Nedovršene reforme, nedovršene kuće, previše improvizacija u prostoru koje ukazuju na pasivnost državne i lokalne vlasti, zarasla polja i šume, zapušteni i neodržavani putovi i prolazi, „privremeno“ spojeni razni priključci, kanalizacijski sistemi koji nikuda ne vode, prometnice i zaobilaznice kojima uvijek nešto nedostaje da budu završene. I koje se baš i ne održavaju kako treba. Sve su to pokazatelji nepotpuno, površno ili nedovoljno uređenog društva, odnosno nedovršenog društva, kako ćemo ga dalje zvati.
Olako prolongiranje dogovorenih rokova, „zaboravljeno“ projektiranje prolaza i pristupnih cesta uz nove mostove, prometnice, nasipe ili kanale protiv poplava. Puno stvari napravljenih „napola“ ili tako da nešto nedostaje. Nejasne nadležnosti i procedure oko rada socijalnih službi, oko prikupljanja i odvoza otpada, oko čišćenja javnih prostora i općenito oko zaštite okoliša. Nejasna ili „višedimenzionalna“ pravila oko načina naplate za razne komunalne usluge, neodređene nadležnosti oko servisiranja lokanih prometnica, nerazvrstanih cesta, lokalnih putova, vodoopskrbnih i energetskih mreža, zamršenost oko provedbe nadzora raznih javnih usluga i još puno toga.
Potvrda da smo „kronično“ nedovršeno društvo je i nepostojanje odgovornosti za razne upravljačke improvizacije, za kardinalne promašaje i neprocjenjive štete zbog nepoštenih namjera, nepotpunog ili ograničenog znanja ili neznanja o upravljanju, te na osnovu svega toga donošenje krivih i nestručnih odluka u različitim sektorima; graditeljstvu, zdravstvu, obrazovanju, javnoj upravi, s vidljivim i troškovno nesagledivim posljedicama u prostoru, u radu raznih javih servisa, upravljanju krizama, gospodarskim sustavima…
Možda jedna od najbizarnijih činjenica vezana uz sve gore navedeno je uljepšavanje stanja, ili strategija samoobmane ili samodopadnosti kroz institucionalni i politički pozitivizam, okretanje glave od suštinskih problema, simuliranje da se odgovorno obavljaju javni poslovi te diskretno poticanje javnih servisa (medija) čija bi uloga trebala biti ukazivanje i propitivanje nelogičnosti, nepravilnosti, nepravdi i raznih manipulacija da izvještavaju i govore neutralno, ili čak da ne diraju teme koje bi odgovorne osobe u raznim sektorima mogle dovesti u neugodnu situaciju.
Naprosto, previše je pokazatelja da živimo u „nedovršenom“ društvu. Usprkos nekom prividu i dojmu da netko o javnim stvarima vodi brigu i nastojanju da se kroz naša „dostignuća“ prikažemo kao ozbiljno organizirana struktura pojedinaca, grupa i institucija, jednostavno na svakom koraku, bez puno traženja, gdje god se čovjek okrene uočljiv je organizacijski i institucionalni nerad, nered i nemar, počevši od previše zatrpanog i razbacanog smeća uz prometnice, na pločnicima, šetnicama, pa do započetih, a djelomično završenih javnih i privatnih projekata, što pokazuje da usprkos mogućnostima da nešto isplaniramo, donekle smisleno i tehnički izvedemo, ne znamo to na učinkovit način smjestiti u neki svrhoviti koncept koji bi pokazao da smo dorasli nečemu što se očekuje od odgovorne i organizirane ljudske zajednice. Uvijek se nađe razlog ili opravdanje zašto nešto nije moglo biti do kraja i na više funkcionalan način izvedeno.
Iz navedenih pokazatelja moglo bi se dokučiti što bi to „nedovršeno društvo“ i u pojmovnom smislu moglo značiti iako su se društveni teoretičari na našem području više bavili nedovršenom državom nego nedovršenim društvom. U smislu koji u ovom kontekstu može poslužiti nedovršeno društvo bila bi kontinuirana sklonost prihvaćanju polovičnih rješenja u raznim sektorima kao konačnih, usprkos racionalnoj spoznaji da im nešto nedostaje. Dakako, trebalo bi puno više riječi da se još jasnije odredi kako funkcionira ovo naše hrvatsko, ili karlovačko nedovršeno društvo jer usprkos svojoj nedovršenosti društva svejedno postoje i ispunjavaju svoju svrhu, naravno na manje učinkovit i manje „epohalan“ način od bolje organiziranih ljudskih zajednica. I svako nedovršeno društvo ima svoje specifičnosti.
Kad smo već kod „epohalnosti“ pada mi na pamet da na ovim našim prostorima malo koji kompleks ili sustav, organizacijski, graditeljski ili socijalno politički može poslužiti kao koristan primjer drugima. Ono što je eventualno i postojalo napravljeno je u dalekoj prošlosti ili je rezultat inovativnosti izvan ovih prostora. Ako to pokušamo spustiti na mikro razinu i postavimo još jasnije pitanje što je posebno, dovršeno, epohalno i korisno kao primjer drugima na području karlovačke regije, teško bih odgovorio.
Više ili manje uređena ili dovršena ljudska društva, iako je to vrlo uvjetna formulacija, odnosno ona koje uzimamo za primjer progresivnih ljudskih zajednica koje postavljaju određene civilizacijske standarde, možemo definirati na način da je njihov pristup procesu planiranja, izvođenja i stavljanja u funkciju različitih, manjih ili većih projekata korisnih za pojedince ili grupe, kontinuiran i progresivan.
Suštinska razlika između nedovršenih i relativno dovršenih društava je u mogućnosti osmišljavanja i izvođenja progresivne i afirmativne promjene, one koje donosi poboljšanje, kvalitativno olakšanje, rješenje.
Ukratko, ideja ili teza koju pokušavam razraditi je da društvo u kojem živimo ima kontinuirani trend organizacijske regresije, posebno kada je riječ o socijalnim modelima. Gotovo sve ili značajna većina onog što se poduzima nije do kraja osmišljeno, nema svoju jasnu svrhu, mehanizme obnavljanja ili popravljanja i rezultira postupnim padom kvalitete i općenito standarda uspješnosti. Možda sam pretjerano kritičan, ali malo sam stvari u podosta godina svog radnog iskustva i društvenog aktivizma na ovom području vidio kao dugoročno održive i višedimenzionalno progresivne, posebno kada je riječ o ljudskim resursima. Na sve strane mogu se uočiti „groblja“ velikih ideja, neuspjelih društvenih reformi i propalih gospodarskih modela.
Konačno, čitav je niz indikatora koji pokazuju da spadamo u kategoriju „nedovršenih“ društava i da uporno „guramo“ u tom smjeru. Podrazumijeva se da, ako živimo u nedovršenom društvu, živimo i u nedovršenoj državi. U budućim tekstovima koje imam namjeru napisati, jer bi tematski otišli predaleko i preširoko ako bi sada nastavili priču koji su to elementi „nedovršenosti“ društva u kojem živimo, pokušat ću ukazati na neke primjere koji me iritiraju. A vjerojatno ja nisam jedini koga to smeta. Primjera je previše, a moje ambicije su skromne. Nastojat ću ukazati na ono što je mene potaknulo da razmišljam o ovoj temi. Nadam se da ću uspjeti sebe natjerati da izvršim planirano.
