S obzirom da je frizer bio na godišnjem odmoru, frizura je bila očajna, pa smo zamolili ministra financija u Vladi Republike Hrvatske od 2000. do 2003. Matu Crkvenca da se ne ljuti što će kapa za još jednog intervjua iz ciklusa “SpiKA” ostati na svome mjestu – na glavi. I frizeri, dakle, odlaze na godišnje odmore kao i većina radnog svijeta, a ljeto je razdoblje kada se nastoji što manje promišljati ozbiljne teme, a što više opustiti. Međutim, to nije slučaj i s našim 78-godišnjim sugovornikom, umirovljenim sveučilišnim profesorom ekonomije i političkim veteranom s članskom iskaznicom Socijaldemokratske partije Hrvatske koji je rođen u Donjoj Petrički, u kojoj je započeo osnovnoškolsko obrazovanje, da bi ga završio u Donjem Mikloušu, a srednju školu pohađao u Karlovcu u kojemu je i nastavio živjeti, i koji je 1968. godine diplomirao, a deset godina kasnije i doktorirao na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1968. radi u Zavodu za društveno planiranje Socijalističke Republike Hrvatske, a od 1978. do 1986. je njegov direktor. Na matičnom fakultetu je predavač od 1973., od 1987. je izvanredni, a od 1991. redovni profesor. Potpredsjednik je Sabora SR Hrvatske od 1986. do 1990., a i za višestranačja je bio saborski zastupnik. Autor je knjiga “Politika razvoja i privredna orijentacija” iz 1983., “Osnove ekonomike narodne privrede” iz 1991., “Gospodarstvo Hrvatske” i “Ekonomika industrije i gospodarski razvoj Hrvatske” iz 1993., između ostalih. Bio je i predsjednik Nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga te jedan od pokretača projekta “Local Business Environment” ili, u prijevodu s engleskog jezika, “Lokalno poslovno okruženje”. Počasni je predsjednik Hrvatskog društva ekonomista. S njime u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu razgovaramo o strateškim problemima, odnosno rješenjima.
Nitko ljeti ne promišlja probleme i moguća rješenja osim Vas?
- Lako je za mene umirovljenika. Za one koji vode državu, društvo i gospodarstvo ljeto mora biti razdoblje pripreme velikih odluka. Ako se to ne učini ljeti, jesen je konfuzna i politika za iduću godinu nije pripremljena. Do jeseni treba već imati konture državnog proračuna, ali i drugih bitnih odluka koje se odnose na iduću godinu. Za to treba imati dobre podloge, dakle objektivnu, kritičku makroekonomsku analizu koja zahtijeva suvremenu metodologiju, ekonometrijsko matematičko modeliranje i drugo, a da bismo spoznali pravo stanje stvari u državi i ekonomiji te se prema tome odredili, što pak određuje kako se orijentiraju budžet i druge odluke. Ako se to ne učini ljeti, u početku smo u grešci. Ljeti treba odrediti prioritete za iduću godinu. Vjerujem da odgovorni u državi tako rade jer se tako radi i u svijetu. Što je danas u Hrvatskoj prioritet? Važno je otvaranje kvalitetnih, stabilnih i sigurnih radnih mjesta s visokim plaćama. To je kratkoročni i hitni prioritet po kojemu sve treba usmjeriti, pa ekonomsku politiku oblikovati tako da pogoduje ulaganju poduzetništva. Cijene u našim trgovinama su jednake kao u Norveškoj ili Njemačkoj, a tamo su plaće višestruko veće. Prema tome, valja mijenjati strukturu gospodarstva da se u većoj mjeri tu nastanjuju i razvijaju tvrtke, proizvodi i usluge s visokim i stabilnim plaćama. Drugo, treba voditi računa o socijalnim momentima. Unazad dvije godine je sasječena kupovna moć većine hrvatskog stanovništva, što inflacijom, što drugim promjenama. Svi koji su u prosjeku po visini primanja ili ispod tog prosjeka, a takvih je ukupno gotovo 80 posto, su uvelike onemogućeni u funkcioniranju jer je sve jako poskupjelo, a istodobno su primanja devalvirana. Ako ste imali nešto ušteđevine u banci, s ovakvim kamatnim stopama vam je upola propala. To sve skupa najavljuje teške socijalne momente u državi i društvu. Ljeto je vrijeme kada o tome treba voditi brigu, skupiti umne da se to promisli ne bi li se moglo odlučivati i na jesen razgovaralo o idućoj godini. U specifičnim smo okolnostima. Integrirani smo u Europsku uniju, ali smo i dalje u nekakvim balkanskim i bizantskim mentalnim sklopovima. Trebaju nam bitne promjene u ekonomskoj i razvojnoj politici. Treba ozbiljno mijenjati stvari u državi da bismo naprosto opstali. Hrvatska će opstati kao ekonomska zajednica, no hoće li opstati kulturna i civilizacijska zajednica Hrvata? U zadnjih desetak godina smo izgubili 420.000 obrazovanog i mladog stanovništva, što je gotovo petina aktivnog. Nemamo demografskih rješenja u dugom roku. Ne poduzimamo ništa. Po proračunu Svjetske banke, treba nam dvadesetak godina da u iznadprosječnom tempu rasta i razvoja u odnosu na ostatak Europe pristignemo nekakav prosjek plaća u Europskoj uniji. Kako ćemo to postići? Struktura našeg gospodarstva zahtijeva ozbiljno promišljanje najkvalitetnijih o svakom pojedinom sektoru. Turizam se naziva našom gospodarskom perjanicom, ali je masa nekretnina u rukama stranaca. Ujedno, stranci rade jer više nema domaće radne snage i uvozimo stranu hranu da bismo te strance hranili, a onda stranci-vlasnici odvuku ekstraprofit van zemlje. Što imamo onda od tog turizma? Infrastruktura nam je pohabana, kulturna i druga dobra su ugrožena, a objektivno se možda i više od trećine prometa odvija u sivoj ekonomiji te se ozbiljno dovodi u pitanje takav manje-više spontan razvoj turizma. Nitko se niti ne usuđuje spominjati, primjerice, zakon o oporezivanju nekretnina. Moramo vidjeti što je vizija Hrvatske i kako ćemo dugoročno ostvariti prosperitet. Sada smo na dnu Europske unije. Veliki potez nam je prijeko potreban i treba ga osmišljavati. U drugim državama su umreženi svi koji se bave ekonomijom po sveučilištima, institutima i drugdje i oni promišljaju ciljeve koji vode optimalnim rješenjima u nacionalnom gospodarstvu.
Zabrinuti ste?
- Jesam. Ozbiljno sam zabrinut. Sad treba povući jake poteze, ali ne vidim da se pripremaju, ne vidim ih kod vlasti jer je predizborna godina, a niti oporba nema ozbiljnih prijedloga. U kolotečini smo uobičajenog ponašanja, pa – kako bude. To nije dobro. S druge strane, sve su ravnoteže u svijetu, Europi i u ovom podneblju poremećene, od političkih do drugih, i pitanje je kakva će situacija sutra biti. Imali smo i ranije civilizacije koje su dominirale, pa su propale. Tko kaže da neće i naša? Ovo što se sada događa zahtijeva u najmanju ruku zabrinutost i ozbiljno promišljanje kako dalje, a posebno za našu malu predivnu državu sjajnih mogućnosti. Moramo početi nešto činiti sami sa sobom i ovom državom, da bismo uhvatili neki korak s prosperitetom u svijetu.
Imamo sve više strateških dokumenata, a sve manje strateškog promišljanja?
- Nemamo ozbiljnih strateških dokumenata, primjerice što i kako s turizmom, koji pruža ozbiljne mogućnosti, a u kojemu se sve ipak događa spontano, ili što i kako s agrarom. Dugoročno, otvaranje kvalitetnih radnih mjesta s visokim plaćama u ovoj državi prije svega vidim na područjima energetike i proizvodnje hrane. No, da bi se potencijali na tim područjima ostvarili, mora se mnogo truda uložiti i stvoriti ambijent koji će to omogućavati. I za proizvodnju energije i za proizvodnju hrane možemo dobit velik novac iz Europske unije i možemo ostvariti ozbiljne prihode, ali u tom smislu nemamo strategija. Ne znam što je prioritet u ovoj državi za iduću godinu i što će Vlada s budžetom učiniti, a on se može slagati tako da se stvari pokrpaju i idu dalje pomalo, ali nam jedno zdravstvo može potrošiti cijeli proračun, a da pacijenti i stoje u još duljim redovima. Potrebne su institucionalne reforme ustroja države, obrazovanja, zdravstva i ostalih područja radi uvećanja konkurentnosti, ako to svijet od nas traži, te razvojne politike. Ovo je 21. stoljeće, gotovo 22. Ulazimo u čudno vrijeme i ne vidim da imamo prikladna promišljanja.
Imate iskustvo teoretičara, ali i političko, pa možete odgovoriti susreće li se nerijetko djelovanje temeljeno na strateškim promišljanjima s preprekama u praksi.
- Poznato je da su svi za reforme, ali “ne da mene dohvate”. To je slabost neorganiziranih država i društava. Promjene treba pripremati ozbiljno. Kada sam boravio na američkim sveučilištima 1980-ih sve kolege s kojima sam kontaktirao, a koji su bili stručnjaci za pojedina područja, bili su u Washingtonu uključeni u timove. Jedna kolegica sa Sveučilišta u Kaliforniji u Berkeleyju je istraživala samoupravljanje u poduzećima. Nije se moglo dogoditi da netko iz američke državne administracije putuje u naš dio svijeta, a da se prethodno s njome ne savjetuje. Postoje ozbiljne skupine najkvalitetnijih koje se bave promišljanjem optimalnih rješenja i istraživanjem.
To su takozvani tink-tenkovi?
- I to, ali i ozbiljnije – instituti čitavi rade na pojedinim projektima. Politika si mora priskrbiti utemeljene opcije u kraćem, srednjem i dužem roku, pa između niza opcija odabrati neke te za to preuzeti odgovornost.
Na kakve biste prepreke naišli za sudjelovanja u izvršnoj vlasti?
- Bio sam dio Vlade Ivice Račana kada je Hrvatska konačno započela svoj put u europske integracije. To je bilo teško vrijeme i to iskustvo je posebno. Uvijek se nailazi na otpore kada se predlažu promjene, a te otpore treba savladavati argumentacijom, odnosno zakonskom silom i odlukom. Sada imamo čitave strukture u vlasti i izvan nje koje su se dobro prilagodile postojećem načinu djelovanja i one bi najradije da se ništa ne mijenja. Svaka promjena će uvijek izazivati otpor, ali ga treba svladati, prije svega argumentacijom.
Koje ideje kao ministar financija niste ostvarili zbog takvih otpora?
- Pripremio sam bio dva prijedloga zakona. Jedan se odnosio na porez onima koji ne koriste svoje nekretnine, a drugi na neiskorišteno poljoprivredno zemljište koje vlasnici nemaju interesa obrađivati. Ta dva zakona je na prijedlog ministarstva kojega sam vodio usvojio Hrvatski sabor u namjeri da se vlasnike potakne da nekretnine privedu svrsi ili prodaju, odnosno isto to za poljoprivredno zemljište, ali su ti zakoni ukinuti. Ustavni sud je utvrdio da se njima zadire u vlasnička prava. Inicirao sam osnivanje dva fonda. Jedan je bio namijenjen razvoju i zapošljavanju, a drugi regionalnom razvoju jer se znalo da je država na mnogim područjima razvojno ispražnjena, što je dodatno produbljeno i sve je usredotočeno na nekoliko velikih centara koji imaju probleme poput velegradova, a u biti je sve to skupa sirotinja i provincija – ostatak države je prazan. Trebalo je potaknuti razvoj u nerazvijenim područjima, a za to je trebao početni kapital koji bi potaknuo poduzetnike da ulažu i izvan velikih gradova. U upravnim odborima tih fondova su bili dokazani privrednici. Novac se doznačavao Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak. Financiralo se one s dobrim razvojnim idejama, a HBOR dodatno kreditirao. Tako je, između ostaloga, veći posao započeo HS produkt. No, ti fondovi su ukinuti čim se promijenila vlast. Jako mi je žao zbog toga.
Imamo li kao društvo kapaciteta da ostvarimo sve potencijale?
- Hrvatska je lijepa i bogata resursima. Ljudi su uvijek u stanju pokrenuti razvoj, aktivirati resurse, ako im se isplati, ako uvide da će moći razvijati perspektivu za sebe i svoju djecu, ako osjete da su tu dugoročno sigurni, da pravosuđe funkcionira i da će ih štititi te ako prepoznaju perspektivu rada i zarade. Nedostaju nam sposobni da povedu državu.
Ove godine ste u jednom predavanju rekli da nas europski fondovi neće izvući iz problema, što ste ilustrirali primjerom Kosova u Jugoslaviji u kojega su ulagali svi. Što će nas izvući iz problema?
- Samo naša pamet, naš rad i naša svijest o tome da je ovo naša država i da o njoj moramo voditi brigu, posebno oni koji su izabrani za to. Umalo pola stoljeća smo plaćali u Jugoslaviji razne doprinose za manje razvijene dijelove zemlje, uključujući i Kosovo, prošlo je sve to, a oni su i dalje ostali kakvi su bili. Puno pomaže novac Europske unije, ali nije dovoljan za promjene o kojima pričam. Treba nam sad velik poduhvat na području željeznica, energetike i proizvodnje hrane i europski novac je utoliko neizostavan, ali to neće samo po sebi riješiti problem, ako ne stvorimo drugačiji ambijent da se taj novac oplemeni i da stvorimo okolnosti za dugoročnu samoodrživost.
Kako osloboditi društvene potencijale? Možda se dotičemo s ovim pitanjem opet “bizantskog sklopa”, s time da valja napomenuti da je Bizant bio velika civilizacija.
- Jasno. Uvijek smo bili pod nečijim velikim utjecajem i tu je bilo časno prevariti državu, raditi na štetu vlasti. Taj se mentalitet ne može promijeniti preko noći.
To je hajdučki mentalitet?
- Jest. Sada se moramo sučeliti s time da imamo vlastitu državu i da od nje možemo napraviti ono što mislimo da je najbolje. Moramo promisliti što je dobro za nas u ovoj državi jer će to biti najbolje i za pojedinca. Ako se ne vodi računa o ukupnoj stvari, nije dobro. Sami moramo biti sposobni rješavati svoje probleme.
Ušli smo u Sjevernoatlantski pakt, postali smo dio Europske unije, pa sada posebno i Šengenskog područja i eurozone. Institucionalno, integracijski, smo zaokruženi. Nije li to dobar okvir? Što bi se s obzirom na ove uspjehe moglo zamjeriti Vladi Andreja Plenkovića?
- Teško je govoriti o jednoj Vladi i treba sagledavati razdoblje od samostalnosti države do danas. Moramo si dosta toga zamjeriti. Ekonomist Čikaške škole sklon izbacivanju države iz bitnih odluka o gospodarstvu, nobelovac Milton Friedman nam je na samome početku 1990-ih godina poručio da moramo biti pametni, da ne smijemo uništiti ono što je do tada stvoreno, objašnjavao nam da nismo dio istočnog svijeta nego da smo povezani sa zapadnom kulturom i tehnologijom, da se naši ljudi školuju na Zapadu, da naša poduzeća surađuju sa zapadnima te da se shodno svemu tome ne smijemo svesti na razinu država realnog socijalizma. Nažalost, upravo smo to učinili privatizacijom, a, naravno, u tome su udio imale i teške posljedice rata te naše odluke o organizaciji i funkcioniranju države u novim uvjetima. Trebamo drugačije organizirati državu. Dosta nam je stotinjak jedinica lokalne samouprave, koje će biti drugačije ustrojene, efikasnije. Moramo biti država u kojoj vlada pravo. Pravosuđe svakome u što kraćem roku mora osigurati zaštitu. Drugi naši sektori također ne bi smjeli biti stavljeni u funkciju posebnih interesa nego snažna struktura razvoja cijele države. Pogriješili smo što nismo organizirali državu u svim segmentima – od uprave i pravosuđa, preko obrazovanja i zdravstva te javnih poduzeća, a sukladno europskim zahtjevima jer smo u europskim okvirima. Ne mogu naši poduzetnici biti konkurentni na europskom tržištu, ako nam država nije konkurentna.
Jeste li poznavali Friedmana?
- Nisam ga nikada sreo. Bio sam na čikaškoj univerzi, ali je on tada već bio u godinama, nobelovac, i nisam ga imao prilike upoznati.
Jeste li pobornik državnog intervencionizma?
- Država je na neki način uvijek prisutna u gospodarstvu i ekonomiji, pitanje je samo koliko, kada i kako. Poštujem neoklasičnu ekonomsku teoriju koja polazi od zakona tržišta i funkcioniranja ekonomije po tržišnim principima, pri čemu valja poći od toga da je u ekonomskoj literaturi više napisano o nedostacima tržišta nego o tržišnim prednostima. Treba uvijek otvoriti ekonomiju poduzetništvu i tržištu, ali treba i neka makroekonomska regulativa koja će omogućiti da ekonomski zakoni budu konstruktivni, a oni su, osim toga, različiti na mikroekonomskoj i makroekonomskoj razini. Nobelovac Ragnar Frisch je utvrdio razlike između razine države i razine poduzeća. Na državnoj razini je potrebno stanovito ekonomsko strateško usmjerenje, a odluke upravljanja i razvoja moraju biti stvar tržišta i poduzetništva.
Društvene potencijale se zauzdava korupcijom, nepotizmom i nemeritokratskim standardima, a sve to proizlazi iz sudjelovanja države u društvu i ekonomiji?
- Tako je. Ne bih tome mogao puno dodati. Niti tržište ne djeluje kako treba. Kod nas se odlučilo početkom 1990-ih da ćemo državu maknuti iz gospodarstva i prepustiti ga poduzetništvu, a nije to baš tako jednostavno. Prevladali su interesi grupa koje djeluju na rubovima kriminala i nepotizma, a to nije dobro za državu.
Ako bi se premijer htio konzultirati sa strukom prije donošenja neke odluke, jedan stručnjak će mu reći jedno, drugi drugo, a treći treće. Mogli bismo reći da sto stručnjaka ima 101 mišljenje. Kako tome doskočiti?
- To je doista interesantno pitanje. U prirodnim i tehničkim znanostima je poznato koliko električne energije, primjerice, može proći kroz neku žicu, ovisno o njezinoj debljini, i o tome nema nikakve dvojbe. U društvu nije tako. Postoje takozvane institucionalne i druge biheviorističke varijable koje mogu dovesti do velikih promjena. U jednom trenutku se nađete u situaciji koja se nije mogla predvidjeti. U ekonomiji je moguće postaviti više opcija za neku situaciju vrlo precizno, stručno i znanstveno, a svaka od tih opcija ima dobre i loše strane. Ključno je svaku tu opciju argumentirano razviti do kraja prije no što se ponude političarima na odabir. Često nije tako. U politici puno ne brinu da organiziraju skupine umnih radi predlaganja opcija i da se sustavno promišljaju rješenja. Na politici je da odabere ponuđene opcije. Nije, dakle, problem što se nudi više rješenja nekog problema nego je pitanje hoće li se odabrati pravo, a to ovisi o politici, odnosno o društvenom odnosu snaga.
Mnogo je studenata ekonomije. Svi žele biti menadžeri. Čega je to znak?
- I ranije smo imali kvalitetne studije. Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu je s tri međunarodne akreditacije jedini iz ovog podneblja koji je po kvaliteti u jedan posto ekonomskih fakulteta na svijetu. Naravno, razvili su se i drugi studiji. Postoji nešto što se zove makroekonomija i takozvana fundamentalna ekonomija. Za rad na takvim područjima na kojima se utvrđuju novi ekonomski zakoni se dobivaju Nobelove nagrade. Druga vrsta studija ekonomije je mikroekonomija i ona se bavi razvojem poduzeća, a obuhvaća mnoga područja kao što su marketing, financije, organizacija, upravljanje i tako dalje. Tih bezbroj usmjerenja treba znati, ako se želi biti uspješan poduzetnik ili uspješno raditi za nekog poduzetnika, odnosno za neku tvrtku, a njima trebaju kadrovi koji znaju raditi analize tržišta i slične poslove. Danas svatko može postati poduzetnik, pa to inicira interes za studijima ekonomije. Dosta je poduzetnika koji žele usmjeriti djecu u obrazovanje radi toga da ona naslijede biznis.
Jesu li Vas ikad zvali da predajete na Veleučilištu u Karlovcu?
- I dok sam radio na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pozivan sam na državna i privatna veleučilišta i učilišta i nudio se ozbiljan novac, ali sam smatrao nekorektnim da znanja koje sam stekao na jednom fakultetu od statusa studenta i demonstratora nadalje idem prodavati za veći novac na veleučilišta i privatna učilišta.
Niste dobar poduzetnik?
- Imate pravo, ali, ponavljam, niti sam imao potrebu da prelazim na druge visokoškolske ustanove niti sam to smatrao korektnim, pa tako nisam prešao niti na Veleučilište u Karlovcu, mada bih se možda tu i angažirao, da se insistiralo jer je moguće izvesti ciklus predavanja bez trajnog vezivanja za instituciju, no nije bilo takvih ideja, kao što na razini grada ili županije nije bilo ideja da se okupe oni iz raznih struka koji bi promišljali i predlagali. Ako bismo nešto i predložili, o tome se nije poveo razgovor. Ne postoji naročit interes da se stručni Karlovčani organiziraju u skupine koje bi mogle pomoći razvoju Karlovca i Karlovačke županije
Iz nekog neshvatljivog razloga netko ne želi razvoj i napredak?
- Ne bih tako rekao, ali se ne snalazimo u korištenju potencijala radi vlastite koristi, mada trenutačnoj gradskoj vlasti ne mogu nešto prigovoriti jer su korektni u kontaktima koje smo imali, ali nema dovoljno inicijativa da se nešto novo događa i osmisli.
Predložili ste bili da Karlovac bude veći logistički centar?
- Imam često raznih prijedloga i ideja. Kada je grupa Maersk, najveća špedicijska tvrtka, uzela u dugoročnu koncesiju Luku Rijeka, bio je to znak da će se uistinu modernizirati pruga koja spaja Rijeku i Budimpeštu jer u suprotnome ne bi ulagali. Riječka luka ima prednost pred Hamburgom jer se štedi tjedan dana vožnje brodom za tržište Srednje Europe. Kako će doći masa robe, otvaraju se brojne mogućnosti. Između ostaloga, trebat će velik logistički centar koji će zapošljavati tisuće radnika na najkvalitetnijim poslovima, od montaže do financija. U Rijeci nemaju prostora za to, a alternativa je negdje blizu Zagrebu, gdje su mogućnosti daljnjeg transporta. Predložio sam da to bude kod Orlovca, ali nitko nije pokazao interes za to. Kasnije sam isto sugerirao i Jastrebarskom. Tamo je druga struktura vlasti, ali isto nisu baš reagirali.
U Karlovcu je HDZ, a u Jastrebarskom SDP na vlasti?
- Da.
Koliko Vas slušaju u stranci?
- Član sam SDP-a. Korektan sam u odnosu na tu stranku, jedinu u koju sam se bio uključio. Bio sam potpredsjednik Račanu i u njegovoj Vladi, ali poslije toga je moj utjecaj jednak utjecaju bilo kojeg drugog člana stranke. Ima svatko od nas pravo iznijeti svoje mišljenje, ali ne mogu reći da sam posebno aktivan i da me netko pita za stav.
Je li pogrešno što se vodstvo stranke ne savjetuje s upućenima, obrazovanima, iskusnima i pametnima?
- Kod nas se lako otpisuje ljude kao nekorisne. Svjetska banka je u jednoj analizi Hrvatske napisala da nedostaje “sijedih glava” u pripremi i odlučivanju. Dakle, iskusnije bi trebalo koristiti u mjeri u kojoj mogu biti korisni. Umirovljenici su svjesni da je njihovo vrijeme na neki način prošlo i nismo tu nekome “soliti pamet”. No, sigurno bi politici bilo pametno da koriste sve koji imaju znanja za analize, pripreme rješenja i dogovore. Kod nas to nije slučaj. Neki koji napuste svoje poslove umirovljenjem prestaju biti zanimljivi bilo kome.
Najveći favoriti na sljedećim izborima za predsjednike Sjedinjenih Država Joseph Biden i Donald Trump ne odustaju od aktivne politike. Jeste li odustali od političkih ambicija?
- Trump je po prilici moj vršnjak, a Biden je nešto stariji. Smatrao sam da red učiniti nešto u politici, ako se to traži, ali nije dobro predugo ostajati u toj djelatnosti. Dva mandata su “uvrh glave” u politici. Tada pokušavate neke ideje ostvariti, a nakon dva mandata to postaje više-manje rutina. Tada se treba vratiti svom poslu. Svatko od nas treba imati svoju struku i svoj posao.
Kako gledate na to da neki političari imaju potrebu doktorirati u kasnoj dobi? Što će im to, ako se ne kane baviti znanošću?
- Ne znam. Ima smisla ući u zonu znanosti kao mlada osoba. Mora se početi s tom karijerom u pravo vrijeme te s vremenom postići neke rezultate. Nema puno smisla stjecati znanstvene titule u poznoj dobi. No, to je problem znanstvenih institucija. Izgleda da postoji mogućnost bržim načinima i sporednim putevima doći do titula i da tu radi novac, da se sklope povjerenstva koja će kandidatu biti naklonjena. Kao što korupcije ima svugdje, ima je i u znanosti i visokom obrazovanju i neki to koriste da bi se u kasnijoj životnoj dobi i tako promovirali.
Vama su bili mentori Branko Horvat i Jakov Sirotković, a Vi ste bili mentor Željku Rohatinskom, nekadašnjem dugogodišnjem guverneru Hrvatske narodne banke?
- Točno ste to naveli, a bilo je tu i puno drugih. Sirotković i Horvat su bili veliki suparnici koji su se međusobno natjecali. Njihovi su pogledi bili različiti. Sirotković je više bio orijentiran na globalno usmjeravanje s razine države, a Horvat je bio naglašeno orijentiran neoklasično u smislu tržišne ekonomije, ali pametno vođene. Bili su, dakle, različiti u teorijskom pristupu, ali i kao osobe. Zanimljivo je da su obojica povrh ekonomije studirala i nešto drugo. Sirotković se priključio partizanima kao student treće godine medicine, što je ovima odlično odgovaralo s obzirom na velik broj ranjenika. Horvat je završio studij elektrotehnike, ali je rekao da mu je to dosadno i prebacio se na ekonomiju koju je doktorirao. Obojica su bili međunarodno priznati stručnjaci. Sirotković je zajedno s prvim nobelovcem s područja ekonomije Janom Tinbergenom sjedio u komitetu za razvoj i planiranje Ujedinjenih naroda. Moj profesor i mentor Vladimir Stipetić je bio angažiran u Organizaciji za hranu i prehranu Ujedinjenih naroda. Horvat je trebao dobiti Nobelovu nagradu, ali je to u zadnji čas poništeno iz političkih razloga, a kandidiralo ga je američko udruženje ekonomista. Bio sam na njegovom postdiplomskom studiju koji je bio i američki. To su bili ozbiljni ljudi koji su život posvetili struci i znanosti, ali su i praktično djelovali, a posebno je Horvat bio sklon kritici vlasti, što je bilo djelomično u njegovom karakteru, a što je s druge strane bila posljedica njegovog velikog znanja shodno kojemu bi i reagirao ako bi uočio da političari nemaju dostatna, a odlučuju, pa bi ga to jako žestilo. Horvat je vodio institut s tridesetak mlađih kadrova koji su trpjeli posljedice toga što je svojim istupanjima iritirao politiku. Tako su ostali bez plaća. Onda su sa saveznim ministrom prometa dogovorili da taj institut pripremi strategiju prometnog razvoja Jugoslavije, što je vrlo važna studija. Bilo je dogovoreno da na tome rade tri ili četiri godine i da im se to plati. Kada je Horvat došao potpisati ugovor, ušao je u kratki razgovor s ministrom kojemu je postavio par pitanja i zaključio da je neuk. “Čujte, Vi ste bedasti, nećemo mi za Vas raditi. Nemate pojma o čemu se radi”, poručio mu je i tako gotovo upropastio posao ljudima. Bio je takav čovjek.
