Rođen je 24. veljače 1939. godine kao Čedo Komljenović u karlovačkoj četvrti Zvijezda, a umro je u subotu u svom milanskom zamku kao Monty Shadow proživjevši desetljeća među zvijezdama bijelog svijeta. Prve godine života proživio je kao sirotinja, a posljednje kao bogataš. Iz provincije se probio u središte svijeta. Izazivao je i izaziva divljenje nekadašnjih sugrađana, ali i ostatka Hrvatske – Edi Prodan u Novom listu kaže da je njegov život za rubriku “Vjerovali ili ne”. Novine kažu da nas je napustio modni guru. Odavna je postao karlovačka urbana legenda – o njemu se do danas prepričava čitav niz anegdota. Da je ostao fotoreporter Karlovačkog tjednika, možda bi postao gradski oriđinal, možda normalan građanin ili malograđanin, ali je malo vjerojatno da bi postigao sve što sigurno i nesigurno, pouzdano i nepouzdano jest. Ovako je mit i ponos jednog malog grada, odnosno dijela građanstva koje pamti. Mnoge anegdote i podaci vezani uz njega ostaju neprovjereni, i to je možda i dobro – zašto kvariti mitove činjenicama, ako oni ne štete? Sličan status Komljenoviću, mitski i legendarni, u Karlovcu je imao ili ima antijunak s one strane zakona Stjepan Pavletić – Beli Konj. Obojica su smatrani hedonistima i avanturistima, i utoliko se razlikuju od ostalih karlovačkih mitskih likova. Razlikuju se i od braće Seljan jer su životi ovih pustolova dobrano istraženi i dokumentirani. U slučaju Komljenovića i Pavletića prednost je dana legendarnom prikazu – usmenoj predaji.
Čak niti kratka natuknica o Komljenoviću u Karlovačkom leksikonu nije u potpunosti prihvaćena. Dan nakon Komljenovićeve smrti, u nedjelju kada je o tome izvještavao sav hrvatski tisak, jedan čovjek iz Zvijezde, mnogo mlađi od Komljenovića, a već umirovljenik, kazao je ovdje potpisanom da je netočno kako je ovaj 1960. godine nakon mature na Gimnaziji Karlovac napustio rodni grad jer ga je i dalje tu viđao. Dakle, niti leksikografske bilješke o njemu nisu nesporne. “Bio je hohštapler”, komentirao je taj čovjek Komljenovića sa simpatijama, i dodao ne bi li objasnio njegov uspjeh: “Imao je nevjerojatnu moć uvjeravanja!” Po jednoj priči, dobio je ukor pred isključenje jer je poslao gimnazijskog profesora u pizdu materinu, a po drugoj jer je tog ili nekog drugog profesora pitao koja je razlika između Dostojevskog i profesorove majke, da bi ubrzo Čedo i odgovorio na to pitanje – ovaj je napisao, a ova rodila idiota.
Komljenović je živio i umro u Milanu, a kao fotograf i producent, osnivač festivala St. Moritz Art Masters, dio svjetskog džet-seta, ostvario je niz uspjeha i poznanstava radeći za i s najčuvenijim tvrtkama i markama pa se tako u izvještajima o njegovoj smrti redaju takva imena i pojmovi kao što su Mercedes, Fila, Cartier, Ellesse, Faye Dunaway, Naomi Campbell, Linda Evangelista, Cindy Crawford, Christie Brinkley, Christy Turlington, Stephanie Seymour, Sylvester Stallone, Bruce Willis, navodno je spojio Slavicu Radić i Berniea Ecclestonea, spominje se Bilderberg grupa i čitav niz drugih podataka, imena i pojmova od čijeg se nabrajanja zavrti u glavi. U Karlovcu u vezi s time nikome ništa nije posve jasno – kako je Čedo, kojega su zvali Džeri, tako uspio, što je sve radio, gdje se sve obreo, a komentari su mješavina provincijalnog divljenja, čuđenja i zavisti.
Ekonomist i Komljenovićev susjed Josip Pavlić se prisjetio kako je za snimanja filma “Signali nad gradom” Čedo obilazio glumce od stola do stola i s njima se upoznavao, pa su ga izbacili van. “No, izbacili su ga na jedna vrata, a ušao bi na druga. Tako je funkcionirao. Bio je prodoran”, svjedoči Pavlić, a novinar i publicist Danko Plevnik kako je jedan dan redatelj tog filma Živorad Mitrović potjerao Komljenovića iz svog auta, da bi sutradan Pleva vidio Čedu u tom istom Cadillacu.
Othranila ga je samohrana majka Marija, rodom iz Perušića – o tome kako je skončao njegov otac ne zna se pouzdano. Navodno je smaknut po ulasku partizana u grad, i to greškom jer je bio u poštanskoj uniformi. Pokojni novinar Vjesnika Vlado Bojkić svjedočio je da je o tome jednom pitao Josipa Boljkovca, nekadašnjeg komunističkog gradonačelnika Karlovca i prvog ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske, nakon Drugog svjetskog rata pripadnika OZNA-e kojega se sumnjičilo da je u to doba bio gospodar života i smrti, međutim da ovaj ništa nije odgovorio. Plevnik, koji je također iz Zvijezde, u svojem djelu “Moja povijest Karlovca” navodi da se Čedi otac zvao Milan, da je bio željezničar i da su ga 1942. godine ubile ustaše zbog sindikalnog previranja, a bio je Srbin pa kao takav – laka meta.
“Mama je iz Čede htjela napraviti gospodina pa ga je, iako siromašna, držala urednim, zalizanim, češljala na stazu. Kao mali bio je uvijek ispeglan, hlače na crtu, pravi gospodičić. Kada je narastao Čedo je umjesto staze na glavi radije držao čergarsku šubaru od kose”, zapisao je Plevnik. Komljenović je svjedočio da ga je u Karlovački tjednik i novinarstvo uveo Pero Zlatar, koji je tada već pisao za Vjesnik u srijedu. Ovaj kasniji bard jugoslavenskog novinarstva je u Karlovcu tada služio vojni rok i povremeno pisao za ovaj list koji je u više navrata u to vrijeme proglašavan najboljim lokalnim listom u Hrvatskoj. Dvije su najzanimljivije anegdote iz tog razdoblja Komljenovićeva rada za Karlovački tjednik. Prva je kada je, ne bi li uslikao tračnice s visine, nagovorio radnike da zaustave vlak iz Rijeke. Druga je kada je u gradu boravio predsjednik Gane Kwame Nkrumah, kojega zbog gužve nije uspio dobro uslikati, pa je prišao limuzini kada je ovaj već ušao u nju ne bi li otišao dalje, pokucao na prozor, kazao predsjedniku da iziđe radi fotografiranja, što je ovaj i učinio, a nakon toga se ekscelencija vratila u vozilo i napustila grad.
Svjedoci kažu da je Komljenović uvijek vjerovao u sebe. Iscrpno svjedočanstvo o Komljenoviću, kojega mnogi vide kao otjelovljenje književnog prevaranta Ostapa Bendera, ostavio je u subotu na portalu Telegram Mladen Pleše s nizom postkarlovačkih anegdota i jednakim čuđenjem – obojica su radila Startu u kojemu se Komljenović afirmirao kao fotoreporter.
Komljenović je napustio Karlovac nekako u vrijeme kada se jezgra grada, njegova četvrt Zvijezda, počela zanemarivati i kada je počela nestajati, što je proces do danas nedovršen, ali ustrajan. Ako i ne opstane Zvijezda, opstat će legenda o jednoj zvijezdi.
*prvotno objavljeno na P-portalu 27. prosinca 2021.
**izvor naslovne fotografije KAfotka
