Dva značajna intelektualca, Gajo Petrović, filozof, i Stanko Lasić, povjesničar i teoretičar književnosti, rođeni su iste 1927. godine u Karlovcu. Poznanici iz ranog djetinjstva, dječaci početkom rata 1941. godine, izrasli su u lijevo orijentirane mladiće. Kao srednjoškolci postali su članovi Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Lasić je postao i organizacioni sekretar SKOJ-a u Karlovcu. Funkciju je obavljao s izvjesnim entuzijazmom, s naknadnim iskrenim osjećanjem stida i sviješću da na taj period svog života ne smije biti ponosan. Nesumnjivo je da takav Lasićev stav zaslužuje poštovanje, ali ostaje otvoreno pitanje koliko je taj stav i rezultat naknadnih promjena u osnovnoj ideološkoj orijentaciji. Petrović je bio mnogo odmjereniji i nije učinio ništa zbog čega bi se kasnije mogao i morao kajati. Ta njihova prva, mladalačka iskustva nosila su u sebi klicu razlika u njihovim životnim opredjeljenjima i javnom djelovanju.
Obojica su poslije Drugog svjetskog rata studirali humanističke discipline, filozofiju i književnost. Jedan se posvetio filozofiji, a drugi povijesti i teoriji književnosti. I jedan i drugi su snažno osjetili izazove aktivnog sudjelovanja u javnom životu – Petrović vrlo rano, po povratku sa studija filozofije u Sovjetskom Savezu 1948. godine, a naročito poslije pojave filozofskog časopisa “Praxis”. Lasić je kasnije, kada je Petrović već bio jasno obilježena meta za svakojake, partijske i nacionalističke napade, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća izazvao velike turbulencije svojim svake pažnje vrijednim djelom “Sukob na književnoj ljevici 1928.-1952.”, objavljenim 1970. Te godine dobio je i Nagradu „Vladimir Nazor“.
Petrović je, dakle, bio već afirmirana i politički osporavana javna ličnost kada je Lasić 1970. poslije pojave “Sukoba na književnoj ljevici” postao poznat široj javnosti. Petrovićev dalji i daleko kraći životni put bio je obilježen osporavanjima visokih komunističkih rukovodilaca i njihovih senzala i aparatčika u kulturi, kao i neosviještenih nacionalnih ideologa i „boraca“. Njegovo dosljedno služenje idealima ljudske slobode nije ga oslobodilo napada i osporavanja ni poslije smrti. Lasić se kretao putevima afirmacije i skoro nepodijeljenog uvažavanja. Koliko je tome doprinijelo Lasićevo višedecenijsko bavljenje Miroslavom Krležom, čija je gorostasna figura natkriljivala skoro cjelokupan kulturni prostor Hrvatske, ostaje tek da se istraži. Kako su i Petrovićeva i Lasićeva djela nesumnjive znanstvene i kulturne vrijednosti, pitanje je odakle ozbiljne razlike u stavovima javnosti prema toj dvojici stvaralaca.
„Kao biće prakse, čovjek je biće slobode. Nema slobode bez čovjeka ni ljudskosti bez slobode“, glasi ključni, rekao bih životni, Petrovićev stav. Taj pojam slobode će biti trn u oku svih onih koji su posjedovali ili željeli posjedovati moć nad čovjekom.
Sumnjičenja Petrovića i njegovog časopisa “Praxis” su počela praktično od pojave prvog broja, a dobila su već 1966. godine snažne javne oblike osudom dodjele nagrada „Božidar Adžija“ Gaji Petroviću i Milanu Kangrgi od strane Vladimira Bakarića. „Lipanjska gibanja“ 1968. donijela su, dodatno, žestoke napade na Gajin “Praxis” i praksisovce. Bilo je to vrijeme „skidanja maski“. Praksisovci su i ranije i tada etiketirani kao „filozofska piskarala“, „razni praksisovci“, „lažni demokrati“ koji „priželjkuju čvrstu ruku“, „filozofčići“, „buržoasko liberalni elementi koji paktiraju sa poraženim snagama“, “maoisti“, „unitaristi“, „apstraktni humanisti“, „anarholiberali“ i tako dalje. Bakarić je nadišao sebe kada je na zasjedanju Gradske konferencije Saveza komunista Zagreba 27. lipnja 1968. izjavio: „’Praxis’ je (…) skrenuo u vode koje je dirigovala američka demokratska grupa za borbu protiv komunizma.“ Bakarić je, zapravo, praksisovce proglasio „profesionalnim antikomunistima“ koje financira Središnja obavještajna agencija Sjedinjenih Država (CIA). Partijski aparatčici i kulturni „radnici“ Hrvatske, lojalni Savezu komunista Hrvatske, ogledali su se u raspravama nadahnutim Bakarićevim stavovima i intonacijom. Većina učesnika je to osjetila kao priliku da se politički istaknu i nametnu. Posebno su se istakli Šime Đodan, Marko Veselica, Vlatko Pavletić među mnogim drugim. Stajali su „na crti partijskih interesa” da bi „okrenuli ćurak naopako“ i stali „na crtu nacionalnih interesa”. Pavletić, primjerice, koji prigovara “Praxisu” što kritizira staljinizam kada „nije osobito aktualan naš problem“, a zanemaruje „afirmaciju našeg sistema samoupravljanja“. Također zamjera „što nije došla do izražaja u tom časopisu konkretna kritika desnih devijacija“. Tjednik “Feral Tribune” je 18. prosinca 1995. godine objavio ovaj Pavletićev napad na “Praxis” i tako demantirao naknadna Pavletićeva fabuliranja o njegovoj tobožnjoj odbrani Hrvatske od protuhrvatskog “Praxisa” 1968. godine. Pavletić je reagirao ljutito, uputivši „Dobronamjerno pismo ‘Feralovcima’“, objavljeno 22. prosinca 1995. Odgovorio mu je u istom broju urednik Viktor Ivančić da uvaženi akademik „nije izgovorio ni veliko H, nije spominjao ni Hrvatsku ni hrvatstvo, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa čak ni famoznu ‘crtu nacionalnih interesa’”.
Nakon Petrovićeve smrti Petrovića mnogi su nastojali da ga obaspu najapsurdnijim optužbama. Nacionalnim ideolozima i „radnicima” je posebno smetalo njegovo srpsko „podrijetlo“ koje nikada u svom radu i životu nije smatrao nekom relevantnom činjenicom. Petrović je ljubazno odbio ponudu “Nedeljne Borbe” iz 1990. godine da sudjeluje u razgovoru hrvatskih i srpskih intelektualaca „Um pred lavinom političkog varvarizma“ s obrazloženjem da se nije afirmirao „ni kao srpski ni kao hrvatski intelektualac“ i da se ne smatra „kvalifikovanim za sudjelovanjem u tim razgovorima“. A u obimnom intervjuu “Novom forumu” 14. siječnja 1991. Petrović će izjaviti „Nacionalizam nas je doveo na ivicu građanskog rata” i prosvjedovati protiv ukidanja „Trga žrtava fašizma“: „Nije bez korijena u ‘starom režimu’ ni radikalni nacionalizam koji nas je doveo na ivicu građanskog rata. Već sam više puta govorio o tome kako su Tito i njegovi najbliži suradnici u interesu očuvanja svoje birokratske vlasti sredinom šezdesetih godina počeli ‘odozgo’ raspirivati nacionalne netrpeljivosti i nacionalne sukobe u Jugoslaviji. No ‘novi režim’ donio je svakako nešto ‘kvalitativno novo’: direktno rehabilitiranje fašizma, ustaštva, NDH i njihovih vođa…“
Poslije Petrovićeve smrti napadi su postali još bezobzirniji. Najdalje je u objedama otišao Franjo Tuđman. U intervjuu novinaru Darku Hudelistu, najkrupnijim verzalom na dvije strane biće izvučeno: „Kad sam se 1961. vratio u Zagreb, filozof Gajo Petrović kazao je: što taj Franjo Tuđman govori da je Hrvat kad znamo da je židovskoga podrijetla“. Tako je svim mogućim i nemogućim optužbama doktor Tuđman „dodao“ do tada jednu nečuvenu – za antisemitizam! Na ovaj nevjerojatni napad reagirao je Petrovićev kolega i prijatelj Kangrga pismom objavljenim također u “Globusu”. „Reći ću vam: to je doslovno skandalozno! Već više od četiri i pol desetljeća Gaju Petrovića povlače po ovoj našoj provincijskoj baruštini, blateći ga na najodvratniji način, a sad se i vi – nakon njegove smrti – priključujete tom pljuvanju po jednom od najboljih i najpoštenijih intelektualaca ove naše sredine.“ Doktor Tuđman nije morao, Kangrgi je imao tko da piše. Bio je to Željko Krušelj koji je i u prethodnom režimu obavljao istu funkciju, ali za druge naručioce.
Samo četiri mjeseca pred smrt Petrović je u “Slobodnoj Dalmaciji” objavio ironično intoniranu „ispovijest“ naslovljenu samo jednom riječju „Priznajem“. Tu „priznaje“ da je kao filozof bio nedovoljno marksistički, zatim nemarksistički, antimarksistički, idealistički, apstraktnohumanistički, hajdegerovski, egzistencijalistički, nedijalektički, pozitivistički – da su mu poricali svaku filozofsku intenciju i relevantnost i da su njegovu djelatnost ocjenjivali kao politikantsku, ekstremističku, lijevoradikalnu, građansko-liberalističku, antisamoupravnu, destruktivno antisocijalističku i antikomunističku.
Na Petrovićevo „priznanje” je reagirao Branimir Donat u “Nedjeljnoj Dalmaciji” 24. veljače 1993. godine. U tekstu pod vjerojatno redakcijskim naslovom „Krvnik“ i tekstom uz naslov: „Praksisovci su od početka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blažega krvnika, a ne onog staljinističkog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama…“ Treba zaista pogaziti sve ljudske obzire pa o Petroviću pisati u članku pod naslovom „Krvnik”.
Lasić je u svojim “Autobiografskim zapisima” zapisao: „… poklonio sam cijelog sebe prvo Školi, zatim Partiji i na koncu Znanju.“ Malo je pisaca koji su tako brutalno otvoreno govorili o svojim strahovima („upoznao sam politički strah kao važnu moralnu kategoriju“), kukavičluku, licemjerju, lukavstvima, pa i lažima, šutnjama kao što je to učinio Lasić. Nad tim stranicama ne bi trebalo likovati nego ih razumjeti.
Praksisovska pozicija mu je strana, pa ni uspomene na djetinjstvo u Karlovcu i obiteljsko prijateljstvo između Lasića i Petrovića neće u njegovoj ličnosti izazvati pozitivne treptaje prema Petroviću i “Praxisu”. U “Autobiografskim zapisima” je jednostavno ponešto prešutio, nešto izbrisao iz sjećanja, a nešto i izmislio. Bliža mu je bila „Realpolitik“ nego „nerealizam“ lijeve orijentacije. Zaboravio je da je u Beogradu organizirana velika višesatna rasprava o njegovim “Sukobima na književnoj ljevici 1928.-1941.”, kao što se ni naknadno nije mogao sjetiti da je beogradski časopis Kultura 1971. objavio više priloga o tom njegovom djelu. Priči o “Praxisu” „ne vraća se laka srca“. Praksisovcima prigovara da, kao „prononsirani branitelji slobode“, nisu dali podršku Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, da nisu primijetili „potiskivanje hrvatstva“. Kada je došlo do sloma Hrvatskog proljeća praksisovci nisu, po Lasićevom mišljenju, prosvjedovali protiv hapšenja nacionalista na adekvatan način, tako da su ostali diskreditirani. Izgubili su utjecaj gašenjem “Praxisa”. Izmislio je da su praksisovci podržali izbor doktora Stipe Šuvara za redovnog profesora Sveučilišta u Zagrebu, iako mu je vjerojatno bilo dobro poznato da je Kangrga, uz podršku Rudi Supeka, napisao protivreferat povodom tog izbora! Izabrana amnezija o nekim stvarima je možda korisna kao politička laž, ali je u intelektualnom diskursu nedopustiva.
Pod pretpostavkom da je Lasić u pravu i da se utjecaj praksisovaca u kulturnom životu Hrvatske, a i drugih novonastalih država na tlu bivše Jugoslavije, ugasio, šta je ostalo na sceni od one linije kojoj se Lasić, kao pobjedničkoj priklonio? Po njegovom kazivanju, rezultat je razočaravajući – svijet izgona, pljački, silovanja i ubojstava, svijet uživanja u snazi, a ne u misli i moralu. Lasić se s rezervom odnosi prema likovanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja govori o „ovim sretnim trenucima hrvatske povijesti“, „svetoj hrvatskoj zemlji“, „jedinstvenoj radosti i slavlju hrvatskoga naroda“.
Taj „karlovački Parižanin” odlučio se, za razliku od Petrovića, za „rječitu hrvatsku šutnju”. „Zatvorio sam se u šutnju i odobravanje svega što je Centralni komitet od nas tražio“, naveo je. Iz nizozemske i pariške perspektive snažno je podupirao nacionalni projekt hrvatske državnosti, a zatim i nove, nacionalizmom obojene oblike moći u hrvatskom javnom i kulturnom životu. Za svoj rad i to svoje opredjeljenje nagrađen je 2001. nagradom “Vladimir Nazor” za životno djelo. Postao je nacionalistički ideolog ili, kako je primijetio Boris Buden, „po svemu drugorazredni nacionalistički ideolog”, odnosno kvaziintelekualna kopija Tuđmana. Lasić je, dakle, i šutio i govorio za Hrvatsku. Pametno je odlučio da za Hrvatsku ne gori. Tako je odgovornost za rušenje starog mosta u Mostaru, tog bisera islamske kulture na Balkanu, prebacio na sebe i ostale Hrvate, a ne na hrvatsku vlast. Neki su taj stav protumačili kao akt hipokrizije. Ne, nije riječ o hipokriziji. Lasić je na sebe preuzeo odgovornosti iskreno. Može se reći da je govorio istinu. On je uvjereno stajao iza politike koja je dovela do rušenja starog mostarskog mosta.
Priklon Tuđmanovoj nacionalističkoj politici nije spriječio Lasića da napiše: „Ja sam za razliku od svog naroda, u njegovoj golemoj i pregolemoj većini, za razliku od meni bliskih i dragih osoba – odmah procijenio ‘Oluju’ kao najveći hrvatski promašaj, a ne kao veličanstveni događaj…“ Lasić iskreno voli Hrvatsku i ne dozvoljava da bude bačena „na moralno dno“. Njegov problem je u tome što je služba “svom” narodu kontraproduktivna, ako se svede na promidžbu proste nacionalističke ideologije, ako ne sadrži kristaliziranu kritičku svijest o stvarnim historijskim interesima tog „svog“ naroda. Lasić je, izgleda, to razumio kada je zapisao: „fetišizam nacije, države i povijesnog teritorija ludost je čiju zamašnost ni danas nije prozreo dobar dio ’hrvatskog narodnog kolektiva’ pa se na Nezavisnu Državu Hrvatsku gleda kao na idilu…“ Kao antifašist pita se: „Kako je moguće da hrvatska inteligencija nije listom ustala protiv obrane režima koji je donio rasne zakone, ’čistio’ čitave krajeve od ’čifuta’, ’cigana’ i ’srpske gamadi’, vješao ljude na kandelabre i time se dičio i osramotio hrvatstvo za stotine godina…“
Lasićev javni angažman protkan je službom organizaciji i naciji. Bile su mu bliske dvije različite, ali obje kolektivističke ideologije – staljinistička i nacionalistička. I jednoj i drugoj povremeno se snažno suprotstavljao. Staljinističku je temeljno odbacio i dao značajan doprinos njenom razaranju. Štoviše, nakon višedecenijskog rada uspio je izaći iz sjenke Krležinog autoriteta i osigurati sebi autentično mjesto u kulturi, a u svom služenju nacionalnoj ideologiji izgleda da je ipak pojmio ne tako staru istinu: „Nacionalistički pokreti se pojavljuju kao uspavane ljepotice, a završavaju kao Frankeštajnova čudovišta!“ Da, poklonio je sebe i znanju, ali o tome ne bih govorio. „Krhko je znanje, možda će sanje da padnu na me”, primijetila je jedna pjesnikinja.
Petrović se nije sklanjao pod kišobran službe Partiji i naciji, pa ni takvih autoriteta kao što je Krleža. Bio je građanin svijeta. Umjesto službe izabrao je slobodu. U meandrima „dijalektike oslobođenja“ doslovno i dosljedno se držao načela „kritike svega postojećeg“. Ni u jednom svom radu niti javnom nastupu nije skrivao svoju bliskost nekim od ideja dvojice velikih mislilaca – Karla Marxa i Martina Heideggera. Granice je sâm postavljao, a razloge te bliskosti u toku života pažljivo prosuđivao i mijenjao. Kažu da je njegova filozofija – „filozofija prakse“ i „mišljenje revolucije“. Mislim da je bitna odrednica njegovog djela i njegove misli definicija čovjeka kao bića slobode. Zar je onda čudno što je Petrović u vremenima „bjekstva od slobode“ bio i ostao tako snažno osporavana ličnost!
