I ovlaš pogledavši kalendar karlovačke gradske knjižnice shvatimo kako ju se može svrstati među najbolje u zemlji. Što samostalnim projektima, što onima u suradnji s Maticom hrvatskom, uvijek obraduje svoju publiku nekim novim događanjem. Hvalvrijedan je svaki od susreta s piscima organiziran u Gradskoj knjižnici “Ivan Goran Kovačić”, a jedan od onih koje svakako treba istaknuti, gostovanje je Kristiana Novaka u Mjesecu hrvatske knjige u petak.
Doktor znanosti, sveučilišni profesor, germanist, kroatist i rijetko talentiran književnik, čovjek dakle nedvojbeno zavidnih referenci, ostavio je u kontaktu s publikom dojam iznimno susretljive, duhovite, tople, empatične i mudre osobe, svjesne nedokučivosti konačnih znanja i ograničenja ljudskog uma.
Pisac je to koji možda čak i nije dovoljno svjestan snage koju provocira njegova pisana riječ. Silina kojom se jezik i poruka Novakovih tekstova obruše na čitatelja, izazove pravi cunami emocija.
Iako se možemo pohvaliti mnogim važnim imenima u domaćoj književnosti, Novakovo pismo nešto je toliko iznenađujuće i originalno, da se teško može uspoređivati. Odavno je neupitno da je, na primjer, andrićevska raskoš pisanja Miljenka Jergovića vrhunsko stvaralaštvo, ali i Novak svojim uvođenjem dijalekta (dosad doživljavanog gotovo isključivo kao govor tužnih „dudeka“) uspijeva taj svoj mračnomeđimurski podići na razinu vedrine Miljenka Smoje i njegovog jezika, već trajno nastanjenog u našim ušima. I ne samo jezik i stil, slojevitost i složenost priča nego i poruka koju šalju njegovi junaci našem apatičnom i neangažiranom društvu govore da se radi o velikom piscu.
U razgovoru s moderatoricom Marinom Marinković, Novak razotkriva i ono što se osjeti prilikom čitanja njegova štiva, a to je autorova distanca, a istovremeno privrženost likovima te pokušaj da potakne čitatelja na razmišljanje iz drugih, neosobnih perspektiva koje nisu mainstream, da ga usmjeri prema razmišljanju na drugim razinama,.
Velikom snagom i samo naoko velikom lakoćom progovara o aktualnim, a zapravo trajnim problemima.
Osim osvrta na romane, postavilo se i pitanje prijevoda i spretnosti vještih prevoditelja koji su se uhvatili ukoštac s njegovim zahtjevnim tekstovima. Prokletstvo „malog jezika“ teško će Novaku omogućiti ulazak u onoliko domova, koliko bi mu to omogućio neki „veliki jezik“.
Da piše na jeziku Michela Houellebecqa, izlozi svjetskih knjižara bili bi načičkani njegovim naslovima.
Sigurno su svoj posao prevoditelji obavili briljantno. No hoće li ta međimurska sjeta ostati sjetna i u prijevodu, to treba pitati strane čitače. U svakom slučaju, onaj tko uspije prevesti rečenicu Kaj zejvleš v prazno, a da ona izazove jednaku reakciju kao i kod domaćeg čitatelja, zaslužio je Nobela za prijevod.
Možemo biti i ponosni na činjenicu da imamo još jednog pisca čiji je tekst toliko moćan da je neprevediv. (Ni med cvetjem ni pravice…).
A morali bismo pak biti i jako zadovoljni i zahvalni što nam naš mali grad omogućuje da kroz književne susrete podijelimo razmišljanja s velikim imenima. Da bi se nekom „nespektakularnom“ događanju udahnuo život i spontanost, potreban je spretan i poticajan moderator, koji je u ovom slučaju bila izvrsna urednica časopisa “Svjetlo”, M. Marinković.
S veseljem očekujemo nove susrete.
*naslovna fotografija Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”
