Goran Majetić je u studenome u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić” u Karlovcu predstavio svoju novu knjigu “Od miljokaza i krajputaša do sunčanih ura. Spomenici povijesnih cesta Karoline, Jozefine i Lujzijane u Karlovcu”, a tim povodom smo i pozvali na razgovor ovog novinara i publicista rođenog 11. ožujka 1966. godine, no SpiKA je krenula neočekivanim smjerom.
Jesi li zaražen karlovačkim virusom iliti karlovirusom?
- Jesam! Vrlo je blagonaklon – što ga više imam, to se bolje osjećam. Karlovački virus je poklon. U Karlovcu je lijepo živjeti, jesenskim maglama i društvenim nedostacima unatoč. Naučio sam se s tim nedostacima nositi, ali se ne nužno i miriti. Kada sam smatrao da treba ukazati na probleme, nastojao sam to učiniti, naročito u mlađim danima kada sam bio aktivniji u civilnom društvu.
Tko te zarazio karlovačkim virusom?
- To je prije svega naslijeđe oca Tomislava, povjesničara po struci. Na Ekonomskoj školi je najveći dio svog radnog vremena predavao povijest i povijest umjetnosti. U dva mandata je bio ravnatelj Gradskog kazališta “Zorin dom”. Bio je angažiran na organizaciji obilježavanja 400. obljetnice Karlovca. Tih par godina je radio u gradskoj upravi. Uz njega sam se zainteresirao za povijesnu tematiku, prvenstveno grada u kojemu živim, da znam kuda se krećem i tko ga je stvarao. Potom sam se zainteresirao za okolicu. Stari je bio planinar i vodio je školske planinarske izlete. Volio je prirodu, a bio je i skijaš, pa sam dosta s njime išao na izlete, a potom s prijateljima, onima koji su također bili zaraženi karlovačkim virusom i koji su htjeli istraživati svoj kraj. Razotkrivali smo pomalo neke tajne, zabavljali se, igrali, ali i nastojali ozbiljno istraživati i prenijeti spoznaje dalje.
Tvog oca već dugo nema u javnosti.
- On je 1936. godište. Ima zdravstvenih poteškoća zbog kojih teže komunicira u javnosti. Više ne piše, radije čita. Pamćenje ga i dalje dobro služi.
Što si intelektualno od njega preuzeo?
- Poriv za istraživanjem povijesne građe, nepoznatog i ustrajnost u pristupu – nastojim privesti kraju sve čega se prihvatim. U tome uglavnom uspijevam, premda to zna dobrano potrajati. Životno iskustvo me naučilo strpljenju. U mladosti se žuri i griješi. Nadam se da sam se poboljšao kao autor, što ipak ostavljam čitateljima na ocjenu. Zadovoljniji sam u svakom slučaju plodovima ustrajnog rada.
Koja literatura te formirala?
- Volio sam čitati od djetinjstva. Školska lektira me nije naročito zanimala. Čini mi se da mnogima u toj dobi ne odgovara ono što im netko drugi nameće. Birao sam svoju literaturu pa sam od malena čitao knjige o povijesti, naročito čitanke. Čitao sam i povijest koja ide izvan granica školske i koja donosi znanja koja bi trebala biti ravnopravna službenoj. Iz nekog razloga to nije slučaj, ali je zanimljivo i vrijedno daljnjeg istraživanja. To me dosta privlačilo pa sam “gutao” i takve radove.
Alternativne?
- Možemo to tako kazati, mada mi taj naziv nije blizak.
Jesi li inače sklon nekonvencionalnom?
- Jesam. Dvije godine intenzivno se bavim onime što se nastavlja na moja ranija istraživanja starije povijesti Karlovca i okolice – istražujem postojanje ljudske rase daleko većeg rasta od našeg. Dakle, ne govorim o pojedincima, o visokim ljudima kao što su košarkaši, primjerice. Govorim o populaciji divova koja bila čak znatna u broju.
Je li riječ o ljudskim bićima?
- Riječ je o ljudima, sudeći po kostima koje su pronađene i koji se i dalje pronalaze. Kosti su im jako velike, a anatomska građa je istovjetna ili gotovo istovjetna anatomskoj građi današnjeg čovjeka. U našim krajevima odgovarali bi visini ljudi od tri do četiri metra. Najvjerojatnije su muški bili viši od žena.
Postojala je cijela populacija trometraša i četvorometraša?
- Da. Dugo sam o tome čitao dok nisam odlučio istražiti to pitanje na području od Karlovca do Velebita i Jadrana.
Postoje li dokazi da su takva bića postojala?
- Za mene je to nedvojbeno. Dokazi postoje. Može se postaviti pitanje gdje su ti dokazi i, ako postoje, zašto se ne predstave javnosti kroz školstvo ili medije. “Pipe” su zatvorene u tom pogledu krajem 19. stoljeća. Teško je ulaziti dublje u razloge za to. Tada su se počeli obrazovati novi mladi znanstvenici i budući profesori koji su odlazili na studije u Beč, Graz, Prag, Budim i druga vodeća europska sveučilišta. Tamo su iz nekog razloga dobivali naputke da neke bitne stvari iz ljudske povijesti ne prikazuju istinito. Tko stoji iza toga mogu samo nagađati, ali ostaje činjenica da se počelo prešućivati. Tako odgojeni obrazovni kadar nije dalje govorio o tim temama svojim učenicima i studentima. Prestalo se pisati o tome i izvještavati, a pojedini novi izvještaji o pronalasku ostataka divova gurnuti na marginalnu literaturu, primjerice planinarsku.
Ima li takav kostur za vidjeti?
- Ima, i u Hrvatskoj, ali ga se ne može vidjeti u muzejima – treba ih pitati gdje je to pospremljeno.
Netko skriva te kosture?
- Ne nužno. Iz nejasnih razloga završavaju na prijelazu u 20. stoljeće u muzejskim deponijima. Poznati planinar i planinarski pisac Ivan Gojtan, inače odvjetnik po struci, zaposlen za tvrtku koja gradi željeznicu od Zagreba do Splita, 1925. godine jugoistočno od Gračaca dolazi do spoznaje, vjerojatno od stanovništva, o grobu diva iz drevne povijesti. Odlučuje se na iskapanje iz radoznalosti i drugih nepoznatih razloga. O ovome što iznosim novine nisu izvještavale. Priča se može rekonstruirati iz bilješki, a postoje i svjedoci imenom i prezimenom.
Živi su?
- Bili su živi do kraja 1980-ih s obzirom da je iskapanje bilo 1925. Uglavnom, na tom je mjestu grobnica od više slojeva. Tu je poginuo srednjovjekovni harambaša, časnik, Ilija Smiljanić, serdar u službi Venecije. U prvoj polovici 17. stoljeća je sa svojim četama upadao u teritorij pod kontrolom Osmanskog Carstva. Za jednog takvog upada je poginuo i sahranjen je na jugoistočnom Velebitu. Međutim, na tom mjestu je očigledno bilo i ranije ukopa – narod je stavio junaka kraj junaka. S obzirom da je div živio u dalekoj prošlosti, gubi se sjećanje na njega i svi njegovi atributi se pripisuju Smiljaniću kojega se opisuje snažnim. U brzojavu Hrvatskom planinarskom savezu odvjetnik Gojtan piše da je pronašao Smiljanićeve kosti na Vučjaku. Međutim, svjedokinja, baka koja je tada kao djevojčica bila prisutna iskapanju – djeca i starci nemaju naviku lagati – je kasnije pričala jednom planinaru da su te kosti bile izrazito velike. Ovaj je to zabilježio, ali tome nije pridavao pažnju jer nije znao ništa o Smiljaniću i time se više nije bavio. Odlučio sam doznati tko je bio Smiljanić i našao sam izvještaj iz venecijanskog arhiva posredstvom osobe koja je u tom arhivu boravila, da je Smiljanić bio nizak. Te kosti, dakle, ne mogu biti njegove. Pronađena goljenica, kada bi se postavila uz ljudsku nogu, dosezala bi do kuka, a ne do koljena suvremenog čovjeka. Temeljem te kosti se forenzičkim jednadžbama bez problema utvrdi visina kostura od barem tri i pol metra. U tu priču su mnogi bili neupućeni. Koji je bio Gojtanov razlog da zataji što je pronašao iskapanjem? Istražujući taj slučaj našao sam još jednog svjedoka, starca koji je tada bio u srednjim godinama.
Naišao si na njegovo svjedočenje u nekom zapisu?
- Da. Povjerio se drugome putopiscu pričajući mu sve u detalje s imenom i prezimenom. Tada je taj starac imao oko 90 godina. Rekao je da su došle dvije osobe koje su govorile francuski jezik s jednim našim čovjekom kao vodičem i da su jedinog iz tog kraja koji je znao gdje se nalazi grobnica podmitili mitom u vrijednosti tri vola da ih uputi gdje su kosti. Oni su ih iskopali i odnijeli. Zašto bi dolazili? Zašto su imali našeg vodiča? Kako su došli do njega? Je li ih vodio Gojtan? Uglavnom, to su otkopali i odnijeli. Vjerujem da su ostaci divova završili u stranom muzeju, a ne u našem. S dinarskog područja se kralo stalno. Venecija je našim stećcima gradila palače i popločavala ulice. Nije riječ o pojedinim primjercima nego o tisućama spomenika, ponekad vrlo teškim. U ono doba nije bilo strogih graničnih kontrola. Naša baština se odvozila bez bojazni. Govorili su da smo nepismeni narodi, a krali su i naše pisane spomenike. Unatoč tome, i dalje otkrivamo naše spomenike, ali na nepristupačnim mjestima.
Postoji li u svijetu materijalni dokaz postojanja divova?
- Jedan takav dokaz je predstavio slobodni istraživač Domagoj Nikolić u knjizi “Ilirija – sveta zemlja” iz 2019. godine. U glavnim crtama je spomenuo mjesta gdje su po izvještajima učenih 17., 18. i 19. stoljeća pronađene takve kosti. Spomenuo je da se čuvaju u jednom muzeju u Francuskoj, što je potkrijepio i poveznicom na mrežnu adresu i ispostavilo se da je taj podatak točan. Odakle ta kost potječe? Što ako ne potječe iz Francuske nego iz Hrvatske? Moguće je da potječe iz Francuske jer su i na tom području živjeli divovi. Nikolić je spomenuo da su u Nišu u novije doba čitav trg raskrčili da bi nešto sagradili, a prilikom iskopa temelja su pronašli nekoliko većih kostura. Postojale su i fotografije tih nalaza koje je objavio jedan gradski fotograf, da bi se s vremenom sve zataškalo i materijali su nestali. Kako? Zašto se to taji?
Zašto bi se tajilo?
- Treba to pitati dio arheologa i povjesničara. Zar im se ti nalazi ne uklapaju u teoriju evolucije? Pa što ako se i ne uklapaju? Hoćemo li govoriti istinu?
Koji su tragovi tih divova kod nas?
- Kada sam započeo istraživanje očekivao sam pronaći svega nekoliko crtica na tu temu. U narodnim predajama, koje nisu samo to nego i svjedočanstvo, poput već spomenutog s Velebita, ima riječi o tome. Vojska je krajem 19. stoljeća u Cerni uređivala jedan put kroz mjesto kada su iz crkvenog kompleksa počele ispadati ogromne kosti. Svećenik je zabilježio taj slučaj. Rekao je da ga je ražalostilo što su vojnici te kosti odnosili kao suvenir. Narod s ovih prostor to nikada nije radio jer je imao iznimno poštovanje prema vlastitim precima, ali i prema divovskom stanovništvu s kojim su ti njegovi preci zajedno živjeli. Ne znamo prave razloge zašto su divovi nestali. Postoje zapisi rimskih povjesničara iz prvog tisućljeća prije Krista, a i nešto nakon toga, koji govore o tome da su divovi bili prisutni čak i u drugom tisućljeću prije Krista, što je relativno nedavno. U središtu Senja je Pavao Ritter Vitezović svjedočio iz prve ili druge ruke da su za njegove mladosti radili zgradu carinarnice i pritom iskopali divovski kosti. Govorilo se o tome da je lubanja dvostruko veća nego danas.
Možda su samo bili glavati poput mene? Ima li na karlovačkom području tragova?
- Postoji jedan zapis, ali nisam to uspio dokazati. Međutim, postoje oni koji ukazuju na mjesta gdje se kosti nalaze, ali ta mjesta ne bih spominjao. Kada sam doznao za njih, raspitao sam se kod jednog svećenika koji je nastupio prilično oprezno. Neki među njima očito imaju poteškoće u razumijevanju nadležnih. Riječ je o lokalitetu blizu Ogulina.
Kamo si stigao s istraživanjima?
- Znam da su na tom mjestu pronađena dva kostura dužine između 2,80 do tri metra. Možda se radi o ženskom biću ili tinejdžeru koji nije dostigao punu visinu. To se otkrilo za obnove crkve nastradale u Drugom svjetskom ratu. Netko je to bio zabilježio u dnevnik. Tragam za podatkom tko je to pisao i za samim zapisom. Ta dva kostura su zatrpana i vraćena na prvobitno mjesto jer se radilo očito o odluci nekoga tko je smatrao da pokojnicima treba vratiti njihov mir. Od prijatelja s kojim se dopisujem i koji se u Dalmaciji bavi takvim ili sličnim istraživanjem znam za otkriće kostura. Taj prijatelj je kostur mjerio i snimao sondom te pretpostavlja da pripada ženskoj osobi. Međutim, s time ne želi izaći u javnost. Slažem se s takvim pristupom jer svijest oko spoznaje da smo živjeli s divovima je na razini ili pukog neznanja ili senzacionalizma. U nekim slučajevima bi se događalo da ljudi jave arheologu kada tako nešto iskopaju i on može biti sasvim dobronamjeran, ali to odnese u ustanovu u kojoj radi i tu priča staje.
Kako je moguće da čitava znanost to ignorira?
- Ne ignoriraju svi. Postojali su povjesničari koji su djelovali i prije kraja 19. stoljeća, a koji pišu o divovima kao da je to sasvim normalno, kao da pišu o susjedima. Pišu i o stećcima, koji su se izrađivali u kontinuitetu od prapovijesti, da bi ih se sada predstavljalo isključivo kao srednjovjekovne spomenike. Postoji netko tko je vukao konce i usmjeravao znanost u tom pogledu. Netko želi upravljati našom sudbinom, a to može, ako nemamo dovoljno znanja o prošlosti i sadašnjosti. Očito se radi o dovoljno moćnoj skupini koja je imala način da iskoristi ljudske slabosti, da ucjenjuje one koji će odrađivati poslušnički zadatke za njih, a to imamo u svim sferama života, od znanosti koja se pretvorila u nekim svojim segmentima, u biti u najvažnijem, u religiju, dakle u pseudoznanost, pa nadalje. Priča o divovima zvuči egzotično, ali samo zato što se o njima ne uči stotinu godina. Najvažnija znanja iz povijesti su nam oduzeta. Ostali smo gladni i nezaštićeni.
Kako bismo živjeli da je priča o divovima općepoznata?
- Na Balkanu bismo vjerojatno imali jednu jedinu naciju, kao što su se ujedinili Nijemci i Talijani, premda su jezičke razlike unutar njih veće nego unutar naroda s ovih prostora gdje i dalje ima mrzitelja, mada govore isti jezik. Imali bismo nešto što se moglo zvati Ilirija. Hrvatski narodni preporod se zvao ilirskim i utemeljen je na ideji ujedinjavanja Južnih Slavena. Toj ideji Austro-Ugarska nije dala da zaživi. Onaj tko nas je htio zeznuti je u tome uspio.
Kakve veze imaju divovi s time?
- Oduzimanjem znanja nam je poručeno da smo slabi, da nemamo nikoga prije, da smo došli u sedmom stoljeću, da nismo jedinstven narod, da od tih bića nismo naslijedili ništa, da nemamo čvrstinu. Nesvjesni smo onoga što se događalo, a takvih primjera ima još. Stećci, za koje neki kažu da su jedini pravi spomenici, su postali nešto što nema veze s našim precima i što ne potječe iz starog doba. Da potječe, ne bi nam mogli prodati priču da smo tu nekakvi doseljenici. To su učinili Albancima, narod koji zaslužuje svako poštovanje, ali koji je stvoren nedavno.
Nacija je moderan pojam.
- Da. Politika je oblikovala kompletne nacije.
Svaku, ne samo albansku.
- Naravno. Govorim o tome da se stvorio između naroda s ovih prostora namjerno stvorio animozitet.
Što kaže narodna predaja o suživotu ljudi i divova.
- Tu gdje živimo postojale su predaje o divovima, koje su nazivali Nemrima. Nemri ne mriju, dakle, ne umiru. Dalo bi se temeljem toga pretpostaviti da su bili dugovječni.
Ipak su izumrijeli.
- Upućujem opet na Nikolićevu knjigu u kojoj iznosi pretpostavku zasnovanu na činjenicama da je došlo do genocida nad divovskim stanovništvom na razmeđu između pretpovijesti i starog vijeka. Kada je njihova populacija pala na svega nekoliko jedinki, izumrijeli su. Predaja kaže da su divovi bili dugovječni, da su se dobro slagali s ljudima i da je čak došlo do miješanja divova s običnim ljudima. Divovsko stanovništvo je imalo vrlo zanimljive izume. Primjerice, radili su mljekovode dugačke i po nekoliko kilometara pomoću kojih su mlijeko spuštali s padina u nizine ili prema moru. Drugi izvor su zapisi učenih. Ne možemo ih negirati. Oni su vrlo precizni, mada nema mjera i fotografija, ali su autori tih zapisa vjerodostojni. Teorija evolucije – teorija, dakle – se toliko uvukla u školski sustav da je postala neupitna. Robujemo paradigmama, šablonama. Teorija evolucija je doživjela izmjene i dopune ipak. Vjerojatno će tako biti i po pitanju divovskog stanovništva koje je nesumnjivo postojalo. Postoje svjedočanstva. Za nekoliko njih sam čuo, a za neke sam doznao iz literature. Nekoliko svjedočanstava sam pokušao provjeriti, uvidjeti imaju li naši ljudi i dalje sjećanja na to. No, ruralni krajevi su iseljeni, a oni koji su preostali nemaju znanja o ničemu. Postoji obrazac prijenosa samo školskog znanja, a medije se usmjeruje. Rijetki su novinari koji ustraju u istraživačkom radu. Mnogi su doživjeli različite neugodnosti. Nije to samo tako za istraživanja politike ili o tome je li riječ o pandemiji koronavirusa ili plandemiji…
O čemu?
- Plandemiji.
Što je plandemija?
- Naručena pandemija. Ona je dogovorena i isplanirana.
Pandemija koronavirusa je nečija izmišljotina?
- Bolest je ljudi bila neupitna, ali je jako upitno koja je bila priroda te bolesti. Je li riječ o virusu koji može zaraziti kao što je predstavljeno ili je riječ o gripi, koja je netragom nestala, jesu li bakterije uzročnik u nekim slučajevima jer znamo da su se koristili lijekovi koji liječe bakterijske bolesti, pa onda znamo da su u igru ubačeni i otrovi…
Zašto bi to netko radio i kako bi to netko mogao organizirati?
- Dvije osnovne sile koje upravljaju svijetom su zlo i dobro i one su u sukobu. Nekad je teško razlučiti što je jedno, a što drugo jer svako zlo može biti za neko dobro i obrnuto. Ono što se sada događalo unazad tri godine bit će dobro za one koji će to tako prihvatiti, koji su radili i rade na sebi, koji neće uzimati kao istine sve što im se servira.
Nije li to ljepše?
- Do neke razine je to dobro. Nije riječ o tome da je netko pametniji ili gluplji, obrazovaniji ili manje. Manipulira se i mnogi su došli u situaciju da ne mogu niti osvijestiti da su prevareni.
Tvoj portal se zove “Budni div”?
- Da.
Uređuješ ga i za njega pišeš. Jesi li ga nazvao baš po toj priči o divovima?
- Spoznaja da su nekad postojali i da se to danas zanemaruje i da ih se smatra nevažnima je bila samo povod. Div je pojam koji označava unutarnju snagu i hrabrost da se nosimo sa životnim izazovima, da preispitujemo život, a ne da prihvaćamo sve što nam se servira. Div je budan u imenu portala jer smo bombardirani nebitnim podacima i jer smo usmjereni ka sticanju i konzumerizmu, a ne prema bitnome, pa smo izgubili pažnju. Vrlo malo ih se pita koji je smisao života i je li moguće da nam netko prodaje maglu. Potrebno je buditi svijest.
Tko nam imenom i prezimenom prodaje maglu?
- To je nebitno. Radi se o onima koji su kroz stoljeća, gotovo obiteljski, postali gotovo enormno bogati klanovi. Riječ je o vodećim bankarima na svijetu koji su usmjeravali i tragedije s Titanikom…
Nije li udario u santu leda?
- Je li? Tko zna što ćemo saznati u budućnosti.
To je ono što znamo.
- Sad govorimo o tome što smo naučili.
Imaš li neke nove spoznaje o Titaniku?
- Na Titaniku je stradala jedna bankarska krema. Takvi bankari su bili nepoćudni za one koji su htjeli bankarski sustav povjeriti na upravljanje nekolicini. Nepoćudne se može jednostavno ukloniti tako da ih se strpa sve na jedan brod, pa ih se riješiš. Nakon toga napraviš novi sustav. Do tada su kontrolirali skoro sve, a od tada sve. Sjeti se samo vodećih hrvatskih medija. Nitko ne zna tko stoji iza pojedinih.
Postoje impresumi
- U njima se ne navode pravi vlasnici. Iza spomenutih postoji netko drugi, iza drugog treći… To je čitava piramida.
Zašto je to bitno?
- Jer to vodi ka vrh piramide.
Zašto je bitan vrh piramide?
- Jer želi apsolutnu kontrolu.
Imaš neke primjedbe na medije u Hrvatskoj?
- Pa naravno da imam. Neslobodni su, to je očito. Kako unatoč siromaštvu i tome da se stječe dojam da su izbori uvijek namješteni – da se samo koncentriram na Hrvatsku – svi rade isto, čak i kad neka druga opcija dođe na vlast? Pa zato što su naši političari zapravo poslušnici nekoga tko vuče konce iz sjene. O tome se naš jedan pijani saborski zastupnik, koji je sada u poodmaklim godinama, očito zabunom nakon što je već pomalo popio, javno izjasnio. Samo kažem što je rekao uvaženi saborski zastupnik.
Svaki saborski zastupnik je uvažen.
- Predstavljaju nam se kao elita.
U tvojoj zadnjoj knjizi nema ništa o divovima i svjetskoj zavjeri?
- Nema, to je lokalna priča.
To je polemika s ranijim istraživačima karlovačke povijesti?
- Da utoliko što sam provjeravao pojedina ranija saznanja. Tamo gdje sam uočio da je počinjena greška, to sam i rekao. I sam griješim.
Ovo je prvi dio trilogije “Kipovi govore”?
- Ne znam koliko će biti nastavaka. Planiram da ih bude tri, ali to ovisi o zdravlju. Vrlo je naporno pisati. Sjedim satima noću uz umjetno svjetlo pa mi vid slabi.
Gdje se knjiga može kupiti i po kojoj cijeni?
- U Paviljonu “Katzler” po cijeni od dvije stotine kuna.
Riječ je o plodu tvog desetogodišnjeg istraživanja?
- Da.
