Učiteljica Darka se ukazala i svi učenici su pomicanjem strelice na vrh ekrana odali počast nastavnici, kao što se nekada dizalo prilikom ulaska u učionicu autoriteta te vrste. U 30 godina prosvjetnog staža na svojim plećima navikla se na dječje nemare, huncutarije, igre, nemire, međutim danas nije bila naročito raspoložena. Bacila bi kredu u nekog od tih balavaca, kada ta kreda ne bi proletjela kroz njihove hologramske prikaze bez ikakvog učinka, a i kada bi se kreda uopće koristila u nastavi. Negdje je pročitala podatak, na rubu nekog zabavnog časopisa, da se zadnji put koristila 2040. godine u nekadašnjoj Boliviji.
“Svetozare, jesi li, dijete, spremno za popravak ocjene”, pitala je jednog od učenika.
“Jesam, učiteljice”, odgovorio je odmah.
Darka je duboko udahnula i izdahnula.
“U redu”, kazala je i zapiljila se prema gore razmišljajući što će ga pitati.
“Valjda si naučio osnovne stvari”, kazala mu je.
“Jesam, učiteljice”, odgovorio je Svetozar.
“Onda valjda znaš i legendu o Darku, Kićbi i Pećini?”
“Znam, učiteljice!”
“Hajde da čujemo…”
“Pa… Darko je bio malo pseto koje je živjelo u Pećini…”
“Točno. Po njemu sam i dobila ime. S kime je živio u Pećini?”
“S Kićbom.”
“A tko je on?”
“To je neki krele.”
“U redu, nije netočno, ali što je on Darku.”
“Bio mu je gazda.”
“Točno. Nastavi sad dalje sam s pričom”, kaže Darka zavalivši se u stolcu.
“Bilo je to 2089. godine kada je…”
“Netočno. Bilo je to 2022.”, prekine ga Darka i doda: “Nastavi”.
“U Karlovcu, gradu u Hrvatskoj, postojala je cesta koja je dijelila dva kvarta. Da bi pješaci prešli tu cestu, morali bi pričekati zeleno svjetlo na semaforu”, nastavlja Svetozar.
“Inače je tako na svim cestama”, prekida ga opet Darka i upita što je posebno s ovim semaforom.
“To što se jako dugo čekalo zeleno svjetlo za pješake”, odgovori Svetozar.
“Bravo, Svetozare”, nastavi.
“Vrijeme koje su čekali pješaci na tom semaforu da prijeđu cestu je bilo…”
“Apsurdno.”
“Da.”
“U svim svjetskim rječnicima i enciklopedijama stoji kod pojma apsurd primjer čekanja zelenog svjetla za pješake u Karlovcu. Moraš znati tu riječ.”
“Znam, znam. Kićba i Darko su svakodnevno prelazili tu cestu i strpljivo čekali zeleno…”, nastavlja Svetozar, a slika se sada magli i odmagljuje jer ulazimo u priču koja je postala narodna predaja, pa književni kanon, klasik.
***
“Dobro, oš više”, promrljao je Kićba u bradu dok je Darko cvilio i cupkao jer mu je vrućina asfalta smetala šapama.
Ljeto je bilo toliko vruće da se asfalt gotovo topio, a Darko i Kićba su stajali kraj semafora čekali da prijeđu cestu.
Preko puta su vidjeli starca. I on je čekao zeleno da prijeđe na njihovu stranu.
Konačno, nakon 20 minuta, upalilo se zeleno svjetlo i Kićba i Darko su prešli na drugu stranu mimoilazići se sa starcem. Bilo je toliko vruće i sparno da nisu ništa htjeli komentirati jedno drugome na pješačkom prijelazu, samo su se šutke pogledali i slegnuli ramenima.
Prelazili su tako svakog dana cestu, ne samo Kićba i Darko, nego mnoštvo Karlovčana, a problem je postajao sve veći, toliki da je o njemu bila rasprava u Gradskom vijeću, pa u Hrvatskom saboru, pa kako je problem postajao sve veći, čekanja sve duža, o tome se raspravljalo na televizijama, u novinama, ne samo hrvatskim, nego i u svjetskim. O problemu apsurdnog čekanja na zeleno svjetlo oglasila se i Opća skupština Ujedinjenih naroda koja je donijela rezoluciju o pravu svakog bića, imalo ili nemalo noge, odnosno imalo dvije ili četiri noge, na prelazak ceste. Vlasti su pokušale popraviti semafor, ali jedino su uspjele u tome da stave brojače odbrojavanja do zelenog svjetla. No, i tu je bila greška jer je odbrojavano na jednom semaforu, a upalilo se zeleno na drugom.
Jednog je dana Kićba bio u žurbi i ostavio Darka u Pećini, uzevši bicikl ne bi li brzinski obavio što treba po gradu. Put ga je odveo i do semafora. Zastao je na crvenom svjetlu ne bi li dočekao zeleno svjetlo i prešao cestu prema Pećini. No, ovoga puta se čekalo čak i duže no inače. Prvo je opsovao onoga koji je stavio odbrojavanje na 2700 sekundi.
“Pa da 45 minuta čekamo na semaforu”, rekao je pješaku do sebe.
“Prošao sam cijeli svijet. Nikad nisam vidio luđi semafor”, odgovorio mu je ovaj, a uskoro su se s obje strane ceste povećavale mase pješaka koji su čekali da prijeđu cestu.
Narod je bio jako kulturan i nikad ne bi na bilo koji način prekršio prometna pravila, da prijeđe cestu na crveno svjetlo, makar ne bilo niti jednog vozila na cesti. Hrvati su bili poznati po svom poštivanju pravila i zakona.
Kićba je vidio s druge strane starca kojega je sreo onog ljetnog dana i mimoišao se na pješačkoj zebri.
“Imaš pljugu”, pitao je pješak na semaforu Kićbu.
“Nemam”, odgovorio je Kićba.
Vrijeme kao da je protjecalo sve sporije, a ljudi je bilo sve više. Svi su čekali da semafor odbroji 45 minuta kako bi se upalilo zeleno svjetlo i pješaci mogli prijeći cestu na pješačkom prijelazu. Kada je brojač došao do 15 minuta iliti devet stotina sekundi, jedan je lagano lupio Kićbu po ramenu i ukazao mu na to.
“Uskoro ćemo prijeći”, rekao je Kićbi.
“Nadam se. Darkić je sam i treba ga izvesti u šetnju i nahraniti.”
“A Vi ste u istospolnoj zajednici u kojoj Vam je partner podčinjen”, upitao je učtivo gospodin.
“Pa moglo bi se reći. Istospolnoj i raznovrsnoj. Tko je kome podčinjen, nisam siguran.”
Brojač je pokazao da je još deset minuta do prelaska ceste.
Kićba je uočio neku baku s košarom s njegove strane ceste. To se samo spominje i nije bitno za priču.
Pet minuta do prelaska ceste. Tek tu i tamo prođe automobil, ali je narod odan Zakonu.
Minuta do prelaska ceste. Kićba je već zgrabio upravljač i pripremio se da pogura bicikl preko pješačkog prijelaza.
“Deset, devet, osam, sedam..:”, uglas je brojao narod odbrojavajući sekunde do prelaska ceste prateći zbivanja na semaforu, ali ne ovome koji ukazuje njihov smjer, nego onome koji ukazuje suprotan smjer jer, već je kazano, to je tako od “popravka” semafora po narudžbi vlasti.
“…šest, pet, četiri, tri, dva, jedan…”, vikao je narod, a onda – muk i nevjerica.
Brojač je izbrojao do nule, a onda je nastavio brojati – u minus. Tek je dio mase po inerciji nastavio brojati uglas: “Minus jedan, minus dva, minus tri…”
Kićba je stajao skamenjen. Vrijeme je odmicalo. Semafor je već pokazivalo minus 7200 sekundi iliti minus 120 minuta. Noć je odavno pala na Karlovac, a masa s obje strane ceste postala je sve nepreglednija.
Prošla su dva dana. Kićba je opet uočio starca s druge strane ceste. Obratio mu se uzvikom.
“Starče, starče!”
“Reci, Kićbo”, uzvratio mu je starac
“Kako znate tko sam”, odgovorio je Kićba.
“Znam.”
“Da, ali kako.”
“Pa tako.”
“Pa kako, јеботе!”
“Pa susjedi smo, kretenu!”
“Onda poznaš Darka, starče!”
“Poznam!”
“Molim te, brini za njega, ako ne uspijem prijeći cestu do kraja života.”
“Ali ja sam stariji od tebe. Ujedno, ako se maknem odavde, izgubit ću mjesto, morat ću na kraj reda za prelazak ceste, pa, zamisli, upali se zeleno, a ja ne stignem na njega nego čekam ponovno.”
“Ali pseto je u potrebi. Budi human, starče. Dogovori se s nekim.”
I bi tako. Starac se preko balkona popeo u Pećinu, koja je u prizemlju i počeo skrbiti za Darka. Kićba je dovikivanjem saznao da je starcu ime Svetozar.
Prošlo je šest dana, pa šest mjeseci. Narod je i dalje strpljivo čekao na semaforu. Prošlo je 60 godina. Mnogi su poumirali, rodili se novi na semaforu. Stvorile su se posebne kulture, ovisno s koje strane ceste. Kićba je, dok je bio u naponu snage, držao vatrene govore o tome kako će narod jednog dana prijeći cestu. S druge strane je svaki od pješaka šetao i hranio Kićbinog psa na smjene i s vremenom je stvoren kult Darka – njegov lik je u svakoj kući, na grbovima, njegovi ogromni portreti su na zidovima, njegova njuška na novčanicama… Pećina je popularna turistička destinacija.
***
“Tako je, Svetozare, lijepo si ispričao priču”, kazala je učiteljica Darka i dodala da je popravio ocjenu.
“Zato se ti zoveš Svetozar, je li tako”, pitala ga je.
“Tako je, učiteljice.”
“E, tako je nastala naša civilizacija Semaforaca, djeco. Mi vjerujemo da će se jednoga dana upaliti zeleno svjetlo na semaforu, da će narod prijeći cestu, a Kićba prošetati Darka. To je ono što nam daje smisao”, veli učiteljica.
“Učiteljice, ali zašto mi čekamo da prijeđemo taj semafor, ako smo već toliko napredni da smo hologrami i možemo lebdjeti i teleportirati se kojekuda”, upitala je djevojčica Spomenka, što je izazvalo zgražanje čitavog razreda.
Darka je morala sve to prepričati pedagogici i ravnateljici i Spomenčini su roditelji morali doći u školu gdje su upozoreni da njihovo dijete propitkuje same temelje civilizacije i da je dovedu u red jer nitko ne smije prijeći tu cestu dan-danas, na bilo koji način, dok se ne upali zeleno svjetlo, i da bolje odu do tog semafora, koji je sada sveto mjesto, ne bi li se Spomenka malo educirala i osvijestila o vrijednostima društva u kojemu živi.
Uistinu su roditelji odveli Spomenku do semafora. Na onom susjednom, koji je od “popravka” odbrojavao vrijeme, pisalo je minus 18934171200 sekundi.
