Tko je bio Krešimir Džeba – sportaš, glazbenik, novinar ili glumac? Tako bi, recimo, moglo glasiti pitanje na jednom od naših kvizova. Starija pokoljenja vjerojatno bi odmah rekla „novinar“ i točno odgovorila, međutim, upitno je kako bi reagirala mlađa publika, posebice stoga što tog velikana hrvatskog žurnalizma više nitko u javnosti ne spominje. Ove godine, kada se navršilo 20 godina od njegove smrti, Džebe se nisu sjetili ni u Hrvatskom novinarskom društvu, čiji je bio predsjednik i koje ga je više puta nagrađivalo, niti u Hrvatskoj narodnoj stranci-liberalni demokrati, čiji je jedan od osnivača. Tako nije bilo prije pet godina – obje su organizacije obilježile dostojno 15. godišnjicu smrti novinara koji bi, da je poživio, 27. kolovoza navršio 78 godina života.
Džeba je jedini novinar izbačen iz HND-a, da bi mu posthumno ista organizacija dodijelila svoje najviše priznanje, Nagradu za životno djelo „Otokar Keršovani“. Od izbacivanja do priznanja prošlo je 20 godina, od nagrade do zaborava novih 20. Stariji koji su čitali “Vjesnik u srijedu”, kojeg je Džeba uređivao, znaju o kakvom se novinarskom autoritetu i integritetu radilo – Džeba je čak otvoreno prkosio tada najmoćnijem i „najvećem sinu naših naroda“ – Josipu Brozu Titu. Nažalost, ove godine je preminuo novinar i publicist Božidar Novak, povjesničar novinarstva. Da nije, vjerojatno obljetnica Džebine smrti ne bi ostala prešućena.
Jedan od najvećih autora u hrvatskom novinarstvu svoju karijeru je započeo susretom s Novakom, o čemu je i sam govorio u intervjuu “Novom karlovačkom tjedniku” 13. kolovoza 1991. godine. “Svoju gimnazijsku želju da postanem novinar realizirao sam kao apsolvent ekonomije 1957. na način koji će se današnjim mladićima, potisnutim užasnim teretom nezaposlenosti, činiti gotovo nevjerojatnim. Jedno jutro sam nenajavljen, i bez ikakvih ‘veza’, banuo u kabinet tadašnjeg direktora “Vjesnika” Đure Kladarina i rekao da bih se želio okušati u novinarstvu. Sjećam se da je u sobi sjedio i Božidar Novak, tada glavni i odgovorni urednik lista, koji me je na licu mjesta proslijedio u privrednu rubriku”, izrekao je Džeba u intervjuu.
Početaka burne novinarske karijere, koja je zaključena trajnom zabranom javnog djelovanja nakon sloma hrvatskog proljeća, prisjetio se na 15. obljetnicu Džebine smrti i sam Novak. “Odmah je pokazao da je pravi novinar i da je u profesiju unio znanje i strast. Pokazao je najprije da zna prvoklasno napisati izvještaj – najteži dio novinarskog posla, zatim komentar, a na kraju se iskazao i dokazao kao iznimno sposoban glavni urednik”, prisjetio se Novak.
Rođeni Dubrovčanin, po majci Velolučanin, a po ocu iz Slipčića u Hercegovini, sa šest godina dolazi u Karlovac, gdje mu je otac kao željezničar premješten. Tu završava osnovnu školu i gimnaziju. “Ponekad pomislim da sam možda više naučio u karlovačkoj gimnaziji, nego na fakultetu”, rekao je 1991.
Važna za priču o Džebi i hrvatskom masovnom pokretu je privredna reforma iz 1965. godine, koja je početak uvođenja elemenata tržišne ekonomije u jugoslavensko gospodarstvo ili, kako je to svojevremeno nazvao ekonomist i političar Kiro Gligorov, „Titov zaokret u kapitalizam“. I Novak je ustvrdio da je Džeba u novinarstvo ušao u sretnom vremenu, nakon smrti Josifa Visarionoviča Staljina, za modernizacije, industrijalizacije, blagostanja, tolerancije i društvene stabilnosti. Kao ekonomist, latio se ekonomskih tema i vrlo brzo postao komentator koji se zalagao za reformu, slobodu poduzetništva, otvaranje Zapadu i „čiste račune“ među jugoslavenskim republikama, odnosno „pravednu“ raspodjelu deviza.
“Krešimir Džeba postaje opasan kada dolazi na čelo ‘VUS-a’. Još je Edvard Kardelj ocijenio kako se stvara stranka ‘vusovaca’ nasuprot Savezu komunista”, prisjetio se u predgovoru knjizi koja okuplja posljednje Džebine istupe prije smrti „Sudbina novinara“ njegov prijatelj Ivica Vrkić, današnji osječki gradonačelnik, u to vrijeme predsjednik Saveza socijalističke omladine Hrvatske, te dodao: “Nikad nisam mogao razumjeti nesrazmjer između dobre Krešine duše i upotrebe ubojitih riječi kojima je poput kirurškog skalpela skidao metastazirane naslage pokvarenog političkog društva koje je bilo usmjereno protiv čovjeka. Visoka intelektualnost mu ne dopušta mržnju, ali je istodobno u njemu razvijala osjećaj ruganja svemu što je u to vrijeme bilo i ružno i opasno. I ovo je opet činio bez ikakve zlobe.”
Džebin novinarski angažman najviše je povezan s “VUS-om”, koji je počeo izlaziti 1952. godine. “Vjesnik” srijedom nije izlazio – u ono se vrijeme svakog dana jedan od dnevnih listova „odmarao“, kako se izrazio Frane Barbieri, tadašnji glavni urednik “Vjesnika”. Prvi urednik “VUS-a” bio je Ive Mihovilović, riječ je bila o modernom obiteljskom časopisu, vođenom po uzoru na zapadne tiskovine. Već je to bilo doba popuštanja partijske kontrole, uslijed raskida sa Sovjetskim Savezom i nove geopolitičke uloge Jugoslavije.
“Prvi brojevi ‘Vjesnika u srijedu’ odražavaju to vrijeme. Karakteristično je da list nije toliko opterećen partijskom politikom kao dnevni listovi. Prevladavaju teme iz kulture, zanimljivosti iz znanosti i tehnike, povijesne teme, uglavnom sve iz zapadnih izvora. List objavljuje putopise iz zemlje i svijeta. Fotografiji i fotoreportaži posvećena je posebna pozornost”, napisao je Novak.
Upravo iz tih razloga je naklada “VUS-a” rasla do 250.000 primjeraka 1954. godine. Ubrzo dolazi prva teža politička kušnja „vusovcima“, uvođenjem takozvanog novosadskog pravopisa. Glavna urednica 1964. godine postaje Neda Krmpotić, nakon čega se naglašeno propagiraju privredna i društvena reforma. “Prvi korak redakcije i kuće ‘Vjesnik’ bilo je ukidanje fonetskog pisanja i povratak pisanja svih tekstova etimološkim pravopisom”, zabilježio je Novak u “Hrvatskoj reviji” 2002., povodom 50. obljetnice osnivanja “VUS-a”.
Prosječna naklada dostiže 350.000 primjeraka, list se uporno razvija sadržajno i vizualno, pa čak naklada jednog broja iznosi 417.000 primjeraka. VUS postaje platforma za izražavanje vrlo različitih mišljenja. Džeba za glavnog urednika dolazi 1966., nakon što je N. Krmpotić odstupila po svojoj želji. Gotovo odmah potom smijenjen je šef obavještajnog sektora Aleksandar Ranković, a list pozdravlja to rješenje, ali i širi priču. “‘VUS’, koji je posebno od 1970. dobio pun razmah i mjesto u javnom životu Hrvatske, upozorava i na represiju nad kulturom, novinarstvom i javnim životom. Svojim pisanjem tjednik iritira i samog Tita, koji vidi opasnost za strukture vlasti, ako se obračun s unitarizmom i deformacijama u Udbi proširi na sam sustav koji je on 25 godina gradio. ‘VUS’ opasno prelazi dopuštenu granicu u otvaranju gospodarskih i političkih pitanja”, iznosi Novak.
Tjednik, koji je ustalio nakladu na 300.000 primjeraka, pod Džebinim vodstvom počinje se percipirati kao glasnik Hrvatskog proljeća i trpi kritike čak i iz SSSR-a zbog potpore Praškom proljeću. Obrađuju se način raspodjele deviza, gradnja vikendica komunističkih funkcionara, preuređenje države, potreba jačanja tržišta i ostale škakljive teme. Koliko je VUS bio nezavisan u to vrijeme pokazuje Novak prisjećanjem da je uredništvo odbilo objaviti memoare komunističkog dužnosnika Josipa Kopiniča jer se u njima Andriju Hebranga prikazuje kao izdajnika. Memoari nisu objavljeni unatoč „preporuci“ Tita da se to učini. “Uredništvo je to odbilo s napomenom da više ne prolaze stare i nedokazane klevete o Hebrangu. Tada su prvi put odbijene optužbe protiv njega. Tito se ozbiljno naljutio. Hrvatsko novinstvo je tada izborilo takvu poziciju da više nije bilo moguće smjenjivanje glavnog urednika i postavljanje poslušničkog uredničkog tima”, zapisao je Novak.
Ide se i dalje – na stranicama VUS-a nastavljaju pisati značajni autori, među njima i Igor Mandić, a čak se objavljuje i intervju s kardinalom Franjom Šeperom. Džebina novinarska deviza glasi da novinari ne smiju biti odgovorni nikome osim javnosti, čitateljima, profesiji i da novine služe kako bi političari stekli uvid u to što misle građani, a ne obratno. S takvom premisom, koju je gajio čitavog života, ne začuđuje što je ubrzo „opalio“ novi „šamar“ vlasti. Nakon što je Tito, na nagovor sovjetskog vođe Leonida Brežnjeva, zabranio prikazivanje filma „Priznanje“ francuskog redatelja Coste Gavrasa jer se bavi staljinističkim procesima u Čehoslovačkoj, “VUS” prkosi – dovodi filmsku ekipu na čelu s Gavrasom u Zagreb, organizira nekoliko zatvorenih projekcija i rasprave o porukama filma. “Ta akcija i izvještavanje ‘VUS-a’ izazvali su poseban gnjev Tita i Brežnjeva”, navodi Novak.
“VUS” i dalje radi po svome, da bi komunistički vlastodržac Vladimir Bakarić upozorio uredništvo kako će „doživjeti sudbinu Hebranga“ i da će ih „strijeljati, a nakon tri godine rehabilitirati“. No, “VUS” je mogao tako funkcionirati dok nije smijenjen partijski vrh Hrvatske, na čelu sa Savkom Dapčević-Kučar i Mikom Tripalom, 1. prosinca 1971. na 21. sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu, što označava slom Hrvatskog proljeća. Džeba je odstupio s mjesta urednika. “Dok sam uređivao jedan od zadnjih brojeva ‘Vjesnika u srijedu’, uvijek u utrci s vremenom, kako to u novinarskom poslu već jest, sjetio sam se da trebam napisati ostavku. Došao sam u sobu gdje je bila unutarnjo-politička rubrika, pitao tko ima ‘Vjesnik’, i počeo čitati ostavke kojima su tada novine obilovale. Koliko se sjećam, pozornost mi je skrenuo tekst Tripalove ostavke – praktički sam njegovu formulaciju prepisao i dao tajnici da je „spakuje“ i pošalje Blaževiću (Jakov Blažević, op. a), te nastavio s poslom bez kojeg sam ostao nešto kasnije”, rekao je Džeba “Startu” u intervjuu od 16. veljače 1991. godine.
Rukovodstvo “Vjesnika” preuzimaju „pravovjerni“ kadrovi, koji će do 1977. nakladu “VUS-a” srozati na 31.000 primjeraka. Te godine je tiskan i posljednji broj. Samog Džebu Sud časti Društva novinara Hrvatske izbacuje iz udruženja, optužujući ga za nacionalizam. Početkom 1990-ih Hrvatsko novinarsko društvo mu ponovno nudi članstvo. “Meni osobno nitko, nikakav Sud časti, statut ili administrativna odluka ne mogu poništiti mjesto u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog žurnalizma, pa mi do takve rehabilitacije nije stalo. No, ta ponuda ima simboličko značenje, pa je, po mome mišljenju, bolje za budućnost profesije da se sve ipak ne prebriše krpom i prepusti zaboravu, nego da ostane kao trajni memento jednog vremena i određenog tipa novinara. Kao pouka mladima. Niti jedna druga struka nije iz svojih profesionalnih redova zbog političkih razloga izbacivala svoje članove – ni liječnici, ni arhitekti, čak ni književnici, a niti itko drugi. Učinili su to samo novinari. Zar to nije mučno, ali i dragocjeno iskustvo, na kojemu nove generacije novinara mogu graditi svoju profesionalnu samosvijest, izoštravati svoje kriterije o dignitetu struke i profesionalnoj solidarnosti”, objasnio je Džeba 15. travnja 1990. u intervjuu za “Vjesnik” zašto je odbio ponudu.
Nakon sloma maspoka trajno mu je, dakle, zabranjeno javno istupanje. Zaposlen je u “Vjesnikovom” marketingu, a i na tom području je ostvario zapaženu karijeru. Krajem osamdesetih godina kao stručnjak za propagandu odlazi u Tvornicu duhana Rovinj, što mu kao strastvenom pušaču vjerojatno nije bilo mrsko. Bio je dio tima koji je tu tvrtku učinio velikom i u njoj je ostao raditi do smrti, čak i početkom devedesetih, kada je bio političar i saborski zastupnik HNS-a. Tu je stranku osnovao s ostalim prvacima Hrvatskog proljeća, prije svih sa Savkom. S demokratskim promjenama, nakon pada Berlinskog zida, izlazi iz izolacije, daje intervjue i piše oglede za razne listove, komentirajući uglavnom zbivanja u raspadajućoj Jugoslaviji. Snažno kritizira Slobodana Miloševića, kojeg uspoređuje s Adolfom Hitlerom. “Srbija će, na krvlju natopljenom tlu Hrvatske, napokon odsanjati svoj više od 150 godina dugi san o ‘velikoj Srbiji’. Buđenje će biti bolno, ali će veliku korist od toga imati upravo srpski narod koji će se, nakon neminovnog poraza u posljednjem kolonijalnom ratu što se vodi u Evropi na pragu 21. stoljeća, u svojoj stiješnjenoj državi morati okrenuti sam sebi, svojim unutarnjim odnosima i vlastitim sposobnostima da stvara uvjete za pristojan i prosperitetan život svojih građana”, napisao je članku „Zašto Srbija mora izgubiti rat“ u “Globusu” 30. kolovoza 1991. godine.
I dalje se zalaže za što manju povezanost države i ekonomije i uspostavljanje građanskog društva. Stoga brzo počinje otvoreno kritizirati režim Hrvatske demokratske zajednice i Franje Tuđmana, a posebice način pretvorbe društvenog vlasništva. “A što nam nudi Vladin nacrt zakona o preobrazbi poduzeća? Nudi nam, de facto, opće podržavljenje privrede, njezinu nacionalizaciju, isto ono što je Jugoslavija učinila 1950. To se, naravno, verbalno opovrgava, ali smokvin list ‘privatizacije’ više nema što pokriti. Mogu samo reći da će se HNS odlučno suprotstaviti takvom modelu privatizacije, uvjereni da bi on, ako bi se prihvatio, na makro razini dokraja opustošio hrvatsko gospodarstvo i uveo nas u novi socijalizam, dok bi na mikro razini, na razini poduzeća, izazvao opću pasivizaciju i, vrlo vjerojatno, ogromne pljačke”, poručio je putem spomenutog intervjua “Startu”.
Zalagao se za to da se dionice podijele onima koji su stvarali poduzeća, radnicima i menadžerima. U to vrijeme kritizira i centralizaciju nove hrvatske države, a prepoznaje i busanje u nacionalna prsa iz čistog koristoljublja. One koji to čine naziva procent-Hrvatima. Krajem 1992. godine ustvrdio je da HDZ stvara novu partijsku državu. Novinari ga često traže da im iznese stanovišta o stanju profesije. “Novinar ne može biti eunuh, bez političkih i drugih nazora, ali mora biti profesionalac. Bit profesionalizma jest da se javnost obavještava istinito, cjelovito i pravodobno o svemu relevantnom u društvu. Osobni politički nazor ne može se promicati lažima, poluistinama ili prešućivanjem informacija”, poručio je u intervjuu “Borbi” 11. prosinca 1990.
Smatrao je da je 1971. „slomljena kičma hrvatskom novinarstvu“. Uporno kritizira „podrepaško“ novinarstvo tvrdeći da se valja izboriti za slobodu, da se ona ne dobiva na lutriji. “Vjesniku” je početkom 1990-ih preporučivao obnovu „duha ‘VUS-a’“. Pozlilo mu je dok je davao jedan intervju. Prebačen je u Graz u bolnicu, gdje je nakon nekoliko mjeseci, 11. ožujka 1993., preminuo.
“Moram reći da sve što mi se događalo od 1971. naovamo ne smatram nekakvim mučeništvom. Mislim da je to bila cijena koju je vrijedilo platiti za unutarnju slobodu, za osobno dostojanstvo, za uvažavanje samoga sebe i, ako hoćete – za uvažavanje sredine u kojoj živim. S gledišta savjesti, rekao bih da su veće žrtve bili oni koji su, mimo svog uvjerenja, dizali ruke za moje isključenje iz novinstva. I oni su žrtve totalitarizma što je gušio svako ljudsko dostojanstvo i slobodu”, poručio je u intervjuu “Startu”.
*Članak objavljen u Časopisu za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja “Svjetlo”, broj 1-4, Matica hrvatska-Ogranak Karlovac, Karlovac, 2013.
