Müsli: O Gulagu danas

Mnogo je zapisanih svjedočanstava onih čija su tijela pobijedila u srazu sa zastrašujućim uvjetima. Zapisane su čudesne priče o prijateljstvu i hrabrosti i one bi trebale biti više čitane, poznate i citirane. Kada bi školska djeca bila upoznata s tim junacima i pričama, imali bi biti na što ponosni za ruske sovjetske povijesti, mimo imperijalističkih i vojnih uspjeha. Rusija je zemlja koja je izmislila moderan pokret za zaštitu ljudskih prava, a većina Rusa o tome uopće ne razmišlja niti se toga sjeća. Ruska povijest ostaje prilično zatvorena i poput Pandorine kutije čeka sljedeću generaciju

Autor: Anne Applebaum

Govorit ću večeras o naslijeđu Gulaga, njegovoj važnosti ili nevažnosti u suvremenoj ruskoj politici. Osvijestila sam da se obraćam generaciji koja možda ne zna da je Gulag bio desetljećima slabo poznata i jedva razumljiva tema. Riječ je o golemom sustavu logora postavljenom diljem Sovjetskog Saveza o kojemu većina Amerikanaca i Europljana nije mnogo znala. Tek kad su otvoreni sovjetski arhivi 1990-ih godina, počeli smo shvaćati o čemu se radi i u kojim razmjerima.

Pišući o povijesti Gulaga nisam tvrdila da se bavim temom koja ranije nije bila otvorena. Poznata knjiga Aleksandra Solženjicina “Arhipelag Gulag” je izdana 1970-ih izvan Sovjetskog Saveza i predstavlja usmenu povijest Gulaga. Mada se nije služio arhivama, nego vlastitim iskustvom i iskustvima drugih, uglavnom je ispravno ocrtao problem i njegovu povijest. No, istražujući sam shvatila da su arhivi važni za razumijevanje sovjetske povijesti. Ono što mi je bilo dostupno opisivalo je svakidašnjicu – dnevnik uprave Gulaga i logora, različiti izvještaji i pisma. Čitajući takvu dokumentaciju upoznaješ sve karakteristike tog sustava i njegova značaja za sovjetsku ekonomiju. Ti dokumenti su mi omogućili, primjerice, mnogo veću preciznost no što je ranije bila moguća. Zahvaljujući arhivi smo stoga uspjeli saznati da je bilo ukupno 476 različitih logorskih sustava za sovjetske ere, a svaki od tih sustava uključivao je stotine, pa i tisuće pojedinih logora. Ponekad bi se prostirali na tisuće četvornih kilometara inače puste tundre. Velika većina zatočenika bili su seljaci i radnici, a ne intelektualci. Osim nekih iznimki, logori nisu osmišljeni za ubijanje. Sovjetski diktator Josif Visarionovič Staljin jest masovno ubijao, ali ne logorima, nego je preferirao streljačke odrede u tu svrhu. Bez obzira, povremeno su ti logori bili vrlo smrtonosni, pa je oko četvrtine zarobljenika Gulaga od 1941. do 1945. godine, primjerice, umrlo. Sastav zarobljenika se stalno mijenjao jer su neki bili osuđeni na kratkotrajne kazne, pa su puštani po njihovom odsluženju, drugi su bježali, treći umirali, neki su puštani da se pridruže Crvenoj armiji, a neki su unapređivani u stražare. Česta su bila pomilovanja starih, bolesnih, trudnica i drugih koji više nisu bili korisni sustavu prisilnog rada, ali su po pomilovanjima slijedila nova uhićenja. Bilo je moguće da se zarobljenicima skraćuju ili produžuju kazne. Taj sustav nije bio zasnovan na vladavini zakona – zarobljenici nisu prošli pravi kazneni postupak pred pravim sudovima. Populacija zatvorenika se mijenjala sukladno potrebama za radnom snagom. Između 1929. godine, kada Gulag postaje masovni fenomen, i 1953., kada umire Staljin, kroz taj je sustav prošlo 18 milijuna ljudi. Dodatno, šest ili sedam milijuna ljudi je deportirano u sela. Dakle, oko 15 posto tadašnje populacije je ili zatvoreno ili prognano.

Znamo i gdje su se nalazili ti logori – nalazili su se svagdje. Možda će se neki od vas koji su čitali Solženjicinova djela prisjetiti scene u kojoj zatvorenik za snježne oluje lomi led pijukom. Bilo je logora u središtu Moskve u kojima su logoraši gradili stambene zgrade ili dizajnirali zrakoplove. U logorima u Krasnojarsku logoraši su vodili atomske centrale. Na pacifičkoj obali su bili ribarski logori. Vidjela sam i fotoalbume koje su načinile logorske administracije s fotografijama koje prikazuju logoraše na devama u središnjoj Aziji. Nije bilo napučenijeg predjela Sovjetskog Saveza bez svog vlastitog logora, odnosno nije bilo industrije koja nije koristila rad logoraša – oni su gradili ceste, pruge, centrale za proizvodnju električne energije, tvornice, izrađivali oružje, namještaj, čak i igračke. Za 1940-ih, kada je sustav logora dosegao svoj zenit, bilo je teško obavljati svakodnevne poslove bez da ne sretneš logoraša. Stoga je nemoguće tvrditi, kao što se tvrdilo, da su za logore znali samo malobrojni.

Znademo bolje i kronologiju logora. Znademo, primjerice, da je boljševički vođa Vladimir Iljič Lenjin izgradio 1918., za revolucije i građanskog rata, prve logore. Isprva je bila riječ o ad hoc mjerama suzbijanja “neprijatelja naroda”. Ti su logori služili sprečavanju kontrarevolucije i “preodgoju buržoazije”. Znademo otprije da su Lenjin i njegovi neposredni nasljednici proširili logore na Solovecke otoke 1920-ih radi zatočenja socijaldemokrata i drugih socijalističkih protivnika boljševika. Staljin je 1929. godine započeo s provedbom petoljetke, koja je bila iznimno skupa s obzirom koliko je uzela ljudskih života i izrabila prirodnih resursa, ne bi li uvećao sovjetsku godišnju proizvodnju za 20 posto. Taj je plan obuhvaćao i kolektivizaciju poljoprivrede, a sve kako bi se ubrzala modernizacija. Milijuni uhićenih bili su jedna od posljedica provedbe te petoljetke s obzirom da su seljaci tjerani sa svoje zemlje i uhićeni, ako bi se opirali tome. To je dovelo i do velikog manjka radne snage. Sovjetskom Savezu su nedostajali ugljen, plin i minerali, od kojih se većina može pronaći na krajnjem sjeveru zemlje.

Na nizu sastanaka su sovjetske vođe raspravljale kako proširiti sustav logora, a koristio se isključivo ekonomski rječnik. Tvrdilo se da zatvorenici moraju iskopati rude, a tajnoj policiji, kojoj je bila povjerena izgradnja logora, to je bilo logično. “Ako bismo za to koristili civilno stanovništvo, morali bismo im izgraditi kuće za život. Lako je bilo sa zarobljenicima – izgradiš im baraku s dimnjakom, pa će preživjeti”, opravdavao je korištenje prisilne radne snage 1992. godine nekadašnji dozapovjednik logora u Norilsku Aleksej Loginov. U dokumentima Gulaga zarobljenike se naziva kontingentima. Za sovjetsko vodstvo i upravitelje logora, zatvorenici su bili kao materijal u proizvodnji – bili su jeftini i potrošni, nisu bili ljudi, nego neprijatelji i moglo ih se tako koristiti. Takav je pristup bio koristan zemlji koja se htjela čim prije modernizirati. Takvi su logori imali i svrhu dehumanizacije i poniženja zatvorenika. Kombinacija potrebe za ostvarenjem petoljetke i dehumanizacije političkih neprijatelja pokazala se svrsishodnom za režim, a to se ponajbolje vidi u izvještajima inspekcija koje su provodili lokalni tužioci čija me iskrenost i zaprepaštenost iznenađivala kad sam istraživala arhivu, a uglavnom su izvještaji nalagali da se poboljšaju uvjeti života u logorima kako bi logoraši bili produktivniji i tako pridonijeli ostvarenju petogodišnjeg plana. Ipak, malo je učinjeno glede toga.

Ironično s obzirom na modernizacijske ciljeve, jeftin rad je uzrokovao usporenje mehanizacije sovjetske privrede jer su se problemi rješavali uvećanjem radne snage. Primjerice, Bjelomorsko-baltički kanal je izgrađen manualno, mada je postojala napredna tehnologija koja se mogla upotrijebiti. Kako je mnoštvo slabo obučenih prisilnih radnika bilo angažirano, izgradnja kanala nije bila kvalitetna. Po jednom izvoru, proizvodnost radnika u šumarstvu bila je trostruko veća od produktivnosti prisilnih radnika u šumarstvu.

*

Zašto Rusi danas rijetko raspravljaju o Gulagu? Malo je spomenika Staljinovim žrtvama, a to je točan odraz manjka javne rasprave, osim za vlasti Mihajla Gorbačova, što je imalo ključnu ulogu u delegitimizaciji sovjetskog režima. No, ta je rasprava zaključena bez da je iznjedrila političke institucije. Rusija nikad nije istražila masovna mučenja i ubojstva i sudila krivcima, nisu osnovana povjerenstva za utvrđivanje istine niti je bilo rasprave kakve je bilo u Južnoj Africi, da žrtve ispričaju svoja iskustva u javnosti.

Do tada je razdoblje masovnog zatvaranja bilo odavno završeno i mnogo toga se dogodilo u međuvremenu. Postsovjetska Rusija nije ista kao postkomunistička Njemačka s povijesnim pamćenjem nedjela, a usto je bilo mnogo toga drugoga za pamtiti – rat, glad, kolektivizaciju… Neki povezuju raspravu s kraja 1980-ih i ekonomski krah iz 1990-ih, pa se nerijetko u Rusiji znade čuti da razgovor o zlodjelima staljinizma nije vodio nikamo pa nije imao smisla. Ponos je također čimbenik jer mnogi kolaps Sovjetskog Saveza doživljavaju kao osobni gubitak. Razmišlja se također i da je stari sustav bio loš, ali da su tada Rusi barem bili moćni i važni, pa sada kada nisu više, ne žele slušati o komunističkim zlodjelima. Ipak, najvažniji razlog izostanka rasprave o tim pitanjima nisu strahovi i tjeskobe prosječnih Rusa, nego priroda nove vladajuće klase u zemlji. Predsjednik Rusije Vladimir Putin je nekadašnji agent KGB-a. Raspad Sovjetskog Saveza Putin opisuje kao najveću geopolitičku katastrofu 20. stoljeća. Za njegove vlasti su na parade vraćene sovjetske zastave, ponovno se koristi sovjetska himna kao što se iznova koriste i ostali sovjetski simboli. Putin nastoji stvoriti alternativnu verziju postsovjetske povijesti koja legitimira njegovu vlast. Po njegovoj verziji povijesti, 1991., kada se raspao Sovjetski Savez, nije godina oslobođenja nego gospodarskog sloma, a problemi iz 1990-ih nisu posljedica sovjetskog naslijeđa nego zapadnjačke demokracije. Što više ljudi vjeruje u takvo viđenje povijesti, to je manja vjerojatnost da će htjeti istinsku demokraciju koja nudi stvarne mogućnosti za napredovanje ljudima. Što je više nostalgije za sovjetskim razdobljem, to će Putin i njegova obavještajna klika biti sigurniji. Drugim riječima, nesuočavanje s prošlošću ide u korist vladaocima, a ima i posljedice na razvoj civilnog društva i vladavine zakona u Rusiji. To objašnjava zašto Ruse ne smetaju različite vrste cenzura ili proglašavanje nezavisnih novinara neprijateljima države ili stranim agentima, odnosno zašto nema protivljenja tome da agenti FSB-a mogu ući u tuđe domove, prisluškivati telefone ili čitati tuđu poštu bez sudskog naloga. Nikad se nije ukorijenilo stajalište da je prekid sa starim sistemom nužan kako bi zavladao zakon. Isto tako, zaključuje se da, s obzirom da nije bilo obračuna s vinovnicima starog sustava, niti novi nije pravedan. Mnogi su sovjetski obavještajci zadržali stanove i mirovine, a njihove žrtve su ostale siromašne i na rubu. Stoga se zaključuje da si bio mudriji, što si više surađivao s vlastima. To uvjetuje ponašanje i za sadašnjeg režima. Prosječnom Rusu iskustvo kazuje da nema koristi od pravde, da se ništa ne postiže insistiranjem na odgovornosti za zlodjela.

Osobno me najviše smeta u tom ruskom pristupu vlastitoj prošlosti to što su mladima uskraćeni junaci. Imena onih koji su se otvoreno suprotstavili Staljinu trebala bi biti poznata u Rusiji kao što su poznata u Njemačkoj imena zavjerenika protiv njemačkog diktatora Adolfa Hitlera. Mnogo je zapisanih svjedočanstava onih čija su tijela pobijedila u srazu sa zastrašujućim uvjetima. Zapisane su čudesne priče o prijateljstvu i hrabrosti i one bi trebale biti više čitane, poznate i citirane. Kada bi školska djeca bila upoznata s tim junacima i pričama, imali bi biti na što ponosni za ruske sovjetske povijesti, mimo imperijalističkih i vojnih uspjeha. Rusija je zemlja koja je izmislila moderan pokret za zaštitu ljudskih prava, a većina Rusa o tome uopće ne razmišlja niti se toga sjeća. Ruska povijest ostaje prilično zatvorena i poput Pandorine kutije čeka sljedeću generaciju.

*

No, sjećamo li se mi u Americi i Europi sovjetske povijesti, koja je dio svjetske, bolje od Rusa? O Gulagu sam pisala tek kada sam se suočila s tom temom živeći u Istočnoj Europi. O tome nas nisu učili u školi. Mada sam na Sveučilištu Yale studirala rusku povijest, Gulag nije bio važan dio nastavnog plana. Za mog odrastanja Gulag nije bio dio popularne kulture kao što su to bili nacistički logori. Arhivi i logori su bili nedostupni – nijedna filmska kamera nikad nije snimila logor u sustavu Gulag niti žrtve, pa nisu postojale ni slike toga u ovoj našoj vizualnoj kulturi.

U Europi i Sovjetskom Savezu možete pratiti uspone i padove znanja o Sovjetskom Savezu. Ovisno o razdoblju, o tome se znalo više ili manje u zapadnoj javnosti. Zapadne politike su utjecale na to kako gledamo na sovjetsku. Primjerice, 1920-ih se u zapadnim metropolama mnogo znalo o krvavom karakteru boljševičke revolucije jer su zapadni socijalisti znali da su njihove drugove zatvarali boljševici i prvi su jasno i snažno o tome progovorili upravo zapadni ljevičari. Kako su se zapadnjaci za gospodarske krize sve više bavili time kako socijalizam primijeniti u svojim društvima, mnoštvo pisaca odlazi u Sovjetski Savez. Primjerice, tamo su boravili kasniji suradnici američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelt. List The New York Times je tamo imao dopisnika Waltera Durantyja koji je hvalio petoljetku i osporavao dokaze da se radi o neuspjehu, te koji je branio kolektivizaciju sela i negirao izgladnjivanje u Ukrajini, mada je znao da se događa, a za sve je to nagrađen Nagradom “Pulitzer” jer je to ono što su čitatelji htjeli čitati. Za 1930-ih i 1940-ih zapadnjački političari srednje struje opravdavaju logore i teror jer su htjeli primijeniti dio sovjetske prakse u svojim zemljama. Naše viđenje Sovjetskog Saveza se dodatno komplicira za Drugog svjetskog rata kada Staljin postaje naš saveznik. Američki potpredsjednik Henry A. Wallace odlazi 1944. godine u Kolimu, u jedan od najozloglašenijih logora, za putovanja Sovjetskim Savezom, a tada je kazao da ga to podsjeća na Divlji zapad. Wallace je tražio da vidi zatvorenike, dakle znao je gdje se nalazi i koga želi vidjeti – to mu nije omogućeno. Nije bio jedini koji je odlučio ne znati ništa o tom sovjetskom logorskom sustavu, a i u to doba su se britanski premijer Winston Churchill, Roosevelt i Staljin redovito sastajali, pa u kontekstu borbe protiv Hitlera nisu bili zainteresirani za tu temu. Dijelom je to doprinijelo našem čvrstom uvjerenju da je Drugi svjetski rat svet i pravedan. Čak i danas je malo onih koji bi htjeli to uvjerenje uzdrmati. Nitko se ne želi prisjetiti da se sovjetski logorski sustav širio Istočnom Europom kako je pobjeđivan nacizam, da smo jednog masovnog ubojicu porazili uz pomoć drugog.

Za Hladnog rata je narasla svijest o sovjetskim zlodjelima, a smanjila se 1960-ih. Čak i 1980-ih, kada sam studirala, postojali su američki akademici koji su zagovarali vrijednosti komunističkih sustava. Povjesničari su se podijelili u dvije grupe po odnosu spram sovjetskih logora. U prvoj su bili oni koji su pisali osuđujući Gulag, a takvi su smatrani desničarima. U drugoj su bili oni koji su umanjivali zlodjela, ne nužno zato što su bili prosovjetski orijentirani, nego zato što su se protivili američkoj ulozi u Hladnom ratu. Dakle, nečiji odnos prema Sovjetskom Savezu je uvjetovan politikom. Sve do kraja Hladnog rata naši stavovi o Sovjetskom Savezu uvijek su imali više veze s američkom politikom i ideološkim borbama nego sa Sovjetskim Savezom.

Danas je moguće pisati neutralno. Drago mi je što postoji nova generacija studenata koja će se posvetiti ovoj temi. Gulag je dio i naše povijesti. Zašto smo se borili u Hladnom ratu? Sjećamo li se što je držalo zapadnu civilizaciju tada u savezništvu. Gulag pripada povijesti čovječanstva, kao i druge strahote 20. stoljeća. One su izraz okolnosti i više se neće ponoviti. No, sposobnost dehumanizacije je trajna i ona će se prakticirati stalno. Sposobni smo naše sugrađane i susjede pretvoriti u neprijatelje. Što smo sposobniji shvatiti kako su razna društva uspjela pretvoriti ljude u objekte, što više znamo posebne okolnosti masovnih zločina, više ćemo razumjeti ljudsku prirodu.

Nisam pisala o Gulagu kako se ne bi ponovio, nego da znamo zašto se ponavlja. Svaka priča i svaki dokument je dio mozaika. Ako ih nemamo, probudit ćemo se jednog dana bez da znademo tko smo uopće.

*izlaganje na vebinaru 14. listopada 2021. godine na Sveučilištu Yalehttps://www.youtube.com/watch?v=37C9hofR6gg&list=WL