Loncu poklopac: Karlovački stručni diletantizam

U politici se potpuno uvriježila manipulacija stručnjacima i stručnošću, mada se radi o potpuno različitima ili – reklo bi se u filozofiji – nesumjerljivim područjima

Autor: Marin Bakić

Jalovih rasprava ne manjka u karlovačkoj javnosti, pogrešnih premisa i krivih zaključaka. Jesu li Adolf Hitler i Josif Visarionovič Staljin bili intelektualci, jesu li intelektualci vrjedniji od automehaničara i vodoinstalatera, a, uostalom, zašto oni tih zanata ne bi bili intelektualci?

Umrtvljena karlovačka javnost počela se baviti pitanjem opasnosti od intelektualaca, što je otprilike kao kada bismo u hrvatskoj javnosti raspravljali o izradi nuklearne bombe. Nije da Karlovac nema intelektualaca, kao što nije ni da Hrvatska nema veze s nuklearnom energijom. Ipak, ne možemo raspravljati o našoj državi kao nuklearnoj velesili samo zato što imamo vlasničkog udjela u Nuklearnoj elektrani Krško, ne možemo raspravljati o opasnosti od intelektualnog djelovanja samo zato što u Karlovcu djeluju ljudi poput Danka i Jasne Plevnik, Davora Petračića, Davora Bajsa ili Tihomira Ivke. Intelektualci su za potrebe ovog našeg shvaćanja oni koji aktivno promišljaju i djeluju u zajednici, a upravo su kao takvi predmet prezira ili – još gore – rezignacije šutljive cinične većine. Mogu oni otkrivati najznačajnije istine o Karlovcu, međutim to će ostati zabilježeno samo u uskom i posljednjih desetljeća deklasiranom građanskom sloju. Oni koji se smatraju intelektualcima u politici uglavnom su podređeni stranačkoj stezi, stezi stranaka u kojima vlada negativna selekcija. Oni intelektualci koji imaju želudac za to ili nemaju kičmu, pristat će da im ograničeniji određuju političke stavove. Oni koji nemaju želudac ili imaju kičmu, bježe od aktivne politike, čak i kao birači, u potpunosti zgađeni takvim sustavom. Ako i pomisle da se angažiraju, završe poput Domagoja Švegara koji je u borbi protiv zakidanja potrošača i u borbi protiv korupcije mogao pronaći tek šačicu suradnika, mahom pasivnih, mada se radilo o pitanju, odnosno koži svih građana. Jedan čovjek ne može sam, pa se i on povukao.

I što je onda potaknulo gradonačelnika Damira Jelića da stavi u isti kontekst intelektualce, Hitlera i Staljina u nedavnom intervjuu Radio Mrežnici? Činjenica da je potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Karlovcu napokon dobio zahtjevniju oporbu, građansku nezavisnu listu koja je u Gradskom vijeću na ovogodišnjim izborima izborila jedno vijećničko mjesto upravo kao manifestaciju nezadovoljstva građanskog Karlovca političkim rješenjima u posljednjim desetljećima. Obrušavanje Jelića na Bajsa i Petračića kao ohole intelektualce koji se ismijavaju stručnim spremama kandidata za nadzorne odbore gradskih tvrtki i ustanova njegovo je priznanje postojanja validne, kvalitetne, političke oporbe u Karlovcu. Zato i udara sjekirom u voćku čim je urodila prvim plodom jer zna da su upravo takve opcije – bez obzira koliko pojedincima treba da se usavrše, odnosno osvijeste da nisu više građanski aktivisti, nego političari – najveća opasnost za stranački sustav kakav se održava u Karlovcu. Zašto bi inače gradonačelnik tako postupio, riskirajući da u korijenu sasiječe ono što bi moglo biti novo oslobađanje intelektualnog – toliko važnog – političkog potencijala u Karlovcu? Jedino još, ako bi se radilo o promašenom, petorazrednom marketingu, a svi znamo da je to nemoguće jer najmenadžer ipak polaže mnogo u politički marketing i čak se toliko usavršio u tome da drži predavanja o vođenju predizbornih kampanji u Opatiji. Nismo bili, ali su ga zasigurno velikim očima prisutni promatrali dok im je objašnjavao zakon padajuće krivulje na svojem predizbornom plakatu.

Ipak ostaje činjenica da je Jelić dobio prostor za takav napad zbog toga što su mu ga ti intelektualci koji djeluju u karlovačkoj politici otvorili promašenom kritikom kadroviranja u nadzorne odbore. Oni traže stručnjake u nadzornim odborima, mada to uopće nisu stručna tijela. Kakvi bi to stručnjaci trebali činiti nadzorni odbor Vodovoda i kanalizacije ili Čistoće? Ekonomisti? Strojari? Elektrotehničari? Stručnjaci za odnose s javnošću? Koji bi to stručnjaci trebali činiti nadzorni odbor Hostela Selce? Hotelijeri? Pedagozi? Matematičari?

U politici se potpuno uvriježila manipulacija stručnjacima i stručnošću, mada se radi o potpuno različitima ili – reklo bi se u filozofiji – nesumjerljivim područjima. Liječnici svoje stručne doktorske titule prikazuju kao znanstvene prebacujući ih ispred imena, protivno akademskim pravilima. Hoće li ti političari obnašajući dužnosti u predstavničkoj ili izvršnoj vlasti dijeliti aspirine? Što glasaču znači što je neki kandidat doktor povijesnih znanosti? Kakve to veze ima s problemom vodoopskrbe i odvodnje? Najmenadžer je – naravno – uspješan u svom poslu, unatoč tome što je profesor hrvatskog jezika i književnosti, a ne, recimo, inženjer ekonomije (sic!). Tu svoju stručnu titulu Jelić uporno ističe u političkom djelovanju – na izbornim listama, na dokumentima koje potpisuje i tako dalje. Na to ima, naravno, pravo. A i glasači su ga zbog toga izabrali. Prosječan birač je razmišljao što ga najviše tišti i pomislio na problem skupog i neracionalnog grijanja, na problem stagnacije ekonomije, na urbanističku nelogičnost, na propadanje gradske jezgre… Naravno, nakon promišljanja o svim tim krucijalnim temama, vođen stručnošću kandidata, za gradonačelnika je odabrao – profesora hrvatskog jezika.

Politolozi, primjerice, koji se aktivno bave politikom često za sebe znaju reći da su najbolji izbor za političare jer su, eto, završili takav studij. Zaboravili su ipak na uvodna predavanja na tom studiju, gdje su trebali naučiti da ih se ne obrazuje za političare, nego za stručnjake za politiku, dakle za one koji razumiju političke strukture i procese. Donošenje političkih odluka nije stvar struke. Tako da oporba – po običaju – ni na ovom primjeru ne pogađa poantu. Nije problem što su u nadzorne odbore izabrani zanatlije, oni sa srednjom stručnom spremom ili čak s niskom. Problem imenovanja u nadzorne odbore je zbrinjavanje članstva vladajućih stranaka, hranjenja stranačke vojske. Samo članstvo u jednom nadzornom odboru donosi 900 kuna mjesečne sinekure.

HDZ je mogao elegantno postupiti, poboljšavajući kontrolu gradskih tvrtki i ustanova te onemogućujući oporbi da proizvede aferu, tako da je jedno mjesto u svakom nadzornom odboru rezervirao za pripadnika opozicije. Da mu je do više razine političke kulture i više razine kontrole poslovanja poduzeća i ustanova, to bi i napravio, pogotovo nakon gorkih iskustava s malverzacijama i propadanjima tvrtki bez odgovornosti članova nadzornih odbora. No, tko smo mi da dovodimo u pitanje odluke najmenadžera?