“Želim biti anonimna jer ništa u životu nisam postigla kao Srpkinja i ne želim da me internetski pretraživači prepoznaju kao takvu. Sram me pomalo u što se ta nacija pretvorila i tko su joj predstavnici”, poručuje Karlovčanka s kojom razgovaramo o tome kako je to biti pripadnik srpske nacionalne manjine u Karlovcu, gradu kojega su skupa izgrađivali Srbi i Hrvati, a koji je prilično razaran za velikosrpske agresije, za što su ceh plaćali ili i dalje plaćaju Srpkinje i Srbi koji s tom agresijom nemaju veze.
Odlučili smo popričati s nekolicinom građana kojima smo ponudili da daju anonimne izjave. Iako u Karlovcu nije bilo etničkog čišćenja kao u drugim hrvatskim gradovima, barem ne u velikim razmjerima i oblicima kao u sličnim hrvatskim gradovima, što se djelomično može zahvaliti i činjenici da je prvi ministar unutarnjih poslova u demokratskoj Hrvatskoj bio nacionalno trpeljivi Karlovčanin Josip Boljkovac, sama činjenica da su se većma opredijelili za anonimno davanje izjava govori dovoljno o tome da neki srpski identitet nose kao teret.
“Otac mi je Hrvat, a majka Srpkinja. S obzirom da imam hrvatsko ime i prezime, nisam imao problema sa svojim srpskim porijeklom. Možda bi se za rata pazilo, odnosno uzimalo u obzir koje su nacionalnosti djevojka ili dečko, ali tek ponekad. Znam da se moja majka naljutila kada je prvi put dobila manjinski listić na izborima. Ne stvaramo od svoje narodnosti fetiš, ne pridajemo tome veliko značenje”, kaže nam jedan Karlovčanin kojega srećemo u šetnji sa psom na livadi u četvrti Novi centar.
Nešto stariji Karlovčanin, kojemu je otac također Hrvat, a majka Srpkinja, ali koji ima srpsko ime, a hrvatsko prezime, prisjeća da se i u komunizmu znalo tko je koje nacionalnosti, pa i među mladima, pa da su zbog toga neke veze i pucale.
Visokoobrazovana Karlovčanka s početka teksta dodaje da je u Karlovcu problem biti manjina, ali prije svega politička. “Činjenica jest da se društvena klima u odnosu na prava manjina promijenila nagore u Hrvatskoj otkako smo pristupili Europskoj uniji, pa se čini da je veći problem biti Srbin ili Srpkinja danas nego što je to bilo za rata, ali ne znam u biti je li veći problem biti srpske nacionalnosti ili to što nisi član u Karlovcu, Karlovačkoj županiji i Hrvatskoj vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, pa te tretiraju kao da si u Vojsci Krajine. Takav osjećaj nisam imala do pred deset godina. Karlovačka županija i Karlovac su stupovi HDZ-a. Klima u gradu je rezultat lokalne politike. Pripadnicima srpske nacionalne manjine koji su učlanjeni u HDZ je jako dobro. Srbi su svi koji nisu u HDZ-u”, kaže srednjovječna Karlovčanka.
Lokalna antifašistička organizacija je nedavno upozorila na oslikane ambleme HOS-a u četvrti Turanj, Marko Perković Thompson je na Dan državnosti 30. svibnja u Školskoj sportskoj dvorani “Mladost” u Karlovcu, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija, Županije karlovačke i Grada Karlovca, održao koncert na kojem su zabilježeni ustaški pokliči, navijači, braniteljske organizacije i lokalne vlasti su lani, na 30. godišnjicu, proslavili ratni zločin nad razoružanim i bezopasnim ratnim zarobljenicima.
“Lokalna vlast potencira nacionalizam organizacijom tog koncerta, proslavom ratnog zločina i uopće vlast svako malo uzrokuje slične incidente”, kaže naša sugovornica.
Kao što je poznato, zakonski je regulirano da pripadnici nacionalnih manjina imaju prednost pri zapošljavanju, ako imaju iste uvjete kao i ostali kandidati na natječaju za radno mjesto, no naša sugovornica je dojma da to nije tako. “U javnom sektoru se ne očituje pozitivna diskriminacija, osim po trgovini HDZ-a sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom”, kaže.
“Na studiju u Zagrebu nikada nisam doživjela bilo kakvu neugodnost, a u indeksu je bila zapisana i nacionalna pripadnost. U gimnaziji je jedna profesorica rekla ‘Srbe na vrbe’ i u osnovnoj školi je bila jedna nastavnica koja je diskriminirala po nacionalnoj osnovi. Inače, moj razred se odjednom sveo s 36 na 13 učenika – svi ‘nestali’ su otišli ‘preko’. Njihov udio u razredu je bio velik jer su toj školi gravitirale obitelji iz vojnih stanova, to jest vojnih lica. U osnovnoj školi se, unatoč toj nastavnici, nikad nisam osjećala različito po nacionalnom pitanju. Ipak, nakon dva ili tri pojedinca koji su imali svoje ispade i iskustava sa spomenutim nastavnicima, život u Zagrebu je utoliko bio preporod”, nastavlja.
Smatra da su “najgora sorta profesionalni Srbi”. “To su oni koji su dušu prodali HDZ-u, predstavljaju se kao veliki Srbi radi osobnih probitaka, a vjerojatno ne poznaju niti ćirilicu. Završavaju na radnim mjestima na kojima ništa ne rade. Zbog takvih bih voljela da se ukine pozitivna diskriminacija kod zapošljavanja”, objašnjava.
Nije krštena i ne smatra se vjernicom, a ćirilicu zna onoliko koliko je učila u školi. “Moji su tu četiri stotine godina i apsurdno me je pitati jesam li asimilirana. Hrvatskim Srbima je domovina Hrvatska, a nikakva Srbija – s tom zemljom nemamo veze. U biti smo Morlaci. Srbi smo samo zato što je u nekom selu stanovništvo popisao pravoslavni pop”, iznosi naša sugovornica i dodaje da negoduje kada joj se pošalje “manjinska promidžba” na kućnu adresu jer nikada nije dala suglasnost za tako nešto. “Pritom mislim na onu kampanju za popisa stanovništva. Ujedno, nikada nisam koristila manjinski listić na izborima”, kaže.
Vlatka Krizmanić se u Karlovac doselila prije desetak godina iz Uba, u koji je izbjegla 1995. godine iz Drvara pred oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske i Armije Bosne i Hercegovine s obitelji, odnosno iz Beograda u kojemu je studirala i završila studij medicine. U Karlovac je i ranije dolazila često jer su tu živjele očeve sestre, pa ih je posjećivala. Tako je upoznala i svog budućeg supruga, k njemu se doselila s vremenom i s njim je zasnovala obitelj u povijesnoj jezgri grada – Zvijezdi. Kasnije se i politički angažirala i sada je županijska vijećnica izabrana s liste Možemo. Međutim, na toj listi joj piše da je – Hrvatica.
“Riječ je o greški koju ću ispraviti”, kaže V. Krizmanić i uistinu je nakon našeg razgovora otišla u matični ured izvršiti promjenu tog podatka. “Nisam tome pridavala velik značaj, pa nisam do sada niti ispravljala taj podatak. No, u svakom slučaju je glupo da tamo piše nešto što nije istina”, veli. Ta je greška nastala za vjenčanja. Kada ju je matičar pitao koje je narodnosti, zbunila se jer je do tada u Srbiji koristila isključivo termin nacionalnost za nacionalnu pripadnost. “Valjda sam pomislila da me pita želim li tu živjeti. Jednostavno sam se zbunila”, objašnjava i pojašnjava da su podaci na izbornoj listi dobiveni iz matičnog ureda.
“Srpkinja sam i pravoslavka, to ne krijem, to znaju svi moji prijatelji. Nemam niti najmanji problem s time da se izjasnim kao Srpkinja. Vjernica sam i odlazim u crkvu svetog Nikole, u čijoj blizini živim, i svi koji me poznaju uredno mi čestitaju blagdane po Julijanskom kalendaru”, ističe V. Krizmanić.
Nastavlja da u Karlovcu nikada nije imala problem zbog svoje nacionalnosti niti među građanima niti s državnim aparatom.
“Možda je i do osobe – kako se tko postavi prema svom identitetu i kao takav prema društvu. Ne ističem podrijetlo jer nemam niti potrebe – zna se tko sam i što sam. Ta tolerancija je i fascinantna s obzirom na veličanje fašizma, što političari koriste kao populističko sredstvo. Nije dobro da se na Thompsonovom koncertu pojavi županica, ne zbog njegove glazbe nego zbog fašističkih simbola – nemam ništa protiv pjevača, ali imam protiv veličanja fašizma. Nikad nisam čula niti za jednu aktivnost bilo koje srpske organizacije u Karlovcu. Smeta mi koalicija SDSS-a i HDZ-a. Kako županica može biti na takvom koncertu, a potom sjesti pokraj dožupana iz srpske kvote? Mržnja spram Srba, pa i onih koji nemaju veze s prošlim ratom, se njeguje takvim koncertima. Strahujem u kojem će smjeru društvo. Ono se treba usredotočiti na razvoj. Ne želim da se vraćamo na ratove. Zato sam se politički angažirala”, kaže.
S obzirom da je iz Bosne, izvorno se služi ijekavicom, međutim u Srbiji je koristila ekavicu, pa je to i nastavila dolaskom u Karlovac. “Ekavica je ljudima parala uši, a i počeli su moji doma – suprug i njegovi roditelji – pričati ekavicom zbog mene, po inerciji, pa sam se prilagodila jer bi bilo čudno da sam nastavila pričati na takav način u ijekavskoj sredini. S druge strane, kad smo iz Bosne i Hercegovine stigli u Ub, provocirali su nas da smo Hrvati upravo zbog ijekavice”, otkriva.
Kaže da je problema zbog svog političkog angažmana imala ne kao Srpkinja, nego kao zagovaratelj prava seksualnih manjina i prava žena na prekid trudnoće.
“Hrvatska nestaje – utoliko je nebitno koje smo nacionalnosti”, napominje.
Namučila se da nostrificira beogradsku liječničku diplomu. “To je bio jako kompliciran postupak jer Republika Hrvatska nije bila spremna za europske direktive. Dvije godine nisam imala od čega živjeti, mada u Hrvatskoj nedostaje liječnika, a morala sam polagati i ispit iz poznavanja hrvatskog jezika. Konačno sam se i zaposlila, no za trudnoće mi nije produžen ugovor o radu. Raspisali su potom natječaj za popunjavanje radnog mjesta na koji sam se javila tri i pol mjeseca po rađanju, a doslovno mi je rečeno da se ne mogu natjecati jer sam rodila. Imala sam problem, dakle, kao žena i kao stranac, pri čemu ima elemenata ksenofobije”, kaže i zaključuje: “Treba biti ono što jesi i biti hrabar, ako želimo napredak. Bitno je je li ti ugodno tu gdje živiš, osjećaš li da tu pripadaš. Sve drugo je manje važno”.
Već spomenuti Karlovčanin srpskog imena i hrvatskog prezimena je u biti – povratnik. Otac mu je bio vojno lice, Hrvat jugoslavenskog opredjeljenja, i naš je sugovornik rat proveo dijelom na okupiranom hrvatskom teritoriju, a dijelom u Vojvodini kao student, da bi se u Karlovac vratio 2009. godine.
“Moj otac je imao problema zbog svog jugoslavenstva, ne ja. Mnogo ranije od njega sam shvatio, primjerice, da Hrvatska mora biti Hrvatska i tako dalje, a on se u biti nikada nije oslobodio svog jugoslavenstva i nije se mogao pomiriti se nestankom Jugoslavije”, kaže naš sugovornik.
Kaže da su u ljeto 1991. godine, kao i svake prethodne, otišli na godišnji odmor, samo što se s ovog nisu vratili godinama. “Napeto je bilo u društvu jako i loše smo se zbog toga osjećali”, kaže.
Vraćajući se u Karlovac očekivao je da će mu mnogu zamjeriti odlazak 1991. godine. “Određivao sam kome ću objašnjavati zašto sam otišao, a kome neću jer nisam htio uzalud trošiti energiju na nekoga tko je zaluđen, a onda sam, na vlastito iznenađenje, shvatio da je takvih manje. Prvo sam se mislio ispričavati, a onda sam osvijestio da nemam zbog čega. Tada su se već svi htjeli odmoriti od rata i ratne priče”, nastavlja.
Samo mu je jedan čovjek, kako kaže, zagorčavao život, i to na radnom mjestu, zato što je povratnik, a to je radio verbalnim ponižavanjima. “Pitati me zašto sam otišao 1991. godine je sasvim na mjestu. Slučaj moje obitelji nije tipičan”, veli.
Puno je pio tih godina. “Bio sam na dobrom putu da postanem alkoholičar i umrem od alkohola. Pili smo najgora pića – rakiju od kukuruza, nekakav antifriz kao konjak… U Vojvodini se nisam nikako mogao snaći, unatoč tome što sam tamo bio s Hrvatima. Dosta ih me gledalo ispod oka. Mnogima su tamo Srbi iz Hrvatske bili krivi za sve, a samo smo htjeli malo mira i posla. Svega drugog nam je bilo dosta. Kao student sam živio u jednom vrtiću”, otkriva.
Nije na svojoj koži osjetio pogoršanje odnosa spram nacionalnih manjina u Hrvatskoj od njezinog ulaska u Europsku uniju.
“Ako osjetim potrebu za ćirilicom, uzet ću knjigu i čitat ću na ćirilici ili ću pisati nešto na tom pismu. Moj sin je htio ići na Thompsonov koncert, pa sam mu rekao da ode. Moj sin ne zna ništa o politici i ništa ga u toj priči s Thompsonom ne vrijeđa, a ne vrijeđa niti mene. Znam jako puno dobrih ljudi koji su na taj koncert otišli radi zabave. Mnogi niti ne shvaćaju možda njegovu poruku, a možda je i on sam od nje odustao. Vrijeđa me pozdrav ‘Za dom – spremni’, no ne bih mu zabranio da ga koristi”, kaže i dodaje da mu je ugodno u Karlovcu zbog prijatelja koji su mahom Hrvati.
Nikad nije požalio povratak, a djelomično jest odlazak – ne i to što bi svjedočio razaranju grada. “Možda je i bolje da nisam vidio granatiranje i mrtve. Draže mi je pratiti kako karlovačka pozitiva dolazi do izražaja, što se upravo događa. U ratu izgubiš glavu bezveze, jer te neka baba prozove”, veli naš sugovornik i dodaje da cijeni one koji možda zaziru od osoba druge nacionalnosti, ali su uljudni i to zadržavaju za sebe.
Srbi su do 1991. godine činili četvrtinu stanovništva Karlovca.
