo osnovani, što se od nas očekuje, naša temeljna djelatnost, za nju nismo uspijevali izdvojiti više od petine ukupno raspoloživih sredstava. Sav drugi novac je odlazio na troškove strukture. Sami sebe, odnosno sve vas, smo toliko stajali. To je nešto što je neodrživo i tako se ne može dalje poslovati. Ako ne uspijemo te odnose promijeniti i povećati sredstva namijenjena proizvodnji programa, vrlo brzo ćemo doći do toga tvrdnji da ne dajemo javnu vrijednost i da nas možda zbog toga treba ukinuti. To nebismo htjeli.
Snježana Kirnić: Možemo li očekivati ponovno Latinicu u programu?
– Nisam siguran da mogu odgovoriti. Kao što sam rekao, nisam nadležan za takve odluke, nego odgovornih urednika i autora koji moraju predložiti nešto tako. Ne sudjelujem u tim odlukama, da bih mogao potvrditi ili opovrgnuti to. Denis Latin jest zaposlenik HRT-a, aktivan novinar, hoće li podnijeti zahtjev za to i, ako hoće, hoće li to odgovorni urednici odobriti… Vama bi očito bilo drago.
Polkaview: Goran Radman 1. dio
