„Činjenica je da u 20 mjesnih odbora nemamo kontra listu (od 37 ukupno, op. a.), neće nas uljuljkati…“, izjavio je karlovački gradonačelnik i predsjednik Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice Damir Mandić Kaportalu i ostao živ, potvrdivši tako već naširoko poznatu činjenicu da se usprkos proklamiranom i ozakonjenom višestranačju u dobrom dijelu Hrvatske i dalje prakticira jednopartijski iliti jednostranački politički model, čak toliko da bi i Kinezi bili zadovoljni.
I nitko se posebno ne uzbuđuje. Ni birači, ni kritična javnost, ni eksperti za izborne modele, ni politolozi, pravnici i ustavni stručnjaci, pa ni, što je najveći paradoks, ostale političke stranke koje su u odnosu na vladajući HDZ, bar kada je o Karlovcu riječ, u frustrirajuće neravnopravnom položaju jer se naprosto ne mogu takmičiti s nekim tko ima cijelu državu/sustav na raspolaganju. A to znači, između ostalog, da mogu angažirati zaposlenike u javnoj upravi, gradskim i županijskim tvrtkama i službama i slično da u svoje radno vrijeme rade na pripremi programa, lista, provođenju raznih procedura, obilasku terena službenim vozilima, besplatnom oglašavanju u medijima i još dosta toga. Njihova konkurencija, “oporbene” stranke (mnoge od njih su samo sateliti vladajućih) koje jedva sastavljaju kraj s krajem i zapravo i nemaju članova već su više klubovi poznanika, često obiteljski povezanih, svoje sudjelovanje u ovoj „demokratskoj“ igri moraju platiti iz vlastitog džepa. Pritom trebaju biti jako oprezni ako odluče za to iskoristiti dio svoga radnog vremena, posebno ako, kao njihovi kolege iz „glavne“ i „najdemokratskije“ stranke, rade u državnoj ili javnoj upravi. Njih će za razliku od gradonačelnikovih „favorita“ žestoko sankcionirati i pokazati im u praksi da ono što je dozvoljeno Jupiteru doista nije za oporbene volove.
I to gradonačelnik zove izborima. Čega? Koga? Koga će birati oni u 20 jedinica mjesne samouprave, od ukupno 37, gdje postoji samo jedna lista? Da je ostavljena mogućnost rangiranja, odnosno davanja glasova pojedinim kandidatima na HDZ-ovim listama, možda bi vrijedilo izaći na izbore, ali ovako je to demokratska parodija koju gradski i županijski čelnici, mediji, a, što je najžalosnije, i ta jadna oporba, nazivaju izborima. Kakvi su to izbori kad se u 55 posto izbornih jedinica već znaju rezultati jer nema konkurencije? Kakvu će to „relevantnost“, koju spominje gradonačelnik, imati izbori s jedinom mogućom alternativom i rezultatom, u korist vladajućih? Teško je to razumjeti.
Slijedeće pitanje je dakako kakvu kvalitetu mogu donijeti izbori sa sigurnim gubitkom oporbe, odnosno dobitkom do sada vladajućih koji će „slavodobitno“ potvrditi svoju dominaciju?
Svrha višestranačja je društvena kompetitivnost u idejama, ljudima, inovativnim modelima rješavanja problema u zajednici. Posebno je to važno na mjesnoj razini jer iz mjesnog odbora i gradske četvrti sve počinje. Kakva se to demokratska i organizacijska inovativnost može dogoditi na najavljenim izborima? Jedino je inovativno ono što će se promijeniti neki dugogodišnji HDZ-ovi igrači na listama. Nisu više Štef i Dudo već su Sabina i Andreja, ali glavni „klan“ je i dalje u sjeni. Službe koje „nadgledaju“ demokraciju paze da se ne dogode iznenađenja. Stoga bi najavljene izbore trebalo više promovirati kao novo preslagivanje u HDZ-u. Druga svrha se baš i ne vidi.
Konačno, što bi razuman čovjek očekivao da se poduzme u situacijama kad je očito da višestranačje ne funkcionira, odnosno da je „defektno“, a to znači da su defektni i modeli kompetitivnosti, modeli donošenja racionalnih odluka važnih za pojedince i zajednicu, procedure filtriranja pozitivnih i negativnih društvenih trendova i slično?
Razuman bi očekivao od odgovornih političkih aktera da konstatiraju da nešto opasno ne štima s upravljačkim modelima jer je očito da smo, nekim neobičnim manevrom, bježeći od jednopartijskog političkog modela došli do nečega gotovo istog – jednostranačja. Sa svim njegovim „blagodatima“ i specifičnim manifestacijama. A glavna je manifestacija, čini se, da sve to smatramo normalnim, efikasnim i logičnim do te mjere da bi se posramili i oni koji još uvijek prakticiraju jednopartijsku „demokraciju“.
Ukratko, očekivalo bi se da se digne velika galama oko toga jer ne djeluju bazni preduvjeti društvene ravnopravnosti. Akteri koji bi trebali (slobodno) zastupati različite ideje i interese su u nemjerljivo neravnopravnom odnosu.
To se, naravno, neće dogoditi jer su gotovo svi „sretni“ zbog dodijeljenih uloga i nikoga posebno ne zanimaju pravila igre. A „ozbiljni“ politički akteri će se praviti da je izjašnjavanje za samo jednu listu – izbor. Na izbore će izaći većinom članovi vladajuće stranke jer oni jedini imaju uredno „složene“ mjesne ogranke. Baza tih mjesnih ogranaka su osobe zaposlene u raznim javnim službama. Iznenadili biste se kad bih počeo nabrajati koliko ih je, u prošlosti i sadašnjosti, i članova njihovih obitelji, dakako, jer se oni uredno podsjećaju što su dobili i što su dužni dati. I oni će „izabrati“ pobjedničku ekipu koja će nastaviti svoj „demokratski“ kontinuitet. Treba li dalje?
