“Bor sam zavio plahtama da bude sputane radosti, i nisam ga okitio”, objašnjava Boris Vrga, pjesnik, likovni kritičar, pulmolog kakva je to jelka “osvanula” na mjestu na kojemu je nekada stajala njegova kuća u središtu Petrinje.
Njome poručuje, tim borom u koroti, kako ga je nazvao, da i ovaj Božić, kao i onaj 1991. godine kada su morali napustiti taj grad uslijed rata i okupacije, dočekuju bez svoje kuće. Riječ je o instalaciji postavljenoj na, kako sam kaže, sruševini – onome što je ostalo nakon bagera. “Iznenadni huk i potmula grmljavina. Kuća se trese i ljulja kao čamac na uzburkanom moru. Trinaest sekundi, dugih kao vječnost, ispunjeno je obrušavanjem dimnjaka, cigle i crijepova, dijelova namještaja, praskom raspucalih prozorskih okana i razbijenog staklenog posuđa, padanjem knjiga s polica i slika sa zidova”, opisuje Vrga potres u “Kupi”.
Sa svakim gubitkom kuće Vrga je gubio i vrijedne kolekcije umjetnina i biblioteke. Umjetnine su konzervatori predvidjeli za evakuaciju, no odustalo se od te namjere po procjeni da bi to bilo rizično za sigurnost članova gorske službe spašavanja. Unatoč tome što bi i oni koji su za to najsposobniji u Hrvatskoj bili u opasnosti, članovi obitelji Vrga su samostalno spašavali što se spasiti dalo sve dok nisu stigli bageri i – srušili kuću. “Samo oni koji formiraju svoju zbirku umjetnina ili biblioteku znaju koliko je odricanja i posvećenosti potrebno da bi se u toj namjeri bar donekle”, zapisao je Vrga, Karlovčanin i Petrinjac, u Reviji za književnost, umjetnost i kulturu “Kupa”, broju 13/14, koju uređuje i izdaje.
Da, Vrga, pulmolog koji je već dvije godine na prvoj crti obrane od kovida, kako su to opisivali ranije mediji, i koji je već godinu bez doma, i to po drugi put, nije prestao s izdavanjem i uređivanjem ovog kulturnog časopisa, što čini već 11. godinu iz čistog entuzijazma, ne bi li potaknuo da se Pokuplje oblikuje kao jedinstven kulturni prostor. Inače, svako izdanje “Kupe” se izdaje u nakladi od 333 primjerka, jer toliko kilometara čini tok te rijeke. No, ne samo to, potaknut potresom s Miroslavom Kirinom doktor Vrga je priredio književnu antologiju Banije, koja je objavljena u izdanju P. E. N. Centra Hrvatske prije pola godine, ne bi li ostatku Hrvatske i drugih našejezičnih područja približio tu zapostavljenu regiju udaljenu sat automobilske vožnje od Zagreba. Sad se sigurno ljuti što mu je posvećeno toliko mjesta u tekstu jer, naravno, tek je jedan od mnogih koji je ostao bez kuća u zadnjim danima 2020. godine, ali to je, naravno, po zasluzi, drugo, to je gotovo neizbježno, a, treće, nužno je i jer ukazuje na nevjerojatnu neujednačenost između učinkovitosti jednog srčanog entuzijastičnog pojedinca s jedne i neučinkovitosti jednog čitavog hladnokrvnog državnog aparata s druge strane.
Na službenoj mrežnoj stranici Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine se podsjeća da je Hrvatski sabor 29. listopada izglasao izmjene Zakona o obnovi kojima se obnova pojednostavljuje, a da je Vlada Republike Hrvatske 10. prosinca usvojila novi Program mjera obnove zgrada oštećenih potresom kojim se detaljno razrađuje postupanje po podnesenim zahtjevima za obnovu. Međutim, istina je – gorka. Mediji su po čitav dan u srijedu 29. prosinca ove godine, na godišnjicu potresa, izvještavali o tome, političari su obilazili Baniju, znajući da ne mogu izbjeći pitanja novinara i kritiku građana, i nisu mogli. No, onaj tko je propustio iz nekog razloga izvještaje, ne mora brinuti. Sve je sadržano u kratkoj izjavi ravnatelja Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Gordana Hanžeka. Na pitanje novinara TRT Worlda je li država u godinu dana obnovila jednu jedinu kuću s crvenom, žutom ili narančastom naljepnicom, dakle one kuće koje su ozbiljno oštećene, odgovorio je da – nije.
Ima li uopće smisla postavljati najosnovnija pitanja, kao što je, primjerice, ono zašto ova država nije i prije samog potresa imala prikladno zakonodavstvo i ostale odgovarajuće propise po kojima se odmah moglo postupati? Nije li potres nešto na što se uvijek mora računati? Pitanje je, naravno, i kako uopće gradimo, što već zalazi i u područje kulture življenja.
Isti kraj je 8. listopada 1909. godine zadesio zemljotres od 5,8 do 6 Richetra. Tada je geofizičar, meteorolog i seizmolog Andrija Mohorovičić, upozorio na zastarjele građevinske propise. “Imao sam o tome predavanje u Društvu inženjera i arhitekata u Zagrebu. Moje su riječi ostale do sada glasom onoga, koji vapi u pustinji, te i iza ovog dana je nada, da se jaki potres neće ponoviti, budući da se u historiji potresa nalazi dosta malo primjera, gdje bi iza velikog potresa za kratko vrijeme došao drugi jednako jak ili još gori”, citiran je u “Kupi” u kojoj se navodi da je ovaj prošlogodišnji pogodio iste zgrade kao i onaj s početka 20. stoljeća.
Upravo je taj naš znanstvenik znatno doprinio seizmografiji uopće, a posebno određivanju epicentra potresa. Za tog postupka danas se koriste – Mohorovičićeve epicentrale. Vapaj ovog našeg znanstvenika s početka 20. stoljeća i dalje luta, očigledno, pustinjom, unatoč tome što Mohorovičića smatramo nacionalnom baštinom i što ga slavimo.
Hrvatska je takva država da nakon ovakvog fijaska, da ništa malne osim dimnjaka iliti, kako kaže gospodin Hanžek, tisuću kuća sa zelenom naljepnicom, godinu od potresa ništa nije obnovljeno, nitko odgovoran zbog toga nije smijenjen. Nije li to nova stranica u bogatoj povijesti hrvatske političke neodgovornosti? Kako je to uopće moguće? Kako je moguće da nastradali do danas ne ne samo da nemaju obnovljene domove, nego niti ne znaju kada će i pod kojim uvjetima ti domovi biti obnovljeni? Kako takva državna vlast može računati na obnovu legitimiteta, ostaje da se vidi, kao i to hoće li Banija, poput Feniksa iz pepela, ikada ustati iz šute, a bor doktora Vrge izaći iz korote.
A mnogi njezini stanovnici, bez obzira nazivali svoj kraj Banijom ili Banovinom, dijele sudbinu doktora Vrge. Oni koji su 1991. godine morali pobjeći, očekivali su 1995. godine da će svršetkom rata nastupiti blagostanje, razvoj i miran život. Oni koji su 1995. godine otišli, pa se možda i vratili, nisu niti sanjali da će opet ostati bez svoga doma. No, na potres se ne može ljutiti, tek kao na sudbinu. Bilo bi im i lakše to za podnijeti, kada bi država uvažila hitnost i potrebu za učinkovitosti, i iz tog razloga što je riječ o takvim sudbinama s dvije katastrofe u 30 godina. Nazivati nešto područjem od posebnog državnog interesa, a stalno ga držati nerazvijenim i zanemarivati čak i za takvih katastrofa može se shvatiti ponižavanjem. No, za razliku od više, pred nižom silom nismo bespomoćni.
*objavljeno na P-portalu 31. 12. 2021.
**autor naslovne fotografije Boris Vrga
