Milovanje: Odvikavanje od braka

Naravno, riječ „razlaz“ se često i lako spominje, ali kad se to dogodi shvatite da ste upali u „apstinencijsku“ bračnu krizu jer vam se kao i nekom tko se odlučio riješiti cigareta, osoba, socijalne navike, pa i one loše, zajednički poslovi i kontakti koje ste stekli zajedničkim životom neprestano motaju po mislima

Autor: Mile Sokolić

Brak je institucija oko koje se lome koplja raznih društvenih dionika, države, crkve, političkih stranaka, udruženja i pojedinaca koji žele dokazati da je njihovo poimanje ove ključne ljudske institucije najbolje za društvo. Kad se u sve to malo bolje zaviri ispada da se brakom više bave oni koji ga zamišljaju u nekom „ružičastom“ svjetlu, a manje upućeni u njegovu stvarnu složenost.

Ovo je moja mala priča o braku čiji sam „ovisnik“ bio, s manje ili više uspjeha, gotovo četiri desetljeća i sada sam, spletom čudnih životnih okolnosti, u fazi odvikavanja od te ljudske „ovisnosti“. Dakle, privikavam se na život na „slobodi“. I ne znam što bih prije pametno rekao od „ushićenja“ koje me obuzelo.

Promatrajući zajednički život ljudi u svom okruženju i prolazeći jedan kompleksan i relativno dugi brak, došao sam do zaključka da bi djeca u vrtićima i školama trebala imati svakodnevnu radnu temu ili predmet „Što ima u braku?“ ili „Kako je kod kuće?“. U okviru te teme bi trebalo stupnjevito analizirati elemente braka, demistificirati ga i učiti o njegovoj složenosti. Vjerujem da bi svi učesnici toga procesa, učenici, roditelji, institucije, oženjeni i neženje, bolje razumjeli različite socijalne manifestacije i posljedice braka, što znači drame, frustracije i traume, uspone i padove koji nastaju kao rezultat zajedničkog života dvoje ljudi. Kad sam to pokušao pojasniti mojoj susjedi s kojom ovih dana izmjenjujem mudrosti o braku, ona me začuđeno upitala; „Pa tko bi se onda udavao i ženio?“.

Brak ili, sociološki rečeno, proces institucionalizacije spolnog sazrijevanja, idealizira se i banalizira, pa se ženidba i udaja često čini kao neki modni hir ili rutinsko obavljanje jedne od brojnih društvenih inicijacija (krštenje, krizma, ženidba, polaganje vozačkog ispita, i slično) čija je naglašena dimenzija „službeni“ početak zajedničkog života dvoje ljudi, a prati ga čitav niz rituala kao što su okupljanje prijatelja i članova obitelji, prikazivanje okolini ekonomske razine ženika ili članova njegovog „klana“, dijeljenje poklona, vraćanje dugova ili ponovno pozajmljivanje, i, naravno, dernek ili pir, fešta, gdje se zapravo slavi taj „uzvišeni“ čin biološkog i socijalnog zbližavanje dvije osobe, ponekad i ponegdje i na vrlo degutantne načine.

Kad se dim raziđe, pokloni razvrstaju, računi poplaćaju obično ostane dvoje (mladih?) ljudi pod dojmom podrške koju su dobili za upadanje u socijalnu i psihološku „klopku“ koju nazivamo „brak“, a nitko im nije dao do znanja da počinje teška borba uzajamnog upoznavanja, kulturološkog, karakternog i odgojnog usklađivanja, otkrivanja skrivenih sklonosti i obiteljskih genetskih osobina koje nisu primijetili u žurbi i žaru „ljubavi“ koja ih je preokupirala, i, naravno, uzajamnog nadmetanja za dominaciju jer sva ljudska bića su uvjerena da baš oni imaju veće pravo na osnovu kojeg moraju biti „glavni“. A borba muškaraca i žene je valjda najstarije nadmetanje za dominaciju.

Ne radi se, naravno samo o nadmetanju za vodeću ulogu i „pravo glasa“ u bračnoj zajednici, već i o osvajanju više slobode u izbivanju, posjedovanju, odlučivanju, kretanju, što se u dosta slučajeva koristi kao pokriće za uzimanje predaha od bračnih „obaveza“. Tamo gdje se takva stanja više razviju, dolazi do kroničnih konfliktnih stanja, čiji su svjedoci i sudionici i djeca, koja na takav način saznaju što je zapravo brak o kojem im pričaju lijepe priče na vjeronauku. Djeca su i svojevrsno oruđe za uzajamna dokazivanja i razna „kreativna“ podmetanja, pred njima se izvode moralne i „mučeničke“ predstave, s njima se manipulira da bi postali saveznici jednoj od strana u bračnoj utakmici. Prema mojim dojmovima, u više slučajeva majke uspijevaju pridobiti naklonost djece i upotrijebiti ih u borbi sa supružnikom, ali ima i očeva koji su ispali bolji i brižniji roditelji, ili su se takvima uspjeli predstaviti. Zapravo, u životu je, čini se, sposobnost dobrog predstavljanja vrlo važna evolucijska prednost.

Bračne partnere, posebno one mlađe, koji na „juriš“ ulaze u brak nitko nije upozorio i da zajednički dugogodišnji život dovodi do nečega što mi se čini prikladnim nazvati „krizom izgubljene erotičnosti“, ili žudnjom za nečijim drugim dodirom, jer partner koji vam je na dohvat ruke jednostavno s vremenom više ne proizvodi onaj „burni“ efekt koji je sastavni dio života jedne spolno zrele osobe. To se događa i muškarcima i ženama u braku i naravno zavisi od okolnosti, sklonosti i spolne energije koju neka osoba ima i u pravilu se uvijek događa u krivo vrijeme. Društvo više tolerira muškarcima nego ženama bračne „izlete“ , ali i žene imaju svoje suptilne pristupe kojima uspješno pariraju agresivnoj muškoj volji, te također pronalaze načine kako dobiti neku potvrdu da su još tražena „roba“ na biološkom „tržištu“. Ukratko, uz sve socijalne, kulturološke i fizičke konfrontacije tijekom života bračnih partnera vjerojatno je ključna ona biološka, čiji su elementi, između ostalog, i iskazivanje nadmoći, prepotencije ili razočaranja fizičkim izgledom, erotskom privlačnošću, emocionalnom privrženošću partnera i slično. Zbog toga brojni brakovi u nekoj svojoj inertnoj ili inferiornoj fazi postaju stanja tugaljivog suživota i „trpljenja“ čije su manifestacije stalno podbadanje, omalovažavanje, nametanje osjećaja nesposobnosti, krivnje, emocionalne ucjene, brutalno gruba i agresivna razina komunikacije s jedne i druge strane koja, kao i u mom slučaju, ponekad završi razlazom.

Naravno, riječ „razlaz“ se često i lako spominje, ali kad se to dogodi shvatite da ste upali u „apstinencijsku“ bračnu krizu jer vam se kao i nekom tko se odlučio riješiti cigareta, osoba, socijalne navike, pa i one loše, zajednički poslovi i kontakti koje ste stekli zajedničkim životom neprestano motaju po mislima. Čak i one žustre svađe, podmetanja, male i velike prijevare, ružne kvalifikacije, optuživanje za sve i svašta, i ne znam što još sve ne premećete po mislima i pitate se je li zaista sve to trebalo tako završiti. Čak se javljaju i manifestacije poput stockholmskog bračnog sindroma. Nedostaje vam drama u kojoj ste živjeli.

U isto vrijeme osjećate tjeskobu kao da ste pali na ispitu, gnjev i ljutnju, napade agresije i nemoći jer mislite da ste prevareni i napušteni. Pokušavate se staviti u poziciju druge strane, ali to vam baš i ne uspijeva. Što učiniti? Kuda krenuti? Kako poznanicima, članovima obitelji i prijateljima pojasniti da su sva ona velika pompa i svadbeni rituali bili uzaludni, da smo gotovo četrdeset godina samo vješto glumili i skrivali pravo stanje stvari pred sobom i našom okolinom.

Da, prilično je lako lamentirati o braku u javnim debatama, ali tek kad prođete sve njegove faze i steknete znanje i iskustvo koje vas ostavi bez riječi, jer sve što kažete neće biti dovoljno dobro da se objasni nešto što je istovremeno radost, žalost, tlaka, muka, ponos, poniženje, sram, tek tada ćete saznati da ste zapravo spremni za brak, kako god to apsurdno zvučalo.

Rad Aktiviraj Karlovac portala financijski podupire Fond za pluralizam Agencije za elektroničke medije