“Lapidarij je nastao spontano. Neki predmeti su već bili u dvorištu Gradskog muzeja Karlovca. Kada sam se tu zaposlila prije pet godina, razgovarala sam s ravnateljicom da ideju izlaganja kamenih spomenika privedemo kraju. U Topuskom imamo spomenike koje smo ustupili posjetiteljima tamošnjeg hotela. Otišla sam 2018. godine u obilazak tih predmeta i uvidjela da se stele koriste za vješanje kišobrana”, kaže Matea Galetić, kustosica Arheološkog odjela Muzeja Grada Karlovca s kojom razgovaramo povodom uspostave stalnog lapidarija u dvorištu glavnog objekta ove karlovačke ustanove u kulturi.
Što je stela?
– Nadgrobni spomenik iz rimskog razdoblja. Rimljani su prakticirali spaljivanje pokojnika – pepeo bi rasipali ili postavili malu urnu, a podizali stele. Uglavnom, nakon što sam vidjela kako se koriste stele u Topuskom, odlučila sam da je bolje da ih tu izložimo s ostalim artefaktima. Koncepcijski je bilo teško postaviti izložbu tih predmeta – osam iz rimskog razdoblja te dva iz razdoblja srednjeg vijeka. Zadnji predmet je došao u muzej 2013. godine, a ostali 1980-ih i 1990-ih. S konzervatorima smo dogovarali kako iz izložiti jer nije bilo prihvatljivo da ih prislonimo o zid, pa smo angažirali arhitekta Luku Lipšinića da iznađe rješenje. Osmislio je metalne postamente i angažirao statičare. Imali smo test za potresa – ništa se nije pomaknulo. To smo rješenje prihvatili jer ćemo možda i mijenjati koncept i trajni postav.
Koliko su teški ti spomenici?
– Jako teški. Jedan teži dvije tone.
Još za potresa su ti predmeti tu izloženi?
– Da. Prvo je Lipšinić nacrtao postamente, a onda su predmeti restaurirani. U etapama smo radili postamente jer nismo imali niti financijskih sredstava da ih izradimo sve odjednom, posebno za koronakrize kada su se smanjivali budžeti. Početkom ove godine smo postavili posljednji spomenik na postament.
Što nam govore ti spomenici?
– Imamo klasične rimske stele i urne. Nije sigurno je li jedan artefakt urna ili manji sarkofag. Urna je uobičajeno plitka. Ostali su klasični rimski spomenici. Kasnije su ti predmeti korišteni, pa nisu u potpunosti niti sačuvani. Jedan je bio sazidan u kuću u Topuskom.
Znademo li kome su pripadali nadgrobni spomenici konkretno?
– Ne jer nedostaju natpisi. Često zna pisati uz ime pokojnika koliko su godina imali, pa tako znamo iz kojeg su razdoblja. Rimski građani uzimaju imena rimskih careva, pa ih tako možemo datirati. Kada se ova jedna stela očisti, vidjet ćemo vjerojatno bolje temeljem prikazane frizure pokojnika iz kojeg je razdoblja, jer se i tako imitiraju carevi. S obzirom da su se ti spomenici koristili kao građevni materijal, mnogi su oštećeni i nemoguće ih je u potpunosti restaurirati. Ako bi se rimski carevi ocijenili lošima, u skladu s pravilom damnatio memoriae kipovima bi se skidale glave. Čeka nas još mnogo istraživanja svakog od ovih spomenika.
Gdje su pronađeni spomenici, u kakvim sve situacijama?
– Vrlo vjerojatno je netko dojavio da je prepoznao spomenik ugrađen u kuću, primjerice, pa se onda, ako je moguće, izuzeo iz objekta, no to je bilo prije no što sam došla, pa bih se morala savjetovati s dokumentacijom.
Ima li i danas takvih spomenika ugrađenih u kuće?
– Ima zasigurno. No, često su ugrađivani u temelje. To je dobar građevinski materijal. U Dalmaciji je to posebno čest slučaj.
U kojim mjestima su pronađeni ovi spomenici?
– Kod Skradske gore, u Točku, Topuskom, Modrušu, Slavskom Polju… Na spomenicima se može vidjeti odakle su – oni iz Topuskog imaju tragove žutog peščenjaka, a drugi vapnenca.
Koliko po tvojoj procjeni ili saznanju ima još spomenika na ovom području?
– Ima, a to smo prikazali kartografski na izložbi. Pronađeni su ili dojavama lokalnog stanovništva ili za arheološkog istraživanja. Možda nije niti loše da su tamo. Mogla bi se od tih lokacija napraviti turistička ruta. Sarkofaga ima dosta, primjerice u šumi Srnjak. Bilo je dosta kamenoloma koji su izrađivali te sarkofage, pa su iz nekog razloga ostajali u tim kamenolomima – nisu prevezeni, a trebali su biti ili su izrađeni pa čekali kupca i nisu dočekali. Kamenolomi su nestali, a sarkofazi ostali. Kamenolomi su se nalazili uz rijeke jer se rijekama prometovalo, odnosno prevozilo. Koristile su se i ceste koje su Rimljani gradili.
Koji je značaj ovog prostora za rimskog doba?
– Taj što je kontaktna zona između Panonije i Dalmacije. Ovuda se prelazilo. Zato imamo mnogo sporadičnih nalaza kao što mačevi ili kovanice. U Svetom Petru Mrežničkom je, po tezama arheologa, bilo rimsko naselje, ali to nikad nije arheološki istraženo. Navodno je i u Kamenskom antičko naselje. Međutim, nismo imali pravo istraživanje.
Kakvi su danas uvjeti za istraživanje?
– Postoje, ali ne na način da dobiješ dva ili tri milijuna kuna za sveobuhvatno istraživanje nekog lokaliteta. Danas se uglavnom istražuje za komunalnih radova.
Da ti netko da dva ili tri milijuna kuna, što bi istraživala?
– Prije svega Kamensko.
S kojom tezom?
– Istraživala bih ne bih li potvrdila ili odbacila tezu da je tamo bilo rimsko naselje. Nakon toga bih istraživala Sveti Petar Mrežnički. Tragovi antike su sporadični, ali je antičko razdoblje važno za razumijevanje drugih razdoblja. Srednji vijek je pak kod nas gotovo neistražen i nepoznat. Imamo tek nekoliko artefakta u jednoj vitrini, a srednjovjekovna zbirka ima 53 predmeta. U lapidariju su dva predmeta iz srednjeg vijeka – škropionicu s Modruše i reljef iz Slavskog polja. Na našem području dominira Novi vijek, kada je izgrađivana naša tvrđava.
Preskočili smo srednji vijek?
– Nismo, ali neke lokalitete nismo istražili.
Koje?
– Stari grad Modruš, primjerice. Tek posljednjih godina se to razdoblje istražuje. Nadam se da će nova istraživanja koja su u toku u Modrušu iznjedriti rezultate. Odlučila sam svoja istraživanja usredotočiti na područje Karlovačke županije, a ne više izvan nje. Slavko Polje je već u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Kako su podijeljena područja istraživanja?
– Nitko mi ne može zabraniti da istražujem izvan Karlovačke županije, no iz kolegijalnosti ne ulazim u područja drugih županija. To ne znači da nisu dobrodošli oni izvan Karlovačke županije koji bi tu istraživali, dapače – dobro je da istražuju, a da se pronalasci pohrane kod nas.
Javljaju li se istraživači-amateri?
– Javljaju.
Rade li korist ili prave zbrku?
– Građani se javljaju s nalazima gotovo svakog mjeseca. Dajem onda upute kako se predmet očisti. Nerijetko im kažem da pronalazak i zadrže jer ne primam ono što već imamo u zbirci. U zadnje vrijeme nemamo negativnih iskustava. Imali smo nekoliko uistinu dobrih amaterskih nalaza.
Postoje istraživači detektorom metala.
– Zakon zabranjuje posjedovanje detektora metala bez propisne dokumentacije. Korištenje tog uređaja moram prijaviti policiji, kao i korištenje drona, primjerice.
Što je štetno u djelovanju istraživača s detektorom metala?
– To što oštećuju lokalitete. Oni krenu kopati, iskopaju rupu i možda izvuku neki predmet, ali bez stratigrafijskih podataka, odnosno podataka o slojevima.
Izvlače predmete iz konteksta?
– Tako je. Pritom oštećuju arheološke lokalitete. To zakon zabranjuje. Često se građani plaše prijaviti pronalazak jer misle da ću ih prijaviti.
Ima li u koritima rijeka ostataka iz ranijih povijesnih razdoblja?
– Ima.
Kako se to istražuje?
– Najčešće takve predmete pronađu ronioci za čišćenja rijeka. U Mrežnici imamo mnogo monoksila – drvenih čamaca izdubljenih iz jednog debla. Imamo jako dobru suradnju s dugoreškim roniocima. Prijavljuju sve nalaze, a imaju i svoju zbirku pronađene keramike o kojoj vode dobru brigu. Ne treba se nitko plašiti prijave arheoloških pronalazaka.
Čak i ako su ugrađeni u kuću?
– Ni tada.
Neće im nitko srušiti kuću?
– Neće. Razumijem strah od nepoznatog. Očigledno postoje predrasude da će arheološka istraživanja usporiti neko ulaganje, odnosno građevinske radove. Možda je nekada tako bilo, ali danas nije – istraživanja se mogu provesti u svega nekoliko dana. Naravno, to netko mora platiti.
