„Pa što ima novoga u Karlovcu i knjižnici? Igra li se što šah“, pitao bi svakoga puta kada bismo se telefonski čuli Aleksandar Grudić, koji je preminuo u Karlovcu u nedjelju u 89. godini života. Ta pitanja je postavio i prije dva mjeseca kada sam ga zadnji puta nazvao. U glasu mu se nije dalo naslutiti da mu je zdravlje već ozbiljno narušeno, što teškom bolešću, što dubokom starošću. Bio je i dalje vedar, znatiželjan i kritičan. Ispitivao me o aktivnostima koje provodimo u knjižnici, stvarima koje se događaju u njegovom rodnom Karlovcu, mojoj obitelji, životu i, neizostavno, o šahu. Bolest je spomenuo tek usput. Kao da se radi o nekoj običnoj prehladi. Volio je život, volio je Karlovac, volio je šah.
Ovog Karlovčanina sa zagrebačkom adresom upoznao sam 2005. godine. Tada je već četiri godine podučavao djecu u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić”. Izrazio je želju da podučava i one nešto starije u Knjižnici za mlade, u kojoj sam tada radio. Vrlo brzo smo se dogovorili da se predavanja održavaju jednom tjedno. Sljedećih deset godina bio je redoviti gost tog prostora. Kroz „Šahovsku akademiju“, ciklusu predavanja o šahu koji je pokrenuo, prošlo je nekoliko stotinjaka polaznika. Bio je vrlo ponosan na turnir „Karlovačke šahovske nade“ koji smo tradicionalno organizirali povodom rođendana Karlovca. Turnir je privlačio šahiste iz Karlovca i okolice, a jedne godine i goste iz Bosne i Hercegovine.
Šahu je pristupao kao prema nekom plemićkom dvoboju. Igrači su igri uvijek morali poštovati sva pravila, a protivnika su morali uvažavati. Na početku partije suparnici su se morali rukovati, a na kraju, uz rukovanje, pobijeđeni je morao i čestiti pobjedniku. Izražavanje tuge ili razočaranja, ali i likovanja i slavlja nije bilo dozvoljeno. Naravno, Čiča, kako smo ga od milja zvali, znao je ponekad i odstupiti od svojih strogih pravila pa se i sam znao nasmijati poraženom uz riječi: „Kako te samo naprašio“.
Čiča je na predavanja uvijek dolazio vlakom iz Zagreba i to bez ikakvih naknada. Ponekad se dogodilo da se turnir ili predavanje odužilo pa je znao zakasniti na vlak. Tada je s nama znao sjesti u kafić, naručiti si konjak i pričati o svome životu. Priče su bile jednako zanimljive kao i predavanja. Saznali smo da mu je prvi susjed i prijatelj književnik Miljenko Jergović i da mu često kupi poštu, da živi bez televizora i mobitela te da večeri provodi proučavajući šahovske partije, da je bio direktor općeg sektora Josipa Kraša, Rade Končara i Podravke te da mu je na rukovodećoj funkciji jednako pomoglo znanje iz prava kao i ono iz psihologije. Često nam je pričao i o svojim šahovskim protivnicima, Stevi Maodušu, Vladi Bojkiću, Stjepanu Mihaliću i drugima.
Gospodin Šah je nadimak koji je također dobio u knjižnici. Nadjenuo mu ga je mladi polaznik škole šaha Dominik Čavlović, a Grudiću se toliko svidio da je tako nazvao i svoju jedinu objavljenu knjigu. Taj nadimak ga je u potpunosti opisivao. Bio je gospodin u punom smislu te riječi – uglađen i častan čovjek. Šah je pak bio njegova životna strast.
Ta strast ga je zarazila vrlo rano. Sa šahom se prvi puta susreo davne 1946. godine. Kao četrnaestogodišnjak, 1949. sudjelovao je u osnivanju Šahovskog društva Karlovac. Bio je vrlo ponosan na članstvo u reprezentaciji Gimnazije Karlovac koja je 1955. godine pobijedila na prvom srednjoškolskom momčadskom prvenstvu Hrvatske održanom u Zagrebu. Često je spominjao to „zlatno vremena karlovačkog šaha“ kada se u šah puno ulagalo i kada je šah privlačio veliki broj mladih.
Grudić je šahom ostao zaražen cijeli život. Bio je majstor – kandidat te osvajao brojna prvenstva i turnire. Kako je napisao u nikada objavljenom rukopisu „Naslijeđe Izidora Grossa”: „Čovjek može igrati šah dok mu život to dozvoljava. To je dobro i za čovjeka i za šah. Čovjek i šah se upotpunjuju. Čovjek djeluje na šah, a šah na čovjeka. Šah mi je omogućio da bolje upoznam sebe, a pogotovo druge. Ova simbioza između čovjeka i šaha je djelotvorna.“
Posvećenost mladima i podučavanje šaha je nešto što je Grudiću obilježilo umirovljeničke dane. Osim podučavanja u karlovačkog knjižnici, Grudić je podučavao djecu u Draganiću, Duga Resi i Zagrebu. Upravo neangažman oko mladih ljudi je ono što je Grudića dugi niz godina smetalo u karlovačkom šahovskom klubu. Vjerujem da ga je veselilo što se ta situacija u zadnji par godina uvelike promijenila, a pogotovo što su neki od današnjih uzdanica poput Izidora Drvara i Matije Žibrata i sami bili polaznici Grudićevih predavanja. Iza Grudića ostali su nebrojeni šahovski materijali pisani pisaćom mašinom, brojne podijeljene šahovske knjige i ono najvažnije – velik broj onih koji su zbog njega zavoljeli šah.
