Nije nam bio potreban Tomislav Josić ili netko iz njegova okruženja da nas obavijesti kako ne pripadamo istoj Hrvatskoj jer to znamo odavno, to se svakodnevno potvrđuje i tu nema apsolutno ništa sporno. Kako možemo dijeliti isti svjetonazor s nekakvim stožernikom? Naša hrvatstva nisu ista, ona su u potpunosti oprečna. Naše hrvatstvo je hrvatstvo Miroslava Krleže i Drage Ivaniševića, njegovo je hrvatstvo ono Marka Perkovića Thompsona i Franje Tuđmana, Željke Markić i sličnih. Dva smo svijeta i to s ponosom možemo tvrditi.
Problem je u tome što dijelimo istu javnost, što Josić i josići svakodnevno ulaze u naše domove preko ekrana, nepozvani i neželjeni. Mentalitet kojeg predstavljaju josići ujedno je i dominantan mentalitet. Recesija dođe i prođe u normalnim zemljama, u ovoj će se zadržati jer je zemlja okovana korupcijom i klijentelizmom prikrivenima ideologijom koju promoviraju josići, što riječima, što čekićima. Kako Josić i Stanko Lasić mogu pripadati istom hrvatstvu? Niti liberalni komentatori ne vide tu nelogičnost, nego kritiziraju Josića jer dijeli – što, hrvatsku naciju? – na „vukovarsku“ i „nevukovarsku“. On ne dijeli, ona je podijeljena. Krleža 1928. uzvikuje – postoji hrvatstvo Esplanade i hrvatstvo blatnog Trnja, hrvatstvo Matije Gupca i hrvatstvo Franje Tahija. Josića nećemo kritizirati zbog toga što nas je isključio iz svog hrvatstva, nego ćemo to pozdraviti. Nije nam učinio medvjeđu uslugu što nas nije uvrstio u svoj klub, dapače. Biti dio josićevskog hrvatstva za nas bi bilo porazno. U njemu nećete naći Ivana Kožarića ili Matu Parlova, ali možete naći Joea Šimunića, sjevernu, istočnu i zapadnu tribinu stadiona u Maksimiru. Pa birajte…
Primarni problem Hrvatske nisu ni uvoznički lobi ni nedostatak investicija ili neki treći benigan faktor. Problem su ideologija i mentalitet koji se gaji unazad tri desetljeća – zatvorenost, samoživost, život u prošlosti, u kultu i žrtve i pobjednika u isto vrijeme, nacionalizma koji se očituje u zaštiti privilegija i pronalaženju rupa u zakonu ili njihovo potpuno nepoštivanje, hajdučkom domoljublju.
Gradonačelnik Toronta puši krek, ali to ne znači da Kanada nije pravna država i zato Hrvati u redu čekaju na vize da se u njoj nastane. Ovdje se čekićima bori protiv pravne države i blokiraju institucije bez sankcija. Policajce koji provode zakon proziva se da su djeca aboliranih četnika i javno se poziva na njihov linč, a oni koji krše zakon skrivaju se iza statusa branitelja i ubiru simpatije i zaštitu javnosti.
To je ta “vukovarska” josićevska Hrvatska. Ugodan nam život u njoj.
