“Previše informacija izlazi u javnost, a to je poticaj za slične postupke. Znamo za Wertherov efekt kada se izvještavanjem o samoubojstvima potiču nova, a još nemamo naziv za istovrsno poticanje ovakvih zločina jer je riječ o novom fenomenu, na našim prostorima prilično nepoznatom i neistraženom. Mediji kao da se natječu u iznošenju raznih detalja, a većina njih nije za javnost, koja je preplavljena komentarima i djeca dolaze nekritički do mnoštva informacija koje nisu ‘za njihove uši’. Svi moramo ‘stati na loptu’, preuzeti odgovornost, pa i mediji, a i kolege stručnjaci mentalnog zdravlja. Ne može se zaključivati ništa o mentalnom stanju osobe koju nismo vidjeli pred sobom – može se tek nagađati. Ne možemo posredstvom medija znati sve detalje i dobiti cjelovitu sliku osobe koja djeluje temeljem fiziološke i psihološke pozadine, socijalne okoline, za koju možemo samo nagađati kako je izgledala, te gena. Dijete koje je počinilo to masovno ubojstvo je rođeno u nekom geografskom i povijesnom kontekstu”, objašnjava psihologinja i vlasnica privatne psihološke prakse u Karlovcu Melita Ladika zašto joj se ne sviđa način izvještavanja o masovnim ubojstvima koja su početkom svibnja počinjena u Beogradu i kod Mladenovca u Srbiji, a posebno ono koje je u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” u glavnom gradu te zemlje počinio očevim vatrenim oružjem trinaestogodišnji učenik.
Ujutro je počinjeno masovno ubojstvo u Beogradu, iste večer je mlađi punoljetnik počinio masovno ubojstvo u srbijanskoj provinciji. “Baš sam i suprugu rekla komentirajući izvještavanje o zločinu u školi da će se sada pojaviti imitatori. To se i dogodilo”, kaže naša sugovornica. Po onome što je objavljeno u javnosti, ubojica iz Beograda je pomno planirao zločin, a njegov imitator nije pokazao takvu promišljenost. M. Ladika objašnjava da su imitatori u pravilu impulzivniji. Podsjeća da postoje protokoli izvještavanja o osjetljivim temama. Ocjenjuje da se opreznije izvještava u javnosti o suicidima no ranije. No, ovakav slučaj kao što je beogradski u našem jezičnom području nismo imali, pa nemamo niti izrađene protokole izvještavanja, a očito bi ih trebalo ustanoviti. Nastavlja da postoje istraživanja “koja povezuju neke prediktore s nekakvim ishodima, međutim uz mogućnost rizika”, pa se mora točno izvještavati, da “istraživanja koleracijskog nacrta ne predviđaju uzročno-posljedične veze” i da “ne možemo govoriti o trendovima na osnovu dvije točke mjerenja”. “Zločin kakav je počinjen u OŠ ‘Vladislav Ribnikar’ neće počiniti sretno dijete. To je sasvim sigurno”, napominje. Objašnjava da je moralo biti nešto nesretno u tom djetetu da mu takva ideja padne na pamet. “Svi nastoje taj zločin povezati s nasilnim video-igricama, poremećajima ličnosti i tako dalje. To sve može i ne mora biti tako. U tako mladoj dobi ne možemo zaključivati poremećaj ličnosti, a istraživanja o utjecajima video-igrica na takva ponašanja nisu jednoznačna. Američka istraživanja su pokazala da je dostupnost oružja glavni faktor, a, koliko vidim iz medija, Srbija je jedna od najnaoružanijih zemalja na svijetu. Dostupnost takvog vatrenog oružja je jednostavno pogubna. Čest prediktor je zlostavljano dijete, u školi ili kod kuće, s tom napomenom da, naravno, neće svako zlostavljano dijete počiniti zločin”, kaže M. Ladika.
Neće niti svatko naoružan to napraviti.
- I to je istina. Puno faktora se u beogradskom slučaju poklopilo. Kao da nastojimo pronaći neko rješenje i povratiti iluziju kontrole, iluziju da živimo u sigurnom svijetu, da možemo predvidjeti što će se dogoditi i da imamo mogućnost kontrole, a nekad jednostavno nije tako. Ne možemo kazati da svu djecu koju procijenimo rizičnom treba promatrati i osujetiti u takvim možebitnim namjerama. Na taj način ne možemo prognozirati. Masovno ubojstvo kao ono koje se dogodilo u OŠ “Vladislav Ribnikar” pripada događajima koje ne možemo prognozirati.
U javnosti se traže uzroci u političkoj situaciji, društvenoj, propitkuje se kultura, okrivljuju se video-igrice i televizijski programi. Mogu li se takvi slučajevi objašnjavati makro-ambijentima?
- Apsolutno. Bića smo biologije, psihologije, a živimo i u društvu. Na nas utječe okolina. Svijet je prepun promjena koje teško pratimo, kao da je počelo s koronakrizom, pa se nastavilo financijskom i ratom s prijetnjom nuklearnim oružjem. Lako je iz toga zaključiti da živimo u nesigurnom svijetu.
Što struka zna o djeci koja se odluče na ubojstvo, odnosno masovno ubojstvo? U Sjedinjenim Državama imamo više sličnih slučajeva.
- Imamo, međutim istraživanja su rađena na srednjoškolskoj populaciji. Počinitelj ovog beogradskog zločina o kojemu razgovaramo je najmlađa osoba na svijetu koja je ikada napravila takav zločin.
Sam za sebe je navodno rekao da je psihopata.
- Današnja djeca prepoznaju u mnogo većoj mjeri od ranijih generacija teškoće mentalnog zdravlja. To je s jedne strane pohvalno jer se tako bore protiv stigmatizacije, afirmiraju vlastite teškoće i tako dalje.
Informiraju se o tim fenomenima?
- Znaju što su depresija, tjeskoba, panični poremećaj… Jako dobro prepoznaju ta stanja. Međusobno su povezani i aktivno o tome razgovaraju. Međutim, nedostaje im iskustvo prolaznosti. Na raspolaganju su im brojne informacije o tome što im potencijalno jest, ali nemaju iskustvo da su životne teškoće prolazne.
Povodom ovog ubojstva u Beogradu se počelo intenzivno pričati u javnosti da su mladi pod jako velikim stresom, da su si međusobno konkurencija, da mora biti 5,0 prosjek ocjena u školi, a manji se smatra neuspjehom… Je li tako kompetitivan obrazovni sustav dio uzroka mentalnog problema mladih?
- Sustav je dio problema, ali i rješenja. Ulogu imaju i roditelji koji smatraju da dijete neće ništa postići u životu, ako ne prolazi školu s odličnim uspjehom, te da njihovo dijete mora postići nešto izvanredno, ono što oni, primjerice, možda nisu, ili nešto što je iznad prosjeka. Postavlja se težnja za nadstandardom, no treba znati da nas je većina prosječna i da je to u redu.
Načelno će se svi složiti s time…
- …ali će dodati da to nije u redu za njegovo dijete?
Da.
- To je zato što im je njihovo dijete najvažnije, a tako i treba biti.
No, to može uzrokovati mentalne probleme djeteta?
- Naravno.
Kako uvjeriti roditelja da to nije dobra praksa?
- Problem mora rješavati na razini obrazovnog sustava. Nisam dio sustava pa ne mogu govoriti u tom svojstvu. No, roditelje treba osvijestiti što znači perfekcionizam i kakvih posljedica to ima na mentalno stanje djeteta i kasniju “posloženost” osobe u životu. Moj je dojam da nema zainteresiranosti u društvu za teme mentalnog zdravlja. Drago mi je što je u ovoga mjeseca u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu bilo dobro posjećeno predavanje psihologinje Gordane Buljan Flander o roditeljstvu, međutim “Tjedan psihologije”, kojega je od 20. do 26. veljače organiziralo Društvo psihologa Karlovac je bio slabo posjećen i popraćen, a održavana su zanimljiva predavanja.
Roditelji često nemaju vremena za sebe?
- Tako je.
Jesu li, generalno uzevši, roditelji čak i previše angažirani oko djece, primjerice, tako što ih razvažaju, umjesto da djeca sama odlaze u škole i na treninge?
- Da, mogli bismo reći da su roditelji taksisti, kuhari i slično.
Smije li današnji roditelj biti oštar, ispoljiti svoj roditeljski autoritet?
- Današnji roditelji osnovnoškolaca jako podliježu idealu popustljivog roditeljstva, a sve valjda zato ne bi li se razlikovali od svojih autoritarnih roditelja koji su bili visoko na kontroli, a nisko na toplini.
Što to znači?
- Imali su jako snažne zahtjeve, vrlo jasna pravila i granice. Međutim, kada je trebalo afirmirati osjećaje djeteta i zadovoljiti njegove psihološke potrebe, zakazali bi. Današnji roditelji nastoje to ispraviti pa odlaze u drugu krajnost – nema granica, dijete sve može i za dijete se sve mora, daje se jako puno pažnje, zadovoljavanja psiholoških potreba koje su izražene ili nisu te se želi dijete na svaki način animirati da mu ne bude dosadno.
Svaka metoda odgoja ima prednosti i nedostatke. Nismo nužno protiv spomenutih metoda?
- U biti jesmo. Istraživanja su pokazala da je idealna kombinacija visoke kontrole i visoke topline. Dakle, djeci treba puno zadovoljavanja psiholoških potreba i jasne granice. Djeci trebaju granice – tako uče funkcionirati u svijetu. U suprotnome, raspast će se njihov sistem kada dođe netko u daljnjem toku njihovog života tko neće biti popustljiv. Djeci treba davati puno ljubavi i zaštite, a istovremeno moraju doživjeti frustraciju. Djeca moraju znati kakav je osjećaj doživjeti frustraciju i da će te frustracije proći. Već negdje s ulaskom u bilo kakav sustav, predškolski i školski, nastupaju prve frustracije jer dijete nema više apsolutnu pažnju. Razgovori o tome kako je bilo u školi i slično su prilike da se djeca povjere roditeljima. Nedavno sam pročitala jedno istraživanje po kojemu majke s djecom pričaju devet minuta dnevno, a očevi tri.
A kao živimo vrijeme potpunog posvećivanja djeci?
- Posvećujemo se tako da ih razvozimo u školi, iz škole i na slobodne aktivnosti te da svatko bude na svome mobitelu.
Ako bi netko odlučio ne voziti dijete na trening, primjerice, nego mu rekao da ode sam pješice, drugi roditelji bi ga optužili da je loš otac ili loša majka jer bi iskakao ili iskakala iz te kulture?
- To se ponekad događa, ali to ne znači da taj roditelj nešto radi krivo. Djecu se navikama uči od početka. Od dvije godine života dijete mora steći autonomiju. To mu je razvojni zadatak i općenito najvažniji.
Do kad se formira ličnost?
- Do kraja adolescencije, po prilici.
Traže li Vas roditelji savjete u vezi odgoja djece?
- Ne baš. Čini mi se da se međusobno informiraju i konzultiraju literaturu. Osjećaju pritisak da moraju biti jako dobri roditelji, što god to značilo, pa posežu za svakakvom literaturom…
Onom koju nađu u poštanskom uredu?
- Da, primjerice. Ima tamo i dobrih i ne tako dobrih naslova za kupiti. Neke knjige preporučam u sklopu biblioterapije.
Na svojoj službenoj stranici citirate utemeljitelja logoterapije Viktora Frankla. Zašto njega?
- Moja mentorica je logoterapeut i psihoterapijski me osvijestila za to. To je možda nedostajalo mojoj kognitivno-bihevioralnoj terapijskoj školi. U trećem valu te škole sam pronašla terapiju prihvaćanjem posvećenošću, koja propagira život kojemu sami dajemo smisao, da ga stvaramo, bez da čekamo da se smisao “dogodi”.
Što je kognitivno-bihevioralna terapija?
- Riječ je o terapijskoj školi koja je nastala stapanjem bihevioralne terapije, koja se bavi mijenjanjem ponašanja, i kognitivne koja je utemeljena na mijenjanju obrascima razmišljanja. Škole i pristupi se i dalje razvijaju i isprepliću.
Dođu li oni koji dvoje oko smisla na terapiju?
- Dođu oni sa svakakvim teškoćama, a često dođemo do pitanja smisla. Nije samo ideja ukloniti nešto što nam se ne sviđa, primjerice tjeskobne obrasce razmišljanja, jer ostaje onda praznina. Utoliko se onda uvijek dođe od osvještavanja vlastitih vrijednosti i života po njima.
S kojim problemima se najčešće susrećete u praksi?
- S anksioznim i depresivnim smetnjama.
Oko čega su ljudi uglavnom depresivni i tjeskobni?
- Tjeskobni su uglavnom u vezi s dobrobiti bližnjih osoba te u vezi sa zdravljem. Zdravstvena anksioznost je nabujala s pandemijom koronavirusa. Javlja se i postkovid-sindrom koji se odnosi na niz teškoća koje se javljaju s paničnim napadima.
Je li u Karlovcu i dalje tabu potražiti pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje?
- Manje no što je bilo ranije. Stalno nedostaje psihologa – zapošljavaju se minimalno, premalo s obzirom na potrebe.
Zar nema mnogo školovanih psihologa? Znam ih dosta.
- Možda se krećete u takvim krugovima. Uglavnom, generalno uzevši ih nedostaje. Istraživanja na razini Hrvatske govore da polovica škola nema zaposlenog psihologa, što je zastrašujuće i alarmantno.
Tko će prepoznati potencijalne ili ostvarene probleme djece, pa i to je li neko dijete potencijalno opasno, ako nema psihologa u školi?
- Tako je.
Imaju li sve karlovačke škole psihologe?
- Nemaju. Škole dobivaju odobrenje Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske za zapošljavanja temeljem broja učenika, pa se prvo najčešće zapošljavaju pedagog i knjižničar.
Smatra se da su knjižničari važniji od psihologa?
- Moramo imati knjižničara u školi. Ne želim tvrditi da je jedno zanimanje važnije od drugog, ali želim reći da manjak postoji i mogu spomenuti činjenicu da u Karlovačkoj županiji u zdravstvu radi pet psihologa.
Radili ste u Zavodu za javno zdravstvo Karlovačke županije?
- Jesam.
Što?
- Stažirala sam tamo pod nadzorom mentorice. Obavljali smo terapijske aktivnosti, dijagnostiku i neke prevencijske programe vezane za rizične skupine, za ovisnosti. To je u stvari služba za vanbolničko liječenje ovisnosti.
Što radi psiholog, a što psihijatar?
- Psiholog je završio studij psihologije, a psihijatar završava medicinu. Psihijatar je liječnik koji dodatno specijalizira psihijatriju. Glavna razlika je to što psihijatar smije propisati lijekove, a psiholog ne.
Koja struka može više pomoći, ako imam neki problem?
- Ovisno je o tome koji problem imate. Nema konkretnog odgovora. Sve je jako individualno i multifaktorno određeno. Nekada se treba propisati farmakoterapija. Psihijatri rade timski najčešće sa psiholozima i drugim stručnjacima mentalnog zdravlja. Struke se u svom radu nadopunjuju, i to je najbolje. I jedni i drugi mogu završiti dodatnu edukacije za psihoterapeuta. Osobno sam završila psihologiju, a zatim se dodatno educirala za kognitivno-bihevioralnu psihoterapiju, a to mogu završiti i psihijatri. Psihoterapija je „liječenje razgovorom”. Anksiozne i depresivne teškoće se uspješno tretiraju samo kognitivno-bihevioralnom terapijom, bez farmakoterapije.
Koje su još metode?
- Mnogo ih je. Jedna od metoda je psihoanaliza, od koje je sve i krenulo.
Zašto ste odabrali da primjenjujete kognitivno-bihevioralnu metodu?
- Svi moji profesori psihologije su bili kognitivno-bihevioralni terapeuti. Oni su mi uzori u radu.
Ne rušite svoje autoritete?
- Ne odmah nakon studija. Kognitivno-bihevioralna terapija je vrlo povezana sa zagrebačkom školom psihologije koja naglašava empiriju. Zagrebačka škola je pristup izučavanja psihologije u kojemu se naglašavaju empirijska istraživanja i utemeljenost u znanosti. To me privuklo kognitivno-bihevioralnoj metodi, ali nije samo to u pitanju – pravac mora “ležati” osobi. Taj pravac je jako strukturiran i organiziran, jako utemeljen u znanosti. Zna se što se radi.
U svakoj disciplini se teorije nerijetko ne poklapaju i ima mnogo mišljenja i pravaca. Kojim kriterijima se rukovodite u odabiru pristupa?
- Mnoštvo je teorija, to je istina, a pristupate im kao da slažete puzle – odaberete ono što vam je “sjelo” i što vam “leži” jer je na koncu najvažnije leži li vam kao osobi koja traži pomoć terapeut sa svojim stilom rada. Zato postoji takva različitost. To ne izaziva puno prijepora.
Koliko su takve terapije pristupačne s obzirom na cijene?
- Moj cjenik je javno objavljen i lako se pogleda. Nije problematična cijena privatne usluge, nego to što nije dovoljno dostupna javna usluga u bolnicama i zavodima za javno zdravstvo. U Zagrebu ima psihologa zaposlenih u raznim centrima. Kod nas postoji i Obiteljski centar Karlovac. No, nedovoljno je zaposlenih psihologa. Pomoć treba biti dostupna. U Karlovačkoj županiji su unazad desetak godina zaposlena samo dva dodatna psihologa u javnom zdravstvu.
Jedan komentator zločina u Beogradu povodom kojega razgovaramo je upozorio da psiholozi nisu tu da vladaju ljudima, nego da im pomažu. Psihologe često angažiraju da rade na kojekakvim anketama, u ispitivanjima javnog mnijenja, reklamnim kampanjama i sličnim djelatnostima i poslovima koje bismo mogli smatrati i manipulativnima. Ima li utemeljenja u takvim tvrdnjama? Postoji li zlouporaba psihologije?
- Svrha takvih djelatnosti je stvaranje profita, a svi se moraju negdje zaposliti. Većina kolega sa studija su htjeli biti klinički psiholozi, a to im je možda bio i poticaj da upišu studij psihologije, međutim gotovo je nemoguće pronaći zaposlenje u tome. Psiholozi jako dobro vladaju statističkim metodama. Utoliko nas zapošljavaju na analizama podataka i mali postotak psihologa se bavi terapijama.
