Paljenje svijeća na vidljivim mjestima ispred kuća i isticanje zastava na privatnim objektima postala je uobičajena praksa u Hrvatskoj povodom raznih blagdana i datuma povezanih s Domovinskim ratom. Obilježavanje pada Vukovara jedan je od datuma kada je fenomen paljenja svijeća najvidljiviji. Tada se svijeće pale ispred obrazovnih ustanova, postavljaju po nogostupima, na spomen obilježjima i, naravno, na vidljivim mjestima ispred privatnih kuća, što je posebno zanimljiv fenomen.
Kao i svi društveni fenomeni, i ovaj ima karakteristična sociološka obilježja koja otkrivaju različite motive te modele političke i socijalne identifikacije kroz naizgled dobronamjerno podsjećanje na stradanje vojnika i civila u bici za Vukovar koja je završila 18. studenog 1991.
Ono što je odmah vidljivo, i svima poznato, jest da nije riječ o spontanom, nego organiziranom procesu, posebno kada se radi o obrazovnim institucijama. Školska djeca dobivaju pakete sa svijećama i upute gdje i kako da ih postave. Također, i veteransko-braniteljske organizacije imaju svoje programe obilaska, postavljanja vijenaca i paljenja svijeća. Ono što se nameće kao logično pitanje jest kako bi sve to funkcioniralo da nije organizirano?
Prilično je vidljivo i lako uočljivo, ako si netko želi dati malo truda, da je i paljenje i postavljanje svijeća ispred privatnih kuća svojevrsni „scenarij“ u koji su uključene mjesne organizacije vladajuće stranke, posebno na područjima gdje je, prema mišljenju organizatora, važno da se pošalje neka nedvosmislena poruka. Jedno od takvih područja je naselje Turanj u Karlovcu koje je specifično po tome što je bilo prva linija razdvajanja u ratu, pa je „ratni“ senzibilitet i dalje posebno izražen, što je donekle razumljivo.
Ipak, iako bi čovjek očekivao neku spontanost u paljenju svijeća, zaključak nepristranog promatrača je da se ipak radi o određenoj ideološkoj/političkoj i socijalnoj identifikaciji i svojevrsnom konfrontiranju različitih struktura u lokalnoj zajednici kroz, reklo bi se, tako običan čin kao što je paljenje svijeća u znak sjećanja na stradale Vukovarce. Do takvog zaključka došao sam jednom malom i jednostavnom analizom slučaja koja se temelji na laganoj šetnji i na poznavanju strukture lokalne zajednice.
Ukratko, tko pali svijeće?
Prije nego odgovorim na to pitanje treba reći da svijeće u svojim domovima, diskretno, samozatajno i izvana nevidljivo, pale oni koji doista poštuju žrtvu stradalih stanovnika Vukovara, i svih drugih, i na neki način su osobno povezani sa tim događajem. I nisu opterećeni time da se vidi izvana da su upalili svijeću. Ali nije to baš svrha.
Uočljivo je da su najagilniji u paljenju i isticanju upaljenih svijeća oni koji su članovi vladajuće stranke ili se na neki drugi način osjećaju dužnima toj strukturi pa na taj način sudjeluju u „predstavi“ žalovanja. Oni su i najbrojniji i njihove su svijeće“ izgurane“ na samu ulicu, postavljene na balkone da se dobro vide s više strana. Pa kad bi netko, na primjer, želio prebrojiti članove vladajuće stranke u naselju Turanj, prilično bi lako to učinio – samo bi pregledao gdje tko postavlja svijeću. Ovi najagilniji „svjećonoše“ je postavljaju tako da bude vidljiva iz pokreta pa se može zaključiti da netko kontrolira tko eventualno zabušava.
Također je zanimljivo da svijeće (i zastave također, što je također zanimljivo i zaslužuje više prostora) ističu najviše uz glavnu prometnicu kojom prolazi dosta vozila. Na objektima smještenim na manje prometnim odvojcima kuda se često ne prolazi, ni članovi stranke baš ne žure sa paljenjem svijeća i postavljanjem zastava.
S obzirom da se radi o svojevrsnoj političko-ideološkoj, ali i statusnoj identifikaciji primjetno je da ni svijeće ni zastave ne ističu baš svi, iako je to valjda neka ideja ovakvih akcija, što upućuje na zaključak kako stanovnici lokalne zajednice kuže „foru“ i na neki način se diferenciraju od takve prakse. Zapravo, kad bi baš bili dosljedni u brojanju ispalo bi da je značajno više onih koji izbjegavaju takav kolektivni “egzibicionizam“ nego aktera koji u njemu sudjeluju, bar kada je riječ o nametljivom guranju svijeća do ruba prometnice.
Ima dosta situacija gdje je na jednom ulazu postavljeno više svijeća, a na drugom ni jedna iako se radi o rođacima, kumovima i slično. Očito je riječ o nekoj vrsti uzajamnog nadmetanja u lojalnosti, odnosno odbijanja sudjelovanja zbog upućenosti u motive i razloge takve identifikacije.
Zanimljivo je također da svijeće u „prve redove“ guraju oni s višim životnim standardom, odnosno, da budem jasniji, sa boljim „institucionalnim“ statusom, kao što je više članova zaposlenih u raznim institucijama gdje na zapošljavanje utječe članstvo u vladajućoj stranci, veteranskoj organizaciji i slično. Oni koji „šljakaju“ ili žive od male mirovine nisu tako ushićeni ovim predstavama i ne pale svijeće, a ako ih i zapale, nije im važno da one budu vidljive iz jurećeg automobila. Zanimljivo je i da svijeće, u pravilu, na gore ispred kuća osoba čija su primanja povezana s inozemstvom.
Kada je riječ o pripadnicima veteransko-braniteljske populacije, također je vidljiva diferencijacija. Oni koji su sudjelovali u ratu i od toga nisu napravili „biznis“, niti su se „izborili“ za mirovinu pribavljajući si razne dijagnoze, ne ističu se guranjem svijeća na trotoar, kao, uostalom, ni stanovnici nižeg socijalnog statusa, a takvih je podosta.
Uočljivo je, dakle, da je razina postignutog ili očekivanog društvenog dobitka povezanoga s takozvanim strukturalnim angažmanima proporcionalna s isticanjem zastava, svijeća ili drugih simbola pripadnosti „pobjedničkoj“ elitističkoj formaciji. Što god to bilo ili značilo.
Naravno, organizatori ovih aktivnosti teže „savršenstvu“ pa rade sveobuhvatne pripreme, provjeravaju efekte, poklanjaju svijeće, objašnjavaju zašto je to važno i slično, pa se može očekivati da će se broj upaljenih svijeća povećavati. Ili, ipak neće? Jer dosta je to zahtjevna aktivnost. A i nije sigurno da su efekti pozitivni jer sve što se nameće ili „gura“ od strane onih koji su se bolje snašli i osigurali si bolji društveni status nije se dugoročno održalo. Ali tko zna…
