„Lijepa Naša vječna i jedina,
Karlovačke županije nastambina,
četiriju rijeka čistoće bistrina,
Božjom moći s nebeskih visina,
putem ljubavi, zdravlja, radnih vrlina,
radijskih i tv valnih dužina,
pogledajno složeni VREMEPLOV
minulih godina.“ (Stjepan Sabljarić)
siječanj
01.01.1527. U Cetingradu (ili kraće samo – Cetinu) održan je davne 1527. sabor hrvatskog plemstva na kojem je, nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića u bitki na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526., za hrvatskoga kralja izabran austrijski nadvojvoda Ferdinand I. Habsburški. Izbor je potvrđen pisanom poveljom, poznatom pod nazivom Cetingradska povelja, koju su napisali i svojim pečatima ovjerili vodeći hrvatski velikaši. Bili su to kninski biskup i prior vranski Andrija Tuškanić, Ivan Torkvat Krbavski, Stjepan IX. Blagajski, Krsto Šubić Peranski, Bernard Tumpić, Pavao Janković, Nikola III. Zrinski, Gašpar Gusić Turanjski, Ivan Kobasić Brikovički, Gašpar Križanić, Ivan Banožić, Toma Čipčić, Mihajlo Skoblić, Juraj i Anton Otmić, Pavao Izačić, Stjepan Zimić te braća Krsto, Vuk i Juraj Frankopan.
Sa svoje strane, Ferdinand je obećao poštivati i štititi postojeća prava i povlastice Hrvatskoga Kraljevstva, obvezao se o svojem trošku uzdržavati 1.000 konjanika i 200 pješaka i održavati hrvatske protuturske utvrde. Tom ispravom omogućena je i buduća odluka o izgradnji karlovačke tvrđe.
01.01.1776. Maksimilijan Vrhovac, rođeni Karlovčanin, biskup, rodoljub, mecena, zaređen je za svećenika po biskupu Galjufu 1775., a svoju prvu mladu misu odslužio je 1. siječnja 1776. Odmah postade suplentom u bogoslovnom zavodu i propovjednikom, a za kratko vrijeme i podrektorom i profesorom retorike u sjemeništu, te suplentom teologije na akademiji. U prosincu 1827. obolio je od groznice i poslije šest dnevne bolesti umre 16. prosinca 1827. u 79. godini života. (iz knjige R. Strohaka „Grad Karlovac …. „ – str. 194.196.)
01.01.1779. Most na Kupi, kaže zapisnik, nije temeljito popravljen 24 godine. Stoga je trebalo zamijeniti čitavu drvenariju. Potrebno je bilo nabaviti 729 komada građevnog drva iz šume, zatim 485 debala hrastovine. Drva se morala srušiti u Petrovoj gori i dovesti u grad. Planirano je da će tesarski radovi trajati šest mjeseci, 24 radna dana u mjesecu, a na mostu će raditi će po 30 tesara. Ukupni troškovi građe i radnika iznosit će 6.734 forinti i 48 novčića. (U vrijeme današnje taj predračun bio bi dopunjen barem s dva aneksa te njima povećana cijena barem za duplo.- o.)
01.01.1883. U Karlovcu je 1883. osnovana nova pješačka pukovnija br. 96. Za nju je 13 godina kasnije – 1896. – sagrađena nova vojarna u sjeveroistočnom dijelu šanca tkz. Opkoparska – danas studenski dom u sklopu Veleučilišta. Franjo Deak u svojoj knjizi iz 1943. daje sliku časničkog zbora carske i kraljevske pješačke pukovnije baruna Ramberga br. 96. iz godine 1889. Inače, do 1882. u Karlovcu je bila stacionirana i Slunjska krajiška pukovnija br. 4.
01.01.1884. Izašao prvi broj karlovačkog lista „Svjetlo“ U prvom uvodniku Lopašić je napisao: „Svjetlo neka bude uistinu onim što mu ime kaže, neka goni tminu, neka razbistruje obzor, a oblake tjera. Ovo je naš program. Od toga ne odstupamo.“ I danas bi takav program imao svoj puni smisao.
01.01.1885. U Gospiću je godine 1885. – na današnji dan – rođen Stanko Šibenik, podrijetlom iz obitelji slobodnjaka iz sela Lipe na Dobri. Maturirao na karlovačkoj gimnaziji, diplomirao pravo u Zagrebu. Predavao je kasnije i na kadetskoj školi u Karlovcu. Postao ministar ruda, šumarstva i poljodjelstva tridesetih godina 20.st. u vladi prve Jugoslavije – točnije rečeno Kraljevine Jugoslavije. Umirovljen je 1941, a zatvaran i u vrijeme NDH i za vrijeme FNRJ. Prezime Šibenik prvi puta se spominje 1518. u Bosiljevu, a 1650. u Lipi na Dobri. Godine 1697. prezime se spominje u matičnim knjigama župe Dubovac. Prema predaji neki Šibeniki sudjelovali su i u gradnji grada Karlovca.
01.01.1902. Bila je srijeda i Nova godina 1902. Radom je u Karlovcu započela Trgovačka stručna škola. Tome je prethodila aktivnost Trgovačkog društva „Merkur“ koje si je uzelo i zadaću stručnog unapređivanja članova, jer – kako u „Svjetlu“ stoji „…. Trgovce valja što više spremiti …. Tuj treba inteligencije, spreme, znanja, razne vještine. Na tim tečajevima, koji su prethodili osnivanju škole, predavali su Vjekoslav Dutzman, zatim profesor Franjo Crnčić – matematičar, Franjo Valla – povjesničar, odvjetnik dr. Edmund Lukinić, liječnik dr. Ljudevit Švrljuga i drugi. Interesantna je informacija, vezana uz to društvo, iz godine 1918. u kojoj se kaže: Hrvatsko trgovačko društvo “Merkur” iz Zagreba dostavlja zaključak Središnjeg upravnog odbora Društva od 24. X. 1918. kojim se pozivaju svi njegovi članovi da daju svoj doprinos u stvaranju jedinstvene i samostalne države Srba – Hrvata i Slovenaca. Inače, to društvo osnovalo je i socijalnu kasu, preteču socijalnog
osiguranja za svoje radnike.
01.01.1903. Prvi je dan nove godine 1903. Ranijom odlukom područja Švarče, zajedno sa područjem Banije, spaja se sa gradom u jednu cjelinu. Karlovac je time postao treći po veličini grad u Hrvatskoj. Imao je 14.941 stanovnika, 1678 kuća i prostirao se na 14.500 katastralnih jutara površine.. Do spajanja je došlo na temelju vladine naredbe, čime je presječeno dugogodišnje oklijevanje Karlovčana i općina Banija i Švarča da se spoje u jedan grad. Gradsko područje obuhvaćalo je sada porezne općine: grad Karlovac, Baniju, Hrnetić, Veliku Jelsu, Veliku Švarču, Kamensko, Mekušje, Mostanje i Turan s mjestima Gradac, Selce, Drežnik, Kaštel, Novaki, Pokupje, Brodarci, Brdo, Zagrad, Jakolić Brdo, Gornja Švarča, Donja Švarča, Turan, Goljaki, Jelaši, Zastinje, Udbina i Rakovac.
01.01.1903.Od prvog siječnja 1903. do kraja te godine vladala je u karlovačkoj gradskoj upravi neka vrsta interregnuma. Mandat starog gradskog zastupstva i gradonačelnika prestao je tog prvog siječnja. Gradski načelnik Josip Vrbanić bio je u navedenom razdoblju povjerenikom Gradskog magistrata. Ako je i bio samo povjerenikom, ono što je ostavio za sobom postalo je trajnom uspomenom i dio pojma: Karlovac – grad parkova.
01.01.1949. „Pred drvenim mostom na Korani otkrivena je (povodom Dana Jugoslavenske armije) spomen ploča u čast prvog ulaska naših hrabrih partizana u grad – pod vodstvom Vece Holjevca – 17. novembra 1941. – sa zadatkom da oslobode iz bolnice Zvonka Gregurića. Tu, na mostu, „ …kod povlačenja, poginuo je mladi komunista Karlovčanin drug Ivica Gojak.“
01.01.1952. U Karlovcu je 1. siječnja 1952. pokrenuto izdavanje novog lista pod nazivom “Kulturni vjesnik”, a stajao je 10 dinara. Uredništvo se nalazilo u zgradi Narodnog kazališta, danas “Zorin domu“, a glavni mu je urednik bio Franjo Lasić. Predsjednik grada bio je Josip Benić. Tiskano je svega 10 brojeva. Bilo je to glasilo Saveza kulturno – prosvjetnih društava Karlovca. U njemu su svoje članke objavljivali, među ostalim: Miroslav Feldman, Zlatko Pintar, Milan Radeka, Stjepan Mihalić, Gajo Petrović …. i drugi. Do prestanka izlaženja nosilo je i nazive: „Karlovački kulturni vjesnik“ i „Karlovački vjesnik“. Posljednji broj izašao je u ožujku 1953.
01.01.1958. „Na prijedlog komisije za speleologiju pri Planinarskom savezu Hrvatske osnovan je odsjek za speleologiju i u Karlovcu, u okviru planinarskog društva „Dubovac“. Da saznamo više obratili smo se tajniku speleološkog odsjeka u Karlovcu Danku Postružniku, koji je jedini završio speleološki tečaj, a pored toga je i najzaslužniji za osnivanje speleološkog odsjeka . … Speleološki odsjek pri planinarskom društvu „Dubovac“ osnovan je prije tri mjeseca i ima sada sedam članova.“ („Kar. tjednik“ – od srijede, 1. siječnja 1958.)
01.01.1970. „Šahovsko društvo Karlovac“ mijenja na današnji dan 1970. ime u „Karlovački šahovski klub“ – ime koje je nosilo i prije II. svjetskog rata. Prvi naslov šahovskog majstora u Karlovcu dobio je 1980. Radivoj Radmilović. 1984. majstori FIDE postali su Branko Mrkšić i Sudarić. Od 1975. karlovački šahisti i šahistice nastupaju u Hrvatskoj ligi.
01.01.1990. Savezna Vlada provela je denominaciju dinara, uvjeravajući da će jugoslavenski dinar postati konvertibilan; 10.000 dinara postalo je 1 (jedan) dinar (utvrđen je omjer – 1 njemačka marka – 7 dinara, američki dólar – 11,73 dinara) (Kronologija Dom. rata – str.374.)
01.01.1991. Na čelu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je kolektivno osmočlano Predsjedništvo koje sačinjavaju:
Borisav Jović – predstavnik Srbije – u funkciji predsjedavajućeg,
Janes Drnovšek – predstavnik Slovenije,
Stjepan Mesić – predstavnik Hrvatske
Bogić Bogičević – predstavnik Bosne i Hercegovine,
Nenad Bučin – predstavnik Crne Gore,
Vasil Turpukovski – predstavnik Makedonije,
Riza Sapundžiju – predstavnik Kosova … i
Dragutin Zelenović – predstavnik Vojvodine.
01.01.1992. Prvi je dan ratne 1992. godine. Puno je događanja:
2. u Karlovcu formirana1. domobranska bojna, a za njenog zapovjednika postavljen Jadranko Barešić,
3. zapovjednikom Specijalne jedinice policije postaje Zdenko Vaško – svani „Strela“,
4. nakon žestokog i nenadanog napada neprijatelja oko 16,00 sati na Turnju je poginuo Hrvoje Jelinić,
5. avio napad na područje tvornice «I.L.Ribar» i vojarnu Luščić,
6. neprijateljske provokacije iz Brođana na Ladiće i Pećance; dvije grupe branitelja pokušale su prijeći rijeku
Kupu i doći na desnu obalu, ali ih je snažna neprijateljska vatra vratila na početne položaje.
01.01.1993. Nakon sveprisutnih klimatskih promjena već kao vijest može poslužiti i informacija da je na Novu godinu 1993. konačno počeo padati snijeg.
02.01.1580. Gradnja crkve Presv. Trojstva počela je iste godine 1579. kada i gradnja vanjskog tvrđavskog sustava i najvažnijih građevina novog vojnog grada. Slijedeće 1580 (02. siječnja) piše iz Graza nadvojvoda Karlo kranjskim staležima i moli ih da pošalju graditeljima Karlovca dvije do tri tisuće forinti, jer su radovi zbog nedostatka novca gotovo stali, „ a nije podignuta još ni crkva.“Dakle, i crkva je u gradnji. Prva je dakle crkva bila sazidana od kamena u vremenu između 1579. i 1581. godine.
02.01.1861. Prvi list na hrvatskom jeziku u Karlovcu bio je „Karlovački viestnik“, izdavača Dragutina Akurtija,
koji je bio karlovački gimnazijalac, a prvi razred upisao vjerojano 1840. Završetkom gimnazije posvetio se studiju filozofije i prava. List mu je počeo je izlaziti drugog siječnja 1861. List je bio informativan i rodoljuban, a izlazio je dvaput tjedno: srijedom i subotom. U Arhivu Hrvatske sačuvan je dokument kojim karlovačka čitaonica moli „slavno gradsko poglavarstvo“ da joj dozvoli izdavati novine. Molbi je priložen i program lista. U njemu, među ostalim, stoji: „Zadatak ovog časopisa odnosit će se u bitnosti svojoj na miestne interese i domaći lokalni život, poglavito na izviešća o pazaru i vašarenju, o prometu i trgovini, o radinosti obrtnoj i poljodjelskoj, i uobće o svakoverstnom duševnom i materijalnom napredku grada Karlovca.“
(iz knjige „Karlovac 1579-1979“ – str. 308.)
Uređivao ga je i poznati karlovački učitelj Skender Fabković, a u listu je surađivao i Radoslav Lopašić. No te novine nisu našle svoju publiku. Prestao je izlaziti već 26. lipnja 1861. Ipak, dao je značajan doprinos širenju hrvatske pisane riječi u gradu Karlovcu. Interesantan je uvodni tekst u kojem urednik kaže i ovo: „Karlovački viestnik u svoj svojoj skromnosti izjavljuje prosto i od srdca: da baš nije svih mudrostih pozobao i radje pripoznaje duševnoga svoga blaga i gradje neznatnu shranbicu, a prema tomu odlučio je samo žličicami prodavati, znajuć i uvjeren budući, da je gladnu i žlica juhe, dobrom i spasenosnom hranom.“
02.01.1877. Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. – Stenjevec, Zagreb, 29. ožujka 1906.), bila je hrvatska slikarica, krštena kao Slavomira Friderika Olga.
Gluhonijema, osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču od 1883. do 1892. godine. Već pri ishođenju mjesta u bečkom Zavodu za gluhonijeme Vjekoslav Raškaj se susretao s problemima koji su dolazili od negativnog odnosa tadašnje javnosti prema gluhonijemim osobama. U to vrijeme su gluhonijeme osobe smatrali duševno zaostalim, a u takvom okružnju gluhonijemi su bili obilježeni za cijeli život. Tako prilikom upućivanja molbe Vjekoslava Raškaja za smještaj Slave Raškaj u Bečkom zavodu za gluhonijeme, činovnik unutarnjeg odijela zemaljske vlade u Zagrebu je u urudžbeni zapisnik unio i da se molba upućuje “Ravnateljstvu umnobolnice. u Beču”.
Prva osoba koja je zapazila Slavin talent je bio Isidor Kršnjavi. Na njegov prijedlog Slava Raškaj dolazi u Zavod za gluhonijeme u Zagrebu. Tako 1895. godine Slava Raškaj polazi Kraljevsku žensku stručnu školu u Zagrebu, tečaj za umjetno obrtno risanje, te kroz dvije školske godine 1895./96. i 1896./97. završava tečaj s odličnom ocjenom. U prvoj godini, 1895./96., zbog bolesti Štefane Hribar, Slavu podučava Ivan Bauer sin slikara Josipa Bauera. U drugoj godini, 1896./97., podučavala ju je slikanju Štefana Hribar rođena Klaić i sama
Poprsje Slave Raškaj u Nazorovoj ulici 47 u Zagrebu, ispred Centra za odgoj djece i mladeži oštećenoga sluha “Slava Raškaj”
(rad Velibora Mačukatina ml. iz 2000. g.)
slikarica. Paralelno s tom podukom Slavu je podučavao i Bela Čikoš Sesija, koji ju je podučavao sve do 1902. godine, i to besplatno. Učio ju je radu u raznim tehnikama. Prve Slavine radove, nastale pod utjecajem Čikoševa akademskog slikarstva, možemo nazvati nekom vrstom tehničkih vježbi. Radi se o slikama s motivima mrtve prirode gdje je bitno bilo dočarati teksturu materijala. Kao jedan od tih primjera imamo sliku pod nazivom „Mrtva priroda sa školjkom i lepezom“ – temu i boje zadao je Čikoš, ali u detaljima je vidljiv pravi Slavin izražaj. Kod ovakvih je radova pozadina često nedefinirana ili se radi o nekakvom neupadljivom zastoru, boje su dosta tamne, a predmeti koje slika su lepeza, školjka i jastog na stolu. Iako se radi o zadanim temama, ono što ovoj slici daje dašak Slavinog izražaja i ono što će biti vrhunac njenih radova kasnije je motiv cvijeća na lepezi. U tom detalju do izražaja dolazi priroda u kojoj je Slava uživala od djetinjstva i koja će svjetlijim tonovima nadvladati utjecaj Čikoševa akademizma
02.01.1886. Rijetku novogodišnju čestitku trebalo bi cijelu prepisati, ali i ovo nekoliko rečenica biti će dovoljno.
„Darak krasnom spolu za novu godinu –
Prvi korak do blagostanja jednog grada jest prosvjeta njegovih žitelja, a to se postizava donekle novcem. Prvi korak do novaca jest, da se novac rationalno upotrebljuje. Kada jest tome tako, pitam sada ja tebe, dragi i veleštovani krasni spole, da li ti pospješuješ, da li ti unapredjuješ blagostanje svoga grada? Ne. Zašto ne? Neznaš bo pravila, gore navedenih – a obće neznaš, kako da novcem rationalno razpolažeš. Tužni otac i suprug u znoju lica svoga i u gnjusnoj prašini plućiu svojih služe gorki kruh, starajuć se da što bolje osjeguraju budućnost svoju, kako da što veću svotu namaknu za crne dane svoje. Kine se biednici, muče i trape dušu i tielo svoje. Ta čovjek mora biti upravo „neverovani Tomaš“, kad nebi vjerovao, da će si ti mukotrpnici liepu svoticu za stare dane pričuvati. Ali hoće da! Imade bezdno, koje guta plodove njihova truda, a to: …“ – i sada autor započinje nabrajati što sve žene hoće i traže nebi li si ugodile i život učinile ljepšim: višesobni stanovi – „jestionica i spavaonica i pogostinska soba i posjetionica“, ali ne kuhaju, niti tkaju, niti peru rublje, …. te ne drže niti jedasn „čošak“ kuće a kamoli tri. („Svjetlo“ br. 1 od 2. siečnja 1886.)
02.01.1908.Početkom 1908. Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka ponovo gostuje u Zagrebu. Drugog siječnja te godine „pjevala se Barunica Ksenija“. U glavnoj ulozi nastupila je rođena Karlovčanka, gospođa Neuman-Selinger.
02.01.1913. Radovan Radovinović navodi tekst iz Lopašićeve „Sloge“ (od 2. siječnja 1913.) u kojem se govori o zgradi „Grad Zagreb“ i znamenitoj gostionici „K rimskom caru“. Za ovu priču važna je još jedna zanimljivost vezana uz ovu staru ulicu. Radovinović kaže: Kad je Radićeva ulica, nakon 1820. postala glavnom prometnicom u Zvijezdi, Haulikova je – sve do izgradnje „Zorin doma“ 1893. bila ulica u kojoj se kao ni u jednoj drugoj ulici u Karlovcu, moglo razonoditi. Osim „Stare pivovare“ i zgrade „Grad Zagreb“ u toj su se ulici, prije izgradnje hotela „Central“, nalazile još tri znamenite karlovačke gostionice koje su djelovale kao kabareti. Osim već spomenutih „K rimskom caru“ i „Stare pivovare“ bilo je tu još Svratište „K sidru“, zatim Vukićeva gostiona i gostionica „Kordun“. („Stari Karlovac“ – str. 52-57- 59.)
02.01.1926. U Karlovcu se 2. siječnja 1926. rodio novinar i fotoreporter Božidar Stošić – Štuco. Po završetku gimnazije radi u „Narodnom listu, a zatim uz manje prekide, nastavlja raditi u „Kerempuhu“. Poslije radi u „Vjesniku“ i „Globusu“. Po završetku Više turističke škole u Dubrovniku, preuzima vođenje Poslov nice „Kvarner expresa“ u Karlovcu. Pisao je tekstove i za zabavnu glazbu. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći.
02.01.1942. Iako se vijest ne odnosi direktno na Karlovac, ipak je interesantna jer drugačije nije moglo biti niti u našem gradu.
Novine „Hrvatski narod“ broj 315. od 2. siječnja 1942. kažu slijedeće: „Zagrebčani su Novu godinu dočekali kod kuće. …. Redarstveni sat nije bio produžen. Sve gostionice i kavane bile su zatvorene u 12 sati po noći pa prema tome nisu Zagrebčani imali priliku dočekati Novu godinu u javnim lokalima. …. uhićene su 153 osobe …. Ipak je ovo prisilno odlaženje kući imalo i jednu dobru stranu …. Većina je Zagrebčana otišla kući, za vremena, potpuno trijezna, a što je najglavnije nisu uludo razbacivali novac, kao što je to bilo prošlih godina.“
02.01.1992. U Šišljaviću je početkom 1992. postojao problem i sa stanovništvom koje ne želi postrojbe HV-a u selu jer smatraju da zbog njih selo i njegova okolina trpi razaranja. Bilo je to vrijeme mobilizacije domobranskih postrojbi. Inače je Uprava za obranu u Karlovcu, a sigurno ne samo ovdje, imala podosta problema sa popunjavanjem postrojbi i zamjenama ljudstva na liniji bojišnice. Nastojanja da se problem u Šišljaviću riješi samo razgovorom, nisu urodila plodom.
02.01.1992. U Karlovcu oformljen “Prvostepeni disciplinski sud” (rješenjem MO RH od 22.12.1991.)
2. Odlukom Predsjednika Republikena području 4. OZ formirane su domobranske postrojbe. Na prostoru
Karlovca to je bila Samostalna domobranska bojna sa zapovjednikom Jadrankom Barišićem.
3. Zapovjedništvo OZ Karlovac zaprimilo izvješće od OG (Operativne grupe) Lika u kojem se govori o
samovoljnom napuštanju postrojbi, čak i od strane zapovjednika.
4. Karlovac je JNA napala s poligona Cerovac i Kamensko i to južne i jugoistočne prilaze gradu, a
granate su padale i na samo središte grada. (Kronologija – str. 374.)
03.01.1806. Najstarija karlovačka građanska bolnica bila je cijenjena kod građana. O tome svjedoči i oporuka od trećeg siječnja 1806. izvjesne Ane Cuculić, koja oporukom zavješta 4 rajnska forinta ovdašnjem „Purgerskom špitalu“. U službenim spisima ta se bolnica nazivlje latinskim imenom „Xenodochium et nosocomium“, a njemački „Armen und Krankenhaus“, odnosno hrvatski „Ubožnica i bolnica“. (Perušić) Da je stvarno bilo tako potvrđuje i plan bolnice kojeg je godine 1779. načinio graditelj Josip Stiller. U legendi su naznačene sobe za muške i ženske u prizemlju, na katu sobe za razne „partaje“. U prizemlju je soba i za tkz. Bettrichtera, može se reći za bolničara. Uz kuhinju i smočnicu veliki prostor zauzima i kapela koja visinom stiže i u prvi kat. Upada u oči da nema slika plana bolnice Josipa Stillera iz 1779.
prostorije za pregleg bolesnika niti ljekarne. Nalazila se mjestu današnje kapelice na rimokatoličkom groblju Dubovac.
3.01.1825. U Karlovcu, u činovničkoj obitelji, rodio se Vinko Pacel, profesor. Do 1843. polazi karlovačku Gimnaziju, gdje te 1843. bude proglašen najboljim i time nagrađenim učenikom. Odlazi u Rijeku i 1845. Studira prirodne znanosti u Beču. Veoma je uspješan i na polju jezikoslovlja. Kao profesor i pedagog uređuje časopise, piše, bavi se politikom. Žestoko se odupire germanizaciji hrvatskih škola. Karlovčani su ga 1861. izabrali za svoga zastupnika u Saboru. Najznačajnije je njegovo zauzimanje za postavljanje svjetovnih učitelja i uvođenje svjetovnog nadzora nad školama. Svoja djela Pacel često objavljuje u karlovačkij tiskari Ivana Nepomuka Prettnera, a u karlovačkom tisku svoje recenzije, osvrte i književne kritike. Umro je u Karlovcu, na Dubovcu, kod kuće, pred Božić 1869. („Kraljevska Gim …. „ – str. 102.)
03.1.1872. U Beču je rođen Ivan Haslinger, liječnik. Medicinu diplomirao u rodnom gradu, a raditi započeo u Zagrebu. Nakon kraćeg vremena seli u Karlovac gdje radi kao pomoćni liječnik Gradske bolnice do kraja života. Bio je aktivni član Pjevačkog društva „Zora“, odbornik mnogih kulturno – sportskih organizacija. U „Liječničkom vjesniku“ objavio više stručnih članaka.
03.01.1906. Josip Kuletin rođen je u Sinju, Velikoj župi Cetina, 1905. (kako je sam izjavio u sačuvanom intervjuu), odnosno – ako je vjerovati podacima u “Osobnoj knjižici pripadnika oružanih snaga” – 3- siječnja 1906. To razmimoilaženje razumljivo je za vrijeme u kojem je Josip rođen. Mušku djecu rođenu na samom kraju kalendarske godine upisivali su u novoj godini kako bi kasnije bili pozvani u vojsku. Rođeni Sinjanin, jednu svoju koračnicu posvećuje i alkarima od kojih 15. veljače 1939. dobiva i zahvalu. Inače, već sa osam godina svira bubanj u mjesnoj glazbi, a kasnije i trombu – ES. Note je naučio kod profesora Krste Odaka. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagreb gdje 1926. upisuje Muzičku akademiju kod profesora Franje Dugana (odjel za kompoziciju). Glavni instrumenti su mu glasovir i trombon. Honorarno radi kao zborovođa društva “Rodoljub”. Godine 1928. ženi se gospođicom Mirom Lenicki, rođenom 1909. u Požegi. Kad je morao nastupiti vojničku dužnost, na nagovor skladatelja i dirigenta Ivana Muhvića – koji inače djeluje u Zagrebu kao vojni kapelnik – odlazi u vojničku glazbu, što mu omogućava daljnje polaženje glazbenih nauka. Ujesen 1934. iz tiska mu izlazi prva koračnica “Kroz splitske kale” – koju i danas svira Karlovački puhaći orkestar (bez da je na partituri navedeno ime autora). Zatim slijedi jedna kantata, pa “Posmrtna koraćčnica” – posvećena uspomeni na oca, “Dalmatinska rapsodija”, “Serenada” za veliki orkestar, zborna pjesma “Brodar”, ciklus dalmatinskih karišika, koračnica sinjskih alkara – i još nekoliko koračnica. Godine 1941. skladao je “Legionarsku koračnicu” – koja se točno godinu dana izvodila svaku večer na završetku programa Državne krugovalne postaje Zagreb. Zanimljivost je ove koračnice što su u njoj – prema riječima autora – spojena tri hrvatska vojnička motiva , koja se u instrumentaciji isprepliću dajući posebne glazbene efekte. 14. veljače 1943. u listu “Hrvatski krugoval” na zadnjoj strani tiskana je koračnica za muški zbor “Hrvatski sam legionar”. Napisao je i skladbu “U kolo” i “Elegijsku pjesmu” za ženski zbor i orkestar. Od svega napisanog (žalosna je činjenica) obitelji je jedino ostala u rukopisu opereta “Sjene prošlosti” i tiskani “Spalato – Marsch” von Josip Kuletin (Copyright 1955 by Johann Kliment, Wien – Leipzig).
Ono čime je Josip Kuletin posebno zaslužio ući u povijest Karlovca je dječja opereta “Kanarinac je krivac” – s podnaslovom “Kad naučnici snivaju”. Inicijalima potpisani novinarski kritičar (Kd) u prikazu objavljenom u listu Pokupje br. 46 na 7. stranici kaže: “Kanarinac je krivac – imala bi biti vesela opereta, međutim je sam autor pogriešno kvalificirao svoje djelo. To djelo je dječja priča sa glasbom. Ako to djelo ovako prosuđujemo, onda možemo mirne duše uztvrditi, da je ta Kuletinova priča jedna od najboljih glasbenih dječjih prikaza.”
03.01.1940. „Novosti“ br. 3. (glavni i odgovorni urednik Hrvoje Macanović) donose vijest: Na samu Novu godinu prvi javni nastup imao je novi karlovački klub „Primorac“ (hokej na ledu) i na klizalištu na Baniji odigrao utakmicu protiv zagrebačkog „Marathona“. Rezultat je bio 6 : 2 u korist gostiju. Kod Karlovčana dobro su igrali: Lalić, Katušin, Zgurić. Inače, u Karlovcu se klizalište nalazi i kod Hrvatskog doma u Kurelčevoj ulici.
03.01.1940. „Hrvatska straža“ piše da je „Matica hrvatska“ prevažna ustanova i da ona treba potpuno disati onim duhom kojim diše hrvatski narod, te da njezine odluke ne smiju zavisiti od nekolicine pojedinaca koji su često puta bez ikakvih književnih zasluga dobili pravo na suodlučivanju o njezinom držanju.“
(Radovinović „Karl. gradonačelnici“ – str. 185.)
03.01.1990. „Na šalterima karlovačke Službe društvenog knjigovodstva počela je zamjena novčanica koje nisu više u upotrebi kao sredstvo plaćanja. Najmanja novčanica koja je u opticaju jest novčanica od 1000 dinara (10 konvertibilnih para). Papirnate novčanice manjih apoena (100 i 500 dinara) stavljaju se izvan upotrebe i mogu se zamijeniti … Također više ne važi kovanica od 100 i 200 dinara. Kako smo saznali u službi SDK Karlovac, šalteri za zamjenu rade svaki dan …. Umjesto povučenih novčanica, uskoro će se u opticaju pojaviti papirnate novčanice od 10, 20, 50, 100, 500 i 1000 dinara i kovanice od 1, 2 i 5 dinara i 10, 20 i 30 para.“
(„Karlovački tjednik“ br. 2 od 11. siječnja 1990.)
03.01.1992. Pri zapovjedništvu 4.OZ formirana komisija koja će sa predstavnicima promatračkih službi OUN i EZ rješavati incidentne slučajeve (posebna za područje OG “Lika”)
O tome piše i Željko Gašparić slijedeće:
“ … ukazala se potreba da se odrede operativni časnici za održavanje kontakata i koordinaciju
sa promatračima MEZ, koji su već bili raspoređeni na teritorju RH sa sjedištem u Zagrebu.
U tom smislu zapovjednik 4.OZ Karlovac pukovnik Izidor Češnjaj odredio je iz Opertivnog odjela
zapovjedništva časnike Krunu Kovačevića i Tihomira Brckan, kao poznavaoce engleskog jezika za stalnu komunikaciju sa promatračima MEZ, a kasnije i sa UN. Dinamka događanja i potrebe su ukazale da se u te zadaće ukljući i drugo osoblje iz Zapovjedništva kroz formiranje Ureda za suradnju sa MEZ i UN. Za odgovornu osobu u cjelokupnom sustavu određen je Načelnik stožera potpukovnik Željko Gašparić , a u Ured su još ušli časnik Mladen Štranjger, Karolina Dukovčić kao administrator i Dražen Šomek, Darko Neral, Ante Barać kao vojni policajci, poradi osiguranja. Povremeno su se uključivale i druge osobe časnici po specijalnostima i potrebama. Kao prevoditelj pojavljivao se i Denis Lisac, a za video snimanje pojedinih događanja bio je zadužen Zvonko Novosel.”
03.01.1992. pri 4. OZ Karlovac oformljen Vojni zatvor (zapovješću od 03.12.1991.) – upravitelj kap. Boris Pavić – nalazio se u prizemlju današnjeg Veleučilišta (dok je prvi „nužni“ smještaj – od listopada 1991. – bio u drugoj zgradi današnje Ugostiteljske škole)
04.01.1812. U Karlovcu je rođena književnica Dragojla Jarnević. Odrasla je u brojnoj obitelji uz još petero braće i sestara. Majka Ana, rođena Mlinac, i otac Janko živjeli su veoma skromno. Dragojla je pučku školu završila u Karlovcu na njemačkom jeziku. Krojački i kitničarski zanat izučila je u Gracu. Kao guvernanta služila je u imućnim obiteljima upoznavajući tu i ugledne osobe iz kulturnog života svog vremena. Bila je za ono vrijeme vrlo napredna intelektualka, isticala se kao vatrena ilirka i borac za prava žena. Pristupivši ilirskom, odnosno hrvatskom preporodnom pokretu počela je pisati domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku objavljujući ih u preporodnim časopisima iako je bila odgojena na
rodna kuća, proljeće 2022., sramotno zapuštena, devastirana
njemačkom jeziku i literaturi. Literarno je najvredniji njezin intimni “Dnevnik”, pisan s prekidima od 1832. do 1874. Na tisuću dvjesto stranica rukopisa osim autobiografskih zapisa sadrži i zanimljiva opažanja Dragojle Jarnević o istaknutim suvremenicima i bilješke o političkim događajima. Ovaj dragocjeni dnevnik u cijelosti objavljen tek 2000. (priredila i komentarima popratila Irena Lukšić).
04.01.1843. Urednik F. C. Schall , tisak Ivan Nepomuk Plettner , za razdoblje izlaženja na internetskoj stranici navodi se: 1841. – 1847. jezik njemački, izlaženje – polutjedno . „Die Karlstädter Zeitschrift »Der Pilger« (1841–1847). ›Provinz-Journal‹ aus imagologischer Sicht – ein Forschungsentwurf // The Journal »Der Pilger« from Karlovac.“
04.01.1906. Bio je četvrtak, godina je 1906. U Karlovcu je počeo izlaziti novi politički tjednik „Narodni glas“. Izlazio je svakog četvrtka uveče. Glavni i odgovorni urednik mu je bio dr. Božo Vinković, a tiskao ga D. Fogina. U X. godini izlaženja vlasnik i odgovorni urednik mu je bio dr. Branko Vrga, a u XII. godini izlaženja – od 7. jula 1927. vlasnik i odgovorni urednik mu je Ivan Tot.
04.01.1912. Tkalac, Imbro (Emerik) Ignjatijević, hrvatski publicist (Karlovac, 6. V. 1824 – Rim, 4. I. 1912). Studirao je filozofiju i pravo u Berlinu, Münchenu i Heidelbergu, gdje je 1848. doktorirao tezom O uvođenju kršćanstva među Slavene (De religionis Christianae in Slavis introductione). Bio je potom izabran za docenta za sanskrt i slavističke studije na Heidelberškom sveučilištu. U vrijeme revolucije 1848–49. zastupao je ideje austroslavizma. Početkom 1849. vratio se u Hrvatsku. Nakon uzaludnoga nastojanja da bude imenovan profesorom na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji posvetio se publicističkomu radu. U listu Südslawische Zeitung objavljivao je članke, koje je 1850. sabrao u knjizi Istok i Zapad: politički pregled (Ost und West: eine politische Rundschau). God. 1851. postao je tajnik Trgovačko-obrtničke komore za Hrvatsku u Zagrebu. Zauzimao se za gospodarski i kulturni preporod hrvatskog naroda, a protiv habsburške vlasti. God. 1861. napustio je Zagreb i u Beču pokrenuo list Ost und West. Zbog oštroga pisanja protiv Monarhije bio je u dva navrata osuđen na nekoliko mjeseci zatvora. God. 1863. iselio se najprije u Rusiju i Pariz, a potom u Italiju, gdje je bio namještenik u Ministarstvu unutrašnjih poslova, a poslije u Ministarstvu vanjskih poslova. Nastavio se baviti publicističkim radom, surađivao je u mnogim talijanskim i njemačkim listovima te je anonimno ili pod pseudonimom (Hektor Frank) objavio više knjiga, uglavnom na njemačkom jeziku. Ostala važnija djela: Hrvati, Srbi i Madžari. Njihovi međusobni odnosi i odnosi prema Njemačkoj (Croaten, Serben und Magyaren. Ihre Verhältnisse zueinander und zu Deutschland, 1848), Pitanje austrijsko. Kome, kako i kada valja rešiti ga? (1866), Mladenačke uspomene iz Hrvatske (Jugenderinnerungen aus Kroatien, 1894).
(Internet – Tkalac, Imbro Ignjatijević)
04.01.1941. List „Novosti“ nastavljaju sa serijom tekstova pod nazivom „Karlovački spomendani“. Tako u siječnju navode:
– 4.01.1812. – rodila se Dragojla Jarnević
– 6.01.1912. – umro u Rimu dr. Imbro Ignjatijević Tkalac – prvi moderni hrvatski novinar, bio
neosporno najobrazovaniji i najdalekovidniji Karlovčanin, naučenjak,
enciklopedijske spreme i znanja
– 17.01.1923. – umro u Zagrebu Vladimir Mažuranić, sin bana Ivana Mažuranića
– 24.01.1923. – bio ponovno osnovan Hrvatski sokol
– 30.01.1937. – proslavilo potporno društvo „Nada“ 50.
godišnjicu svog opstanka
– u siječnju 1861. Imbro Tkalac u Beču pokrenuo list „Ost und Wesr“
– u siječnju 1865. Abel Lukšić pokrenuo u Beču svoj list „Slaw. Blätter“
04.01.1944. Nakon borbi partizani su 04. siječnja 1944. zapalili stari grad Novigrad na Dobri. Inače, nad ulazom se još do tada nalazila ploča na njemačkom jeziku, koju je dala godine 1783. postaviti grofica Patačić kao spomen na proputovanje cara Josipa II. koji je Karolinom putovao
fotografija spaljenog, zapuštenog grada prije obnove
prema Rijeci. Kameni most pod gradom građen je između 1726. i 1728.godine te je jedan od tri do danas sačuvanih kamenih mostova na starim cestama: Tounjski i most preko suhog korita Zagorske Mrežnice kod Oštarija. Danas gradinu veoma uspješno obnavlja Društvo za uređenje starog grada.
04.01.1948. Prvu „stotku“ karlovački košarkaši zabilježili su u susretu sa sisačkim „Naprijedom“
4.siječnja 1948. Rezultat je bio 107 : 14. 30.svibnja iste godine Karlovčani su pobijedili i košarkaše iz Duge Rese, u susretu za Prvenstvo Hrvatske, rezultatom 120:10. Nakon rasformiranja „Fiskulturnog društva Udarnik“ , krajem 1948.,karlovački košarkaši organizirani su u „Sportskom društvu Sloboda“. Trenira ih prof. Branimir Majder.
04.01.1993. Stari grad Dubovac bio je mjesto gdje su se 4. siječnja 1993. sastali predstavnici karlovačke općine i pobunjenih Srba. Bio je to, od izbijanja sukoba, prvi posjet predstavnika okupatora Karlovcu. Sastanak je organizirao UNPROFOR iza zatvorenih vrata. Raspravljeno je o humanitarnim pitanjima. Grad Karlovac su u tim razgovorima predstavljali gradonačelnik Ivan Benić i predsjednik Izvršnog vijeća Mijo Laić, uz predstavnike policije i časnike za vezu s UNPROFOR-om HV-a, a srpsku stranu predvodili su Miloš Živković i Tošo Pajić. („Zbornik gmk 1994 – 3“ – str. 109.)
05.01.1620. Nikola VII. Zrinski, bio je hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik. Rođen je 5. siječnja 1620., u Čakovcu (iako u Wikipediji postoji i datum rođenja – 1. svibnja 1620.) Preminuo je 18. studenoga 1664., u Gornjem Kuršanecu. Otac mu je Juraj V. a majka Magdolna. Ženio se dva puta: prva supruga Marija Euzebija Drašković, a druga Marija Sofija Löbl. Imao je sina Adama. Za nas je značajan i kao pisac dviju knjiga: „Obsida sigecka“ i „Adrianskog mora sirena“.
Nikola Zrinski bio je hrvatski ban od godine 1647. do 1664. Praunuk je Nikole Šubića Zrinskog, heroja odbrane tvrđave Sigeta od turske najezde. Njegov otac, hrvatski ban Juraj V Zrinski, umro je 1626. godine u dobi od 27 godina u vojnom logoru u Požunu (današnja Bratislava u Slovačkoj), ostavivši mladu suprugu i dvoje male djece.
Uspješno je, kao i njegov mlađi brat Petar Zrinski, ratovao protiv Turaka, te učestvovao i u 30-godišnjem ratu. Zbog pokazanog herojstva i vojne vještine, hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand III. Habsburgovac imenovao ga je 1647. godine hrvatskim banom, što je bio sve do svoje smrti 1664. godine.
Zrinski je bio mudar političar, intelektualac i pjesnik. Govorio je najmanje šest jezika: hrvatski, njemački, mađarski, turski, latinski i talijanski.
Godine 1661. izgradio je blizu ušća rijeke Mure u Dravu modernu tvrđavu Novi Zrin. Osmanlije su tokom iduće tri godine nekoliko puta pokušali da je zauzmu, ali im to nije uspjelo. Početkom juna 1664. brojna vojska pod komandom velikog vezira Fazil Ahmed-paše Ćuprilića opsjela ju je i nakon gotovo mjesec dana duge opsade zauzela i razvalila.
Nezadovoljan politikom bečkog dvora, osobito nepovoljnim Vašvarskim mirom, udružio se s mađarskim feudalcima i bio jedan od vođa urote poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota. Međutim, ubrzo je poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima u lovu na vepra, sa sumnjom da je u njegovu smrt umiješan bečki carski dvor. To se dogodilo 18. novembra 1664. u Kuršanečkom lugu, južno od Čakovca. Pokopan je u kapeli Pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni kod Čakovca.
05.01.1845. U nemogućnosti da u Hrvatskoj, zbog preoštre cenzure jednoga Mátsika, karlovačka grupa Iliraca pokreće izdavanje lista „Branislav“ – urednikom je po mišljenju većine historičara bio Bogoslav Šulek. Potpomažu ga Ambroz Vranicani, Dragojlo Kušlan, Ivan Mažuranić, Nikola i Antun Vukanović, Janko Drašković, …. Urednik traži (tog 5. siječnja) suradnike da pišu „… priloge tj. članke za Branislava, bili oni kako vam drago slobodno napisani“. (Stanko Dvoržak „Karlovac u ilirskom pokretu“)
05.01.1852. Rodio se u Senožećima Franjo Vilhar Kalski (sin pjesnika Miroslava Vilhara), glazbenik. Višu glazbenu naobrazbu stekao je na Konzervatoriju u Pragu. Godine 1880. Javio se na natječaj za ravnatelja Gradskog glazbenog zavoda u Karlovcu i bio primlen. Postaje i zborovođom pjevačkog društva „Zora“. Uz sav svoj mar i savjestan rad, doživljavao je nesporazume u društvu i razne neprilike u glazbenom zavodu. U tom karlovačkom razdoblju iz tiska mu izlazi i prva knjiga različitih skladbi pod nazivom „Sklad“ o kojoj F. Kuhač ima veoma povoljne kritike. 1884. Odlazi iz Karlovca u Sisak, zatim u Split, Gospić i Zagreb. Skladao je više od 300 djela, ponajviše vokalne skladbe i dvije operete i tri opere od kojih je najvažnije djelo opera „Smiljana“. Umro je u Zagrebu 1928.
05.01.1861. „Ovieh danah primiše ovdašnji trgovci i obrtnici bezimenu pismenu opomenu iz Zagreba, da zamiene njemačke napise sa hrvatskimi. Dosjetka ta bijaše suvišna, pošto su dotični, cimere svoje još prije toga stranom pohrvatili, stranom njemačke u tu svrhu skinuli. Nadamo se, da će svi ostali, koji to još učinili nisu, sliediti taj primjer.“ („Karlovački viestnik“ – br. 2 od 5. siečnja 1861.)
2. U istom broju i ova „Domaća viest“: „Dne 2. o. m. sahranismo tielo pok. Petra Živojnovića, ugledna
gradjanina i trgovca, koi se poslje dugotrajne bolesti zorom mladoga ljeta preseli u vječnost. Izim majke mu,
starice od sto i pet godina, tuguje za njim udova supruga i devetero malodobne djetce.“
05.01.1862. Od siječnja pa sve do 31. kolovoza 1862. na prvim stranicama „Glasonoše“ (izlaze srijedom i nedjeljom) tiskane su pjesme koje potpisuju (imenom, pseudonimom ili samo inicijalima): J. Sunđečić, F. Babić, St. Osječanin, Ivan T….., Š. Hržić, Taborčan, Ilija Gromović Sriemac, Ivan Filipović, Napoleon Špun – Strižić, V – ž – ć, Stjep. Luboje Lopašić, Nikola Begović, F. B…… i, Kazali, P.P., J. Sundečić, Luka Kurelčević, Rodoljub Bosanac, Ivan Riečanin, August Šenoa. Uz jednu se spominje i „Trinaesti ceh – rodoljubivo družtvo veseljakah u Karlovcu“ – kojemu je predsjednikom bio dr. Dražić. Uz pjesmu „Slava mladosti“ Ivana T…… uredništvo raspisuje i nagradu onom koji je uglazbi. Ocjenjivački odbor čine: „Oton Hauska, umjetnik u glasbi i meštar kapele, Antun Supan, ravnatelj družtva pjevačkoga i Janko Modrušan, član.“ O autoru jedne pjesme – Nikoli Begoviću – piše: župnik na Perni, prisjedatelj karlovačkoga pravoslavnog konzistorija. Glavni i odgovorni urednik novina je Abel Lukšić, štampa Brzotis tiskarskog i književnog zavoda Abela Lukšića u Karlovcu.
05.01.1889. Analizirajući sačuvane fotoalbumem Hinka Krapeka „Grad Karlovac i njegova okolica“ autorica rada piše: „Kao dodanu vrijednost Lopašić vidi 14 stranica tiskanog teksta o kratkoj povijesti grada Karlovca, najznačajnijim događajima te kratkoj povijesti snimljenih vizura iz pera povjesničara prof. Franje Valla, koji nose datum 5. siječnja 1889., koji je izdala Tiskara D. (op. a. Dragutin) Hauptfeld. Prof. Valla nije imao utjecaj na odabir lokaliteta, a redoslijed fotografija u albumu već je bio određen u trenutku njegova pisanja popratnog teksta, što ukazuje nekoliko podataka. Prije svega, Valla pokušava nakon kraće povijesti grada Karlovca, koja obuhvaća i političku i društvenu povijest, na pet stranica teksta, smisleno usustaviti razgled grada, te zapravo grupira fotografije po nekoj temi.Počinje s panoramom grada: „Slika prva i sedma kaže nama fizionomiju grada Karlovca i bližnje mu okoline, pogledamo li na njih sa Dubovca grada i sa tako zvana brindla.“ Nastavlja s fotografijama lokaliteta na kojima su se nalazila vrata u karlovačku tvrđavu: „Slika 3., 8., 11. pokazuju nama gdje su ta troja vrata bila i što se dogodilo, kada ih nestalo.“ Osim objašnjenja o kojem se lokalitetu radi Valla donosi i povijest građevina koje se na fotografijama vide. Prolaskom kroz vrata dolazi do središnjeg gradskog trga (fotografija br. 4), da bi se prebacio na fotografije br. 2 i 12, koje prikazuju novi most na Kupi, podignut 1884. godine na mjestu bivšeg pontonskog mosta, te željeznički most, također preko rijeke Kupe. Puno pažnje posvećuje zelenilu u i oko grada Karlovca, posebice promenadi, oko koje su izniknule neke od najljepših karlovačkih kuća (fotografije br. 10 i 9): „Da je sudbina Karlovcu bolje prijala i da se u sretnija vremena dalo zidati, sjali bi se danas oko toga trga sve sami sjajni dvorovi i palače karlovačkih trgovaca i obrtnika.“
(Sanda Kočevar „Komparativna analiza sačuvanih primjeraka fotomonografije …. „Izvorni znanstveni rad, – 2017.)
05.01.1906. U Karlovcu pokrenut novi politički tjednik „Narodni glas“ i tog dana izašao prvi broj. U zaglavlju je stajalo: „Politički tjednik, izlazi svaki petak u jutro“. Glavni i odgovorni urednik dr. Božo Vinković. Tisak M. Fogina. Piše i ovo:
„S novom godinom dobismo novog gosta: potres. On je na se svratio pažnju sviju starih i mladih, muških i ženskih. Kod nas u Karlovcu osjetili smo jak valovit potres 2. o. mj. u pol šest sati u jutro. U gradu i njegovoj okolici uplašio se je doduše svijet od njega, ali štete nikakve nije bilo.“
izlazio je do 1914. – zadnji broj 33 od 28. kolovoza – i onda se ponovno javlja 1919. u četvrtak, 29.maja
te izlazi do utorka, 4. septembra 1923. završivši brojem 37. Iz tog broja (koji završava velikom tiskanom porukom: „Upisujte se u Jugoslavensku Maticu“) i ovaj terkst:
„Novi kalendar – Kako je poznato, naš državni kalendar ne pokriva se sa kalendarom pravoslavne crkve. Abnormalno je, da u državi imademo drugi kalendar za državu, a drugi za crkvu. Da se to ukloni dozvolio je vaselenski kongres pravoslavnih crkava u Carigradu, da mogu svoj stari netačni kalendar ispraviti. Do toga bi se ispravka došlo tako, da bi pravoslavna crkva svoj 1. Oktobra uzela kao 14. Oktobra i tako bi od toga dana dalje brojila vrijeme jednako kao što ga i država broji. To ovisi sada samo o prihvatu po arhijerejskom saboru. Uvjereni smo, da će arhijerejski sabor to prihvatiti jednoglasno.“
05.01.1908.Na glavnoj skupštini Kluba Hrvatske stranke prava 5.siječnja 1908. za predsjednika kluba izabran je ljekarnik Gustav Modrušan (je bio hrvatski političar i ljekarnik, magistar farmacije.) Bio je vlasnik ljekarne K sv. Ćirilu i Metodu na Baniji od 1889. do 1906. godine. Bio je gradonačelnik grada Karlovca, u razdoblju kad su pravaši bili uspješni u Karlovcu. Prvi dopredsjednik bio je Julio Nemec, župnik iz Kamenskog, a drugi odvjetnik dr. Božo Vinković. Za tajnika je izabran dr. Edmund Lukinić, odvjetnik, a za rizničara dubovački kapelan Nikola Herceg.
05.01.1919.Prvi svjetski rat koji je trajao pune četiri godine(1914. – 1918.) isto je tako stvarao teške materijalne uvjete života za one na koje je i „Bog zaboravio“. Premda su „frontovi“ bili daleko od grada (odavde se išlo u rat na talijanski front, kod Soče, u Galiciju te prema Drini na srbijanski front, a mnogi zarobljenici nikad se nisu vratili, osobito oni zarobljeni u Srbiji). U govoru održanom 5. siječnja 1919. jedan od vođa tadašnjeg radničkog pokreta Milan Dvoržak rekao je kako „besposlica, glad, bijeda, nevolja, umjesto da se popravila pod Jugoslavijom, to se još pogoršala. „
(Stanko Dvoržak „Kuga, poplave, požari i druge karlovačke nevolje“ – Zbornik, 1979. )
05.01.1967. U Zagrebu umro Gajo Petrović, liječnik – (v. – 30.01.1895.)
Ime velikog narodnog liječnika dr. Gaje Petrovića ostat će u sjećanju stanovnicima Karlovca i regije. Mnogima je ostao u sjećanju kao liječnik na biciklu, a jedan spomenik, jedna ulica i jedna brigada Crvenog križa Karlovca nosi njegovo ime i svojim humanim radom pokušava pomoći svim ljudima kojima je pomoć potrebna, upravo kako je to radio i dr. Gajo Petrović.
Dr. Gajo Petrović rodio se 30. siječnja 1895. godine u Moravicama, Gorski kotar. Gimnaziju je završio u Karlovcu 1913. a Medicinski fakultet u Pragu. Vratio se u Karlovac gdje je gotovo 50 godina vršio svoju liječničku dužnost. Bio je i kulturni i sportski radnik. U 2. svjetskom ratu bio je hapšen, ali kao liječnik i narodni dobrotvor je pušten iz zatvora.
Dvadeset godina bio je odbornik Općinske skupštine i predsjednik pododbora Crvenog križa Karlovca. Za dugogodišnji rad odlikovan je s više odlikovanja: Ordenom rada, Majskom nagradom grada Karlovca i drugima. Umro je u Zagrebu 5. siječnja 1967. godine u 72. godini života.
06.01.1759. Preneseno iz Perićeve „Karlovačke škrinjice“: Za crkvicu sv. Tri kralja na Baniji vezana je priča da ju je dao sagraditi bogati karlovački trgovac Mihailo Tucibat. On se našao u nekoj životnoj pogibiji upravo na sv. Tri Kralj i zavjetovao se, ostane li živ, da će podići crkvicu na Baniji. Doista je i izgrađena 1759. godine.
06.01.1835. U Krapini je 8. srpnja 1809. rođen Ljudevit Gaj (umro u Zagrebu 20. travnja 1872.) hrvatski
političar, jezikoslovac, ideolog, novinar i književnik. Središnja osoba ilirskog pokreta koja je imala važnu ulogu i u hrvatskom narodnom preporodu.
Godine 1830. u Budimu tiska knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, dvojezično, na hrvatskom i njemačkom, koja mu je pronijela ime cijelom domovinom. Potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, slovnom reformom nastoji za svaki fonem u hrvatskom jeziku uvesti jedan grafem latiničkog pisma, zbog toga se po njemu hrvatska abeceda naziva još i gajicom, čime je ujedinio slovopisno cijeli hrvatski narod te je, uz to što je bio središnja osoba ilirskog pokreta, postao važna osoba u cijelom narodnom preporodu. A kad mu je 1834. uspjelo ono što petnaest godina ranije
Šporeru nije, naime, pribaviti kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom, vidio se on već sasvim u ulozi vođe. Napokon, na današnji dan 6. siječnja 1835. pojavile su se „Novine Horvatske“ a 10. siječnja i njihov književni prilog „Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka“; bio je to golem napredak u ostvarivanju zadanog cilja, nagovještaj da će se hrvatska književnost konstituirati kao jedinstvena cjelina, time je bio uspostavljen moderni književni instrumentarij za okupljanje svih književnika. Njegove „Novine Horvatske“ – sa nadnevkom: “6.prosinca” budući se tako zvao siječanj, od 1848. nose ime “Narodne novine” koje su i danas službeno glasilo Republike Hrvatske.
Ono zbog čega je danas bilo govora o Gaju je činjenica da je kratko vrijeme pohađao i karlovačku gimnaziju.
06.01.1884. Iz izvještaja časopisa Svjetlo razabire se da je već 1884. nastala u Karlovcu podružnica „Merkura“ koja saziva 6. siječnja 1884. svoju Osnivačku skupštinu, na kojoj se okuplja trgovačka omladina i trgovci, pri čemu dolazi i do podvajanja između ovih i obrtnika. Iako je program rada ovog društva bio široko zacrtan, dolazi do manje stagnacije pa se onda opet krajem stoljeća (1899.) obnavlja. Tada ga vodi trgovac Nikola Šašek, odnosno Gjuro Gašparović. No, ovaj otvoreno klasni, trgovački karakter gubi ovo „elitno“ udruženje kada u njega 1938. dolaze komunisti koji razvijaju vrlo širok rad u skladu s tadašnjim direktivama Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske.(iz knjige „Karlovac 1579 …“. – str. 453.)
06.01.1907. Gostionica „Putnik“ ubraja se među najstarije gostionice u gradu. Prema popisu kuća u tvrđavi 1770. godine upisana je kao „gostiona udovice Klančeri.“
Otprilike u isto vrijeme 1779. godine postojala je gostionica „K sidru“ u Haulikovoj, koja 1891. postaje vlasništvo hoteliera Ljudevita Schroifa.
Na baroknom portalu (danas Radićeve 1) koji pripada kompleksu zgrade u Tijesnoj ulici, upisana je godina 1789. Dvorišno pročelje ima drveni trijem nad kojim je ganjčec što je najstariji element arhitekture i građevinsko izvorno nasljeđe karlovačkih obrtničkih kuća. R. Radovinović u svojoj knjizi „Stari Karlovac…“ piše da su stariji Karlovčani, čuli iz priča svojih djedova, za pivanu Hermana Hampla, koja se na prijelazu stoljeća nalazila u ovoj kući.
„Glasonoša“ 6. siečnja 1907. piše da je Herman Hampl bio njemačkog porijekla, rođen u Brnu u Moravskoj. Kao mlad čovjek došao je u naš grad, udomaćio se u Karlovcu i stekao simpatije građanstva. Njegova gostionica je bila obljubljena i na osobitu glasu. Premda je imao mnogobrojnu obitelj, gradsko ga je zastupstvo primilo za pripadnika našeg grada. Umro je u siečnju 1907. g. Posao je nastavio Dragutin Hampel.
Prema objavi u „Narodnom glasu“ 1. prosinca 1910. gostionu Hampl u Rakovačkoj ulici preuzeo je V. F. Hanžek.
Potom ju Jovo Škundrić preuređuje u „Svratište“. Od 1931. godine u kući je „Svratište i gostiona“ Janka Badovinca.
Nakon II. svjetskog rata postaje popularna gostionica „Putnik“, petkom – do podneva, prepuna gostiju s obližnjeg Jelačić placa. Kad je 1971. godine tržnica preseljena u Novi centar, Jelačić plac gubi svoju svrhu – biti trgom, počelo je sporo ali sigurno umiranje ovog dijela grada, pa tako, malo po malo i gostionice „Putnik“. U novije vrijeme na pročelju zgrade stoji crnom kredom ispisan grafit nepoznatog autora: „Vratite Putnik seljačine“. (Biserka Fabac)
U Zvijezdi se oko godine 1770. nalazile 252 kuće obrtnika i trgovaca.
06.01.1912. U emigraciji umro Imro Ignjatijević Tkalac, enciklopedista i napredan hrvatski političar. Karlovački tisak iz 1941. spominje ga kao: „prvi moderni hrvatski novinar, bio neosporno najobrazovaniji i najdalekovidniji Karlovčanin, naučenjak enciklopedijske spreme i znanja.“ Matica Hrvatska – Karlovac tiskala je pretisak njegovih “Mladenačkih uspomena iz Hrvatske”. Rođen je u Karlovcu 6. svibnja 1824.
(„Karlovački leksikon“ kao dan njegove smrti navodi datum – 4.01.1912.)
06.01.1929. I karlovačke novine dižu svoj glas u slavu Njegovog Veličanstva Kralja kad kažu: „…. koji je 6. januara 1929. godine izveo onaj akt, ukinuvši sve razmirice, koje su dotle vladale među braćom. On je taj, koji je uzeo krmu u svoje ruke i brod doveo u luku mira, jer su valovi prijetili da ga razbiju. …. jer je otklonio sve zapreke normalnog razvijanja naše države…. Dosljedan velikim tradicijama svojih predaka, Njegovo Veličanstvo Kralj daje narodu jedinstvene Jugoslavije 3. septembra Ustav.“
06.01.1931. Profesorica mentorica D. Gršić, koja je rođena 6. siječnja 1931. godine u Karlovcu, a preminula u rodnom gradu 2019. Bila je dugogodišnji predavač povijesti na karlovačkim osnovnim i srednjim školama, profesor opće povijesti i metodike povijesti na Pedagoškoj akademiji u Karlovcu, stalni suradnik i pedagoški savjetnik za predmete društvenih nauka Zavoda za unapređenje školstva Kotara Karlovac. Sudjelovala je kao predavač s temama vezanim za stručnu i pedagošku problematiku na brojnim seminarima, savjetovanjima i kongresima koje su organizirali Povijesno društvo Hrvatske, Zavod za unapređenje osnovnog obrazovanja Hrvatske, Zavod za unapređenje stručnog obrazovanja Hrvatske, Školska knjiga Zagreb i Filmoteka 16 Zagreb. Objavila je niz članaka u stručnim časopisima, sudjelovala u didaktičkoj i metodičkoj opremi udžbenika iz povijesti, suautor je metodičkih priručnika za povijest V. i VIII. razreda osnovne škole, autorica je manjih monografija iz povijesti grada Karlovca, znanstvenih monografija „Kraljevska gimnazija Karlovac (1766. – 1884.)“ te „Franjevci učitelji u karlovačkim školama: od sredine XVII. stoljeća do 1880. godine“.
Negdje u Gršinom računalu i raznobojnim fasciklima s istraživačkim bilješkama u njezinoj zamračenoj radnoj sobici ostala je nedovršena povijesti Kraljevske velike realke. Žao mi je što joj je ponestalo vremena.
Zbogom, draga moja. Silno ćete nedostajati svim istinskim ljubiteljima karlovačke povijesti. – Rosana Mikulić
06.01.1935. Članove Jugoslavenskog Sokola i u Karlovcu dočekao mali rokovnik (veličina 9,5 x 14 cm) na čijem uvezu stoji zapisano: „Čuvajmo Jugoslaviju – Jugoslavenski Kalendar 1935.“, a uz mjesece i poruke – parole: Slava viteškom kralju Aleksandru Ujedinitelju, Ko Jugoslaven taj Soko, Samo sokolstvo Slovenstvo spasava. U nastavku jezapisano rodoslovlje kralja Petra II. – datumi rođenja njegovih roditelja, prinčeva, knezova, kneginja, zatim popis banovina, kronologija događanja od 1919. do 1934. vezano uz Jugoslavenski Sokol – na 8 stranica – sve važno što član Jugosokola mora i treba znati o „svojoj“ domovini i biranom društvu.
Rokovnik je tiskan u nakladi Jugoslovenske Sokolske Matice u Ljubljani., a uredio ga je Verij Švajger.
Prema tim podacima Sokolska župa Karlovac imala je 45 jedinica i ukupno 2965 članova.
06.01.1940. Karlovačke „Novosti“ najavljuju konstituirajuću skupštinu Hrvatskog pučkog kazališta, koja će se održati 17.01. u Zorin domu u 20,00 sati, ideju su pokrenuli bivši članovi Tomašićevog kazališta. Radi se o Hinku Tomašiću. Prvu su predstavu odigrali već u nedjelju, 05. svibnja s predstavom Stjepana Šantića „Pokvarena gospoda“. Bila je to politička satira u tri čina, a u predstavi je igrao i sam autor u ulozi gostioničara Balena. Režiju su potpisali Šantić i Dičeko. Inače, „Karlovačke novosti“ – informativno – kulturni, privredni i prosvjetni list izlazio je tjedno, urednik je bio Josip Gjurić, a nakladnik Ivo Golstein.
06.01.1940.(subota) karlovačke „Novosti“ u rubrici „Kamo danas“ informiraju građanstvo:
– u Velikoj kavani – koncert tria Kaplanek,
– u Hotelu „Europa“ koncert ruskih balalajki,
– u Hrvatskom domu – velika zabava obrtničkog potpornog društva „Nada“, uz
sudjelovanje i Hrvatske građanske glazbe
Ta se praksa zadržala do današnjih danas: u jednom danu puno zanimljivih događanja, a zainteresiranih građana ne toliko da popune sve dvorane, koji puta j jedna dnevna priredba – manifestacija – nema puno slušatelja – gledatelja..
07.01.1888.U Zagrebu je, na današnji dan 1888, u svojoj 70. godini, umro ugledni karlovački građanin, trgovac Mijo Krešić. Inače, Krešić je rođen u Karlovcu 22. ožujka 1818. Sin trgovca žitom, završio franjevačku gimnaziju u Karlovcu, trgovanje učio u Zagrebu i Šopronju – u Mađarskoj, putovao Europom. Od 1840. ima svoju trgovinu u Karlovcu, gdje je 1845. sagradio i kuću u Radićevoj – poznatoj kao stara „Nama“, na uglu preko puta „Borova“. U njoj je neko vrijeme djelovala Ilirska čitaonica. U „Autobiografiji“ kaže i slijedeće: „U mojoj kući bio je izvanredan život, naime u čitaonici na prvom katu. Tu se je pod večer redovito sastajao sav inteligentniji karlovački sviet, jer su u to doba dolazile novine. Sve je nestrpljivo čekalo, dok se nije na vratih pokazao stari Nasta Kunić, podvornik društveni, sa paketom novina“. Godine 1852. odlazi u Zagreb, otvara trgovinu i društveno se aktivira. Bio je blagajnik Matice Hrvatske, pokrenuo novine „Naše gore list“, almanah „Lada“, godišnjak „Hrvatski kalendar“ i časopis „Hrvatski zabavnik“. Objavio knjigu „Mladi trgovac.“ Mijo Krešić ostavio je iza sebe više zapisa, a u svojoj „Autobiografiji“ piše o „loptanju“ ovako: „U slobodnih časovih igrala se je mladež na gmajni ili u obližnoj šumici Luščiću sa loptami od kože, budući da se onda nije znalo o nikakvom kaučuku, koji danas, osim loptanju, služi čovječanstvu na više načina.“
Nikako se neće pogriješiti, kaže prof. Vrbetić, ako se upravo na kuću u današnjoj Radićevoj br. 2 stavi spomen ploča ne samo Miji Krešiću, aktivnom karlovačkom članu preporoditeljskog kruga, već da se i njegova kuća obilježi kao svojevremeno sjedište karlovačke ilirske čitaonice.
(iz „Zbornika grads. muz. Karlovac br.2 1984“ – str. 59.)
„Početkom 19. stoljeća svratište »K orlu« je nadograđeno i produženo, a vlasnikom mu ostaje poznati trgovac, prijevoznik i karlovački »postmajster« Mijo Krešić, pa se za to svratiše znalo reći jednostavno »Kod Krešića«. U Krešićevom svratištu postojala je veća i posebno uređena dvorana u kojoj su se priređivale kazališne predstave, u kojima je sudjelovao i sam Krešić. Poslije predstava često su se gosti i glumci zadržavali u svratišnoj restauraciji, pa je Krešićevo svratište »K orlu« bilo na neki način karlovačka »Kazališna kavana«. Kod Krešića se uvijek na posebno svečan način dočekivala Nova godina s koncertnim i kazališnim
predstavama te zabavom i plesom do jutra. Jednako su bile poznate pokladne priredbe sa zabavnom tombolom. Od Krešića je kretao pokladni »korzo«, a tu veselu povorku predvodio je sam Krešić na konju. Završetak te gradske ophodnje opet je završavao u njegovoj kavani i restauraciji.“ (Ivana Anić – str. 71.)
07.01.1900. List „Narodni glas“ u svom 2. broju od 7. siečnja 1900. podsjeća čitatelje na počasne – začasne – građane grada Karlovca. Do te godine začasnim građanima imenovani su:
– Pavlešić Janko (župnik dubovački 30. studena 1849),
– Daroci Gavro (kovač iz Banije 30. studena 1852),
– Pogledić Dragutin Kurilovečki (27. ožujka 1861. za zasluge prigodom preustrojstva magistrata),
– Strosmajer Josip Juraj, biskup (25. lipnja 1862., za neumrla domorodna djela i žrtve koje čini na korist
naroda),
– Forović Joco, Častnek Josip i Stožić Joso (ova trojica što su prvi parobrodom „Napredak“ dana 7. ožujka
1862. Kupom u Karlovac doplovili te time paroplovstvu na Kupi temelj položili),
– Jelačić Sofija, banica (24. svibnja 1850),
– Šokčević Josip, ban (15. siečnja 1861),
– Mažuranić Ivan, predsjednik banskog stola, Stanesavljenić Danefinan, savjetnik i Eugen Barac, kot. preds.
(10. listopada 1857),
– Kellersperg barun Ernest, lombard-venetian namjestnik (15. veljače 1853),
– Pongrac Guido, veletržac i Bleiveis Valentin, trgovac, kao vlastnici , prvog hr. mlina na Korani (17. prosinca
1862),
– Župčić Josip načelnik grada, Devide Franjo, Kalmer grof Miroslav i Mirko Šuhaj (26. rujna 1864. za stečene
zasluge kod utemeljenja prve hrvatske izložbe u Zagrebu),
– Horvatić Kerabin O. (2. studena 1865),
– Rački Franjo Dr. kanonik (24. travnja 1867. za zasluge na književnom polju),
– Subotić Jovan Dr. (10. srpnja 1867. za iste zasluge),
– O. Novak Gjuro, gvardijan (9. rujna 1868),
– Vaskvec Hugo četnika u ženi štopu i Dr. Štern Miroslav (za zasluge za grad Karlovac 14. listopada 1868),
– Miškatović Josip, urednik „Zatočnika“ (14. kolovoza 1869. za zasluge na polju književnomu),
– Ivan Vesel trgovac i Dr. Ivaučević Nikola gradski fizik za zasluge oko uprave grad. bolnice,
– Dr. Svetozar Miletić i Ivan Vončina narodni zastupnici (20. svibnja 1871),
– Lokančić Ivan inšpektor Lujzinske ceste (11. rujna 1871. za izradjene plane za regulaciju Kupe),
– Nemečić Josip c. i kr. pukovnik (11. lipnja 1878),
– Filipović barun Franjo i Filipović barun Josip, generali (11. prosinca 1878. za osvojenje Bosne)
– Mohnary Anton, barun
– Kranjčić Gjuro, načelnik (9. travnja 1881),
– Smičiklas Tadijan sveuč. profesor (20. prosinca 1884. za „Poviest Hrvatsku“),
– Zajc pl. Ivan (5. svibnja 1885) – i
– Dr. Banjavčić Ivan (18. prosinca 1894).
07.01.1922. Prema zaglavlju, prvi broj lista „Narodni glas“ za 1922. tiskan je na današnji dan 1922. Godina izlaženja XIII. Novine izlaze svake subote na večer, pretplata za cijelu godinu 192 K, vlasnik i odgovorni urednik Ivan Tot, tiskom Dioničke štamparije d.d. Banija 3, Karlovac.
07.01.1928. U Zagrebu umro Giorgio (Đuro) Carnelutti, graditelj. Za Karlovac je značajan jer je 1892. izabran za graditelja „Zorin doma“, koji je sagradio u svega sedam mjeseci. Zgrada, oblikovana u historicističkom stilu s elementima neorenesanse, a svečano otvorena 27. studenog 1892, u karlovačku je arhitekturu unijela sasvim nova mjerila. („Leksikon“ – str. 73.)
07.01.1943. u New Jorku je na današnji dan 1942. umro znameniti znanstvenik Nikola Tesla, izumitelj koji je zadužio svijet brojnim izumima na području elektrotehnike. Rođen u ličkom selu Smiljanu. Nikola Tesla rođen je u Smiljanu, Lika, 10. srpnja 1856. Bio je hrvatski i američki znanstvenik i izumitelj srpskoga podrijetla. Gotovo je cijeli život radio u SAD-u, gdje je i ostvario sve izume. Gimnaziju je pohađao u Gospiću, potom u Rakovcu kraj Karlovca, gdje je i maturirao. Na Visoku tehničku školu u Grazu upisao se 1875. Godine 1881. radio je u Središnjem telegrafskom uredu u Budimpešti, a potom u Telefonskoj centrali, u kojoj je načinio niz tehničkih poboljšanja. U jesen 1882. zaposlio se u Parizu u Edisonovoj telefonskoj podružnici. Već je za vrijeme studija upozorio na nedostatke istosmjernoga elektromotora. U Budimpešti je zamislio primjenu višefaznih izmjeničnih struja za ostvarenje okretnoga magnetskoga polja koje bi uzrokovalo vrtnju u elektromotoru. U nastojanju da razvije zamišljeni sustav izmjeničnih struja, otišao je 1884. u SAD, gdje se s preporukom voditelja Edisonova predstavništva u Europi zaposlio kod Thomasa Alva Edisona, gdje je iznosio svoje zamisli o proizvodnji i isplativijem prijenosu izmjeničnih struja, ali nije nailazio na razumijevanje. Godine 1885. osnovao je Tesla u New Yorku vlastitu tvrtku Tesla Electric Light and Manufacturing Company za proizvodnju električnih lučnica (elektrolučna svjetiljka), a 1887. tvrtku Tesla Electric Company, s laboratorijem, u kojem je najprije konstruirao elektromotore izmjenične struje. U jesen iste godine prijavio je prve patente o proizvodnji i prijenosu višefaznih izmjeničnih struja i njihovoj primjeni za učinkovit pogon izmjeničnih elektromotora. Tim je izumima pokazao da je za većinu primjena izmjenična struja znatno prikladnija od istosmjerne. Bavio se i istraživanjima u strojarstvu, na primjer 1913. patentirao je turbinu s mnoštvom tankih diskova a bez lopatica (Teslina turbina). Kako nije imao interesa i vremena baviti se razvojem i prilagodbom svojih izuma tržištu, mnogi koji su razvijali njegove izume i prisvajali su ih. Vrhovni sud SAD-a tek je 1943., nakon Tesline smrti, poništio američke patente radija G. Marconija, jer su Teslini raniji patenti već sadržavali sve što je opisao Marconi. Tesla je za svoje izume dobio mnoga priznanja i počasne doktorate. Nobelova ga je nagrada mimoišla jer ju nije htio podijeliti s Edisonom. Stotine izuma, većinom iz elektrotehnike, prijavio je u 112 patenata u SAD-u i gotovo isto toliko u drugim zemljama, a mnogi su izumi ostali samo zabilježeni u njegovim dnevnicima ili stručnim časopisima. Najveće je priznanje Teslinu radu bilo dano na 11. općoj konferenciji za mjere i utege 1960., kada je za jedinicu jakosti magnetskoga polja (fizikalna veličina koju inženjeri ponekad nazivaju gustoća magnetskog toka ili magnetska indukcija). prihvaćen naziv Tesla. Jedini je to naziv mjerne jedinice po nekome Slavenu među 19 naziva po zaslužnim znanstvenicima u Međunarodnom sustavu mjernih jedinica. Po Tesli je nazvan planetoid ili asteroid 2244 Tesla, te krater na Mjesecu Tesla. (Net)
08.01.1661.Hrvatski teolog, jezikoslovac i književnik Juraj Križanić, prognan je u Sibir, kako je sam rekao kasnije „zbog jedne glupe riječi“. Križanić je rođen 1618., u Obrhu kod Ribnika, u plemićkoj kuriji koja je pripadala župi svetoga Ilije u Lipniku, u staroj hrvatskoj obitelji koja je podrijetlom iz plemena Lapčana u srednjem Pounju od oca Gašpara Križanića i majke Suzane rođene Oršić, Nakon što je 1636. završio isusovačku gimnaziju u Zagrebu, studira filozofiju i teologiju u Grazu, Bologni i Rimu, gdje u
„ Collegium graecum“ potanko proučava crkveni raskol i rusku povijest. S vremenom postaje sve zaokupljeniji sveslavenstvom te pomirenjem i unijom ruske pravoslavne i rimske katoličke crkve. Zanosio se idejom o okupljanju svih Slavena – idejom panslavenstva.
Kao temelj budućeg slavenskog književnog jezika uzimao je govor svog rodnog kraja, između Dubovca, Ozlja i Ribnika, „okoli Kupi riki“ (pa i onaj govor iz njegovog starog kraja u Pounju, koji se nije, tada, puno razlikovao od onog u Pokuplju), za kojeg je smatrao da je osobito po naglascima najbliži praslavenskom, odnosno „matičnom ruskom“ jeziku (misleći pritom zapravo najviše na ukrajinski).
Godine 1642. vraća se u Hrvatsku gdje boravi do 1646. godine kao župnik u Nedelišću i Varaždinu, a 1646. godine putuje preko Beča i Varšave po prvi put u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj listopada 1647. godine i tu ostaje nepuna dva mjeseca, a zatim se vraća u Poljsku i putuje po Europi. Od listopada 1650. do svibnja 1651. godine nalazi se na putovanju za Carigrad. Godine 1652. ponovo dolazi u Rim, stupa u Zavod sv. Jeronima i unatoč izričitoj papinoj zabrani po drugi puta putuje u Rusiju. U Moskvu stiže potkraj rujna 1650. godine, te se vraća u Rim gdje je dvije godine (1656.–1658.) boravio je u teutonskom zavodu Campo Santo u neposrednoj blizini bazilike Sv. Petra. Nakon ponovnog putovanja u Rusiju, 8. siječnja 1661. prognan je carskim ukazom u Sibir. U progonstvu u gradu Tobolsku proveo je punih petnaest godina, do 1676. godine kada je poslije smrti cara Alekseja pomilovan. U listopadu 1677. definitivno napušta Rusiju, dolazi u Vilno, gdje – kako ne bi umro od gladi – stupa u dominikanski red. Otada pa sve do svoje smrti progone ga i onemogućavaju mu književni rad jer mu kao Slavenu i rusofilu ne vjeruju. Juraj Križanić poginuo je 12. rujna 1683. godine u redovima poljske vojske prilikom opsade Beča.
08.01.1948.Osnovna škola „Velika Švarča“ počela je radom 8.siječnja 1948. Prije toga švaračka djeca polazila su školu u gradu. Škola na Švarči bila je četverorazredna, a isprva se nastava odvijala u prostorijama „Ribićevog dvorca“ na Donjoj Švarči. Ukupno je u njoj tada bilo 134 učenika. Godine 1949. počela je gradnja nove škole na Gornjoj Švarči, koja je dovršena do 1. rujna 1951. Početkom 50.tih godina 20.st. Švarča se ubrzano naseljava i gradi se novo naselje za radnike nove tvornice (buduća „Jugoturbina“) u Maloj Švarči. Stoga se i povećava broj učenika pa učenici viših razreda sa Švarče polaze i dalje na nastavu u središte grada. To je dovelo do inicijative za gradnju nove školske zgrade na Švarči. Prva etapa zgrade dovršena je krajem 1963. Imala je 6 učionica. Od školske godine 1963./1964. nastavu u tojnovoj školskoj zgradi polaze učenici viših razreda, a niži polaze nastavu u improviziranoj školskoj zgradi na Gornjoj Švarči. Nova škola izgrađena na Velikoj Švarči (na „Bašćini“) ima osam razreda od školske godine 1965./1966. U 16 „odijeljenja“ nastavu tada polazi oko 400 učenika. Škola nosi ime Vjekoslava Karasa do devedesetih,a odonda nosi jednostavno ime „Švarča“
09.01.1861.„Karlovački viestnik“ od 9. siječnja 1861. donosi slijedeću crticu:
„Službeno priobćeno. – Zastupnik svratišta „K gradu Rijeci“ g. Ivan Škorić poklonio je ovogradskim pandurom za zasvjedočenu, prigodom jučerašnje vatre revnost njihovu, iznos od sedam forinti. Dočim se plemeniti ovaj čin stavlja do javnog znanja, nalazi se potpisano poglavarstvo ugodno potaknutim, gospodinu darovatelju javnu zahvalu izreći.
Poglavarstvo slobodnog i kraljevskog grada
Karlovca dne 4. siječnja 1861.
Ivan Vončina– gradski načelnik”
Hotel „K gradu Rijeci“ – danas stambena zgrada – nalazi se na uglu Mačekove (nekada Riječke) i Nazorove (poznatije kao Senjske ceste), preko puta miljokazu.
09.01.1908. „Glavna godišnja skupština H.S.P. u Karlovcu – U nedjelju 5. o. mj. obdržavala se je u maloj dvorani gradske vijećnice glavna godišnja skupština ovdašnjega kluba hrvatske stranke prava. Prisutan je predsjednik kluba nar. zastupnik Gustav Modrušan te cijeli odbor: potpredsjednici Julije Nemec, župnik kamenski, i nar.zast. dr. Božo Vinković, zatim tajnik nar. zas. dr. Edmund Lukinić i blagajnik Nikola Herceg, kapelan dubovački. Osim ovih prisustvuje skupštini oko 120 članova organizacije, medju njima i gradonačelnik dr. Ivan Banjavčić. Predsjednik Gustav Modrušan otvara skupštinu u 21/2 sata popodne, te ističe da ovu skupštinu zapada velika važnost s obzirom na nastajne skore izbore, na okupljanje madžarona i na bezdušno rovarenje frankovaca. … Na to uzima riječ tajnik kluba dr. Edmund Lukinić, da izvjesti o radu kluba za ovih šest mjeseci, otkako je osnovan. … „
(„Narodni glas“ br. 2, četvrtak, 9. siječnja 1908.)
09.01.1910.List „Glasonoša“ Dušana Lopašića, inače pravaške orijentacije, prestaje izlaziti 1909. godine, svojim 52. brojem. Obrazloženje za to nalazimo u prvom broju novina „Sloge“, od 9. siječnja 1910. gdje u
članku „Moj odstup“ Dušan Lopašić piše: „a ja sam ostario i…pa s tih važnih razloga odlučio sam da obustavim daljnje izlaženje svoga lista…“ Lopašić je rođen u Karlovcu 10. studenog 1852.Bio je pravaš, nepokolebljivi slijednik Ante Starčevića. Nakon povratka u Karlovac, sa Sušaka gdje i upoznaje Starčevića), počne sa Pretnerom izdavati list „Svjetlo“. Zbog političkih neprilika prisiljen je novinama mijenjati ime kako bi izbjegao cenzuru, zapljenu, zabranu izlaženja, tako imamo „Slogu“, „Glasonošu“, pa opet „Slogu“. Sjajan kroničar gradskih zbivanja, pronicljiv, često sarkastičan, analitičan i kritičan – protivnici ga nazivaju „šepavim vragom“. Premda je najveći dio sadržaja pisao sam, okupio je velik broj suradnika. Javljao su i u drugim tiskovinama: „Vijencu“, „Hrvatskoj lipi“, „Sriemskom Hrvatu“, „Slobodi“, „Primorcu“, u almanahu „Hrvatska“. Pisao je pripovijetke, pjesme, romane i nekoliko igrokaza za „karlovačke kazališne dobrovoljce“. U književnim tekstovima često se koristi majčinim prezimenom – Mišćin – kao pseudonimom, a potpisivao se i kao „Kakadu“ i „Vilibald Šilovinac“. Umro je i pokopan u Zagrebu 11. ožujka 1921. U povodu 150. obljetnice njegova rođenja u Tijesnoj ulici – na kući u kojoj je bila prva redakcija „Svjetla“ – podignuta mu je spomen ploča.
Glavni i odgovorni urednik Janko Pavlović, tisak Dragutina Hauptfelda, Karlovac.
Zadnji 13. broj „Sloge“ izlazi 6. travnja 1919, a izdaje ga: vlasnik i glavni urednik Dušan Lopašić, odgovorni uredni Ivan Šebalj.
09.01.1925. „Hrvatska sloboda“ (vlasnik i odgovorni urednik Dominik Bumber, izlazi svakog petka, uredništvo i uprava nalazi se u tiskari M. Fogine) br. 2 od 9. siječnja 1925. – pod naslovom „Na Golgoti“ donosi tekst kao da je pisan 20 godina kasnije. „Hrvatska politika, koju je suvereno vodila Hrvatska Republikanska Seljačka Stranka, ovih se nana popela na Golgotu. Tu ima da bude razapeta, a onda zakopana. Tako misle neprijatelji hrvatske politike. … Zar je moguće da onoj svijesti, koju danas prožima čitav hrvatski narod suprotstavi se jedna prolazna sila, koja je – kao i svaka sila – osudjena već unapred na slom? Ne može. …. Radić je dakle uapšen. Uapšeno je i vodstvo HRSS. Ali gospodo, što se radi u drugim hrvatskim provincijama, to prelazi i najbujniju maštu. Tamo komesari, komesarčići, špijuni, štreberi i ostala besavjesna klika, provodi jedan užasan progon i teror.“
2. U istom broju: „Novo zvono gradske župne crkve. – Na Tominje sretno je podignuto zvono „sv. Juraj“ na
toranj franjevačke gradske župne crkve. Zvono je sa kolodvora ispraćeno u grad u svečanom ophodu uz ogromno sudjelovanje pobožnog gradjanstva i domaćih društava, a kumovali su g. N. Preć i gdja Hoffman. Svima, koji su na bilo koji način doprinjeli ovoj rijetkoj proslavi zahvaljuje „gradski župni odbor za nabavu zvona“ najtoplije. Na Jelačićevom trgu održao je naš domaći župnik i gvardijan o. Gjuro Bencetić prigodno slovo, zahvaljujući gradjanstvu i seljaštvu okolnih sela, što su svojim doprinosima omogučili nabavu ovog prvog zvona, a ujedno je zaželio zvonu, da najavljuje više radosnih no žalosnih dogadjaja i da ispuni zavjet , što ga natpis na zvonu kaže: „U slavu Boga i na spas hrvatskog naroda“. Dao dobri Bog da bude tako!
09.01.1958. „Odluka o imenovanju ulica u naselju Jugoturbina – Na posljednjoj sjednici Općinsko vijeće donijelo je Odluku o imenovanju ulica i trgova u Naselju Jugoturbine na Švarči.“ Tako su imena dobile: Ulica 4. jula, Trg bratstva i jedinstva, Mrežnička ulica, Radnička ulica, Ulica Nikole Demonje, Ulica Ivice Gojaka.
(„Karl. tjednik“ – od četvrtka, 9. siječnja 1958.)
10.01. Na inicijativu dr. Madana Katarie, na današnji se dan od 1998. godine obilježava Međunarodni dan smijeha. Cilj obilježavanja ovog dana je da se ljudi što više smiju jer je smijeh najbolji lijek. Smijeh zahtijeva rad 17 mišića lica. U odrasloj dobi smijemo se oko 15 puta dnevno, a djeca to čine oko 400 puta. Pitanje je samo da li se imamo čemu i s kime smijati. I evo nekoliko misli o smijehu:
– Osmjeh ništa ne košta, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je namijenjen, a ne osiromašuje
onoga koji ga poklanja.
– Blago onima koji se sami sebi mogu smijati jer će uvijek imati dovoljno zabave.
– Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze. (Meša Selimović)
– Nađi vremena za smijeh, to je melodija duše. (Majka Tereza)
– Topli osmijeh je univerzalni jezik ljubaznosti.
– U ovim turskim serijama nigdje seksa. Zato stalno i plaču. (Sandra Karabatić)
– Kakva si ti budala! Tebe ni smijeh ne može uljepšati.
I za kraj nešto što i nije jako smiješno: Mi na Balkanu nemamo uragane, nemamo tornada, nemamo
vulkane i tsunamije …. Mi od prirodnih katastrofa imamo naše političare.
10.01.1778. Josip Mailath, Veliki župan Severinske županije, i Nikola Škerlec, član Kraljevskog vijeća Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, pismeno obrazlažu koje stvari u gradu Karlovcu treba urediti Mjesna dvorska cesarska kraljevska komisija, a odnosi se na bolnicu, most na Kupi, Židovsku varoš, dubovačku crkvu i drugo. (iz „Analitičkog inventara“ – str. 69.)
10.01.1861. Kako izvješćuje „Karlovački viestnik“ u 5. broju za tu godinu: „Na predlog gradskog načelnika Ivana Vončine, doznačuje gradsko vieće svotu od 5000 for. za utemeljenje jugoslavenske akademije.“
10.1. 1899. U Karlovcu je rođen Branko Rusan, prosvjetni djelatnik. Maturirao na karlovačkoj gimnaziji, a u Zagrebu diplomirao na Filozofskom fakultetu: filozofiju i pedagogiju. Radio na Učiteljskoj školi u Karlovcu, karlovačkoj gimnaziji, gimnaziji u Varaždinu, ženskoj gimnaziji u Karlovcu. Bio i ravnatelj karlovačke gimnazije. Istaknuti radioamater i sportaš, član i Avio-kluba Karlovac, trener atletičarki „Olimpije“. O njemu su učenici pričali kao o pravom gospodinu, imponirao znanjem i kulturnim odnosom.
10.01.1974. U karlovačkom tisku izlazi slijedeći tekst: Prostor je te 1974. još uvijek rak rana amaterskih društava. Zato SAKUD – u novinama od 10. siječnja (danas ZAKUD – Zajednica amaterskih kulturno-umjetničkih društava) predlaže Gradu da se Hrvatski dom preuredi za rad svih karlovačkih amaterskih društava (njih deset), čime bi se ponovno vratio kulturi – koja je iz njega “otišla” nakon uređenja Zorin doma. Već 28. veljače izlazi novi tekst na tu temu pod naslovom: “Hrvatski dom (ali podrum) kulturi”, “Nitko ne pita za sudbinu Karlovačkog vokalnog okteta čiji će članovi polako odlaziti. Oktet je jedini takve vrste u Hrvatskoj, a njegove pjesme domaćih kompozitora rado slušane. Odlukom suda iseljeni su iz prostorija “Prosvjete”, pa sada rade pod teškim uvjetima u kancelariji Udruženja penzionera. KUD “Triglav” ima oko 300 članova, a rade u uličnom lokalu u Preradovićevoj ulici koji nema odgovarajućih sanitarija. Muzička omladina Karlovca nema uopće prostorija. KUD “Žumberak” – ogranak Karlovac sa svojih 350 članova nema nikakvih prostorija.”
Ali nekoliko dana ranije čitateljstvo saznaje da se priprema Osma Općinska konferencija Saveza komunista koja će biti posvećena temi: Uloga Saveza komunista u razvoju samoupravnih odnosa u kulturi. Stoga ne čudi da se i novinari raspisali (kao slučajno) te se prati svaki kulturni događaj, posebno 8. sjednica OK SK. Na tom savjetovanju prof. Vladimir Funduk je izjavio:
“Njegovanjem amaterizma, stvaralaštva koje nije opterećeno negativnostima, gdje svaki pojedinac može da se iskaže i na taj način oplemeni sebe i one oko sebe kako bi učinio boljom i ljepšom stvarnost koja ga okružuje. Na taj način radni čovjek postat će vlasnik te kulture, mase će podići svoj obrazovni nivo i postat će istinski potrošač kulturnih vrednota.”
10.01.1992. U 11,03 dnevnim izvješćem 110. br. ponovno ističe problem velikog broja civila na turanjskoj bojišnici, koji se vraćaju radi obilaska svojih domova te ne poštuju pravila ratovanja i provociraju borce na crti
11.01.1779. Gradski kapetan (zapovjednik Karlovačke građanske garde – o.) Ignacije Babich i podbilježnik Franjo Zaverski izvješćuju Poglavarstvo o izvršenom pregledu trgovina voštanim svijećama i globama koje su tom prilikom naplatili. Prijestup trgovaca sastojao se u tome da težina njihove robe nije odgovarala težini izmjerenoj u gradskoj vijećnici. („Zapisnici poglavarstva“ – IV. svezak)
11.01.1787. Karlovačka djevojačka škola osnovana je prvenstveno za kćeri oficira karlovačkog generalata i pripadala je slunjskoj regimenti, a imala je tri razreda. O tome Marija Vrbetić piše: „U Karlovcu je 1775. na inicijativu generala Žiškoviće, osnovana i krajiška djevojačka škola. Lopašić nas informira da je u toj školi bio učitelj neki oficir iz Ogulina.“ (str. 24.). Godine 1815. spojena je sa civilnom djevojačkom školom. Kada je ta škola osnovana i gdje je radila ostalo je nepoznato. Za pretpostaviti je da za njihovu naobrazbu vrijedi isto ono što i za djevojke varaždinskog generalata za koje je bilo napisano: „Djevojke su uzrasle u najvećoj gluposti. … Sva ženska obuka sastoji se u molitvama, a za nuždu samo se nađe djevojka koja umije da čita molitvenik.“ Za promjenu takvog stanja važno je pismo cara Josipa II. od 11. siječnja 1787. upućeno predsjedniku dvorske komisije u kojem car kaže: „Budući da odgojni zavod za dječake dobro napreduje …. Hoću taj zavod protegnuti i na žensku mladež, pa da sve samostane i općine u mojim njemačkim i ugarskim nasljednim zemljama predam pod vrhovnu upravu naukovne dvorske kancelarije i podređene komisije u provinciji.“
(iz knjige „400 godina karl. školstva“ – str.24.)
11.01.1810.Počeci tiskarske djelatnosti u Karlovcu sežu po nekima do pred kraj 18.st. Ali sigurno je da su začeci tiskarstva u Karlovcu zabilježeni u doba francuske okupacije grada (1809-1813) kada su Francuzi sami donijeli drvenu prešu i sav ostali tiskarski pribor potreban za tiskanje službenih akata. Postojim podatak da je neki Franjo Župan podnio je 11.siječnja 1810. francuskim civilnim vlastima u Karlovcu zamolbu za dopuštenjem otvaranja knjižare i tiskare u Karlovcu. Ne znamo da li zamolba i ostvarena, realizirana. No, ta je francuska drvena preša postala temelj znamenite tiskare Ivana Nepomuka Prettnera koja je imala važnu kulturnu misiju u Karlovcu i u cijeloj Hrvatskoj tiskajući brojne knjige i časopise tog vremena. Poznatoj tiskari Ivana Nepomuka Prettnera pridružuje se 1861. godine «Tiskarski i književni zavod“ Abela Lukšića, 1887. godine osniva se «Knjigotiskara i tvornica kaučuk-štampilja» Dragutina Hauptfelda te krajem 19. stoljeća tiskara i knjigovežnica Dragutina Fogine. U razdoblju između dva rata postojale su, uz već spomenute, još tiskare Đure Šabana, Slave Božičevića, Alonza Rabina i, najveća i najbolje opremljena među njima, «Dionička štamparija». Mnoge od njih preživjet će ratni vihor i biti temelj današnje tiskarske djelatnosti na području Karlovca.
11.01.1863. Karlovčani su bili poznati po svojoj rasplesanosti, svojim mnogobrojnim zabavama: obrtničkim, vatrogasnim, vojnim, čak i privatnim – u Zorin domu, u Vrbanićevom perivoju, u zgradi Grada Zagreba, na Šetalištu Marije Valerije, Velikoj kavani.
To ilustrira i ovaj plakat.
11.01.1909.Izidor Gross je 1908. osnovao Šahovski klub u Karlovcu, vodio šahovske rubrike u više listova, od karlovačkog Narodnog glasa i Karlovca, te zagrebačkog Doma i svijeta, prije I. svjetskog rata, do časopisa Šah koji je izlazio u Mariboru. U Karlovcu je Gross organizirao prvi međunarodni turnir problemista u Hrvatskoj. Od Hrvata sudjelovali su Kosta Rožić i Franjo Peyer iz Zagreba, te Karlovčani Mirko Bezlaj, Miroslav Herlinger i Julio Salinger.
(Z. Švegar „Dva stoljeća …. „ – str. 55.)
11.01.1924. „Srbi svi i svuda. – Velika Srbija. – Jevandjelje Srpstva.
„Dr. Vladimir Ćorović, profesor na univerzitetu u Beogradu, izdaje delo „Velika Srbija“, savremena povesnica slobodjenja i ujedinjenja srpstva. Motto tog dela: Jednom mišlju, jednim svetim idealom, istom uspomenom na dično predanje jednom istom krvlju, u svim srcima, istim uzdizanjem blagorodne duše, odgojene jednom istom povesnicom, istorijom slavnom srpske veličine … san koji dotkiva država nam nova: V e l i k a S r b i j a“.
(„Hrvatska sloboda“ – br. 2 od 11. siječnja 1924.) I ne čudimo se onda svim kasnijim događanjima.
11.01.1940. Bio je četvrtak, 11. siječnja 1940. Novine „Hrvatski dnevnik“ objavio je vijest da će se dana 18. siječnja – uz postojeću kazališnu družinu „Dramatsko društvo“ – u Karlovcu osnovati nova kazališna skupina „Hrvatsko pučko kazalište“, koje će voditi Stjepan Šantić, a bit će nastavak prije djelujućeg „Pučkog kazališta“.
„Hrvatski dnevnik“ je izlazio u Zagrebu. List je prvi puta izašao u svibnju 1936., a prestao je izlaziti u travnju 1941. godine. Novine je uređivao Franjo Leaković. Bio je to list Hrvatske seljačke stranke, a izlazio je svakodnevno.. Od poznatih osoba, za ovaj je list pisao Tibor Sekelj.
Dobro je znati i slijedeće: Ta politička stranka osnovana 1904. godine pod imenom Hrvatska pučka seljačka stranka. Godine 1920. mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka, a 1925. u Hrvatska seljačka stranka. Nakon Drugog svjetskog rata djeluje u emigraciji. Godine 1989. obnavlja djelovanje u Hrvatskoj.
11.01.1945. „Karlovačke VIJESTI“ (izdavao ih Kotarski odbor JNCF-a Hrvatske za Karlovac) u naslovu ističe: „Još samo par dana dijeli nas od 15. siječnja. 15. siječanj je rok amnestije za zavedene i prisilno mobilizirane sluge okupatora.“
11.01.1968.Prva javna, službena, malonogometna dvoranska utakmica u Karlovcu odigrana je 11.siječnja 1968. pred 500 gledatelja. Tada su u novoj Školskoj športskoj dvorani na Rakovcu nogometaši „Tehničara“ pobijedili „Karlovac“ rezultatom 2:1, a sastavi karlovačkih trenera i i nogometnih sudaca u predigri su završili susret bez pobjednika 3 : 3. (Z. Švegar „Dva stoljeća …. „ – str. 274.)
11.01.1990. Sabor SR Hrvatske donio odluku da se pristupi promjeni Ustava SRH i tada je zapisano:
„Ustavnim promjenama treba stvoriti ustavne pretpostavke za daljnju demokratizaciju društva i izmjenu izbornog zakonodavstva … „ (dr. Ivo Perić “Godine koje će se pamtiti” – Zagreb, 1995.)
2. “Zamjena novčanica – Na šalterima karlovačke Službe društvenog knjigovodstva 3. siječnja počela je
zamjena novčanica koje nisu više u upotrebi kao sredstvo plaćanja. Najmanja novčanica koja je u opticaju
jest novčanica od 1000 dinara (10 konvertibilnih para). Papirnate novčanice manjih apoena (100 i 500
dinara) stavljaju se izvan upotrebe i mogu se zamijeniti na šalterima SDK. Također više ne važi kovanica
od 100 i 200 dinara. Kako smo saznali u službi SDK Karlovac, šalteri za zamjenu novčanica rade svaki dan
od 7 do 11 sati a zamjena novca, koji nije više platežno sredstvo trajat će do 30. 06. ove godine.”
(“Karlovački tjednik” br. 2 od 11. siječnja 1990.)
12.01.1779. Gradski sudac Metlike Juraj Zollner zahtjeva od Poglavarstva sl. i kr. grada Karlovca da uhiti i izruči dvojicu bjegunaca iz Metlike, koji borave u Karlovcu. (To bi bio zadatak za konzula zaduženog za sigurnost grada u svojstvu kapetana Karlovačke građanske garde.) Do izručenja neće doći – stoji u odgovoru – jer su doti
ni kandidati za vojničke novake koje štiti zakon. Gradske vlasti se nisu mogle miješati u vojne poslove i hapsiti vojne novake. („Zapisnici poglavarstva“ – IV. svezak)
12.01.1812. „Tog dana naložio je bio intendant gradskomu municipiju karlovačkom, da izprazni viećnicu, u koju će se smjestiti novo uredjeni sudbeni stol prve molbe za Hrvatsku, pošto je već inštalirano prizivno sudište u Ljubljani. I karlovački tribunal svečano je uveden; predstojnik Gerlici izrekao je tom prigodom hrvatski govor, u kojem je izrazio radost i sreću hrvatskog naroda, što je postao dionikom francezke pravde, koja sudi jednako svim stališem, i bogatim i siromakom.“ (R. Lopašić „Karlovac“ – str. 81.)
12.01.1817.Na današnji dan rodio seu Krapini pravnik i političar Dragojlo Kušlan. Pravo i filozofiju studirao je u Zagrebu te u Austriji i Mađarskoj. Kao odvjetnik radio je u Varaždinu, Križevcima, Zagrebu i Karlovcu. Politikom se javno počinje baviti po završetku studija 1839. U Karlovcu se kreće u krugu „Iliraca“: Ivana Mažuranića, Imbre Tkalca, Mije Krešića, Eugena Barca. U Karlovac dolazi 1841. na poziv Vakanovića i braće Vranjicani. Kušlan se brzo uključuje u bogati društveni život grada tadašnjeg središta hrvatskog nacionalnog i političkog života. Bavi se znanošću, glazbom, novinarstvom. Potkraj 1846. suosnivač je „Domo i rodoljubnog društva karlovačkog“, kojeg neki drže pretečom kasnije Južnoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, odnosno HAZU. U tome mu pomažu Mažuranić,Tkalac, Dragojla Jarnević. Nakon odluke Hrvatskog državnog sabora od 23.listopada 1847. kojom hrvatski jezik postaje službeni u javnoj uporabi, samo tri dana nakon toga gradsko vijeće grada Karlovca donosi odluku da se taj saborski zaključak primjenjuje odmah i to bez čekanja kraljeva pristanka. Eto, takva je tada bila politička klima u Karlovcu! Umro je u Zagrebu 11. ožujka 1867.
12.01.1861. Poslije pada Bachova apsolutizma (1859.) rad karlovačke Čitaonice se razbuktao novim žarom. Tako je 12. siječnja 1861. organizirao humanitarnu predstavu za Karlovčane postradale od požara: 31. siječnja istog mjeseca na plesu u Čitaonici bilo je 50 djevojaka u narodnim nošnjama, a narodne pjesme pjevalo je 20 pjevača Karlovačkog pjevačkog društva; 2. veljače održali su karlovački Srbi svoj srpski ples. Dvorana je bila ukrašena hrvatskim, dalmatinskim, slavonskim i srpskim grbovima, trobojnicama i slikama iz srpske povijesti. Djevojke su bile u hrvatskim i srpskim narodnim nošnjama. Te 1861. Čitaonica ima 139 stalnih, 137 privremenih i 15 počasnih članova – ukupno 291 upisanog člana. („Karlovac …. Zbornik 2“ – str. 183.)
12.01.1905. Braća Seljan izdali su u Buenos Airesu 12. siječnja 1905. svoje najvrednije djelo „El Salto del Guayra“ (slapovi rijeke Parane kod mjesta Guayra). Djelo je opremljeno crtežima i fotografijama istraživanog područja. Uvod u original napisan je hrvatski. Rukopis je preveden na španjolski, a sa španjolskog na francuski. Ovo djelo donijelo im je renome naučnih radnika i geografa. Na osnovu njega imenovani su počasnim članovima Historijskog društva i Geografskog zavoda u Parani. Jedina knjiga koju su braća Seljan napisala na hrvatskom jeziku je „Kroz prašume i pustinje“ iz 1912. u nakladi Hrvatskog prosvjetnog društva Zrinski i Frankopan.
12.01.1906. U drugom broju „Narodnog glasa“, političkog tjednika, tiskana je slijedeća obavijest: „Posveta novosagradjene crkvice sv. Antuna opata u Mekušju civ. župe Kamensko, održat će se 17. siječnja 1906.“
2. U istom broju tiskani su i rezultati izbora koji navode: „Kad su pročitane sve glasovnice ustanovljeno je, da
su dobili: dr. Lukinić Edmund …181 glas, Vodopić – Ratkaj Janko … 180 glasova, Preč Nikola … 96
glasova, Štefan Edo … 94 glasa, Kovačić Marko … 94 glasa, Lasić Blaž … 90 glasova, Šašel Nikola … 90
glasova, Car Josip ml. … 81 glas, dr. Vinković Božo … 81 glas, Križanić pl. Josip … 50 glasova, Stanić
Ilija … 49 glasova, Tončić Josip … 21 glas, Milichram Ferdo … 15 glasova, Curk Josip … 5 glasova i
Križanić pl. Ivan … 3 glasa.
3. Opće pravo glasa je „novina „ koja je danas normalna. Zato pogledajmo što o Izbornom pravu donosi
„Narodni glas“ 1906.
„ Tko ima izborno pravo? – Da netko ima izborno pravo treba:
- da je 24 godine star. Na ovo treba paziti kod pučkih učitelja.
- da je zavičajnik (koje općine u Hrvatskoj i Slavoniji. Izuzeto od toga jesu zajednički hrvatsko ugarski činovnici, koji imaju pravo glasa, makar nisu pripadnici koje hrvatske općine npr. željezničari, poštari, financijski činovnici itd.
- da redovito stanuje u kojoj hrvatskoj općini.
- Nu ni ovo troje nije dovoljno. Zakon naš traži za izborno pravo da dotičnik ili plaća 60 K odnosno 30 K poreza godimice ili da je činovnik odnosno visoko školovan čovjek – izbornik po porezu i izbornik po službi.“
12.01.1911. Da u životu treba imati poduzetničkog duha pokazuje i obavijest tiskana u „Narodnom glasu“ br 2 od 12. siječnja 1911. „ Objava. – Pošto u Karlovcu nema više vojničke glazbe, to su naša domaća društva, koja sada kroz pokladno vrijeme priredjuju većinom svoje redovite godišnje plesne zabave, radi same glazbe u nemaloj neprilici. Da ovoj neprilici doskočim, sastavio sam dobrovoljni orkestar, koji već od danas stoji svim društvima na raspolaganje. Orkestar se satoji od 16 glazbenika, te može za sada sudjelovati samo kod plesnih zabava. Društva, koja žele taj orkestar za svoje plesne zabave angažirati, neka se izvole obratiti na potpisanoga, kod kojega će saznati i sve potanje uvjete glede angažmana. – Ivan Horvat, upravitelj gradskog glazbenog zavoda.“
12.01.1935. U Karlovcu održan prvi sastanak budućih članova Rotary Cluba Karlovac, a za dan osnutka piše: subota, 9. veljače 1935. Ukinut je uspostavom nove države NDH-a 1941.
Što se tiče zabrane rotarijanstva u NDH, ima više razloga: -Hitler ih je zabranio pa su naravno i Ustaše.
-Među rotarijancima je bilo dosta Židova, pa je to logično; -Rotarijance su osnovali Amerikanci a oni su bili neprijatelji s Hitlerom i NDH-om
Novi Rotary klub Karlovac osnovan je u Republici Hrvatskoj 1993. Prvim predsjednikom bio je Želimir Feitl.
Temeljna zadaća, u središtu zanimanja članova kluba, onda i danas, je čovjek, služenje onima kojima je pomoć potrebna.
12.01.1948. Godine 1887. Gradsko poglavarstvo Karlovca izdalo je Dragutinu Hauptfeldu obrtnu iskaznicu za tiskarski zanat. Rodio se u Varaždinu 1855. i tamo je kod svog rođaka Josipa Platzera izučio grafičko umijeće. U Zagrebu je radio u tiskari „Narodne novine“ gdje je bio i prvi slagar Šenoina romana „Kletva“. Dolaskom u Karlovac osniva vlastitu tiskaru i dvije godine kasnije – 1889. – preuzima od Prettnera tiskanje „Svjetla“ u kome oglašava svoju tiskaru smještenu u Tijesnoj ulici. Već 1891. tiskara je smještena na Strossmyerovom trgu (uglovnica Banjavčićeve i Lječničke ulice) da bi 1895 kupio kuću bivše Djevojačke škole u Školskoj ulici (danas Prešernovoj) i na tom je mjestu tiskara radila sve do 12. siječnja 1948. kada je nacionalizirana. U Hauptfeldovoj tiskari tiskan i velik broj novina do Prvog svjetskog rata i između dva rata, ali i djela karlovačkih autora: Vjekoslava Čopa, Stjepana Širole, Dušana Lopašića (Mišćine) i drugih ili njihovi prijevodi stranih pisaca. (iz knjige „Karlovac 1579 – 1979“ – str. 280.)
12.01.1989. „Epidemija gripe stiže – Proteklih dana jedan dio stanovništva Karlovca, a najviše djece, obolio je od gripe. Podaci koji svakodnevno stižu u Higijensko – epidemiološku službu govore o sve većem širenju gripe, a u mnogim školama na području karlovačke općine zbog toga je otežano i održavanje nastave. U mnogim razredima već sada nedostaje po desetak i više učenika. Stanje će se najvjerojatnije pogoršavati jer se gripa širi u cijeloj zemlji, pa je realno očekivati da neće mimoići ni Karlovac.“ („Karl. tjednik“ – od 12. siječnja 1989.)
12.01.1991. Opštinski odbor SDS Karlovac uputio – 12. siječnja 1991. – javni protest povodom napada na člana SDS-a Iliju Šaulu. To su dani kada je ugroženo Srpstvo već naveliko potkopalo temelje Jugoslavije u želji za konačnim ostvarenjem stogodišnjeg sna o stvaranju Velike Srbije.
Inače, pojam:Velika Srbija je popularno ime za srpski radikalni nacionalistički iredentistički politički projekt nastao u 19. stoljeću.
Trebalo se braniti. Počela koncentracija hrvatske policije na granicama SAO Krajine. Mjestimično je došlo i do otvaranja vatre između hrvatske policije i srpskih seoskih straža.“ Bio je to početak stradanja Hrvata i Hrvatske. Snimljeni kadrovi (u filmu Kordun i Kordunaši u ratu 1991) iz jeseni te iste 1991. godine najrječitiji su primjer stanja duha ljudi , koje su tada – a neki možda još i danas – sanjare o nekoj granici do linije Virovitica – Karlovac – Karlobag..
13.01.1578.Godinu dana prije utemeljenja utvrde Karlovac,do posljednjeg su čovjeka izginuli branitelji Gvozdanskog, tvrdog grada od kojeg do danas nije ostalo ni traga – Hrvatska utvrda Gvozdansko podno Zrinske gore pala je u ruke Osmanlija na današnji dan 13. siječnja 1578. godine. Hrvatska Masada, naše Gvozdansko je svojedobno bilo u vlasništvu slavne obitelji Zrinski, koja se tijekom srednjeg vijeka preselila iz nekadašnje postojbine u Dalmaciji sjevernije prema središnjoj Hrvatskoj. Prema utvrdi Zrin na području današnje Banovine
obitelj Šubić uzela je pridjevak Zrinski, a s vremenom je izvorno prezime Šubić zaboravljeno, sve dok ga ponovno nisu otkrili povjesničari. Od utvrde Zrin pa do nedalekog
Gvozdanskog ima svega 15-tak kilometara zračne linije. Gvozdansko je nekada za Zrinske bilo važan izvor prihoda zbog tamošnjih rudnika. Zrinski su u Gvozdanskom imali i vlastitu kovnicu novca.
Prije navedene opsade Osmanlije su već četiri puta napadali Gvozdansko provaljujući iz Bosanskog sandžaka, ali su ih rabri branitelji svaki puta uspješno odbili. Napokon Ferhat-beg odlučuje se za strategiju odsjecanja utvrde od ostatka Hrvatske osvajavši susjedne utvrde i sela spriječivši
dostavljanje vojne i materijalne pomoći
Gvozdansko danas
opsjednutima. U jesen 1577. godine stiže pred Gvozdansko gdje ostavlja dio vojske te se vraća u osvojeni Novigrad Zrinski da popravi most kako bi mogao dovući teško topništvo pred Gvozdansko. Nakon toga osvaja i obližnji Zrin. Oko Božića s oko 5.000 vojnika ponovo stiže pred Gvozdansko koje je branilo oko 300 ljudi, od
čega je samo 50-ak njih bilo vojnika dok su ostali bili žene, djeca, seljaci i rudari. Kada su Turci tog 13.01. ušli u grad nisu našli živog čovjeka. Kažu povijesni izvori: Potresen strašnim prizoromFerhat – beg postupio je kao pravi gazija (vitez). On dade dovesti katoličkog svećenika koji pokopa posljednje branitelje po katoličkom obredu na groblju u Gvozdanskom.
Nažalost, Gvozdansko pamti i Božić 1991. kada su novovjeki Turci, odnosno četnici upali u mjesto i pobili 55 stanovnika. Povijest se ponavljana na ovim prostorima sa svojim najružnijim stranicama.
13.01.1810. Državno redarstvo utemeljeno je u doba francuske vlasti u Karlovcu naredbom od 13. siječnja 1810. Redarstvo je bilo povjereno glavnom vojnom zapovjedništvu, kojim je u to doba zapovijedao general Carra St. Cyr. Njemu je bio podređen glavni redarstveni povjerenik za Civilnu Hrvatsku. To je u Karlovcu bio neki Musić. Za sigurnost i javni red osobito se brinula francuska žandarmerija koja je bila vrlo stroga.
Treba se podsjetiti: Francuzi svečano ulaze u grad – dočekani od građanstva i članova Poglavarstva –
28. studenog 1809. i ostaju u njemu do 20. kolovoza 1813.
13.01.1812. Dolaskom Francuza mijenja se i struktura vlasti. Pri oblikovanju općina u Ilirskim provincijama držali su se načela da gradovi nisu bili općine u tradicionalnim gradskim granicama, kako je to bio običaj u većini habsburških zemalja. Po organizacijskom dekretu općine su se dijelile u više kategorija, obzirom na broj stanovnika. Karlovac je prema tome spadao u najodličniju skupinu općina kojima je gradonačelnika imenovao car. Pošto još nije bilo Napoleonovog dekreta, a bilo je potrebno pronaći privremeno rješenje, generalni guverner je posebnim dekretom 13. siječnja 1812. odredio da u Karlovcu predsjednik privremene općinske komisije bude trgovac Antun Čop, kojeg dokumenti, skoro godinu dana, prije imenuju „maire par interim“ grada Karlovca. (Vasja Melik „Karlovac u vrijeme Ilirskih provincija“ – Zbornik, 1979.)
13.01.1901. O problemu iseljavanja, koje je i problem današnje Hrvatske 2020. godine, pisalo je i „Svjetlo“ u svom broju od 13. siječnja 1901. u kojem kaže, među ostalim: „Nevolji ovoj može se da doskoči jedino zdrava narodna gospodarstvena politika državne zajednice, koja Hrvatskoj dugo već ne poklanja nužne i dužne pažnje, te ne stvara kod nas u potrebitoj mjeri uvjete za izdašniju privredu i za povoljniji ekonomski razvitak zemlje.“
13.01.1907.Zapis objavljen u „Glasonoši“ br. 3 od 13.1.1907.
„U ponedjeljak (7. siječnja – obzirom da su novine izlazile nedjeljom – o.) u 6 sati ujutro … Neprocjenjiva je i nenadoknadiva šteta, jer je izgorio najveći dio gradskih i sirotinjskih spisa od g. 1894. do 1905. … te zakljušci gradskih skupština počevši od Josipa II. od konca 18. stoljeća do najnovijeg doba. Osim toga uništeno je više dragocjenih predmeta, koji su sabrani za gradski muzej. … Velik dio historičkih spomenika grada Karlovca propao je za uvijek.“
13.01.1932. „Naš već poznati učitelj plesa g. Cesario Lewy od ponedjeljka 18. o. mj. počinje drugi i posljednji tečaj plesa u Zorin – domu, pošo je taj mnogo zgodniji nego li „Central“. Pored toda otvara i dječji tečaj, gdje će istu podučavati u ritmici i plastici. … Pored ostalih igara, naročitu pažnju posvećuje najnovijoj i vrlo modernoj igri „Rumbi“. Rumba je jedna od najtemperamentnijih plesova, jer ima u sebi meksikansko – kubanskih i anglo – američkih elemenata. Kod nas, u Karlovcu već su prodrli čudotvorni zvukovi raznih rumba – šlagera. Što se tiče samog plesa „Rumbe“ možemo reći, da nije bogzna kako kompliciran, jer nema mnogo figura, a spada u red foxtrota. Glavna mu je karakteristikašto se na naglašenom dijelu takta, bokovi malo njišu, nekoliko okretaja, desno i lijevo, po koji korak na stranu, jedan rumba okret i još neke manje važne figure i eto vam cijele tajne rumbe.“ – – tako „Karlovačke novine“ od srijede 13. siječnja najavljuju novi plesni tečaj.
13.01.1944. Neshvatljivo je da je u prvoj polovici XX. stoljeća bila moguća i ovakva zakonska formulacija, donesena u vrijeme djelovanja Nezavisne Države Hrvatske između 1941. i 1945. Glasi:
„Iz prirodne razlikosti između muškarca i žene i razlike u njihovu pozivu i položaju u narodnoj zajednici izlazi i to da ne smije odgoj žene biti odraz odgoja muškarca , i da se to ne dogodi, ukidaju se mješovite škole i prema prirodi muškarca i žene imaju se osnivati srednje škole za muškarce posebno, a posebno za žene.“Taj stav potvrđuje i zakonska odredba od 13. siječnja 1944. kojom se određuje „ prestanak državne službe stručnim i obrtnim učiteljicama krojačke, kućanske i svratištarske struke na ženskim stručnim i stručnim kućanskim školama u slučaju udaje.“ (iz knjige „Karlovac 1579 … str. 470.)
13.01.1976. Petorica bivših članova tekvondo kluba „Karlovac“: Toni Nobilo,Slobodan Martinović, Damir Tarnik i braća Rupčić, osnivaju „Taekwondo klub Jugoturbina“. U tom klubu, za razliku od WTF sustava bori se po takozvanom ITF sustavu u kojem se koriste zaštitna sredstva: rukavice i nanožnice, ali ne štitnici za tijelo. „Taekwondo“ je jedan od brojnih dalekoistočnih borilačkih športova, a nastao je u Koreji. U modernom smislu tek nakon II. svjetskog rata. Mnogi kasniji karlovački tekvondo borci prvaci su države te osvajači europskih i svjetskih odličja.
13.01.1992. Vatikan je prvi priznao samobitnost Republike Hrvatske.
14.01.1841. „Budući da u svojoj tiskari štampa i sve što je potrebno vojnoj krajiškoj administraciji, Ivan Nepomuk Prettner se obraća bečkoj dvorskoj kancelariji da mu izda koncesiju. I zaista, 1841. dobiva obrtnicu koju je potpisao vlastoručno car i kralj Ferdinand I. Obrtnica je pisana rukom na debelom pergamentu, u zlatnom i crnom okviru, uvezana u baršunaste korice višnjeve boje, a u okrugloj metalnoj kutiji na zlatnoj vrpci visi veliki carski pečat. Tekst, na latinskom, u prijevodu glasi: „Mi, Ferdinand prvi, po milosti božjoj car austrijski …. predajemo na uspomenu i potpisavši na znanje svima, da naš vjerni Johann Nep. Prettner, građanin i tipograf u našem slobodnom i kraljevskom gradu Karlovcu smije obavljati tipografski i kamenotiskarski obrt. 14. dana mjeseca siječnja 1841. Šeste godine vladavine Ferdinanda.“
(KT – od 10. rujna 1970. – „Svjetlo“)
14.01.1844. O Nikoli Šebetiću, utemeljitelju karlovačke bolnice, gotovo da i nema očuvanih pisanih podataka. Sve što imamo jest pjesma Ivana Mažuranića, objelodanjena u „Der Pilgeru“ (na hrvatskom jeziku ) 17.siječnja 1844. Pjesmi je naslov „Suza zahvalnosti…“ Iz nje doznajemo da je Šebetić umro 14.siječnja 1844. Na fasadi stare župne crkve na Dubovcu postavljena mu je spomen ploča na kojoj piše: „Pod ovom pločom počiva Nikola Šebetić, gradjanin umre dne 14. siečnja 1844. u 79. godini života svoga. Viekom slavilo mu se ime kao dobrotvoru ubogih i utemeljitelju Karlovačke bolnice. Stavlja mu ovaj spomenik zahvalno Karlovačko gradjanstvo“. Stara karlovačka bolnica na Riječkoj cesti godinama je služila Karlovčanima. Počela se graditi 1846. godine nakon što je Nikola Šebetić umro i cijeli svoj imetak dao za izgradnju bolnice i ubožnice. U tu je svrhu namjenio i svoje zemljište uz Riječku cestu, pa sve do Kupe, a kako taj novac nije bio dovoljan, mnogi bogati građani uključili su se u financiranje gradnje bolnice. Bolnička jednokatnica bila je gotova već 1846. ali bez ikakva namještaja pa su građani ponovno reagirali i na velikoj zabavi s tombolom prikupili dovoljno novca za najnužniji namještaj. Godine 1883. bolnici je dograđen još jedan kat.
Kako je župnik dubovački, po političkim uvjerenjima bio mađaron, dao je prekopati grobove oko crkve tako da se ne zna mjesto na kojem je Šebetić pokopan.
14.01.1856. U Radgoni, Štajerska, umro je – na taj dan 1856. – “stari domorodac” grof Janko Drašković, uz Gaja duša preporodnog pokreta. Govorio je 10 jezika, završio dva fakulteta, a u Karlovcu tiskao poznatu “Dizertaciju”- program epohalne važnosti za modernu Hrvatsku. Bio je to politički spis pisan štokavskim narječjem, naslovljen “Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom”, koji zapravo predstavlja prvi cjeloviti i zreli nacionalni program u hrvatskoj kulturnoj i političkoj povijesti. U njemu savjetuje buduće poslanike da se založe za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu koju on naziva Velika Ilirija, a koja bi obuhvaćala (tadašnju) Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu krajinu, Rijeku i Bosnu, i slovenske zemlje Kranjsku, Štajersku.
Najpoznatiji je član obitelji Drašković – grof Janko Drašković rodio se 20. listopada 1770. godine u Zagrebu. Sin je pukovnika, grofa Ivana VIII. i Eleonore Felicite, rođ. Malatinski. Bio je jedan od najobrazovanijih ljudi svog doba u Hrvatskoj. Pohađao Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. U mladosti se posvetio vojnoj karijeri koju je morao prekinuti zbog bolesti. Kao čovjek snažnih domoljubnih osjećaja – ušao je u krug najistaknutijih sudionika hrvatskog narodnog preporoda, premda su mu bile već 62 godine kada se aktivno pridružio narodom pokretu.
Grof Drašković je potaknuo i rad Ilirske čitaonice koja je ponajviše njegovom zaslugom i osnovana 1838. godine i ubrzo postala žarištem hrvatskog preporoda. Do 1848. godine bio je prvak Narodne stranke. Od 1893. počiva u Ilirskoj arkadi na zagrebačkom Mirogoju.
14.01.1900. „Treće sielo. „Srpsko pjevačko društvo u Karlovcu“. Ovo je društvo nedavno ustrojeno, te je već 2 puta održavalo svoje zabavne sastanke. U petak 12 ov. mj. stupilo je društvo prvi put na javu, te priredilo obilan koncert s predstavom i plesom. Koncert je liepo izveden, a diletantska predstava : „Svekrva“, napisao M. Kalić, upravo je majstorski prikazivana. Osobito je svekrvu krasno odigrala gdja. A. Dubajićka, a silni smieh izazvao je g. Bordjoški, gdjca. Lela Severova bila je na pozornici prava dama, a g. Jugović kao muž joj, u sto neprilika. … U opće opazili smo, ovaj put, da kad si diletanti dadu truda, mogu sasmo dobro igrati. Kašnje se plesalo do jutra.“ („Karlovački glasnik“ br. 3. od 14. siečnja 1900.)
14.01.1906. Na pobudu i poziv g. Šandora Medura, gostioničara i gradskog zastupnika, sastao se poslije podne (14.01.) u maloj dvorani gradske vijećnice 36 gradjana da osnuju Društvo za potporu prosjaka u Karlovcu. …. U Upravni odbor izabrani su: gg. Josip Absac, Julijan Jamnicki, Josip Kovačić, Ivo Kovačić, Ivan Lach, Melkior Lukšić, Gustav Modrušan, Makso Pećnjak, Dragutin Ravnikar, Vilim Reiner, Makso Svilar, Edo Štefan, dr. Božo Vinković i Milan Žugčić. ….
Predsjednikom je izabran g. Gustav Modrušan na prvoj konstituirajućoj sjednici Upravnog odbora.
14.01.1919. U Karlovcu rođena Ljerka Markić – Čučuković kao prvo dijete u obitelji inženjera šumarstva, Splićanina Mihovila Markića, tada upravitelja Šumarije Slunjske imovne općine u Karlovcu i Karlovčanke Ljubice Pavlović iz poznate karlovačke obitelji vlasnika tvornice soda – vode i pjenice (kvasca) iz nekadašnje Riječke ceste (danas Mačekove ulice). Nakon studija udaje se za dr. Franu Čučukovića s kojim je u braku sve do svoje smrti 10. lipnja 1997. Ostavila je neizbrisiv trag u knjižničarstvu. Knjižnicu Škole narodnog zdravlja, u kojoj je radila 29 godina, učinila je jednom od najboljih specijaliziranih knjižnica u zemlji koja se po svojoj stručnosti i organizaciji mogla mjeriti s vrsnim knjižnicama u svijetu. Značajan doprinos dala je i u akademskoj izobrazbi knjižničara. Bila je prva stalna nastavnica na dodiplomskom studiju bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u čijem je osnivanju i sudjelovala. Predstojnica Katedre za bibliotekarstvo bila je do svoga umirovljenja 1985. Knjižničarstvo u Hrvatskoj se, zahvaljujući njenim aktivnostima, počelo shvaćati i kao znanstveni, a ne samo praktično – stručni rad. („Glas“ Gradskog muzeja Karlovac“, prosinac 2019. str. 59.)
14.01.1922. Važnu vijest na prvoj stranici objavio je „Narodni glas“: „Kraljeve zaruke. – Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar I. proboravio je božićne blagdane na rumunjskom kraljevskom dvoru na Sinaji, pa se je tom zgodom zaručio sa rumunjskom princezom Marijolom. Ovaj događaj je jedan svijetli i radosni moment u životu naše mlade države, koji nas ispunjava najljepšim nadama, pa je svakog iskrenog jugoslavenskog rodoljuba od srca obradovao.“ (Karlovac, u subotu dne 14. januara 1922.)
14.01.1941. „Nakon novogodišnjih praznika izašao je prvi broj Karlovačkog glasnika. Ovaj list izlazio je u Karlovcu od 1932. Njegov vlasnik i odgovorni urednik dr. Ivan Graho, odvjetnik, u uvodnom članku Nova godina 1941. nije bio nimalo optimist glede rata u Evropi kada je rekao: Vjerovali smo da su rat evropski narodi ako zbog nečeg drugog, a ono zbog onih ratnih grozota i neizmjernih patnji te strašnih posljedica odbacili za sva vremena kao sredstvo za rješavanje međunarodnih razmirica, koje nije dostojno kulturnih naroda ni podesno rješavanje životnih pitanja međunarodne zajednice.“
(Lucija Benyovsky „Karlovački tisak 1941. godine“ – „Svjetlo“ br. 1-2/2006. – str. 47.)
14.01.1992. Tog dana, 14. siječnja 1992. zamjenik zapovjednika 4. operativne zone Karlovac pukovnik Željko Gašparić morao se očitovati u Glavnom stožeru Hrvatske vojske glede pisanog protesta pripadnika 110. brigade ogorčenih priznanjem, kojeg je dobio g. Milivoj Smoljak od Vrhovnog zapovjednika RH dr. Franje Tuđmana, za – kako je napisano – ” … uspješnu kružnu obranu Karlovca”. Gospodin Gašparić je u ime zapovjedništva 4. operativne zone “prao je ruke” objašnjavajući da ” … operativna zona Karlovac nema argumenata niti –ZA – niti – PROTIV – navedenog priznanja. Vojska se još tada „igrala“ samoupravljanja, jer prigovarati na odluku vrhovnog zapovjednika zapravo je akt pobune, nezamisliv u armijama svijeta. (Takvo se – nešto slično – obilo o glavu časnicima HV kada su potpisivali ono što ne ulazi u okvire njihovih zadaća. – o.)
15.01. slavi se sveti Pavao Pustinjak rodom iz Tebaide u Egiptu. Rođen je u kršćanskoj obitelji. Njegovi su mu roditelji pružili vrsno obrazovanje, te je ovaj ponizni svetac govorio grčki i egipatski jezik. Nakon što mu roditelji u njegovoj petnaestoj godini umiru, počinju strašni progoni kršćana od strane rimskog cara Decija.
Pavao bježi u pustinju kako bi izbjegao progonima, ali se time odmiče i od svoga brata Petra i ostatka obitelji koji su željeli njegovo imanje.
Red svetog Pavla prvog pustinjaka (Pavlini, lat. Ordo Fratrum Sancti Pauli Primi Eremitae, OSPPE) je rimokatolički crkveni red, koji je ime dobio po sv. Pavlu iz Tebe, svecu iz 3./4. stoljeća. U narodu ih se još naziva i “bijelim fratrima” zbog boje habita. Generalna Uprava reda je u svetištu Crne Gospe na Jasnoj Gori.
U pavlina se posebice njeguje pobožnost prema BDM i anđelima čuvarima. Jedna od glavnih karizma pavlinskog reda jest molitvena zaštita nerođene djece.
Tradicija smatra Pavla Tebanskog prvim pustinjakom i začetnikom kršćanskog anahoretizma. Osnivač reda blaženi Euzebije odrekao se ostrogonskog kanonikata, te se povukao u pilišku pustinju u okolici ostrogonskoj i tu je u trostrukoj pećini vodio pustinjski život sa više drugova. Kardinal Gentilis de Monte Florido, legat pape Klementa V., dekretom “Qui saecularia” od 13. prosinca 1308. godine dao je pavlinima pravilo sv. Augustina. Taj datum se smatra službenim početkom Reda pavlina.
15.01.1862.
15.01.1866. U Karlovcu – na današnji dan 1866. osnovano je Prvo hrvatsko pjevačko društvo „Zora“, naime, tog je dana održana njihova prva skupština. Ali grupa pjevača, koja je u temelju Društva, okupila se još 1854. oko Dragojla Kušana, da bi 1858. širenju grupe inicirao Janko Modrušan. Javnom pozivu odazvalo se 60 mladića, zborovođa im je Antun Supan. 1860. zbor vodi izvrstan glazbenik, afirmirani Oton Hauska. O njegovom glazbenom ugledu svjedočila je i činjenica da je u Zagrebu 1855. kao gost dirigent ravnao koncertom u čast stote obljetnice Mozartova rođenja. Društvo je svoje ime: Prvo hrvatsko pjevačko društvo „Zora“ dobilo 31.5.1868., kada je održana i svečanost posvećenja društvenog barjaka te joj je nadjenuto geslo „Pjesmom za dom“.
1870. ban Levin barun Rauch raspustio je gradsko karlovačko zastupstvo, a tako i društvo “Zoru”. Deset mjeseci kasnije ban Koloman pl. Bedeniković opet uspostavlja gradsko zastupstvo, “Zori” je dozvoljen daljnji rad, a zborovođa je Fran Vanišek. 1874. “Zora” je prisutna svečanom otvorenju sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu gdje je prigodom te svečanosti utemeljen Hrvatski pjevački savez. 1882. priređena je “Zajčeva večer” na kojoj je skladatelj osobno ravnao zborom pri izvedbi himne koju je posvetio “Zori”. “Zora” je 1891. izvela najpopularnije dijelove Verdijeve “Aide”, a isključivo domaćim snagama izvedena je opereta Franza Suppeea, “Pensionat”. Zbor je bio toliko uspješan i slavan, da je organizirao kompletan društveni i kulturni život Karlovca i kao priznanje za to 1892. godine dobio od tadašnjeg gradonačelnika na poklon zgradu za ostvarenje svojih programa, današnje Gradsko kazalište “Zorin dom”. U to vrijeme zborom je ravnao svestrani, dugogodišnji član društva, pučki učitelj Đuro Bach. Od 1904. zborovođa je bio Ivo Horvat, omiljen među mlađim članovima društva. Nova zgrada, to prekrasno zdanje, poticalo je polet i ambicije “zoraša”, te se “Zora” upustila u zahtjevne glazbene projekte kao što su Haydnovo “Stvaranje svijeta” (1913.) ili Schubertova misa u Es-duru (1929.). Tu visoku umjetničku razinu nametnuo je David Meisl, dugogodišnji omiljeni Zorin dirigent. Pod njegovim vodstvom Zora je postigla najveći uspjeh i potvrdila svoju kvalitetu uspješnim gostovanjima na internacionalnim festivalima u Njemačkoj (1927.) i Belgiji (1935.). 1941. Zora je prestala djelovati, a njezin slavni dirigent odveden je u logor, zajedno sa svojim sinom, gdje su ubijeni kao jedne od prvih žrtava holokausta u Karlovcu. (O „Zori“ će još biti riječi.)
15.01.1902. Na Katoličkom groblju je tog dana pokopana Ružica Kvaternik, supruga Eugena Kvaternika. Podatak sam po sebi i ne bi bio važan da danas znamo gdje je njezin grob. Prekopan je kao i mnogi grobovi znanih Karlovčana. Takva sudbina zadesila je i posljednje počivalište Vjekoslava Karasa, Otona Hauske – znamenitog dirigenta „Zore“, Janka Markeza – mecene karlovačke gimnazije, Jakova Šašela – slikara, puškara i svjetskog putnika, Abela Lukšića – jednog od utemeljitelja Matice hrvatske (umro u Rijeci i pokopan u Karlovcu 21. kolovoza 1901.), Vinku Pacelu – na glasu slovničaru i hrvatskom piscu, Franji Radočaju …., Kerebinu Horvatiću – pedagogu, piscu, prof. karlovačke gimnazije i ravnatelju, ….
(R.Radovinović – Z.Gerber „Karlovačka groblja“ – str. 29/30/31.)
15.01.1920. „Narodni glas“ br. 2. od 15. januara 1920. objavljuje: „Karlovačka pivovara kao dioničarsko društvo. – Građanska pivovara i tvornica slada u Karlovcu opstojala je dulje vremena kao zadruga, dok ju nije kupio njezin ravnatelj Vilim Wambrechtsamer. Sada je pivovara pretvorena u dioničarsko društvo, a poduzeće glasi: „Građanska pivovara, tvornica slada i leda V. Wambrechtsamer d.d. u Karlovcu“. Dionička glavnica iznosi 1,000 000 K, a članovi su ravnateljstva: V. Wambrechtsamer, Samuel D. Aleksander, predsjednik zagrebačke i vlasnik sisačke pivovare, Miroslav pl. Lobe, vlasnik pivovare u Novoj Gradišci i Dr Vatroslav Reiner, odvjetnik u Karlovcu.“
15.01.1928. Dvadesetih godina XX. stoljeća bilo je teško živjeti u Karlovcu. Počela je duga kriza karlovačkog gospodarstva. Veliki sukobi radništva s poslodavcima ne rješava sve veće probleme. Komunisti u gradu djeluju preko sindikalnih strukovnih organizacija (URS-ovi sindikati) ili preko kulturnih društava (Radničko pjevačko društvo „Budućnost“) Nezaposlenost, dolazak u grad velikog broja seoske sirotinje stvara gradskoj upravi nerješive probleme. Gradska uprava, stoga, otvara 15. siječnja 1928. prvu javnu pučku kuhinju u osnovnoj školi na Baniji, što je bila velika pomoć gradskoj sirotinji. (Milan Kruhek „Karlovac“ – str. 34.)
Kuhinju su vodile časne sestra, iz reda „Dragocjene Krvi“ koje su toga i došle u Karlovac dva dana ranije iz Banja Luke.
List „Karlovački glasnik“ od 7.02.1938. navodi i broj izdatih obroka po godinama pa tako piše:
„Tokom 1928. podijeljeno je 26.764 obroka, 1929 godine 31.033, 1930 godine 29.676, 1931 godine
31.292, 1932. godine 42.096, 1933. godine 43.976, 1934. godine 37.407. …. Ukupno od 1928. do 1937. u ovoj je kuhinji podijeljeno 346.206 obroka hrane.“(iz knjige „Karlovac 1579 – 1979“ – str. 229.)
15.01.1970. U „Sličicama iz starog Karlovca“ (karlovačko „Svjetlo“ – KT – 15. siječnja 1970.) nalazimo – među ostalim – i ova dva zanimljiva teksta:
1. „Samovoljni mesari“ – „Kada je 1862. godine povećana cijena govedini u karlovačkim mesnicama
intervenirao je „slavni magistrat karlovački“ naredbom od 28. kolovoza 1862. „da imaju mesari od rečenog dana do 15. Rujna sjeći untu govedine po 13 novčića, a od toga dana pa sve do zadnjeg listopada po 14 novčića.“ Mesari kao da se nisu mnogo obazirali na tu naredbu jer su i dalje sjekli meso onako kako su oni htjeli.“ Mesari nisu čak reagirali na prijetnju da im se može zatvoriti obrt ukoliko ne poslušaju, ali su oni ostali pri svome. „I tako su prvu rundu ipak dobili mesari.“
2. „Lijekovi, krasila i bigule“ – „Oglasna strana starih karlovačkih novina obično je zanimljivija od današnje,
jer iz nje saznajemo što su sve stari Karlovčani uzimali za lijekove i kozmetiku (ili krasila, kako se to onda zvaše), nadalje saznajemo kakve su artikle prehrane trošili – mnogi od njih potpuno su nepoznati današnjem potrošaču. „Kod Gjure Badovinca na riečkoj cesti može se dobiti Sladorača za prsa kojom se liječe zanemareni kašlji, prsobolja, odulje hraputljivosti, vratobolje i opluzljiva pluća.“ … Drogerista Benić, pa i udova Aleksićeva nudili su raznovrsna „krasila“ za muški i ženski spol među kojima „mirisavo“ – liječnički sapun, ..“biljnu mast – kojom se vlasi pokriepe i iznova porastu“, pa čuveno ulje od kineske kore“ , zatim aromatični – liječnički predušac prežežen s najizabranijh i najskupocjenijih milodušnih sastavinah. – i još mnogo toga.
15.01.1991.U Karlovcu je umro 15. siječnja 1991. Ivo Ott, planinar, publicist, službenik. Rođen je u Karlovcu 18.08.1914. Ovdje je završio Ekonomsku školu, radio kao komercijalist u poduzeću „Vunateks“. Aktivni planinar, tajnik Planinarskog društva „Dubovac“, inicijator izgradnje planinarskog doma Vodice. Zajedno sa zaljubljenikom planina prof Zvonkom Kellerom napisao knjižicu „Vodič po Žumberačkom gorju“, objavljivao članke u „Našim planinama“., „Svjetlu“, u časopisu „Kaj“. Napisao je i knjigu „Karlovačka povjesnica“
15.01.1992. Pod izuzetno teškim i rizičnim uvjetima, uz maksimalne mjere osiguranja, na Sajevcu, u bivšoj krčmi “Čarda” nešto nakon 16,00 sati održan je sastanak kojem nazoče: pukovnik Ivan Matoković –
zapovjednik 110. brigade, Zdenko Matković – zapovjednik 3. bojne 110., Marinko Belan – zapovjednik 3. satnije 1. bojne 110. i komandant brigade neprijatelja – Momčilo Momčilović, komandant 9. motorizirane brigade iz Zaječara. Sastanak je završio bez incidenta, neprijatelj je priznao da je otvaranje vatre po našim borcima zapovijedio potporučnik Todorović – iz Kragujevca, iako su naši izvori tvrdili da je to učinio rezervista Simo Generalović iz Tušilovića. Sastanak je uslijedio nakon što su na crti razgraničenja, tog dana, poginula trojica pripadnika 110. brigade: Boris Rubinić, Željko Đurić i Nebojša Parežanin, a izvučeni su sa crte
razdvajanja tek nakon borbenog djelovanja naših postrojbi iz pješačkog naoružanja i bestrzajnog topa 82. Prilikom pregovora dogovorena je obostrana asanacija terena na širem prostoru turanjske bojišnice.
2. Zemlje Europske zajednice priznale su Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Oduševljenju u
Karlovcu nije bilo konca. Ubrzo je ustanovljena i takozvana vruća linija s pobunjenim Srbima.
M. Marinović „Karlovac“ – str. 210.)
15.01.1993. U prihvatnom centru za bivše logoraše srpskog logora Manjača, u Karlovcu, započeo štrajk glađu zbog nedjelotvornih akcija Ureda Visokog komesarijata UN-a, budući već mjesecima ništa ne znaju o sudbini svojih najbližih koje su Srbi odveli u nepoznatom pravcu (21-TG)
16.01.1861. „Karlovački viestnik“ u br. 5. izvještava:
„Ovdješnje gradsko vieće poslalo je sljedeću čestitku g. predsjedniku pridvornoga hrv.-slav.-dalm.
Dikasterija Ivanu Mažuraniću: „Presvietli gospodine!
Narod hrvatsko-slavonski mirnom se dušom dobru domovine svoje nada, što vas presvietli gospodine! na čelo pridvornoga dikasterija postavljena vidi; i premda vi presvietli gospodine! u srdcu svijeh Slavenah slavno ime svoje uvjekovječiste, to se grad Karlovac ponajprije pozvana osjeća, da vam kao najslavnijemu sugradjaninu svomu prigodom uzvišenja Vašega na dostojanstvo predsjednika pridvornoga hrv.-slav.-dalmatinskoga dikasterija najiskreniju svoju čestitku izrazi.“
2. Iako su se vremena stubokom promijenila, nije naodmet podsjetiti kako se nekad (možda s razlogom –
o.) govorilo i pisalo o ženama. O tome piše i „Karlovački viestnik“ u tom istom broju 5.
„Godine 1854. izašla je na vidjelo knjiga u kojoj su popisana sva ta mnienja, koja su toli stari koli novi
narodi imali o ženama. Tako n.pr. mimoišav sv. pisma, osim Homera i Sofokla svi ostali grčki pisci
o ženskih pripoviedaju samo ruglo i pogrdu. Medju ostalimi Plato tvrdi: „tko zagrieši u ovom životu,
bude se u drugom pretvoriti u žensku.“
16.01.1943. Karlovačke novine „Glasonoša“ br.6 od 16. siječnja 1943. donose slijedeći tekst: „ Dana 16. siečnja ove godine priprema se Ustaška mladež u Karlovcu otvoriti svoj obnovljeni dom, Dom Ustaške Mladeži, pa će tom prigodom biti izveden liepi razpored, na kojem će izključivo sudjelovati pripadnici tabora Karlovac“. (To je danas Sokolski dom, nekadašnji „Partizan“). U programu učestvovale djevojke u narodnim nošnjama, a uvježbala ih prof. M. Debeljak, dječji pjevački zbor uz sudjelovanje domobranske glasbe pod vodstvom prof. Marojević, a prvi puta izvela se koračnica „Mladosti“ od Zvonimira Belavića.
U tom broju u zaglavlju stoji: „Vlasnik i izdavač: Konzorcij „Glasonoše“ Karlovac, predstavnik prof. Franjo Mikšić, glavni urednik Ivan Betlehem, za upravu odgovoran Franjo Stiplošek.
2. U istom broju pod naslovom „Čudoredna snaga ustaškog pokreta“ stoji i slijedeći odlomak: „Ta snaga nije
ništa drugo, nego čvrsta moć stege, čudoredne sadržine i veličine, koju je upio i u svoje žile ustaški pokret, koju je oblikovao u svojim načelima i odredbama Poglavnik. Tu divovsku moć crpio je Ustaški pokret iz narodne duše, iz njegovih od pamtivieka stvorenih i iz kristaliziranih visoko – čudorednih načela, koja su stvorena za čitavi hrvatski narod, a ne za pojedince ili pojedinačne skupine i koja mu kao takova moraju služiti“.
3. Iz istog broja još jedna „genijalna“ misao (koju smo slušali i 1991.) pretočena u poziv, poruku, misao
vodilju: „Onaj, koji je žrtvovao kuću i kućište, koji je ostavio nezaštićenu majku, ženu i djecu na milost i nemilost bezdušnih vladajućih slojeva jugoslavenske demokracije, a sam pošao u daleku tuđinu, da se udruži s drugima, kojih veže ista sudbina i ista velebna misao, ostvarenja vlastite države, ne može da bude izrabljivač i neprijatelj hrvatskog naroda.
Ustaška načela ne poznaju labavost, sažaljenja ni oklijevanja, napose onda kada su u pitanju najpozvaniji Ustaše….. Ustaški moral je jak, zdrav i nenatrunjen, ustaški moral je najčvršća garancija napretku i sreći cjlokupnog hrvatskog naroda.“
16.01.1954.U Hrvatskom domu održana je u subotu, 16.siječnja 1954. boksačka revija na kojoj su nastupili zagrebački klubovi „Lokomotiva“, „Metalac“ i „Jedinstvo“ te domaći „Radnik“. Posebice se tada istaknuo karlovački boksač Stjepan Brozović, koji je svladao budućeg prvaka tadašnje države u velter kategoriji.
16. – 19.01.1955. Učenici Prve gimnazije u Karlovcu, članovi „Šahovskog društva Karlovac“, pobijedili su na prvom srednjoškolskom momčadskom prvenstvu Hrvatske, održanom u Zagrebu od 16. do 19. siječnja 1955. U završnici je sudjelovalo 12 ekipa. U pobjedničkoj karlovačkoj nastupili su: Aleksandar Grudić, Čedomir Ivković, Ivo Jerger, Stevo Maoduš, Neven Miličević, Velimir Rajković, Jovo Runić i Zdravko Švegar.
16.01.1962. Karlovački vokalni oktet ima svoj prvi samostalni koncert u Kino-dvorani na Švarči za članove radnog kolektiva „Jugoturbina“, kako je zapisano u njihovoj brošuri izdanoj povodom 20. godišnjice djelovanja.
16.01.1984. Prvu međunarodnu rukometnu utakmicu u Karlovcu odigrali su rukometaši „Dubovca“, ljeti 1980.,protiv engleske ekipe „Brentwood“ iz Londona. Rezultat je bio 27:21 za Karlovčane.Tog 16.siječnja 1984. Dubovčaki su bili sparing partner rukometnoj reprezentaciji Italije. Talijani su tada pobijedili 25:22. Niti Engleska niti Italija nisu neke rukometne „sile“(posebice ne danas), ali dubovački rukometaši tada su bili tek u trećeligaškom stupnju natjecanja. Na utakmici protiv Italije oprostio se od aktivnog suđenja savezni sudac ing. Zlatko Šimecki, a od aktivnog igranja rukometaši „Dubovca“ Đanković i Brakus. Krajem 1984. rukometašice „Dubovca“ pobijedile su, u prijateljskom susretu, žensku rukometnu reprezentaciju Italije s 28:19.
16.01.1986. U feljtonu „100 godina gimnastike u Karlovcu“ u Karlovačkom tjedniku možemo pročitati i ove podatke: „Dva dana prije konačnog sloma Njemačke, 7. i 8. svibnja, u Beogradu se sastaju predstavnici fiskulturnog pokreta iz cijele Jugoslavije i osnivaju Fiskulturni odbor Jugoslavije. U isto vrijeme, točnije 8. svibnja – dva dana nakon oslobođenja Karlovca – u Karlovcu je formiranofiskulturno društvo „Mladost“, a ubrzo zatim i „Udarnik“. Radom obaju društava u početku rukovodi zajednički odbor: Vlastimila, Zdenko i Milan Blašković, Ante Tešija, Ranka Novaković, Olga Strzalkowska, Krsto Halmi, Josip Odhazel, Mica Andolšek. Iz ova dva društva, zanimljivo je, kasnije su nastali svi karlovački sportski kolektivi i sportske grane. Radom muških kategorija rukovodi Ante Tešija, a ženskim Vlastimila Blašković. Prva akcija karlovačkih sportaša je učešće u Titovoj štafeti 25. svibnja 1945. godine. …
Na drugom kongresu (održanom u Beogradu) – u travnju 1948. osnovan je Gimnastički savez Jugoslavije. Nakon toga u Karlovcu se osniva gimnastičko društvo „Karlovac“, a prvi predsjednik je Vilim Srića. Iste godine u u svibnju u Karlovcu je uspješno organiziran Kotarski slet.“
U slijedećem broju lista nastavak priče.
„Na osnovi zaključka III skupštine Gimnastičkog saveza Jugoslavije, održane u Ljubljani, gimnastičko društvo „Karlovac“ mijenja ime u Drštvo za tjelesni odgoj „Partizan“ i proširuje djelatnost na atletiku, sportske igre, plivanje, skokovi u vodu i rvanje. …Za vrijeme logorovanja u Hvaru, 1952, Karlovčani sudjeluju na saveznom natjecanju u plivanju i skokovima u vodu. Pionir Tihomir Simić u skokovima u vodu zauzima prvo mjesto, a u konkurenciji omladinki prva mjesta osvajaju Karlovčanke: Slavica Kokot bila je prva, Bosa Požarić druga i Jasna Blašković treća.“
16.01.1997. „Poslije višemjesečnim intenzivnih priprema deseteročlana ekspedicija predvođena Mladenom Kukom, predsjednikom HPD-a „Dubovac“, 18. siječnja kreće na put u Ekvador u Južnu Ameriku. Cilj je osvojiti 6310 visoki Chimborazo, a potom i najviši aktivni vulkan na svijetu (6000 m) Cotopaxi. Namjera je i u susjednoj državi Peruu posjetiti grob Mirka Seljana. …. Članovi ekspedicije su: Dubravko Butala, Branko Šavor, Branimir Kuka, Željko Ivasić, Vlatko Stipetić, Darko Dobrović, dr. Amirudin Talakić, Mladen Postružnik, Goran Majetić, a vođa ekspedicije je Mladen Kuka.“ („Karl. tjednik“ br. 2 – 16. siječnja 1997.)
17.01.1844. „O liku tog plemenitog čovjeka – a govori se o Nikoli Šebetiću – gotovo da nemamo sačuvanih podataka. Sve što nam je ostalo to je pjesma Ivana Mažuranića tiskanoj u „Pilger“- na današnji dan 17. siječnja 1844. Pjesmi je puni naslov: „Suza zahvalnosti nad grobom Nikole Šebetića, izabranog građanina karlovačkog, koji ostavivši sve svoje građanskoj bolnici, preminu 14. siječnja 1844. proplakana od uboštva karlovačkoga.“
Šebetić je rođen 1766., bio je trgovac i, zajedno sa Ivanom Krečom, dioničar „Riječko karlovačkog osiguravajućeg društva“ („Nuova Camera d΄assicurazione di Fiume et Carlistadt“). Pokopan je kod crkve Majke Božje Snježne na Dubovcu. Već 1890. nije mu se znalo za grob budući je župnik Hegetić – poznati mađaron – samovoljno uništio to staro groblje. Nad ulaznim vratima stare bolnice stoji spomen ploča:
„ Spomenica u slavu Nikoli Šebetiću gradjaninu karlovačkomu, koji godine 1846. utemeljio ovaj dobrotvorni zavod. Živ u srcu nosio je siromake, umriev živi svih u srdcu siromaka. Zahvalno karlovačko gradjanstvo godine 1873.“
17.01.1861. Imro Tkalac pokrenuo u Beču časopis “Ost und Wesr” europski list za slavenska pitanja.
Imbro Ignjatijević Tkalac rođen je u Karlovcu, a umro u Rimu. Studirao je filozofiju i pravo u Berlinu, Münchenu i Heidelbergu, gdje je doktorirao s tezom o uvođenju kršćanstva među Slavene i postao docent za sanskrt i slavističe studije. Od 1848. do 1861. boravi u Hrvatskoj gdje je 1852. imenovan za tajnika Trgovačko-obrtničke komore i bori se za gospodarski i kulturni preporod hrvatskog naroda, protiv austrijske prevlasti. Zastupa ideju sveslavenstva i stvaranja “jednoga jedinstvenog slavenskog naroda”. Do 1863. boravi u Beču i bavi se žurnalističkim radom (pokrenuo dnevnik Ost und West), ističući potrebu odcjepljenja Hrvatske od Austrije, zbog čega je zatvoren. Emigrira u Francusku, zatim u Italiju, gdje radi u ministarstvu inozemnih, poslije unutarnjih poslova, kao tumač i prevoditelj.
17.01.1865. Karlovčanin Abel Lukšić pokrenuo u Beču 17. siječnja 1865. Novine “Slavische Blater” u kojima je obavještavao evropsku javnost o pitanjima slavenstva.
Lukšić, Abel, hrvatski tiskar, nakladnik i knjižar (Karlovac, 1826 – Rijeka, 18. VIII. 1901). U Karlovcu je osnovao tiskarski i književni zavod; pokrenuo, uređivao i izdavao ilustrirani časopis Glasonoša (1861–64); objavio Pjesne Meda Pucića (1862), Vršidbu Jovana Sundečića (2. izd. 1862), Kriesnice Ivana Trnskoga (I–II, 1863–65), almanah Vilinski darovi (1863), pučki koledar Prorok (1863. i 1864) i dr. Vodio je i knjižaru s velikim izborom knjiga, većinom zagrebačkih tiskara. Od 1864. nastavio je izdavanje Glasonoše u Beču (do kraja 1865) i pokrenuo Slavische Blätter (1865–66), koje je uređivao A. Šenoa. Na njemačkome napisao djela Bosna i Hercegovina (Bosnien und die Hercegovina, 1878) te Vodič kroz Hrvatsku i Slavoniju (Reiseführer durch Kroatien und Slavonien, 1892).
17.01.1925. Dugovječnost i nije neka značajka dobrog broja novina, koje su izlazile u Karlovcu u zadnjih 150 godina. Među one s kraćim „stažom“ ulazi i list „Narodni sporazum“ čiji je vlasnik i odgovorni urednik bio dr. Srećko Čop, odvjetnik s adresom: Ulica sv. Barbare. Prvi broj tiskan je na današnji dan 1925. Piše u zaglavlju: „Izlazi svake subote po podne.“ Zadnji br. 8 datiran je 7. veljače 1925. Inače, ulica sv. Barbare spajala je Korzo sa obalom Kupe i vodila ravno do pristaništa.
2. „Uvodna riječ. – Opstanak naše otadžbine ugrožen je. Zlo je veliko, vrlo veliko, njegovo je sjeme uhvatilo
duboko korijenje. Ipak ne ridamo i ne očajavamo, jer još nije potpuni mrak, još je nešto svijetla….. Posljedni je bio čas, da i mi ovdje u našem gradu istupimo i okupimo se u kolo onih ljudi, koji jednako presuđuju današnje naše dezolatne prilike…. Tom kolu, koje vodi gosp. Ljuba Davidović, prvi je i glavni pokretač zadovoljstvo naroda – snaga države, a to će biti i naš cilj.“
(„Narodni sporazum“ – br.1 – Karlovac, 17. siječnja 1925.)
Tko je bio Ljuba Davidović saznajemo u broju istih novina, ali od 31. siječnja 1925. „ sin dične Šumadije u cijeloj državi okuplja narod za konačnu borbu sa današnjim vlastodršcima; vođa svih u ovoj državi, koji su protiv Obznane, nasilja, terora i protiv korupcije, koji hoće slobodu i pravdu, red i mir, koji hoće da narod i samo narod vlada sobom i da se narodna volja poštiva kao zakon. …. Dolazi u ponedjeljak na Svijećnicu u naš grad.“
17.01.1928. U Zagrebu umro Vladimir Mažuranić, rođen u Karlovcu 16. listopada 1845. – umro u Zagrebu na ovaj dan 1928. Hrvatski leksikograf i pisac, pravnik, povjesničar i akademik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Sin je hrvatskog bana i pjesnika Ivana Mažuranića te Aleksandre, sestre jezikoslovca Dimitrija Demetra, a otac hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić.
Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, koju je završio 1862. Godine, a pravo je studirao u Beču i Zagrebu, nakon čega je radio kao odvjetnik u Karlovcu i Ogulinu. Bio je savjetnik za civilna pitanja u okupaciji Bosne 1878–84. godine i načelnik u Odjelu za pravosuđe Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade. Bio je predsjednik Banskoga stola u Zagrebu od 1898. do 1912. godine. Predsjedavao je Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti 1918.-1921. godine. Na mjestu predsjednika Akademije naslijedio ga je 1924. godine Gustav Janeček.
17.01.1935. Otkako se u rujnu 1934. Stjepan Zagorac proglasio bolesnim, Poglavarstvo je funkcioniralo, a u Gradskom zastupstvu najveći je utjecaj imao odvjetnik dr. Nikica Badovinac. Tako je bilo sve do 22. studenog 1934. kada se gradonačelnik Zagorac zahvalio na dužnosti. Problem funkcioniranja Gradskog zastupstva nije mogao riješiti ban Kostrenčić pa delegaciju Karlovčana upućuje u Beograd ministru unutrašnjih poslova da on riješi problem uprave grada. Delegaciju je, prema pisanju Obzora od 17. siječnja 1935. predvodio šposlanik Nikola Petrak, u njoj su bili trgovac Miroslav Herlingen i dr. Pavao Klarić, komercijalni direktor u Tvornici Jakil. Kasnije se, zbog lošeg funkcioniranja poglavarstva, spominjalo i smanjenje plaća.
(R: Radovinović „Karl. gradonačelnici“ – str. 148.)
17.01.1943. Za vrijeme II. svjetskog rata u Karlovcu u nekoliko navrata gostuju zagrebački boksači, a 17. siječnja 1943. ovdje je priređena „prva međunarodna šakačka priredba“ između zagrebačke Croatije i Slovakije iz Bratislave. Pobijedila je momčad Croatije 9:7. Odlučnu pobjedu ostvario je teškaš Mirko Bukovčak, koji je bio u svezi s karlovačkim sportom. On je u dva navrata 1942. nastupao i za državno predstavništvo NDH u dvobojima s boksačima Njemačke. („Karlovac“ …. 1998. – str. 182.)
17.01.1963. Tadašnji zagrebački nadbiskup dr.Franjo Šeper, dekretom od 24.studenog 1962.,odobrio je otvaranje kapelice na Mostanju. Za vjernike je kapelica otvorena 17.siječnja 1963. Kasnije je obnavljana kao i cijelo Mostanje od posljedica ratnih razaranja u Domovinskom, osloboditeljskom ratu. No tragovi agresije još se vide i osjećaju na Mostanju, kao i na susjednom Turnju.
17.01.1991. U Karlovcu se trebao održati veliki miting “istine” pod izlikom borbe “ solidarnosti sa nezaposlenima” – ali nije uspio.
18.01.1843. Karlovačke novine na njemačkom jeziku „Der Pilger“, u broju od 18.siječnja 1843., izvješćuju o velikoj poplavi Kupe, Korane i Mrežnice. Rijeke su se prelile preko svojih obala, a predgrađe Banija bilo je najviše zahvaćeno poplavom. Nažalost, poplave nisu rijetkost u gradu na rijekama.
18.01.1930. „Naš mladi poznati kompozitor g. R. Taclik uglazbio je godine 1929. povodom proglašenja naziva naše države Jugoslavijom dvije pjesme Danka Angjelinovića“ „Kod Topole“ i „Kralj Genij“. Glazbenik je djelo posvetio Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru I. Ta posvete glasi: „Svijetlom Geniju Njegovom Veličanstvu Aleksandru I. kralju Jugoslavije uzvišenom narodnom i državnom ujedinitelju.“ Posveta je primljena 18. januara 1930. i g. R. Taclik primio je lično od maršala dvora ovaj dopis: „Gospodinu Rudolfu Tacliku, kompozitoru u Karlovcu. Gospodine! Primivši sa osobitim zadovoljstvom Vašu kompoziciju Kraljevski sonet, Nj. V. Kralj blagovoleo je narediti da Vam se izrazi zahvalnost na toj ljubaznoj pažnji.“
(prenijela „Hrvatska sloboda“ )
18.01.1992. U Karlovac stigli tog dana 18. siječnja 1992. prvi časnici za vezu Ujedinjenih naroda. Pregovori HV-a i JNA odvijali se, uz prisustvo ovih promatrača, na neprijateljskoj strani – u Jelašima. U pregovorima su sa neprijateljske strane prisutni: general Mile Mrkšić, pukovnik Marjanović i potpukovnik Momčilovići. Na dnevnom redu su bili problemi kršenja primirja, uspostava i održavanje ,,vručih linija, humanitarna pitanja izbjeglih Slunjana sa teritorija Bosne;
A popodne, na starom gradu Dubovcu , uspostava kontakta između timova Međunarodne zajednice i UN-a i dogovor o međusobnoj suradnji te razmjeni informacija, povjerenju i zajedničkom djelovanju.
18.01.1992. U sklopu Zapovjedništva 4. operativne zone razvija se Ured za domobranstvo (ured vodi Milivoj Smoljak).
2. Istoga dana – u 18,oo sati – u hotelu ” Central ” održana prigodna svečanost povodom međunarodnog
priznanja RH, pozvani predstavnici državne vlasti, crkve, političkih stranaka, privrednici predstavnici
HV, svečanost održana u organizaciji 129. brigade, a nazočne zabavljao nastupio tamburaški sastav
129. brigade – poznati ” Bečari“.
18.01. 1994. Još uvijek ratna 1994. – na Turnju pregovori – sa naše strane: brigadir Pavao Miljavac, bojnik. Kruno Kovačević, satnik Tihomir Brckan, načelnik Policijske uprave Karlovac Dubravko Derk, a sa neprijateljske strane: Čedo Bulat, D. Kovačević i Hezelberg;
Konstatirano je da se poštuje primirje; dogovoreno je da se i dalje mogu održavati susreti civila na Kupi kod Brođana. Čedomir Bulat predložio da se u susrete uključe i civilne vlasti. Slijedeći sastanak dogovoren za 01. veljače
18.01.1995. U organizaciji MUP-a RH izvršeno je izmještanje 86 izbjeglica za prostora Turnja.
2. Dio postrojba 110. brigade i 13. dp u 9.25 sati stavljen u povećani stupanj pripravnosti zbog grupiranja
neprijateljskih snaga na širemu prostoru Turnja. U 13.35 sati pripravnost je ukinuta.
19.01.1827. U Karlovcu rođen Antun Čop. Kao pripadnik austro-ugarske vojske ratovao u Italiji, kasnije – napustivši vojsku – radi kao inženjer na izgradnji željezničkih pruga. Piše stručne članke i o isušivanju Lonjskog polja, o brodarenju na Kupi. Bio je zastupnik i u Hrvatskom saboru. Kao civilni mjernik u Karlovcu bio među osnivačima Društva za poljepšanje grada. Umro u Karlovcu 8. travnja 1887.
19.01.1861. Čak i nedavna događanja, pred 30-tak godina, potvrđuju da je prostor Karlovca zanimljiv interesnim političkim skupinama. Zato je zanimljiva slijedeća „Domaća viest“ tiskana u „Karlovačkom viestniku“ 19. siječnja 1861. glasi: „Još se nije riešilo pitanje, da li po historičkom pravu Primorje i Medjimurje spadaju na cjelokupnost trojedne Kraljevine, ili pako na Magjarsku, a eto već se pojavljuje dvojba, kuda spada naš Karlovac. Čitam najmre na bačvicah brašnom, koje vlastnikovdje šnjega tako zvanoga Belgianskoga mlina odpravlja k moru, pa onda u Brasiliju, sliedeći napis: CARLSRADT OV HUNGARIA. Što će dakle ostati izključivo Hrvatska zemlja? Valjda samo nova Ves i Potok u Zagrebu a Gaza u Karlovcu! – Ili si je g. P. žito nabavio iz Magjarske, ili misli, da mu brašno nebi imalo ciene, ako bi priznao, da je i mlin i žito iz Hrvatske!“
19.01.1890. Niti za drugog mandata gradonačelnika Janka Štancera – od 19.siječnja 1890. do 31. listopada 1893.- okolnosti u Gradskom poglavarstvu nisu išle njemu u prilog. U magistratu su tada zabilježene razne „afere“ (rečeno današnjim političkim rječnikom), malverzacije, a gradski činovnik Vilko Bajer osuđen je zbog toga1891. na osam godina tamnice i nadoknadu štete.
Svaka usporedba sa sličnim slučajevima u državi i u drugim gradskim poglavarstvima sasvim je
neumjesna.
19.01.1906. Ni u jednom sistemu učiteljske plaće nisu bile bile u žiži interesa vladajućih. Tako novine 1906. pod naslovom „Učitelji i njihove plaće“ kažu i ovo: „Svi državni, zemaljski i općinski službenici dobivaju svoju plaću u ruke svakog prvog u mjesecu – samo kod siromašnih pučkih učitelja nije tako. …. Učiteljska je plaća i onako prosjačka, pa kada ju još ovako neuredno dobivaju, onda neka čovjek ima volje i ljubavi za vršenje svoga znanja.“ („Narodni glas“ – br. 3 od 19. siječnja 1906.)
2. Ali zato, čitamo u istom broju tog „Narodnog glasa“ i čuđenje: „Od 14. prosinca pr. g. do 15. siječnja o. g.
nije bilo saborskih sjednica, a ipak su kroz cijelo to vrijeme našim zastupnicima dane dnevnice, kao da su saborske sjednice neprekidno trajale. U sjednici od 15. o. mj. raspravljano je prije svega o imunitetu saborskih zastupnika, odnosno o tome, da li se imadu nar. zast. Dr. A. Harambašić, Grga Tuškan i Dr. B. Vinković na zamolbu kr. sudb. stola u Zagrebu progoniti radi zločina smetanja javnog mira i zločinstva veleizdaje. Imunitet ili neodgovornost ner. Zastupnika označuje se ovim riječima postojećeg zakona: „Ni jedan član sabora nije nikome osim saboru odgovoran za mnijenja izjavljena pri raspravi kojega predmeta, te se toga radi ne može na nikoji način progoniti ili kazniti.“ (br. 3 od 19. siječnja 1906.)
19.01.1912. Hrvatski ban Tomašić podnio ostavku na dužnost – Dr. Nikola pl. Tomašić od Korane (Zagreb, 13. siječnja 1864. – Trešćerovac kod Ozlja, 29. svibnja 1918.) hrvatski ban između 1910. i 1912., pravnik, ekonomist i prevoditelj. Tijekom 1903. služio je i kao hrvatski ministar. Kako je i tijekom banovanja radio kao sveučilišni profesor, ban Tomašić je u historiografiji poznat i po nadimku ban znanstvenik. Važan namje jer je kao ban, svojom izbornom reformom, povećao je broj građana s pravom glasa sa 48.000 na od 220.000. No, pokušavao je vladati uglavnom kao politički čimbenik neovisan o Koaliciji, kao produžena ruka grofa Khuena Hedervaryja, tada ugarskog premijera.
19.01.1939. Na prijelazu stoljeća Kraljevska velika realna gim nazija je imala dva smjera, klasični, s naglaskom na latinskom i grčkom jeziku, i realni, s naglaskom na prirodoznanstvenim sadržajima. Postepeno su se raz like između smjerova gubile, jer u oba prevagu dobi vaju prirodoznanstveni sadržaji. Gimnaziju su mogli pohađati samo dječaci. Djevojke su pojedine razrede mogle polagati kao privatne učenice. Tek 1918./19. gimnaziju zajedno pohađaju muška i ženska mladež. Do 1938. godine broj učenica je toliko porastao (od 39 na 488) da se, odvaja Druga (ženska) realna gimnazija. Od 19. 1. 1939. ona djeluje u novoj, za nju podignutoj zgradi, koja je već tada bila pretijesna. U 8 učionica trebalo je smjestiti gotovo 500 učenica.
U ratnom razdoblju Karlovac ima dvije gimnazije, mušku i žensku. U obje nastava se odvija u izuzetnim teškoćama. Rat je progutao mnoge gimnazijalce, gim nazijalke i njihove profesore. Nakon rata gimnazije će nastaviti djelovati kao odvojeni zavodi sve do 1952./53. godine. Novim zakonom je određeno obavezno osmo godišnje osnovno Školovanje. Niži razredi obiju gimna zija uključeni sci stoga u osnovne škole, a viši razredi Ženske gimnazije priključeni su muškoj u Rakovcu, gdje počinje djelovati Mješovita gimnazija kao srednja škola od 4 razreda.
Ukidanjem učiteljskih škola 1961./62. god. u Kar lovcu se ponovno osniva Druga, sada gimnazija peda goškog smjera. Djelovala je u zgradi bivše Ženske realne gimnazije u ulici JNA 2. Uskoro to postaje gimnazija općeg smjera, dok su u Prvoj gimnaziji na Rakovcu postojali društveni i priroroslovnomatema- tički smjer.
19.01.1956. U „Fiskulturnom domu“ (Sokolski dom) 19.siječnja 1956. održana je utemeljiteljska skupština „Kajakaškog kluba Kupa“. Za predsjednika je izabran prof. Branko Rusan, za tajnika Zlatko Šterk, a za blagajnika Dubravko Heinrich. Društvo je u počecima imalo samo dva kajaka. Radionica za izradu čamaca bila je uz Kupu, na Mažuranićevoj obali. Do 1960. „Kajakaški klub Kupa“ ima 6 kajaka i 16 članova. No iste godine klub prestaje djelovati.
19.01.1992. Ministarstvo unutarnjih poslova Karlovca izneslo podatak da je do toga datuma – na području Karlovca – u terorističkim akcijama srušeno ili oštećeno 120 objekata.
2. Tog istog dana – u 11,25 – a u organizaciji izaslanstva Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH,
gospodin Jakov Binfeld i bojnik Stjepan Katić sa časnicima 110. brigade – na Turnju su, na crti dodira,
neprijatelju predala 4 od pet zarobljenika. Jedan (D. D. ) odbio je prijeći na drugu stranu te je vraćen u
Zagreb.
19.01.1994. – u 1000 sati, na današnji dan 1994. u Domu HV „Zrinski“, održana promidžba za pristup u profesionalne brigade u organizaciji Zapovjedništva Zbornog područja Karlovac i 1.„A“ brigade.
19.01.1995. Načelnik pješaštva ZP Karlovac pukovnik Dubravko Halovanić s pukovnikom Markom . Benićem i satnikom Milanom Malešom izvršili redovnu inspekciju zapovjedništava Zbornog područja Karlovac. U isto vrijeme područja odgovornosti 13. domobranske pukovnije nizvodno od grada, obilazio general Basarac.
20.01.1886. Novinski izvjestitelj „Svjetla“ bio je očaran „realbalom“, koji je održan 20. siječnja 1886. pa piše: „Ples je otvorila gospođa Brückl (tada poznata karlovačka sopranistica) s gosp. Mankom Lopašićem, maturantom, a iza njih se poredaše drugi parovi lijepih plesačica i drugih vrsnih štovatelja Terpsihore (jedne od muza,op.a.) da se na lakih i umiljatih krilih plesne glazbe uznjišu poput leptirića, kraj tolikih đulića i cvjetova. Kud si okom virnuo po dvorani pričinilo ti se kao da si u čarobnom vrtu, gdje se rascvale najljepše ruže. Pravi vijenac gospođa i gospođica banio se po prostorijah čitaonice, kao da ga je brižni vrtljar tude svio najvećim umijećem. Ono snatrivo svjetlo padalo po svili i zlatu, po crnoj i plavoj kosi, a oči krasotica sipale vatru na te, da ti se duša usplamsivala od tolikog čara.
Još i objašnjenje: „Realbal“ je bio tradicionalni ples. On je predstavljao smotru đačkih ostvarenja: učenici (učenica tada još nije bilo u realnoj gimnaziji) su nastupali glazbenim, plesnim i deklamatornim točkama te kazališnim jednočinkama. Taj je ples okupljao svu srednjoškolsku mladež, djevojke u pratnji „gardedama“ i sve otmjeno građanstvo. (M. Vrbetić „Karlovac ….“ – str. 209.)
Još je i generacija maturanata karlovačke gimnazije iz 1962. imala svoje maturalne plesove.
20.01.1887. Jedan od čestih uzroka požara u Karlovcu bio je primitivni sustav grijanja pa su požari bili česti. Jedan od takvih većih bio je 1878. Zatim je bilo nekoliko manjih 1886. Ali tog dana – 20.siječnja 1887. – oganj je zaprijetio i Djevojačkoj školi u Karlovcu. No zahvaljujući brzini satnika Schultza, koji je dotrčao iz obližnje vojarne s nekoliko vojnika, spriječena je veća šteta.
20.01.1903. Uoči pripajanja općina Banije i Švarče, u okviru koje je bio i Rakovac, Slobodnom i kraljevskom gradu Karlovcu, Kraljevska zemaljska vlada 20. siječnja 1903. donosi odluku kojom se naziv Kraljevska velika realna gimnazija u Rakovcu mijenja u Kraljevska velika realna gimnazija u Karlovcu.
(„Kraljevska Gim …. „ – str. 368.)
20.01.1922. Broj pučanstva grada Karlovca iznosi prema posljednjem službenom popisu iz početka godine 1921. 16.823 duše. Kako je taj popis bio netočan, dokazuje revizija provedena po ovdašnjem redarstvu, prema kojoj broj pučanstva našega grada iznosi oko 21.000 stanovnika. Točan broj bit će saopćit naknadno.“
(„Hrvatska sloboda“ br. 3 od petka, 20. siječnja 1922.)
20.01.1983. „Karlovački tjednik“ na naslovnoj stranici izvještava: „U Zagrebu je prekjučer sahranjen dr Vladimir Bakarić …. Tužan ispraćaj velikana revolucije …. Žalost za počasnim građaninom …. U svom obiteljskom domu u Jurjevskoj ulici u Zagrebu, nakon duge i teške bolesti, u nedjelju 16. siječnja, u 4 sata i 12 minuta umro je doktor Vladimir Bakarić, potpredsjednik Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, narodni heroj, junak socijalističkog rada, suborac i najbliži suradnik druga Tita.“ („KT“ – br. 2 od 20. siječnja 1983.)
20.01.1992. Pod zapovjedništvom 4. operativne zone Karlovac nalaze se slijedeće postrojbe: 110, 129, 137, 103, 150, 143, 118, 128. i 111. brigada, zapovjedništvo OG «Lika», 70. Bataljun Vojne policije, Oklopno mehanizirani bataljun – skraćeno OMB, Haubički divizion 105, Pozadinska baza i četa veze OZ-a, Haubički bataljun 203 mm, Topnički bataljun 155 mm (skraćeno Tab) i Tab 130 mm.
Kraće vijesti tog dana:.
2. U Karlovcu započela skraćena nastava u osnovnim i srednjim školama – koja je prekinuta još
polovinom rujna.
Evo primjera iz OŠ „Dragojla Jarnević“: „Povratak u školske klupe uslijedio je 20. siječnja 1992. Od
957 učenika koji su započeli školsku godinu 1991./92. u 34 razredna odjela, u školu se vratilo 627
učenika u 29 razrednih odjela.“ (iz knjige „Osn. škola „Dragojla Jarnević“ – str. 41.)
3. Održani pregovoriizmeđu predstavnika HV-a i JNA. Sa naše strane u razgovoru sudjeluju: (Gašparić,
Kovačević, Brckan,Matoković ), a sa neprijateljske: p.puk Krstić Momćilo, p.puk Dragović Momčilo,
p.puk Mijajlović Živorad ), MEZ. Pitanja : razmjena posmrtnih ostataka poginulih, kršenje primirja u
Cetinskoj Krajini i iz V. Kladuše , uspostava veze GSHV – JNA, PTT Klc – Vojnić za UN, problemi
HEP-a prekid elektromreže.
4. prebjegla 4 vojnika iz vojarna Mekušje, zima unosi nervozu među četnike i pad morala,ročnicima
produžen vojni rok za 90 dana, isplate plaća kasne više mjeseci, oficiri i podoficiri nisu dobili dopust za
Novu godinu i pravoslavni Božić.
20.01.1998. Časopis „Svjetlo“ u svom broju 3 – 4/2011. tiskalo je tekst Josipa Šuta „Karlovačka ekspedicija Južnom Amerikom“. Tu navodi da je Centar za ekspedicionizam „Braća Seljan“ organizirao put tragovima braće Seljan i da su tom prilikom prošli kroz 6 zemalja. Krenuli su iz Karlovca 20. siječnja 1998. na dvomjesečni put. Ono što u tekstu nije napisano je činjenica da se ispred kuće Seljanovih okupilo neveliko društvo da ih isprati. Karlovčani nikom ne opraštaju tko je bolji od njih samih. Zavist i zloba su pokretači neaktivnosti. 55 dana – Čile, Peru, Bolivija, Argentina, Paragvaj, Brazil. Članovi. Mladen Kuka, Mladen Strukan, Mladen Dijačić, Mladen Postružnik, Dubravko Belan, Krunoslav Golubić, Dražen Ostrman i Josip Šut.
21.01.1858. U Karlovcu umro Antun Tschopp, trgovac. U Karlovac stigao iz Italije. U vrijeme francuske vladavine (1809. – 1813.) kratko vrijeme bio i gradonačelnik grada. Bio jedan od donatora izgradnje Gradske bolnice i član Odbora za potporu Vjekoslavu Karasu za studij slikarstva u Italiji. Pokopan na karlovačkom groblju, tik uz ogradu Primorske ulice i na grobu mu poprsje izradio Antun Dominik Fernkorn, autor spomenika banu Jelačiću u Zagrebu.
21.01.1900. „(Siromašni g. Evgenij Kumičić) – Evo što o njemu pišu: Mi nismo baš (ovaj „baš“ je klasičan) prijatelji g. Kumičiću i ne pušemo s njime u politici (i to vjerujemo, jer g. Kumičić nije dao nikakove izjave, pa je i neće dati, kako ga mi poznajemo) u isti rog; (to je rečeno vrlo fino) na što je pravo, to priznajemo, (mi ne čestitamo Kumičiću na tom priznanju) pa tako priznajemo (strašno važno) rado i g. Kumičiću, da je dostojno i patriotično ustao na branik maših mučenika – junaka, te nam njegovo djelce nehotice nameće pitanje: kako je g. Kumičić zabludio (tu lekciju daju ljudi, koji su izjave turili u sviet – jednome Kumičiću) u onaj politički tabor, u kojem se sada nalazi. (A u kojemu su oni političkom „taboru“? Strašno su ratoborni, kako se vidi. Za to na trećoj strani donose izvještaj o slavi „mitrovštine“). U istinu g. Kumičić je za požaliti.“
(Veoma interesantna komunikacija.- o.) („Svjetlo“ – br. 3 od 21. siečnja 1900.)
21.01.1904. Rodio se u Zagrebu Slavko Koščević, poznati nogometaš između dvaju svjetskih ratova. Nastupao je za zagrebačke klubove, a 1923. nastupio je i za tadašnju državnu reprezentaciju u Pragu. Bio je i nogometni dužnostnik. Poslije II. svjetskog rata dolazi u Karlovac, gdje radi kao sudac Okružnog suda. Ujedno je i predsjednik Nogometnog podsaveza Karlovac te dopredsjednik Nogometnog saveza Hrvatske. Posebnu je pozornost pridavao mladim naraštajima nogometaša, a sudjelovao je i u osnivanju kajakaškog kluba u Karlovcu. Umro je u Karlovcu krajem travnja 1967.
21.01.1913. Karlovački biciklistički („koturaški“) klub „Zviezda“ uputio je zamolbu za registraciju klupskih pravila u Zagreb 10. listopada 1911. No odobrenje je stiglo tek na današnji dan 21.siječnja 1913. Početke kluba opisuje klupska „Spomen knjiga“ (1911. – 1936.), tiskana u tiskari Đure Šabana u Karlovcu prigodom obilježavanja 25. obljetnice kluba. Prvu biciklističku utrku klub je organizirao još u proljeće 1911. i to od Karlovca do Belavića i natrag, a pobijedio je Milan Spahija.
Na našoj fotografiji, u pomanjkanju prvih koturaša, imamo prve poslijeratne karlovačke bicikliste: Antuna Jakšića, Ivana Brozovića, Matu Zaborskog i Milana Mrđenovića.
21.01.1931. Tri tjedna poslije smrti Gustava Modrušana za gradonačelnika je postavljen Stanislav Steinfel. Iako je njegov mandat trajao kratko, oko 20 mjeseci, bio je vrlo sadržajan. Stanislav Steinfel (1888 – 1933) bio je ugledni karlovački gimnazijski profesor, predavao je hrvatski i njemački jezik. Bio je mirotvorac. Aktivan u Prosvjetnom odboru, planinar i skaut, gotovo apolitičan. Bio je izabran za zastupnika na listi HFSS-a, ali ga se stranka odrekla jer je u svemu podržavao Josipa Butorca „čije ponašanje ne odgovara pogledima HFSS-a“.
21.01.1949. Od 1949. u Karlovcu djeluje i drugi košarkaški klub (prvi je „Sloboda“), nazvan u duhu onog doba „Slavija“. Košarkaška sekcija u športskom društvu „Slavija“ utemeljena je 1948. Jedan od prvih trenera i ujedno igrač bio je Vlado Diklić. Prvu značajniju utakmicu „Slavija“ je odigrala 21. siječnja 1949. u Karlovcu protiv zagrebačkog „Metalca“ i poražena je rezultatom 29:26.
21.01.1950. Održana je u Karlovcu utemeljiteljska skupština Gradskog odbora Gimnastičkog saveza Hrvatske, radi koordinacije između gimnastičkih društava, kako izvješćuje tadašnji list „Novi život“.
21.01.1992. – u Hrvatskoj registrirano 322.745 izbjeglica
21.01.1993. Ratu se ne nazire kraj, što ne znači da se ne treba pripremati za neka buduća osloboditeljska
djelovanja. Stoga ne čudi da je Zapovjedništvo Operativne zone Karlovac organiziralo obuku – započela je 21. siječnja 1993. – zapovjednika pukovnija i bojni na temu “Rad zapovjedništva u pripremi bojnih djelovanja”.
21.01.1994. Časnici Izdvojenog zapovjednog mjesta Ogulin izvršili obilazak terena i postrojbi u rajonu svoje odgovornosti (bilo je to 21. siječnja 1994.) gdje su se nalazile: Domobranska satnija iz Opatije i dijelovi 138. brigade. Nakon pregleda predato je izvješće zapovjedniku Operativne zone Karlovac, a iz izvješća je vidljiv potpuno nevojnički odnos prema stvarnoj ratnoj situaciji. Svako relativno mirno razdoblje stvaralo je kod pripadnika Hrvatske vojske uvjerenje da je sve gotovo, tako da su kontrole morale biti češće i temeljitije.
22.01.1782. „ Plaće gradskim službenikom opredieljene su 22. siečnja 1782. odpisom dvorskoga
komotskoga vieća. Sudac dobivao je plaće 300 for., bilježnik 400 for., a ostaličinovnici svi manje. Čitav trošak gradski na činovnike ujedno sa 300 for. za župnika dubovačkoga i 550 for. za Frančiškane iznosio je na godiņu 4759 for.“ (Lopašić „Karlovac …. „ – str. 53.)
22.01.1899. „Svjetlo“ izvješćava: „Zahvaljujući svojim bistrim rijekama u Karlovcu se još krajem 19.st.razvija športski ribolov. Pritom spominje da je „naš poznati ribolovac g. Josip Vraničar“ ulovio u Korani, pred utokom u Kupu, nekoliko dana ranije, pastrvu tešku skoro 10 kg!“
Ribarsko društvo“ osnovano je u Karlovcu 1910.godine. Među poznatijim karlovačkim športskim
ribolovcima tog doba bili su: Vatroslav Hofmann, Karlo Derda i Adolf Krall. Početkom 1977. predratni karlovački hokejaš i poslije športski ribolovac Branko Cvitković postao je u Hamburgu svjetski prvak u športskom ribolovu.
22.01.1992. Pristižu neke informacije o teroru na okupiranim hrvatskim područjima na „Kordunu“. Krizni stožer upoznat je i s podacima o broju ispisanih učenika iz karlovačkih srednjih škola. Takvih je bilo tada čak 640! U osnovnim školama bilo je do početka rata 7345 učenika (na širem području grada),a u tom trenutku bilo ih je na popisu 4600. I to je govorilo o „odlascima“ iz grada i okolice. Karlovački Krizni stožer zabranio je stanovnicima Turnja obilaženje svojih kuća i imovine na Turnju zbog opasnosti od minskih polja, zbog kojih je već bilo stradalih.
22.01.1992. Krizni štab Karlovca, na današnji dan 1992. dogovorio sa Ministarstvom obrane RH da se domobranstvo organizira u tri samostalna bataljuna.
2. Istog dana na Turnju – od 09,00 do 09,30 – izvršena razmjena zarobljenih civila – koji su u zatvoru
Vojnića proveli preko 100 dana:
3. Taj 22. siječanj 1992.- bila je srijeda – zapisan je u kronologiji Domovinskog rata i po velikom snijegu,
koji je donio probleme u prometu, ali i u komunikaciji sa postrojbama na liniji obrane.
4. Vlada Republike Hrvatske – na konferenciji za tisak iznijela podatke o posljedicama dotadašnjeg tijeka
rata: ratna bilanca je slijedeća: 283.000 nezaposlenih, 145.000 izgubilo posao, 700.000 prognano i
izbjeglo, 3.100 poginulo, 16.500 ranjeno, 5.000 zarobljeno i 8.900 osoba koji se vode nestalima.
22.01.1993. – „u rano svanuće …“ u munjevitoj akciji hrvatskih redarstvenika i vojske oslobođeno zaleđe Zadra i Masleničkog ždrila, čime je sjeverna i središnja Hrvatska spojena s južnom Hrvatskom, jer su stvoreni uvjeti za početak izgradnje novog masleničkog mosta – (u akciji sudjelovala i desetina Voda Vojne policije 143. brigade). U časopisu „Svjetlo“ br. 1-2/2008. na strani 90.tiskan je tekst dr. Josipa Žunića i dr. Antona Pavlovića pod nazivom: Karlovački liječnici u akciji “Maslenica” u kojem piše i slijedeće:
Dva dana prije početka akcije „Maslenica” pozvani smo u prostorije bivše bolnice na Dubovcu. U
večernjim satima su nas odvezli u zgradu specijalne policije. Dobili smo opremu i krenuli na put. Putovali smo noću. U ranim jutarnjim satima došli smo u Starigrad. Krenuli smo (dr. Pavlović, kirurg i dr. Žunić, anesteziolog) s pripadnicima karlovačke jedinice speci jalne policije iz Paklenice. Pješačili smo cijeli dan i u večernjim satima smo došli u Kneževiće. Dan je bio sunčan i hladan. Noć je bila vrlo hladna. Dio noći proveli smo „pod vedrim nebom”, a dio – sjedeći – u kamenom pastir skom stanu”. Jutro je bilo vrlo hladno, a mraz je pokrio zemlju i raslinje. Bio je to naš dan ,,D” – početak akcije. Nastavili smo pješačiti do Libinja. Poslije konzultacija na Libinju helikopterom smo vraćeni u Lukovo Šugarje, gdje smo s kirur gom i anesteziologom KBC-a Zagreb – Rebro i medicinskim tehničarima organizirali ratnu bolnicu.
2. Istoga dana, u Karlovcu, u Zapovjedništvu Područja, započele pripreme za početak obuke za
zapovjednike vodova i satnija domobranskih postrojba u dva termina po 15 dana u vojarni
Domobranska. U svakoj skupini je po 138 polaznika. Obuku izvode časnici i dočasnici iz Obu
noga
središta u Jastrebarskome.
22.01.1995. Obavještajni podaci, dostavljeni u Zapovjedništvo Zbornog područja Karlovac, govore slijedeće : „U zapadnoj Bosni, oko Velike Kladuše, vode se žestoke borbe, zato postoji mogućnost dolaska novog vala izbjeglica na Turanj“.
23.01.1726. Datum i nije siguran, ali godina izdanja je. Naime, te davne 1726. potpisan je bračni ugovor pisan hrvatskim jezikom i latinicom između Mihala Chekoricha i Barbare kćeri Petra Szimanichkoga gdje stoji:
„ … Mihal Cekorich, zaruchnik + Barbara roiena Szimanicka „ – a svjedoci „Yuanuch Perlich – szuidoch y purgar generalszki iz Zidouszkoga varosa + Yure Zauiszich purgar generalszki iz zidouszkoga varosa + Petar Cekorich szuidoch y podlosznick generalszki.“
23.01.1842. Poštanska kočija, koja je krenula iz Zadra 05.siječnja i trebala stići u Karlovac za tri dana, zbog velikog snijega na Velebitu došla je tek 23.siječnja, znači, za dolazak u Karlovac trebalo im je 18 dana. Brzim poštanskim kolima trebalo je, za normalnog vremena, od Zagreba do Rijeke 27 sati, a sporim, teretnim, nešto više od 44 sata.
23.01.1900. Braća Mirko i Stjepan Seljan, rođeni Karlovčani, krenuli su pješice, kako pokazuje Putna knjižica, tog jutra, 23. siječnja 1900. u 6 sati Lujzijanom do Rijeke, pa pješice put Trsta gdje su se ukrcali na brod za Afriku – do Aleksandrije. Bili su prvi Evropljani koji su istraživali središnji dio crnog kontinenta. Odatle pak pješice do Kaira, te Egiptom uz Nil, preko Sudana i Somalije do etiopskog grada Harrara. U glavni etiopski grad Adis Abebu stigli su nakon više od 100 dana putovanja te su primljeni na dvoru etiopskog cara („negusa“) Menelika II. Tu su ostali u carskoj službi do novih pothvata. Bili su prvi Evropljani koji su istraživali središnji dio crnog kontinenta
23.01.1910. „Srbska propaganda. – Svima nam je živo u pameti parnica, koja se minule godine vodila u Zagrebu proti Srbima, obtuženima s veleizdaje. Od velike množine zaprisegnutih svjedoka čuli smo pripovjedati takovih stvari, da te upravo srce zebe, ako si samo malo Hrvat.
Svi ovdje ćutimo, kako nas Magjar gnjavi, kako hoće sjesti na našu djedovinu. Ali i taj bahati Magjar još je pravi janjac spram tih „srbskih“ vukova i hijena. Jer je evo sudbeno utvrdjeno, da je kod tih naših Srba sve bilo podraženo na pravu bunu. Oni su samo čekali sgodan čas, pa da na sve strane u Hrvatskoj, gdje su u većem broju, naše Hrvate i katolike popale, da ih zatjeraju u Savu, da ih pokolju kao živad, da ih postrieljaju kao pseta.“ (list „Sloga“ – br.3 od 23. siečnja 1910.)
23.01.1916. „Hrvatska ratna pjesma. – Carska akademija u Beču već dulje vremena sabire nariječja i napjeve hrvatske narodne pjesme po Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni, te je to sabiranje povjerila sveučilišnom profesoru dru. Murku u Gracu. Sada za vrijeme rata osobita se je pozornost posvetila ratnim pjesmama i njihovim napjevima, pa se je carska akademija preko ratnoga ministarstva obratila na zanimane krugove, da uznastoje, kako bi se i hrvatska ratna pjesma poput one drugih naroda sačuvala potomstvu u riječi i napjevu. …. Naše uredništvo će drage volje svakomu dati potrebne i pobliže upute.“ („Sloga“ br. 4 od 23. siečnja 1916.)
23.01.1943. „Svečana posveta Doma Ustaške mladeži u Karlovcu – Susretljivošću državnog tajnika za javne radove ing. Bulića dobio je stožer Ustaške mladeži u Karlovcu potrebnu svotu za popravak i preuređenje doma, te se je odmah pristupilo radovima. U subotu, 16. o. mj. obavljena je na svečani način posveta i otvorenjetoga doma, kome je prisustvovala sva mladež i vrlo veliki dio građana grada Karlovca. U 11 sati doputovao je u Karlovac upravni zapovjednik Ustaške mladeži Poglavni pobočnik prof. Ivan Oršanić u pratnji zapovjednice ženske ustaške mladeži Dolores Bracanović, upravitelja Ustaške mladeži Ante Štitića, odjelnog upravitelja za umieće I. Bjelovučića i J. Držanića.. Na kolodvoru dočekali su upravnog zapovjednika stožernik i logornik Ustaške mladeži, …. Sa kolodvora krenulo se u grad ulicama, izkićenima zastavama do Radićeve ulice, odakle je upravni zapovjednik krenuo kroz dvoredove Ustaške mladeži, koja je svome zapovjedniku odala počast.“ („Glasonoša“ br. 7 od 23. siečnja 1943.)
23.01.1945. „Karlovački VJESNIK“ u svom broju od 23. siječnja 1945. izvještava: „ U noći izmedju 21. i 22. ov. mj. Udarna četa Karlovačkog odreda bila je u akciji u samom Karlovcu. Na Švarči je zarobila 2 domobranska poručnika, 4 domobrana i 1 željezničara.“
23.01.1949. Tog dana, 23. siječnja 1949. održana je Utemeljiteljska skupština „Šahovskog društva Karlovac“. Za predsjednika društva izabran je Franjo Lasić, za tajnika Ante Rubčić, a ostali članovi odbora bili su: Franjo Filipac, Franjo Valetić st., Pavao Zahradka, Milan Perenčević, Ivan Perlić, Drago Jaklić, Ignjatije Malobabić, Dragutin Benini, Florijan Skupnjak, Josip Aleksić, Janko Galović, Leopold Peuc, Vidoje Mikić i Ivo Kovačević. Najmlađi šahist na skupu bio je Aleksandar Grudić. U to doba društvo broji 68 članova, a prostorije su mu, prvotno, na katu iznad Velike kavane u Radićevoj. (Z. Švegar „Dva stoljeća …. „ – str. 320.)
23.01.1961. Prvi Statut Povijesnog arhiva u Karlovcu donesen je Rješenjem Narodnog odbora kotara Karlovac na sjednici održanoj 23. siječnja 1961. godine, a na Statut su suglasnost dali i kotarevi Gospić i Ogulin. Prema odredbama tog Statuta Arhiv u Karlovcu je samostalna regionalna ustanova za Narodne odbore kotareva Karlovac, Ogulin i Gospić za vršenje arhivske službe sa sjedištem u Karlovcu, a proteže se na područja navedenih kotareva, u smislu raspisa Savjeta za nauku i kulturu NR (Narodne Republike) Hrvatske.
(40 godina Državnog arhiva u Karlovcu“ – str. 11.)
23.01.1970. Reprezentacija Karlovca u rukometu odigrala je tog dana u Školskoj športskoj dvorani na Rakovcu prijateljsku utakmicu s reprezentacijom Pariza, koja je zapravo bila reprezentacija Francuske (u to vrijeme u rukometu dominiraju istočnoeuropske države, a Francuska i Španjolska tek će ih kasnije dostići, pa i prestići). Gosti su pobijedili samo s 20:13. U to vrijeme neki karlovački rukometni klubovi igraju prijateljske utakmice i u inozemstvu. A u svibnju 1985. u Karlovcu gostuje reprezentacija Švicarske u rukometu te pobjeđuje RK „Dubovac“ rezultatom 20:16. Rukometaši bjelovarskog „Partizana“ početkom sedamdesetih prošlog stoljeća nemaju konkurenciju u tadašnjoj 1.ligi, a bore se i za europske naslove. Kako nemaju svoje dvorane, europske utakmice igraju u Karlovcu. Između 1967. i 1973. Bjelovarčani nisu niti jednom poraženi u karlovačkoj – tada novoj i jednoj od najvećih dvorana bivše države, u Kupu europskih prvaka. A pobjeđivali su prvake: Islanda, Poljske, tadašnje Čehoslovačke, Istočne Njemačke,tadašnjeg SSSR-a, Rumunjske i Španjolske te Izraela. Među momčadima, koje su Bjelovarčani pobjeđivali, bile su i čuvene ekipe poput istočnonjemačkog „Magdenburga“ i ruskog „MAI“-a. U finalu rukometnog Kupa prvaka Bjelovarčani su 1972. u Dortmundu pobijedili njemački „Gummersbach“ s 19:14.
23.01.1986. „Karlovački tjednik“ br. 3 donosi priču o ujedinjenju gimnastičkih društava „Partizana I. i „Partizana II.“ u jedno društvo. Bilo je to 1954. godine. Članak je pisam povodom obilježavanja 100. godišnjice gimnastike u Karlovcu.
23.01.1990. U Beogradu se održavao (od 20. siječnja) 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije – koji nikad nije završen; definitivni prekid zbio se u 03,30 sati tog 23. siječnja – bio je to kraj sna o monolitnoj partiji koja je apsolutistički vladala životima ljudi i državom, Savez komunista Jugoslavije te je noći sišao sa političke scene, a svemu je prethodila volja Slobodana Miloševića, odnosno srpskih komunista, koji su svima htjeli nametnuti svoju viziju budućih međusobnih odnosa u Jugoslaviji.
23.01.1992. Temeljem odluke Predsjednika Republike o ustroju Domobranstva, zapovjednik OS
Domobranstva za grad Karlovac Milivoj Smoljak, u neposrednom dogovoru sa Republičkim štabom Domobranstva – koji dozvoljava formiranje 3 samostalna bataljuna Domobranstva – donio je zapovijed:
„Svi odredi Domobranstva koji nisu na prvoj borbenoj liniji fronta postaju pričuvni sastav Domobranstva. To drugim riječima znači da se na neko vrijeme zamrzavaju sve njihove aktivnosti što se tiče borbenih djelovanja. Jer smo do sada bili najčešće prepušteni sami sebi.Naš Republički Stožer nije nam mogao konkretno odgovoriti što su nam zadaci i obaveze, pa smo mi u dogovoru sa Operativnom zonom i Kriznim štabom sami određivali obaveze i zadatke. Dogovori sa zapovjednicima brigada ostvaruju se na obostrano zadovoljstvo, ali njihova provedba na terenu je nešto sasvim drugo. Tamo zapovjednici jedinica HV rade svatko po svome i kako se njima sviđa. Mi smo dobri dok šutimo gledamo i ne reagiramo. Onog momenta kada želimo spriječiti nečasnu radnju mi smo odbačeni i nepoželjni.“
3.01.1993. Zapovjednik Operativne zone Karlovac izdaje zapovijed o ukidanju 70. bojne Vojne policije s dinamikom zbrinjavanja ljudi i materijalnih sredstava zaključno sa 28.veljače
23.01.1994. Nedjelja je, 23. siječanj 1994. Zapovjednik 110. brigade dobiva zapovijed da se interventna satnija 1. bojne 110. brigade pripremi za preuzimanje položaja na vrhu Kapele.
2. u organizaciji 110. brigade i Rukometnog kluba „Gaza“ održan je memorijalni turnir u rukometu, a
povodom 2. obljetnice pogibije poručnika Nebojše Pareženina – Prže, zapovjednika satnije 3. pješačke
bojne 110. brigade
24.01.1886. u broju od tog datuma karlovačko „Svjetlo“ piše o karlovačkoj „Postolarskoj obrtnoj zadruzi“, koja okuplja postolarske obrtnike i zastupa njihove interese, a upravo tih dana ima godišnju skupštinu. Po tome je zaključujeno da zadruga postoji barem godinu dana.
24.01.1992. Temeljem zapovijedi zapovjednika 4. operativne zone, zapovjednik 110. brigade 24. siječnja 1992. svojom zapoviješću regulira način povratka i ponašanja mjesnog stanovništva u prostoru: Mostanja, Bašćine, Logorišta, Male Švarče i Belajskih Špljica; određuje pravce kretanja, kao i ponašanje vojske i civila u navedenim prostorima.
24.01.1993. Borbena grupa 70. bojne Vojne policije iz Karlovca (njih 48 pripadnika) krenula je tog dana, 24. siječnja 1993. na zadaću u Split zbog operacije “Maslenica”, dok je istovremeno na cijelom prostoru operativne zone zapovijeđena pojačana borbena spremnost.
24.01.1994. Sniježni je dan, 24. siječanj 1994. Zapovjednik 110. brigade i zapovjednik interventne satnije obišli položaje na Kapeli i utvrdili: Taktička situacija na Kapeli nepovoljna, nema inžinjerijskog uređenja bojišnice, nema zaklona ni skloništa, uvjeti vrlo teški, prilazna cesta – šumski put od Razvale do crte bojišnice dug 17 km u vrlo lošem stanju, uvjeti za život i boravak vojske ispod minimalne razine. A pripadnici 110. i u tim uvjetima borave na Kapeli izvršavajući postavljene zadatke.
25.01.1880. Godina je 1880. Za novog predsjednika Prvog hrvatskog pjevačkog društva „Zora“ izabran je ravnatelj tadašnje Djevojačke škole Davorin Trstenjak. Te je godine društvo gostovalo u Ljubljani (na „Vrazovim svečanostima“), a u Zagrebu 8. prosinca 1880. održava koncert za stradalnike potresa, koji je te godine pogodio Zagreb. Trstenjak, Davorin, hrvatski pedagog (Krčevina, Slovenija, 8. XI. 1848 – Zagreb, 10. II. 1921). Školovao se na gimnaziji u Varaždinu i učiteljskoj školi u Zagrebu. Radio kao učitelj u Karlovcu (od 1871), gdje je bio i ravnatelj Opće pučke škole (od 1873) te Više djevojačke škole (1874–89); zatim učitelj u Kostajnici i Gospiću. Plodan pedagoški pisac, objavljivao u stručnim časopisima i listovima. Priredio i napisao više knjiga pedagoške i etnografske tematike kao i knjiga za djecu i mladež. Bio je prvi predsjednik Saveza hrvatskih učiteljskih društava (1919–21), te pravi i počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora.
25.01.1902. „Karlovački glasnik“ br. 4. od 25. siječnja 1902. prenosi vijest: „U Srbobranu od 16. o. mj. u 3. broju napisao je neki Plaščanin dopis, u kome prekorava plaščanski eparhijski ured, što nabavlja tiskanice kod knjigotiskara Hauptfelda, kojega posprdno naziva „čivutin“. Razumije se, da je u Srbobran poslan ustuk proti ovome napadaju, pa nema dvojbe, da će ga sl. uredničtvo Srbobrana priobćiti.“
25.01.1941. Prema „Hrvatskom narodu“ tog dana zabranjen je rad Matice hrvatske u Karlovcu. (Uvođenje Komesarijata u samoj je Matici u Zagrebu izazvalo konsternaciju. Obrazlažući ovaj potez, HSS-ovski Obzor citira Mačeka: „Na Matičinim godišnjim skupštinama počeli su se držati politički govori a pod njezinim pokroviteljstvom počela se razvijati čisto politička djelatnost. Ona je tribina jedne skupine koja ni po kulturnom radu ni po stvaralačkoj snazi svojih eksponenata nije stekla pravo na vodstvo, a kamo li na monopol u ovoj našoj kulturnoj ustanovi.“ (R. Radovinović „Karl. gradonačelnici“ – str. 186.)
25.01.1991. U Karlovcu, na Korzu, organiziran skup podrške novom hrvatskom političkom vodstvu.
25.01.1991. Izvršena mobilizacija rezervnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova u Duga Resi
25.01.1992. U Domu Hrvatske vojske,održava se svečani koncert pripadnika karlovačke 110.brigade. Kao gost nastupio je KUD „Varteks“ iz Varaždina. Istog dana u Karlovcu boravi Marack Goulding, predstavnik Ujedinjenih naroda u vezi s dolaskom i raspoređivanjem „Plavih kaciga“ – odnosno – mirovnih snaga Organizacije Ujedinjenih Naroda u Hrvatsku.
25.01.1994. Od prvog dana rata, od dana formiranja 110. brigade – znači od 28. lipnja 1991. stalno se spominjala depolitizacija vojske, što je i normalno u normalnim vojskama, jer se i inače kod nas voli reći kako je stranka obranila Hrvatsku. Tako – kao primjer – i slijedeći citat: „Otuda dolazi do sastanka u Zagrebu kod glavnog tajnika HDZ-a dr. Jure Radića. Tu su dr. Vladimir Cvitanović i Branko Vukelić, te župan Josip Jakovčić, ……. , te Branko Primužak, koji je tada još visokopozicioniran časnik u Hrvatskoj vojsci.”
(Toliko o zapovijeđenoj depolitizaciji Hrvatske vojske.)
26.01.1862. „Glasonoša“ u svom nedjeljnom broju od 26. siečnja 1862. ima tekst o jeziku.
„Jednu o našem sladkom jeziku. – Došav na tu misao, da se od mislih neplaća danak ili da me svaki razumije, štibra, te držeči se stare s tog gledišta, vrlo mudro poslovice francuzke: „Les pensées sont libres, hoću da i ja nješto prozborim. Nije li naš jezik zlatno runo? Svaki će si lasno i sam odgovoriti! – Nije li jezik u obće svileno odielo krasnih i bujnih mislih, koje nam se po glavi teturaju, mozag nam miešaju, a sileno nas nutkaju, da se izrazimo, a kako bismo je mogli izraziti, čim jim zadovoljiti, ako ne jezikom? Jezik je blagodat božja, usadjena u srdce čovječje, u znak, da se ima ono tim sredstvom od boga podieljenim bogu opet vratiti. – …. Svakomu je narodu njegov jezik mio i drag. – U njem nailazi zlatno ono slovo svojih pra – i šukun – djedah, svoje mile majčice, koja mu ga je mliekom zadojila, svoje braće i sestricah. Tiho i nježno preliva se niz ustnu, kano nuz strunice lire milozvuk Orfejov, a on misli, da je u trećem nebu.“
26.01.1901. „Kavana „Secesion“. G.A. Drugović dao je svoju rado posjećivanu kavanu oslikati poznatom vještaku Draganu Inchiostri, koji je kavanu u novom modernom, posve secesionističkom stylu majstorski oslikao. Osim toga je g. Drugović uveo u svoju kavanu i acetylensko svjetlo, te je sada ta kavana tako udobno i ukusno uredjena, da bi zaista mogla stajati u svakom velikom gradu. Sada je tako na novo uredjena kavana prozvana „Secesion“. Glavno je, što tu kavanu naši gradjani polaze rado, te imadu ovdje ugodno sastajalište.“
(„Karl. glasnik“ br. 4 od 26. siečnja 1901.)
26.01.1913. U podužem članku, u potpisu „Svjetski putnik“ „Sloga“ donosi mišljenje autora zašto bi se Karlovac trebao zvati – Veliki Karlovac. Od svih prvih naziva – odrednica: Festung Karlstadt do Tvrdjava Karlovac razni „neprijatelji“ nisu znali kamo uputiti poštansku pošiljku i tražili su izliku da se ime grada piše – Károlyváros – Karlócza – Karlovci – Karlowitz. Tako se u vrijeme ugarsko nastojalo potpuno zaboraviti ime – Karlovac – i ostaviti u naslijeđe samo mađarsko ime Károlyváros. Ali ako bi mu dodali i pridjev – Veliki – što mu i pripada (po mišljenju autora), onda bi se mogućnost zamjene umanjila, ili nestala.
26.01.1919. Dok politički vrh koji je niknuo iz Narodnog vijeća tvrdi da je završen proces ujedinjenja, karlovačka „Sloga“ pod naslovom Mi nijesmo ujedinjeni objavljuje: „Ne priznajemo ga zato jer Pašić sa svojim ortacima hoće Veliku Srbiju jer narod o formi ujedinjenja nije nitko pitao. Sve se je činilo u ime naroda, bez naroda …. „. (R. Radovinović „Karl. gradonačelnici …. „ – str. 29.)
26.01.1941. Nedjelja, 26. siječnja 1941. novine „Hrvatski dnevnik“ donose slijedeću vijest: „Kazališni dobrovoljci „Društva hrvatskih Zagoraca spremaju se za sredinu veljače izvesti premijeru nove kajkavske operete „Zagorec, vino i vrag“ od Vuka Hreljanovića. Instrumentaciju za tambure priredio prof. Boris Krnic. To je prva opereta uz pratnju tambura.“
26.01.1944. U selu Adlešići, u kući Janka Adlešića, na današnji dan 1944. tiskan je prvi broj “Karlovačkog tjednika” – preteča mu je bio bilten pod nazivom Karlovački vijesnik” koji je izašao 3.srpnja 1943.
„Karlovački tjednik“, tiskan na šapirografu, bio je glasilo Okružnog komiteta Narodnooslobodilačkog odbora Karlovac, da bi kasnije, od 14 broja, kao izdavač bio naznačen JNOF – odnosno, prevedeno: Kotarski odbor Jugoslavenske narodno oslobodilačke fronte. U broju od 1. travnja 1945. uvodni tekst posvećen je Uskrsu i u zaglavlju stoji: „Uskrs, 1945.“ Povodom 40. obljetnice „Tjednika“ tiskan je reprint prvih pronađenih i sačuvanih primjeraka „Karlovačkog tjednika“.
26.01.1991. U godini pripreme za oružane sukobe:
1. Dan nakon održanog skupa potpore novom hrvatskom političkom vodstvu, predstavnici triju srpskih
stranaka u Karlovcu: Momir Lazić iz Srpske demokratske stranke, Janko Velimirović iz Jugoslavenskog
socijaldemokratskog saveza i Milić Knežević iz Narodne radikalne stranke potpisuju proglas kojim
najoštrije osuđuju podršku hrvatskih građana svom Vrhovništvu i traže mitinge za Jugoslaviju – kako
sami kažu “…. za sretniji i bolji život sa svim građanima koji žele i hoće živjeti u svojoj domovini”.
2. na TV prikazan montirani film o Martinu Špegelju i njegovoj grupi. Prošle su godine od objave filma
kojeg je tajnim praćenjem snimio KOS (Kontraobavještajna služba JNA). Film je prikazan na TV
Beograd, a njime je trebalo kompromitirati mladu hrvatsku državu preko njenog ministra obrane
generala Martina Špegelja.
3. Kako bi se izbjegao otvoreni sukob Republike Hrvatske sa tadašnjom JNA, postignut je sporazum
vodstva RH-a i vodećih ljudi JNA u Beogradu te je dogovoreno da će se JNA povući u kasarne, ali
zauzvrat se pričuvni sastav MUP-a RH morao demobilizirati, te je ova Odluka provedena u skladu sa
spomenutim dogovorom na području PU karlovačke.
26.01.1992. U Domu HV 26. siječnja 1992. održan koncert u organizaciji zapovjedništva 110. brigade – kojem je nazočio i biskup Jezerinac – u programu učestvovao i KUD «Varteks» iz Varaždina.
26.01.1993. Godina je 1993. Crta razdvajanja na karlovačko-kordunskome bojištu podijeljena na dva zapovjedništva: ZP Karlovac od lijevoga krila pa do mosta u Kejićima – kod Generalskog Stola, a Operativna grupa -1 od mosta u Kejićima pa do vrha Kapele ili desnoga krila ZP Karlovac. Zapovjednik OG-1 je pukovnik Marijan Mareković, a težište obrane nose mu snage 1. gardijske brigade „Tigrovi“.
27.01.1416. Veliko vijeće Dubrovnika donijelo odluku o ukidanju ropstva – što je npr. u SAD-u učinjeno 450 godina kasnije – samo za usporedbu sa područjem sjeverne Hrvatske, tako i karlovačke regije
27.01.1777. Među članovima karlovačkih cehova nije bilo mira niti sloge. Tako zakljičiše ostali cehovi, na sastanku tog dana, !da oni ladjare nemogu priznati pravimi majstori i brati, te otjeraše zastupnika ladjara Jurja Cekovića iz javne skupštine Velikog ceha, uzevši ladjarom takodjer ključ od ladice.“
Nekako u to vrijeme izmedju trgovaca bijahu najvećma na glasu bivši načelnik Ivan Gutterer, Ivan Kalan i Matija Perinčić, koji su imali trgovačkih sveza na daleko po Europi, a pače i po Aziji, dobivajući robu neposredno od dotičnih skladišta. (Lopašić – str. 59.-60.)
Kad smo već uz Kupu, onda i ovaj podatak: „Najprije došli su na glas vještinom i radinosti kao trgovci i korabljari, trgujući žitom, solju, grahom, stanovnici predgradja Židovski varoš zvanog, koje obližnji Gažani , zanatom većim dielom lončari i poljodjelci, sbog njihove okretnosti u trgovini nazvaše Židovi, a po tom da je prozvan taj priedjel predgradja Židovskim varošem.“ (Lopašić – str. 39.)
27.01.1841. Mažuranić piše bratu Antunu: „… Ja sam našao kvartir za nekoliko vremena u Lađevićevoj kući prema Musulinu, ali je jako nizak tako da čoviek jedva i gologlav more biti u sobi, a od klobuka ni govora.“ Isto to piše i zaručnici Aleksandri Demetar 28. lipnja 1841. Kasnije, nakon ženidbe, useljava sa suprugom u stan u ondašnjoj Vranicanijevoj , ranije Modrušanovoj kući na desnoj obali Kupe, koja je 1867. izgorjela. U tom stanu rodila su mu se i djeca: Božidar, Vladimir i kći Marija. (M. Vrbetić „Kuće koje bi trebalo obilježiti… „)
27.01.1922. (petak) List „Hrvatska sloboda“ (odg. urednik Ivan Godler, vlasnik Dragutin Fogina) br. 4 od 27. siječnja na naslovnici donosi vijest o raskolu u demokratskom klubu. „Javljaju novinama iz Beograda, da je poslije izjave ministra Voje Marinkovića o potrebi sporazuma sa Hrvatima nastala u demokratskom klubu neka podvojenost obzirom na politiku ministra unutarnjih poslova, a naročito one, koja se tiče odnošaja prema Hrvatima. Posebnu kampanju proti Dru. V. Marinkoviću podigao je g. Svetozar Pribičević, koji kao da još ne može da zaboravi na ministarstvo policije, u društvu sa nekim Srbijancima, članovima demokratskoga kluba. Značajno je i za nas Hrvate važno, da uz Pribičevića ne stoji ni jedan Hrvat osim Dra. Ede Lukinića.“
27.01.1928. Karlovački list „Hrvatska sloboda (izlazi svakog petka, izdavač i odgovorni urednik Dragutin Kovačić, Senjska 18, uprava u tiskari M. Fogine) br. 4 na naslovnici donosi i tekst dr. Ante Pavelića, narodnog zastupnika, u kojem autor kaže i ovo: „Ako hrvatski narod ne osjeti u sebi svoj „ja“ i njega ne postavi na dostojno mjesto, teško će se oporaviti. Ako svoju politiku povede u smjeru koji vodi do očuvanja njegovog nacionalnog idividualiteta i tolike političke slobode, koja mu zajamčuje mogućnost, da gospodari sam svojom imovinom, a potom ravna sam svojom sudbinom, onda će i uskrsnuti iz svog ekonomskog groba, u koji ga položiše državni budgeti, kako su i za njega dosada donašani, kao i financijalna te gospodarska politika u opće, koja se iz Beograda sa hegemonističkim ciljevima vodi.“
27.01 1945. Tog datuma obilježava se Dan holokausta.
Koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau u kojem su nacisti tijekom Drugoga svjetskog rata ubili više od milijun i sto tisuća ljudi, od kojih najveći broj Židova, simbol je genocida, holokausta i zla.
Židovi, ratni zarobljenici, Poljaci, Romi i pripadnici drugih manjina umirali su plinskim komorama, od gladi, bolesti i prisilnog rada.
Opća skupština UN-a usvojila je 2005. godine rezoluciju kojom se 27. siječnja obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta jer su toga dana 1945. savezničke snage oslobodile preostalih 7500 zatočenika.
27.01.1992. Predstavnici 4. operativne zone, Evropske misije i neprijateljske armije pregovarali u Gornjem Mekušju o razmjeni zarobljenika te im predani spiskovi nestalih i zarobljenih, razgovaralo o razmjena ranjenika na Turnju, jasno, uz prisustvo Europske misije, dogovoreno čišćenje snijega i razminiranje puteva gdje se vrše prelazi i razmjene, dogovoren za 28. 01. prihvat i provođenje visokih dužnosnika UN-a preko crte razgraničenja.
27.01.1993. U operaciji „Maslenica“, kao ispomoć, bila je prisutna i medicinska ekipa iz Karlovca koju je predvodio dr. Srđen Anzić.
27.01.1994. Na dan 27. siječnja 1994. potpisan Sporazum između Hrvatske vojske i pobunjenih Srba o produljenju primirja.
27.01.1995. Ponovno su nastali problemi s vodom, zbog visokog vodostaja rijeke Korane i velike količine oborina, opsluživanje postrojbi je vrlo teško, poglavito područja Zastinje, rovovi su ispunjeni vodom, posebno u Ladvenjaku i Selištu
27.01.2000. „Karlovački tjednik“ –
„Zora“ ponovno osvanula među gimnazijalcima – …. Došlo je zadnje vrijeme da se nešto poduzme, jer
zaista je sramotno da naša škola, bogata dugom tradicijom, i povijesti, bude uskraćena za školski list, javno mišljenje njenih učenika, njihovih stajališta i gledišta, problema i kritika.I upravo zbog toga, skupilo se nas nekolicina upornih optimista te uzela stvar u svoje ruke.“ (KT od 27. siječnja 2000.)
27.01.2004. Umrla je profesorica Marija Vrbetić, rođena u Karlovcu 11. kolovoza 1914. i u svojoj kući u
Šimunićevoj ulici provela cijeli svoj vijek. Stroga profesorica i izvrsna razrednica. Povodom 10. obljetnice smrti u „Večernjem listu“ izašao je tekst o profesorici i tamo staji: „Bio je privilegij biti njen đak, naučila ih je misliti.
… U vrijeme kada je Karlovac kao duhovno središte regije nazadovao, njezina djelatnost je spašavala ugled Karlovcu kao grada s intelektualnim Potencijalo. Karlovac joj je ostao dužan.“
Povjesničarka, publicistkinja i prevoditeljica (rođena u Karlovcu 11. kolovoza 1914.). Maturirala je na karlovačkoj Gimnaziji 1933. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je 1938. g. diplomirala germanistiku i psihologiju. Radila je kao profesorica povijesti na Gimnaziji u periodu od 1939. do umirovljenja 1974. g. U periodu 1945./46. i 1946./47. bila je privremena ravnateljica II. ženske gimnazije u Karlovcu. Autorica je mnogih udžbenika povijesti. Posebno su poznati i dugo korišteni udžbenici Povijest za I. razred gimnazije (izašao u 11 izdanja, preveden na talijanski i makedonski), Povijesna čitanka za I. razred gimnazije te Nastava povijesti u teoriji i praksi. Posvetila se i
snimak njene kuće u Šimunićevoj
proučavanju karlovačke povijesti, posebno tiskarstva i knjižarstva, kazališta i školstva.
Objavila je knjige: 400 godina karlovačkog školstva, Karlovac na razmeđu stoljeća, Karlovačko školstvo 1860-1941. (izdano u zborniku Karlovac 1579-1979). U zborniku Karlovac 1579-1979 objavila je i tekstove Novinstvo Karlovca 1841-1941, Karlovačke tiskare 1810-1978. i Karlovačke knjižare 19. i 20. st. Objavljivala je i u časopisima „Kaj“ i „Svjetlo“. Bavila se prevođenjem s njemačkog, a objavila je i knjigu aforizama „Radosti dokolice.“ iz koje najprije uvod:
isli pribilježene u ovoj knjižici pomalo su vrcale od šezdesetih godina naovamo,
što u dokolici, što točno kao snohvatice u ponoćne sate. Na brzinu sam ih pribilježila i sad ih evo… Sa svojim Radostima dokolice želim svim dokoličarima dobru zabavu.
Evo još poneke dokoličarske misli:
– Grijeh je ne ljubiti griješno.
– Kada muž uporno inzistira na svom
stavu, znači da je to stav njegove žene.
– Ima ljudi kojim šutnjom lažu.
– Prosudba povijesnih zbivanja ovisi o
naočalama što ih stavljamo na nos.
28.01.1581. – U travnju car Rudolf u svojoj rezidenciji u Pragu izdaje „gradu novom Karlovcu pod Dubovcem“ ispravu posebnih povlastica (datirana 28. siječnja 1581.) u kojoj među ostalim kaže: vojnici koji u gradu podignu kuću nasljeđuju je s pravom vlasništva i pravom prvenstva, u svemu, pred drugim građanima. Svi imaju povlastice slobodnih građana, poštujući red i ograničenja vojnoga grada. Grad dobiva pravo na dva velika godišnja sajma: prvi na dan Sv. Karla, 28. siječnja, a drugi na blagdan Sv. Margarete, 13. srpnja, kao spomen na dan početka gradnje tvrđave. Dobiva i tjedni sajam u subotu. Kralj Ferdinand III. (24. travnja 1639.) potvrđuje te povlastice, ali prenosi dan tjednog sajma sa subote na petak – što tako ostaje do dana današnjega – iako sajma nema već godinama.
U gradu je dovršena prva vojarna, a na Turnju počinje gradnja „turnja“, predstraže novoj tvrđavi.
(Milan Kruhek „Karlovac“ – tisak, 1998. – str. 18./19.)
Postanak naselja vezuje se uz podizanje drvenoga tornja (turanj) 1581–82., sagrađenoga radi zaštite novoga mosta preko rijeke Korane od osmanskih napada te kao predstraža karlovačkoj tvrđavi. U početku se nazivao samo Turanj na Korani, a zatim, prema turanjskim kapetanima Jurju i Gašparu Križaniću, Križanić-Turanj (do XVIII. st.). Oko tornja se, za potrebe smještaja vojnika, s vremenom razvilo naselje opkoljeno jarkom i palisadama. U prvoj polovici XVIII. st. umjesto drvenoga bio je podignut zidani toranj te izgrađene pomoćne zgrade, god. 1791. za krajiške je potrebe bila otvorena manufaktura sukna, a 1793. tvornica za preradbu kože (obje zatvorene 1799). Nakon ukidanja Vojne krajine 1881. Turanj je postao dijelom banske Hrvatske.
28.01.1863. Velika realka sa šest razreda zavedena je carskim odpisom od 28. siečnja 1863. počam od školske god. 1863. u novoj zgradi na dva kata podignutoj troškom krajiške imovne zaklade. Oko pro micanja ovoga zavoda vojne su vlasti mnogo nastojale. Odmah u po četku nabavljeno je za biblioteku zavoda 200 najnuždnijih djela, a dopitano je 800 for. godišnje podpore za nabavu učila. Tečajem pet naest godina nakon osnutka velike realke obskrbljen je zavod obilno sa svim što treba. Osim biblioteke profesorske sa 1230 djela i posebne djačke postoji kod rakovačke realke prirodoslovni, fizikalni i geome-trični kabinet, kemički laboratorij i botanički vrt.
(Lopašić „Karlovac“ – str. 137.)
28.01.1866. Kada se je godine 1858. vratio iz Beča u Karlovac Janko Modrušan, koji je bio ondje član glasovitog pjevačkog društva (Wiener Männer Gesang Verein), sakupio je oko sebe prijatelje pjevanja, a sastajali su se u gostionici Šulcovoj u Šimunićevoj ulici. Izradili su i pravila , a prvim predsjednikom bio je veleposjednik Antun Čop, a ravnateljem kapelnik Oton Hauska. Nova pravila Društva odobrilo im je namjesničko vijeće kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 9. svibnja 1861. Jačim životom započe Društvo istom godine 1866. kada je Đuro Klarić pozvao pjevače i dogovorili sazivanje glavne skupštine, koja je održana 28. siječnja 1866. na kojoj je izabran upravni odbor i predsjednik Antun Čop. Prvi put stupi društvo u javnost zabavom dne 29. travnja 1866. (više u knjizi R. Strohala „Grad Karlovac …. „ – str. 296.)
28.01.1881.Zakon od 28. siječnja 1881. govori o promjeni ustroja gradskih općina. Temeljem njega usvojen je 1883. novi Statut grada. Stražu gradske sigurnosti čine: zapovjednik, bubnjar i 12 stražara. 21.06.1895. godine na snagu stupa novi zakon o ustroju gradskih općina Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Njime se određuje da redarstveno osoblje čine: redarstveni tajnik, činovnik, podvornik, nadstražar i 15 stražara. Ono je do 7. rujna 1898. u sastavu Gradske uprave i pod nadleštvom Gradskog poglavarstva, a nakon toga prelazi u nadležnost Kraljevskog redarstvenog povjereništva.
Tako kaže zakon.
U statutima Slobodnog i kraljevskog grada Karlovca za 1883., 1896. i 1904. nisu posebno navedena zaduženja
gradske straže, koja se spominje samo u prilogu Statuta iz 1896. godine i to u platnoj šemi osoblja Gradskog poglavarstva iz koje se vidi ( stavka V. ) da «Stražu sigurnosti» sačinjavaju: jedan stražmeštar, dva nadstražara i 14 stražara.
28.01.1900. U mjesecu poklada Karlovčani će se moći, prema pisanju „Karlovačkog glasnika“ zabavljati na plesu u organizaciji Obrtničko-radničkoga društva „Nada“, na Vatrogasnom plesu, na savskoj besedi s igrankom Društva „Sv. Sava“, šaljivom koncertu „Zore“, krabuljnim plesovima u Zorin domu i „Centralu“.
28.01.1900. „Pučanstvo Hrvatske. – G. 1890. brojila je Hrvatska u svemu 2,186.410 stanovnika, a koncem 1898. glasom izvještaja kr. zem. statističkog ureda 2,374.241; pučanstvo se je dakle kroz 8 godina pomnožilo za 187.829 duša. …. Pojedini gradovi brojili su žitelja bez vojničtva: Zagreb 48.725, Osijek 21.611, .. Zemun 14.429, Varaždin 11.962, .. Sisak 6.064, …. Karlovac 5.723, … Petrovaradin 3.999, … „
(„Karl. glasnik“ br. 5 – 28. siečnja 1900.)
28.01.1905. Obnovljeni „Glasonoša“ tog se dana predstavio građanima Karlovca. Vlasnik i odgovorni urednik bio je Dušan Lopašić, a tiskan u knjigotiskari Dragutina Hauptfelda u Školskoj ulici 17.
Od 1. siječnja 1908. izlazi kao glasilo Starčevićeve Hrvatske stranke prava (zadnji 58. broj u knjižnici od 31. prosinca 1909.)
28.01.1949. Novine „Naše novine“ broj 3 od ovog datuma donose vijest: „Sprovođenjem u život Uredbe Vlade FNRJ o osnivanju radničko – službeničkih restorana i uprava društvene ishrane o potrebama podizanja životnog standarda radnih ljudi koji ulažu velike napore za izvršenje Petoljetke, u gradu Karlovcu je otvoreno i radi 6 radničko – službeničkih restorana kojima rukovodi Uprava društvene ishrane. – Troškove snosi gradska uprava ili fondovi ustanova i poduzeća pri kojima su restorani otvoreni. … Tako se u dosada otvorenim restoranima prehranjuje preko 3.000 trudbenika.“
28.01.1950. Novinar Tomica Belavić rođen je u Karlovcu na današnji dan 1950. Završio srednju građevinsku školu i polazio Višu socijalnu školu u Zagrebu. Novinarske radove počinje objavljivati u „Karlovačkom tjedniku“ i na Radio Karlovcu. Tu postaje i profesionalni novinar i sportski urednik. Aktivan je i kao sportaš u Konjičkom klubu, odbojkaškom klubu, Nogometnom klubu „Ilovac“, Baseball klubu „Olimpija“, a utemeljio je i Biljarski klub Karlovac. Poginuo je 10. rujna 1993. prigodom topničkog napada na grad.
28.01.1992. – U izvještajuUreda za obranu od 28. siječnja 1992. kaže se da je slab odziv na mobilizaciju, a sve je veći broj zahtjeva za demobilizacijom. Razlozi takvog stanja bili su mnogostruki.
2. Prihvat i provođenje visokih dužnosnika UN, gospodina Maracka Gouldinga i i zapovjednika snaga
Ujedinjenih naroda pukovnika John Wilsona. Događaju su bili nazočni predstavnici grada Karlovca: g.
Dragutin Pribanić i g. Mijo Lajić, načelnik štaba 4. operativne zone i predstavnici Europske zajednice.
Dogovoreno je, među ostalim, da će na ovom ratnom području djelovati dva tima Misije europske
zajednice – jedan u Karlovcu, a drugi u Vojniću.
28.01.1994. Na ogulinskom bojištu neprijatelj je protuzrakoplovnim topovima djelovao po Radošiću, Pavinoj glavi i Ceriku, a na karlovačkome području paljbu je otvarao po Rečici i Šišljaviću.
28.01.1995. U 14,00 sati – te subote 28. siječnja 1995. – sa Turnja se u Veliku Kladušu autobusima vratilo 110 izbjeglica.
2. Vijesti dana: – Vodostaj Korane je u opadanju.
3. 3. satnija 3. bojne 13. dp izvela gađanje na rednome broju 1. na strelištu Jamadol.
29.01.1838. „Za dobe našega narodnoga preporoda i borbe proti magjarskoj supremaciji, Karlovac je dično prednjačio ostalim gradovom protivnika, neuplašivo u vis držeći stieg hrvatske narodnosti i neovisnosti, te njegujući slogu i uzajamnost medju jednokrvnom slovinskom braćom. Grof Janko Drašković, vladika Lukijan Mušicki i gradski sudci Josip Žerjavić i Mirko Lopašić bijahu prvi navjestitelji nove narodne epoke u Karlovcu. Kad je starije zatočnike hrvatskoga prava i hrvatske sviesti u Karlovcu Josipa Žerjavića (28. srpnja god. 1828.) i Mirka Lopašića (29. siečnja 1838.) smrt pokosila, pojavilo se je čitavo jato novih pobornika i pregalaca, koji žar rodoljublja kod gradjanstva uznjetiše i gradu pomogoše …. Ambroz i Nikola Vranicanit, Josip Bunjevac, Antun i Nikola Vakanovići, Dragutin Kušljan, Ljudevit Šplajt, Dane Stanisavljenić, Maksim Prica, Ivan Mažuranić, Mirko Lentulaj.“ (R. Lopašić „Karlovac“ – str. 98.)
29.01.1893. (Dopisnice g. Krapeka.) Po hrvatsku turistiku toli zaslužni svjetloslikar g. Hinko Krapek u Karlovcu izdao je ovih dana vrlo zgodne „dopisnice“, na čelu kojih se nalaze slike nekih naših gradova i plitvička jezera, izradjene vrlo fino u naravnih bojah. Od gradova napominjemo Karlovac, Senj, Otočac sa Švicom, Bakar, Novi, Kraljevicu sa Frankopanskom gradinom i ruševinom Hraljinskom, Slunj sa ruševinom Slovin i rastokami, tvornicu pamučnina u Dugojresi i 14 vrlo liepo izradjenih slika koji prikazuju najkrasnije djelove plitvičkih jezera kao n. pr. …. Ovo je najbolji način, da se pravi reklama za naše divne hrvatske krajeve, da se i naši ljudi, a osobito strani sviet upoznaju s njimi. … Želili bi bili, da uz hrvatske budu napisi jošte u kom svietskom jeziku, a ne samo njemački, ….“ („Svjetlo“ br.5 – 29. siečnja 1893.)
29.01.1989. Nakon 44 godine šutnje utjerivane strahom od posljedica, na Žumberku, nedaleko Sošica, spuštanjem u zlokobnu jamu, na danje svjetlo iznesen je partizanski zločin. Tog se dana Mladen Kuka spustio u jamu Jazovka i potvrdio priče do tada ispričane samo onima od najvećeg povjerenja. Dolje se nalaze kosti pobijenih, zaklanih – možda i živih bačenih – onih za koje je oslobodilačka vlast pomislila da su opasni po novi režim, onaj – kojim se i danas ponose navodni antifašisti. Znajući da se poslijeratni zločini ne mogu opravdati, nova je vlast progonila svakog tko bi taj i slične zločine samo i spomenuo. Samu jamu Mladen je uspio pronaći 22. siječnja, da bi se na današnji dan 1989. i spustio u nju.
Jazovka, prirodna jama kraj sela Sošica – jama – kosturnica u koju su 1943. partizani bacili 250 ubijenih hrvatskih vojnika, a tijekom 1945. komunistička je vlast ubijala i u jamu bacala zarobljene vojnike i civile. Od medijskog otkrića Jazovke 1990. svake se godine, u nedje1ju najbližu 15. svibnja, slavi spomen-misa za poginule.
Zadnjih se desetak godina uveo običaj da se spomen na žrtve obilježi na sam dan Antifašističke borbe 22. lipnja, čime se „ … instrumentalizira, postalo je to mjesto okupljanja mitingaša, a time se, zapravo, ponavlja nepravda i zločin prema tih tisuću ubijenih, obezvređuje se njihova patnja“ – smatra Kuka. Problem je i u tome što pripadnici „oslobodilačke“ borbe 1941. – 1945. nisu priznali zločine niti se ispričali za poslijeratne žrtve, koje su završavale u jamama Jamadola, Babine gore, Kozjače i drugdje širom „Lijepe Naše“.
Cijela priča objavljena je i u „Večernjem listu“ od 30. siječnja 2021. na 60. – 61. stranici.
29.01.1991. Na mnoge adrese stanovnika Korduna došli su pozivi za miting “istine” koji se treba održati 04. veljače na autobusnom kolodvoru u Karlovcu.
29.01.1992.Evo nekoliko kraćih vijesti koje se odnose na događaje vezane uz 29. siječanj 1992.:
2.na sjednici Kriznog štaba Karlovca odlučeno da se na posao ne primaju ljudi koji su napustili grad;
3. problemi u postrojbama: slab odaziv na mobilizaciju i velik broj zahtjeva za demobilizacijom, što
dovodi do smanjene borbene spremnosti postrojbi;
4. zapovjednik 4. operativne zone traži od Glavnog stožera Oružanih snaga da se točnije odredi mjesto
kriznih štabova jer dolazi do nepotrebnih problema u tumačenju nadležnosti;
5. Slunjski bataljun polagao svečanu prisegu;
6. zapovijed Načelnika sektora logistike Glavnog stožera: po potrebi oformiti ekipe za asanaciju terena
na bojišnici, a po potrebi – na zahtjev civilnih vlasti – i u pozadini;
7. Tehničkom odjelu Pozadinske baze Karlovac izvršen tehnički pregled raketnih sustava “Strela 2-M”;
8. u obavještajnom izvješću zapovjedniku Operativne zone stoji:
„U sastav 10. korpusa u Bihaću ušla je najvjerojatnije kompletna vojarna sa Borongaja,
sredstva i ljudstvo. Na aerodromu Bihać smješteno je oko 40 aviona tipa MIG i eskadrila
helikoptera „Gama“ 6-8 komada. Na aerodromu Udbina nalazi se najvjerojatnije eskadrila G-2 i
G-4 te „Akro-grupa.“
29.01.1993. – Zapovješću zapovjednika Zbornog područja Karlovac od 29. siječnja 1993. svim postrojbana u liniji zapovjedanja dana je puna borbena spremnost. Zapovijed se važila sve do 22. veljače, jer je postojala mogućnost neprijateljske zbog poraza na drugim bojišnicama u Hrvatskoj.
29.01.1995. Izvješće o stanju na bojišnici – od 29. siječnja 1995. – navodi podatak da su na Turnju ostali samo Romi, a da su se ostale izbjeglice vratile na prostor Zapadne Bosne.
30.01.1768. Ljudi odlaze i dolaze, mijenjaju mjesta obitavanja, a njihova kretanja pratimo čitajući dokumente: kupoprodajne i darovne ugovore, oporuke, sudske presude, ženidbene ugovore, zapisnike poglavarstva. I karlovački Državni arhiv izdao je 8 knjiga (uredio ih Antonio Bosio) u kojima nalazimo prezimena koja i danas nose građani ovog grada. Stoga zapisujem neka od njih: Pavlich, Zigich, Baan, Lukeszich, Bogovich, Blaskovich, Gorssich, Petrak, Horvatich, Szecsen, Vuchkovich, Podnar, Milchich, Zoretich, Novoszel, Mikicz, Jankovich, Szkender, Staiduhar, Horvatich.
30.01.1849. Vrlo impresivnu sliku bijede i gladi do koje dolazi za vrijeme burne 1848. daje nam Dragojla Jarnević koja u svom dnevniku piše: „ Noć je duboka, sve po sokacima mirno i tiho… Ne da mi se spavati i razne misli razbijaju mi glavu. Ratna gibanja na sve strane i nas ovdje u maljahnoj varoši uznemiravaju. Stranke, koje bivaju, rasprostranjuju sad odonud sve kojekakve laži. Novac, koji u narodu kruži, nije inaki već banknote, i svatko im se uklanja i velika je muka s ladanjskim pukom, koji više puta voli da ima nazad svoju robu, nego da prime te. Mesari ne daju mesa za hartiju, budući graničar na raštelu od Turčina za srebro kupi blago, a onaj prodaje našim mesarima. Lihvari pak nedaju srebra već za dvanaest od stotine, a svoju robu također cijene za banknote. Onoj vrsti ljudi, koji ni s čim ne trguju jako je mučno, a koji žive od od djela svojih ruku, oni opet dobe banknote za svoje djelo, a trgovac drži robu skupljom. Preimućnim i bog pomaže, ali sirotinja pati.“ (Stanko Dvoržak „Kuga, poplave, požari …. “ – Zbornik, 1979.)
30.01.1887. „Trgovačko tamburaško družtvo „Hrvatska“ imala je dne 23. o. mj. u 3 sata poslije podne u dvorani gradske viećnice svoju prvu glavnu skupštinu pod predsjedanjem g. Lavoslava Roksandića uz prisuće g. viećnika Grškovića. Iza liepa pozdrava g. predsjednika čitao je družtveni tajnik g. Giosio izvješće, koje je odobrenjem primljeno na znanje, kao što i blagajnikov izvještaj .Iza toga se zahvali privremeni odbor s predsjednikom na dosadanjoj časti i povjerenju. …. Svi su članovi oduševljeno na to klicanjem izvikali g. Roksandića predsjednikom, a njegova izjava , da se ćuti obvezanim uz toliku ljuban i nadalje primiti predsjedničtvo bude pozdravljeno burnim „Živio!“ („Sloga“ br. 5 od 30.01.1887.)
30.01.1895. U Moravicama je na današnji dan 30. siječnja 1895. rođen Gajo Petrović, liječnik. Maturirao na karlovačkoj gimnaziji, diplomirao na Medicinskom fakultetu u Pragu. Jedan od najpoznatijih karlovačkih liječnika 20. stoljeća. Krasio ga naziv „narodnog liječnika“. Skrbio o bolesnima, posebice o sirotinji, obilazeći ih danju i noću biciklom. Bio je dugogodišnji predsjednik Crvenog križa u Karlovcu. Umro je u Zagrebu 5. siječnja 1967. Spomen ploča na kući u kojoj je radio otkrivena je 21. prosinca 1978. a izradio ju je karlovački kipar Nedjeljko Fak.
spomen ploča na kući u kojoj je živio
30.01.1910. „Napuštaju hrvatsko ime. – Ili ćemo pravašima priznavati još i one političke komedijaše, kojim nije ni hrvatsko ime sveto, pod kojim su Hrvati tiekom viekova sticali svjetoznane pobjede za krst časni i slobodu zlatnu, i pod kojim su utemeljili narodnu hrvatsku državu?! Ta u njih je tako malo narodnoga hrvatskoga ponosa, te bez ikakvoga stida izjavljuju, da im je svejedno, zvali se Srbima ili Hrvatima! Bacivši hrvatski narodni ponos pod noge ne vide jadni, da ali njihovoj Srbijanskoj braći nije svejedno , da li ih tko zove Hrvatima ili Srbima. Ova „pravaška“ čeljad neprestano viče o „narodnoj borbi“, a napušta i slavno hrvatsko ime. Neukom narodu trabunja o svojoj teškoj „narodnoj raboti“, o svojoj „mukotrpnoj borbi“ za sjedinjenje hrvatskoga naroda, a najlahkoumnije dopušta i odobrava, da se našim ljudima pravoslavne vjere nameće i narivava „srpsko“ ime. Dapače, ovi vajni pravaši, a naročito naši narodni zastupnici, gg. Dr. Lukinić i Vinković, koji su primili narodno zastupstvo od hrvatskog naroda, te koji su u vrieme izbora naglašivali svoj pravaški program, sada kao budimpeštanski štipendiste na sav glas govore, da u hrvatskoj kraljevini nije jedan jedini politički narod hrvatski, pristajući uz one političke ludjake – dotično zločince, koji narod jednoga jezika i jedne te iste domovine diele u dva naroda.“
(„Sloga“ br. 4 od 30. siečnja 1910.)
30.01.1916. „Slavna djela i junačtva karlovačke 26. domobra. puk. – Već čitav mjesec dana bijesne bojevi na granici i tek što je slomljena prva i užasna ofenziva generala Ivanova, čine već Rusi pripreme za drugu ofenzivu. …. Od sviju domobranskih pukovnija istakla se u posljednjim bojevima upravo divskim junačtvom, koje nas podsjeća na legendarne pojave junačtva iz rimske i grčke historije, naša kršna karlovačka 26. domobranska pukovnija.“ („Sloga“ br. 5 – 30. siječnja 1916.)
30.01.1931. „Kompozicija g. Rudolfa Taclika: Kraljevski soneti – posvećena Njegovom Veličanstvu Aleksandru I. kralju Jugoslavije – Naš mladi poznati kompozitor g. R. Taclik uglazbio je godine 1929. povodom proglašenja naziva naše države Jugoslavijom dvije pjesme Danka Angjelinovića: „Kod Topole“ i „Kralj Genij“. Glazbenik je djelo posvetio Njegovom Veličanstvu kralju Aleksandru I. Ta posveta glasi: „Svijetlom Geniju Njegovom Veličanstvu Aleksandru I. kralju Jugoslavije uzvišenom narodnom i državnom ujedinitelju.“
(„Hrvatska sloboda“ od 30. siječnja 1931.)
30.01.1937. Potporno obrtničko društvo „Nada“ proslavilo 50. obljetnicu postojanja. Društvo je osnovano 1887. na poticaj uglednih karlovačkih obrtnika. Osim što je dobrotvorno, društvo djeluje i kao kulturno. Imalo je prostorije u Pekarskoj ulici, u zgradi nazvanoj „Nadin dom“, tamo gdje je godinama djelovao „Karlovački tjednik“. Prvi nastup pjevači „Nade“ imali su u Steinfeldovoj pivnici – nama starijima poznatijoj kao „Putnik“ u Radićevoj ulici. „Leksikon“ navodi čudan podatak da je društvo prestalo s radom uoči II. svjetskog rata.
„Nadin dom“ u Križanićevoj ulici –
30.01.1943. U jednoj francuskoj pjesmi govori se o tome kako treba piti staro vino, čuvati stare prijatelje, čitati stare novine – naročito ovo zadnje da se vidi ponavljanje povijesti. „Bez usporedbe“ sa 1991. i 1995. – na početku i kraju Domovinskog rata.
Karlovački „Glasonoša“ u broju 8. od 30. siečnja 1943. piše: „Ovih dana vraćaju se na svoja djedovska ognjišta Hrvati iz Slunja i okolice, koji su prošle godine u mjesecu studenom se skloniti u Karlovac pred naletom partizanskog biesa. Velika župa Pokupje i grad Karlovac pružili su im sve kako bi ublažili njihovu tešku nevolju. I oni sada, vračajući se svojim kućama, zahvalni su svojoj hrvatskoj braći iz Karlovca i župe Pokupje, koji su im pružili gostoprinstvo i primili ih u svoj dom. Već su veće grupe mužkaraca otišle u Slunj, a grupa žena, djece i slabih mužkaraca, koji su bili smješteni u Draganiću, odpremljeni su 29. ov. mj. vlakom do postaje Košare, odakle će se samovozima prevesti u njihovo rodno mjesto.“
– Da li je postojala bilo kakva razlika između onih partizanskih i onih kasnije četničkih postrojbi?
2. U istom broju i slijedeći tekst pod naslovom: „Ustaška Mladež pokoljenje nove Hrvatske –
Prošlo je više od godine dana, kako je Poglavnik svojim radom, svojom borbom i svojom nadčovječnom uztrajnošću uzpostavio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavnik je svojom odredbom od 12. srpnja 1941. godine uspostavio unutar ustaškog pokreta postrojbe Ustaške Mladeži i odredio , da se sva hrvatska mladež organizira i izgrađuje u duhu ustaških načela. Poglavnik je znao da u mladeži leži budućnost i održanje Hrvatske, koja je nakon 839 godina obnovljena. Svaki pripadnik Ustaške Mladeži mora imati pred očima značenje i svrhu organizacije i upoznati sve vrednote koje moraju pokretati mladu dušu u nesebičnom družtvenom radu, da si u duši i srcu stvori tvrdu odluku i želju za ustrajnošću oko izvršenja postavljenih zadataka.“
30.01.1991. Pred Vojnim sudom u Zagrebu započeo sudski proces protiv …. Dečaka, …. Habijanca, …. Kovača i …. Šabarića, tereti ih se da su na nagovor Martina Špegelja pripremali oružanu pobunu u
Hrvatskoj.
30.01.1992. Temeljem zapovijedi GS OS RH iz zapovjedništva OZ Karlovac svim podčinjenim postrojbama upućena je slijedeća zapovijed: ” … U vezi s odlukom o zabrani političkog organiziranja i djelovanja u postrojbama HV, obavještavamo Vas da stranački čelnici ne mogu prisustvovati samoinicijativno ili na Vaš poziv na bilo kakvim smotrama, prisegama i drugim skupovima koje organiziraju zapovjednici postrojbi HV svih nivoa.
2. Prema najnovijim podacima Glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske, od 17. kolovoza 1990. do
30. siječnja 1992. u ratnim sukobima u Republici Hrvatskoj ranjeno je 16.719, a poginulo 3.125 osoba
3. Izdata zapovjed Načelnika Glavnog stožera OS o postupku dočeka nadređenih osoba u postrojbama
(zbog sprečavanja grubih protokolarnih pogrešaka.
4. Na Turnju upaljene sijalice – prvi puta od početka rata.
5. Sastanak civilnih vlasti grada Karlovca , predstavnika 4. operativne i predstavnika Međunarodne
zajednice na Starom gradu Dubovac. Tema: razmjena informacija i problemi za njihovo rješavanje.
30.01.1993. “U siječnju 1993., uz JNA i TO, na prostoru Krajine bilo je oko 4300 “dobrovoljaca – članova Srpske radikalne stranke (četnici), Kosovsko-topličkog odreda, Arkan i njegovi “tigrovi”, Vukovi s Vučjaka, četnici Jove Ostojića, četnici Siniše Martića Štita, Srpska garda SPO-a Vuka Draškovića, dobrovoljci Dragana Vasiljkovića (Kapetana Dragana) i drugi.”
30.01.1995. Obavještajni podaci dostavljeni zapovjedniku Zbornog područja: na Turnju još ima izbjeglica iz Zapadne Bosne, prometnicom se kreću izbjeglice: Srbi, Romi, Muslimani i teško ih je raspoznavati i selektirati
2. Na bojišnici kod Velike Kladuše poginulo 12 pripadnika neprijateljske vojske.
3. Časnici za or.mob. 110. br. u Uredu za obranu Zagreb dobili su kartone za 20 časnika koji bi trebali biti
mobilizirani u Karlovcu, a evidentirani su na njihovom području. Prosjek starosti iznosi im 44 godine, a
do sada su u postrojbama Hrvatske vojske bili do 6 mjeseci. Ono što je posebno bilo intrigantno su
„čudni“ činovi koji su bili upisani uz njihova imena: „bojnik narodne zaštite“, „poručnik vozač“ ili
dužnost koju su obnašali: „zapovjednik zbjega“. Nije jasno: da li se je netko „samo“ šalio ili je bilo
nešto gore.
31.01.1774. „Na 31. siečnja 1774. izdalo vojno zapovjedništvo naputak, kako valja občuvati red u tom glavnom cehu. Uz veliki ceh postojali su i nadalje i prijašnji manji cehovi, dobivši 6. kolovoza 1774. svaki napose pravila kao dodatak glavnoj cehovskoj povelji. Cehovi pridržaše svoje posebne škrinje i zastave (pahe), držeći svake četvrt godine skupštine, u kojih su birali godimice po dva nadstojnika (cehmeštra). Ovi pako izabirali su svake godine po dva cehmeštra za glavni ceh, gdje su čuvane povelje u glavnoj ladici pod ključevi svih posebnih cehmeštra. Red cehovski i dužnosti majstora i djetića (kalfa) naznačene bijahu u dvadeset članaka. Na tielovo dužni su bili poći bez iznimke svi majstori i kalfe u svojih najljepših odorah na svečani prohod pod cehovskom zastavom.“ (Lopašić „Karlovac …. „ str.)
31.12.1796. U prvoj polovici XIX. st. jedan od najznačajnijih duhovnih glazbenika i skladatelja u Hrvatskoj bio je Josip Juratović. Bio je vrlo skroman čovjek i nije se isticao u javnosti, tako da je kroz život prošao nezapaženo. Ostavština njegovih glazbeničkih djela svjedoči da je bio snažna glazbena ličnost. Rodio se u karlovačkom predgrađu, izvan tvrđe, u dubovačkoj župi. Kršten je 31. siječnja 1796. na Dubovcu. Osnovnu školu i niže razrede gimnazije završio u Karlovcu, a kasnije stupio u Franjevački red. U Ljubljani završava filozofiju. Biskup Vrhovac primio ga u svoje Sjemenište, gdje je slušao bogoslovne nauke. Kad je bio zaređen, biskup Vrhovac imenovao ga učiteljem pjevanja i ceremonija u svom Sjemeništu. Njegovo glazbeno djelovanje bilo je vrlo cijenjeno u tadašnjim zagrebačkim glazbenim krugovima, pa je bio član ravnateljstva Glazbenog zavoda u Zagrebu punih 30 godina. Mnoga svoja djela posvetio je uglednim Karlovčanima, grada kojeg je iskreno volio. Umro je 29. kolovoza 1872. u Zagrebu. (iz knjige „Glazbom kroz povijest Karlovca“ – str. 67./68.)
31.01.1838. Tog dana, 31. siječnja 1838. umro je Mirko Lopašić (Emerik, Imbro), bio je gradskim sucem, kapetanom Karlovačke građanske garde, gradski konzul. Stoga je interesantno čuti tko čini gradsko poglavarstvo.
Prema Povelji slobodnog i kraljevskog grada, a temeljem domovinskih zakona i uobičajene prakse sličnih gradova, karlovački Magistrat čine: gradski sudac, gradski kapetan, četiri senatora, veliki bilježnik, registrator, veliki fiškal, mali fiškal, pučki tribun, blagajnik, protustavnik, kurator siročadi i bolnice s jednim pristavom, četiri kancelista i dva diurnista, gradski fizik, gradski kirurg, gradska primalja, tržni nadzornik, kastelan i vratar. Ukupno 26 ljudi. U gradsko vijeće biraju se 24 zastupnika. (slika Mirka Lopašića – snimljeno – sl.1. )
Mirko je osnovnu školu završio u Karlovcu, a u Pešti Pravni i Filozofski fakultet. Pristaša je Gajevih preporodnih ideja pa sa oduševljenjem prihvaća izlazak „Danice“. Pretpostavlja se day je važnu ulogu imao kod osnivanja Ilirske čitaonice. Bavio se vrtlarstvom i hortikulturom. Pisao je prigodne pjesme.
31.01.1839.Ilirski pokret dao je neobičan zamah glazbenom životu Karlovca. Jedan od prvih iliraca Juraj Šporer izvrsno je svirao violinu, mladi Imro Tkalac učio je glasovir i pjevanje, a slikar Vjekoslav Karas vodio je manji pjevački zbor i skladao za njih pjesme. Prvi predsjednik Narodne čitaonice u Karlovcu Dragutin pl. Klobučarić bio je vrstan umjetnik na klarinetu. Na drugoj, glavnoj skupštini Ilirske čitaonice 31. siječnja 1839. bio je Klobučarić ponovno izabran za predsjednika i tom prigodom je održao govor na hrvatskom, koji se smatrao veličanstvenim, pa su ga Gajeve Ilirske narodne novine u cjelosti objavile.
(iz knjige „Glazbom kroz povijest Karlovca“ – str. 65.)
31.01.1898. Najveću i neprelaznu zaslugu dr. Milan Nemičić stekao je sastavljanjem i izdavanjem trojezičnog medicinskog rječnika . Objelodavljen je pod nazivom Ljekarski rtječnik (njemačko – latinsko – hrvatski). Izdan je u Zagrebu 31. siječnja 1898. nakladom Kraljevske hrvatskoslavonske i dalmatinske zemaljske vlade. Tiskan je u Kraljevskoj zemaljskoj tiskari na 998 stranica u tvrdom uvezu. („Svjetlo“ – tema Rakovac/1998. str. 155.)
31.01.1909. „Jedan prilog upoznavanja naših „Srba“. – Kako smo doznali ovih dana dovršena je po upravnim oblastima jedna parnica, koja će radi svoje karakterističnosti po svojoj prilici zanimati čitatelje „Glasonoše“ … Radi se o sliedećem: Ugledni naš sugradjanin g. M.B. dao je još g. 1906. svom pokojnom dobrotvoru Gjorgji Kostiću podići na ovogradskom pravoslavnom groblju spomenik na kojem je bila posveta uklesana latinicom. Taj latinicom izradjeni napis smetao je naše „Srbe“ a osobito Čedu Miličevića tako, da se je najprije zagrozio, da će krst dati odstraniti sa groba, a kašnje je tu grožnju i izveo i iz posvećenog zemljišta dao baciti krst u šikaru i to samo radi latinice! Motivirao je to time , da kao rodjak pok. G. Kostića može odlučivati kakav spomenik mu se imade postaviti. (A ostavio mu je u istinu grob 60 godina bez ikakvog spomenika!)“
(„Glasonoša“ br. 5 od 31. siečnja 1909.)
31.01.1943. U knjizi „Svi rakovački maturanti – od 1882. do 2016.“ postoji crtica pod nazivom „Detonijeva mapa“. U njoj se kaže da je slikar Marijan Detoni, profesor u karlovačkoj gimnaziji, potajno napravio mapu litografija „Plodovi uzbuđenja“. No, zbog te činjenice danas ne spominjemo profesora. Naime, sa nadnevkom: 31. siječanj 1943. imenovanom profesoru prestaje djelatno mjesto u rakovačkoj gimnaziji – kaže rješenje – „ … jer je samovoljno istu napustio i nije se u zakonskom roku javio na dužnost.“ Zapravo je Detoni iz Gimnazije otišao u partizane.
Marijan Detoni, slikar i grafičar, rođen je u Križevcima 18.04.1905. Završio je učiteljsku školu, diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu. Usavršavao se i u Parizu. Radio je kao profesor crtanja na karlovačkoj realki od 1936. do 1942. Boravak u Karlovcu razdoblje je njegove najveće stvaralačke koncentracije. Bio je član i potpredsjednik JAZU. Umro je u Zagrebu 11. svibnja 1981.
31.01.1979.Bolest je je spriječila članove Karlovačkog vokalnog okteta da koncertom ujesen 1978. obilježe 20. obljetnicu djelovanja. Zato je to učinjeno 31. siječnja 1979. – u Zorin domu. Ali organizacioni odbor započeo je rad mjesecima ranije. Predsjednik mu je bio ing. Ante Pavić Bio je planiran i dolazak okteta iz Slovenije – Dolenjski i Tržički, SR Srbije – Šidski i SR Crne Gore – Pljevaljski, koji su trebali nastupati i u radnim kolektivima. Zašto plan nije realiziran, nije ostalo zapisano. Na koncertu su otpjevali slijedeće skladbe:
Dr. V. Šafranek “Konjuh planinom” J. Gallus „Ecce …. „
F.S. Vilhar “Na vrelu Bosne” D. Passek „Oj, Korano“
J. Vrhovski “Pjesma Karlovcu” J. Vrhovski „Kradem ti se“
R. Taclik “Kaj” V. Mirk „Kolo“
P. Račnigaj “Sinoć mi je bil ukraden rožmarin” B. Galli „Sjedi Mara“
S.A. Žarov “Dvenadcat razbojnikov” >B. Galli „Vino piju četvorica“
M. Gavrilović-Škrabec “Dalmatinski šajkaš”
Povodom tog događaja tiskana je i brošura “20 godina – Karlovački vokalni oktet”. Redakcijski odbor sačinjavali su: Danijel Butala, Nikola Perić, Danko Plevnik, Ivica Sertić, Mladen Šiler. Izdavač je bio SAKUD Karlovac. Fotografije potpisali Tomislav Vičić i članovi Okteta. Urednik je bio Nikola Perić, a naslovnu stranu izradio akademski slikar Đorđe Petrović. U impresumu se kaže: Izdavanje je pomogao veći broj radnih organizacija. Na 18 stranica, uz 9 zajedničkih fotografija (i pojedinačne portrete u uvodu), na formatu 18,4 x 18,4, prikazana je povijest, izvaci iz dokumentacije, nabrojena priznanja. Ono što treba istaći, i stalno naglašavati, je činjenica koju kaže i uvodničar: “Posebno valja naglasiti početak suradnje između Okteta i drugih društava (KUDŽ “Josip Kraš”, KUD “Armando” i KPD “Triglav”) gdje je Oktet bio nosilac ideje o međudruštvenoj suradnji. Ta je suradnja pokazala da se zajedničkim nastupima društva obogaćuje program i postaje raznovrsniji.”
31.01.1997. U tekstu „In memoriam“ pokojni novinar Mladen Muić je o Veri Hauptfeld, koja je pokopana na rimokatoličkom groblju Dubovac 31. siječnja 1997. napisao i ovo: „Danas će na rimokatoličkom groblju Dubovac u obiteljsku grobnicu u 15 sati biti položena Veronika – Vera Hauptfeld, rođena Mutak. Podno Dubovca tako će svoj mir naći još jedan član slavnih familija Mutak i Hauptfeld, istinski domoljub i mučenik po robijašnicama bivše države, brižna majka obitelji, dugogodišnji djelatnik „Karlovačkih ljekarni“ i pjesnikinja, svima znana po brojnim društvenim aktivnostima u gradu koji je toliko voljela.“
