“Centar na Bjelolasici je nastao u mojoj kući – moj je ujak Đuro Zrnić bio glavni inicijator njegovog osnivanja. U tome su sudjelovali i Drago Salopek, prvi direktor, Veljko Stipetić iz Ogulina, Joja Modrić iz Zagreba… Od 1987. sam u ‘Bjelolasici’. Dodijala mi je”, iskreno nam kaže Ljiljana Mamula koju zatičemo u Jasenku, gdje se nekad nalazio Hrvatski olimpijski centar “Bjelolasica”, dok 2011. godine nije izgorio u požaru.
“Od papira nisam mogla sjesti i ručati nakon škole jer su stalno vijećali. Kada sam se preselila u Ogulin tetki, ona je tri dana i tri noći na velikoj pisaćoj mašini pisala elaborat za Sabor Hrvatske, po zahtjevu Đure i drugih. Bilo bi bolje da je ‘Bjelolasica’ propala na početku, manje bi bilo muke”, dodaje. U centru je radila kao trgovkinja i sobarica. “Imali smo dobre plaće. Dobili smo otpremnine i zadovoljni smo – bolje išta nego ništa. Od koga je, dobro je. Bilo je lijepo raditi tu. Bilo je posla, ponajviše ljeti kada bi sportaši dolazili na pripreme. Bili su tu i seminari, škole u prirodi… Svakog dana u godini smo imali posla. Svi smo bili zadovoljni. Neki direktori su bili dobri, a neki nisu. Pokojni Salopek je bio prvi i najbolji direktor, dobar je bio i Matijašić”, kaže Lj. Mamula.
Dodaje da su se radnici međusobno družili i da su bili upućeni jedni na druge. “Gosti su bili pristojni, mada se na sto uvijek nađe jedan problematičan. Prije je svaki paviljon bio od jedne tvrtke. S gostima smo se baš povezali jer smo se stalno viđali. Jedan me gost pitao zašto stalno radim, a odgovorila sam da čekam da zaspiju, pa da ih pokrijem dekom, a tek onda idem doma”, prisjeća se Ljiljana.
Kada je 25. studenog 2011. krenula na posao, nije shvatila da dim koji vidi predstavlja požar.
“Pomislila sam, s obzirom na gustoću dima kojega sam vidjela iz daljine, da im je jako hladno kada tako lože. Zatim sam pomislila da gori apartman 304 – poznajem svaku sobu gledajući izvana – a potom da je netko u vešeraju bacio čik. Šokirala sam se kad sam shvatila što se događa. Kažu da je dimnjak uzrokovao požar. Eto i danas tog dimnjaka – ništa se nije dogodilo toj cijevi. Slutim da se netko spasio. Tvrtka je dobro poslovala, ali se uvijek prikazivalo da ne posluje dobro. Koliki su sportaši, stručnjaci i djeca bili tu… Pa nisu svi bili na veresiju”, nastavlja Ljiljana s kojom razgovaramo ispred kuće s apartmanima koju održava.
Prekonoći je sve zamrlo, kaže. Od 2014. godine je HOC u stečaju – unazad dvije godine najvažnija zemljišta su prodana ulagačima iz Slovačke – veći dio – i Zagreba.
“Vikendice propadaju. Kuća za iznajmljivanje koju sad čistim je deset godina bila prazna. Vidjet ćemo što će biti s ulaganjem. Kraj bi trebao opet živnuti. Ljepše je kad ima turista. No, nikad neće biti kao što je bilo. Najbolje je bilo na samom početku – bio je mir i tišina, a odjednom navala turista. To je bilo 1986. Tada je u svakoj kući netko živio”, dodaje Ljiljana.
Osim održavanjem kuća za iznajmljivanje, bavi se i poljoprivredom.
“Imam doma blago – tri krave, ovce… Kad je bilo turizma imali smo i fijaker kojeg smo vozili i ja i muž i kćer. Jedno vrijeme smo dva fijakera vozili. Deset kuna je bio krug. Imam i sad fijaker, samo je parkiran doma. Neću ga sigurno voziti više, čak niti ako Slovaci uspiju papire riješiti i oživiti kraj. Imam pet kćerki i četvero unučadi. Sve su napustile Jasenak – dvije kuharice, slastičarka i dvije konobarice. Jedva čekaju da se vrate, moš’ mislit. Od ulaganja ništa. Daj, Bože, da nešto bude. Već su prodavana i ranije zemljišta – uprava, restoran na Sabljacima, hotel u Begovu Razdolju… Od svega toga ništa. Ne štimaju mape nikako, gospodine”, kaže Lj. Mamula, misleći na imovinskopravne probleme.
“Slovački ulagač upravo projektira. Prije zatvaranja, u HOC-u je radilo 250 radnika. Prije požara je na godišnjoj razini u Ogulinu bilo 52.000 noćenja, a potom smo pali na 13.000. Tamo ništa nije u funkciji. Zbog koronakrize je s radom stao hotel koji je služio kao recepcija za ostale iznajmljivače”, ukratko opisuje gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović. Stečajni upravitelj Tomislav Đuričin kaže da stečajni postupak još nije okončan, ali je pred završetkom. “Zatražili smo mišljenje institucija možemo li prodati vodovod i izvor”, veli i dodaje da su radnici namireni u cijelosti.
Nenad Vukadinović je upravitelj Šumarije Jasenak – a većina preostalog stanovništva živi upravo od rada u šumskom gospodarstvu, bilo u šumariji, bilo u pilani u Drežnici. Vukadinović je predsjednik lokalnog vatrogasnog i lokalnog lovačkog društva, a odnedavno i vijećnik iz redova Samostalne demokratske srpske stranke u Skupštini Županije karlovačke, pa shodno svemu tome i najbolja osoba da nas uputi život tog idiličnog gorskokotarskog kraja između havarije otprije deset godina i najava ulaganja novih vlasnika olimpijskog centra. Kao vatrogasac se jako dobro sjeća požara, čak i temperature zraka. “Tada je bilo 19 stupnjeva ispod ništice”, kaže.
“U 2.22 sati je dojavljeno da je izbio požar, a nas su digli u 2.42 – trebalo nam je deset minuta da stignemo, no požar se već bio oteo kontroli i za dva sata je HOC izgorio. Službeno, dimnjak je uzrokovao požar”, dodaje, a niti on ne može sakriti skepsu prema takvom viđenju uzroka požara.
“U Jasenku živim od 1987. godine. Život tu je težak jer nema pogodnosti kakvih ima u gradu, ali se ujedno živi lijepo na čistom zraku. Jasenak ima muving – goste, vikendaše… Sve to daje volju i snagu za život. U Šumariji ovdje radi dvadesetak ljudi iz Jasenka, sveukupno 43. Šuma je ovdje mješovita – bukva i jela. Upravljamo s osam tisuća hektara i proizvodimo 40.000 kubičnih metara neto drvne mase godišnje. Upravo preuređujemo radnički dom ne bismo li ga iznajmljivali turistima – taj objekt može primiti četrdesetak gostiju. Sad je tek nekolicina privatnih kreveta. Samo je jedan ugostiteljski objekt. Imamo dućan. Doktor dolazi dva puta tjedno, ali je 24 sata na raspolaganju. Liječnik čak izvadi krv, pa nosi u laboratorij, a i cijepi protiv koronavirusa. To je velika stvar. I veterinar je dostupan”, iznosi Vukadinović i napominje da Jasenak nema vodoopskrbu i odvodnju, osim u Vrelu gdje se nalazio HOC.
Selo je rijetko odsječeno, mada padne mnogo snijega – 2018. ga je napadalo dva i pol metra. Glavni društveni život se odvija u vatrogasnom društvu.
“Narodni običaji su, nažalost, izumrli, a mladi su otišli trbuhom za kruhom. Imamo četiri đaka u osnovnoj školi, a za pohađanje, petog, šestog, sedmog i osmog razreda odlazi se u 15 kilometara udaljenu Drežnicu. Crkva svetog velikomučenika Lazara je u ruševnom stanju. Izgrađena je 1883., a srušena za Drugog svjetskog rata. To je najzapadnija pravoslavna crkva tog naziva”, nastavlja Vukadinović.
“Okosnica razvoja bit će ulaganje u HOC. Kada je trebao zaživjeti u punom zamahu, planuo je. Prije požara je tu znalo biti i dvije tisuće turista dnevno. Perspektiva je bila pred čitavim krajem. Slovaci imaju dobre planove. Upravo rješavaju papirologiju i legaliziraju objekte”, kaže Vukadinović.
Ivan Ljubanović se sa suprugom Slavicom doselio u Jasenak 2004. godine i tu su uredili apartmane za iznajmljivanje koji se nalaze odmah preko puta skijaške staze i žičare.
“Žičara je zadnji put radila 2010. godine. Par dana prije požara je dobila dozvolu za rad”, kaže.
“Taman smo izgradili apartmane kada je izbio požar. Deset godina se čudimo. Bio sam uvjeren da će se HOC prodati odmah. Šest godina po otvaranju stečaja imovina je prodana za deset kuna po četvornom metru. Ta su zemljišta mogli kupiti Grad Ogulin i Županija karlovačka za milijun eura”, kritizira Ivan.
No, gostiju ima svakog vikenda.
“Šeću, sanjkaju se, valjaju po snijegu… Imamo 20 kreveta. Zadovoljni smo zaradom. Odlučili smo se preseliti tu jer smo vidjeli potencijal, a i mirnije je nego u gradu. Prelijepo je živjeti na planini. Preselio sam se s pedesetak godina života ovdje – takve odluke ovise o životnoj dobi. Djeci ne pada na pamet da se tu presele, ali, naravno, dođu u posjetu”, kaže Ivan.
Dočekuje nas na cesti ispred žičare i staze.
“Komisija Međunarodne skijaške federacije je rekla da je to jedna od tri najbolje veleslalomske staze na svijetu. Rađena je planski. Samo je njezina izgradnja stajala pet milijuna kuna. Prije požara je cesta na kojoj se nalazimo bila krcata gostima. Skijalište se je radilo najranije do 19. ožujka. Prosjek skijaških dana u godini je bio 65. Na bilo kojem skijalištu na svijetu bili biste presretni da ste na osunčanoj strani”, veli Ljubanović, a Vukadinović dodaje: “Kakav St. Moritz?! Kad proradimo, St. Moritz će biti ništa”.
“Jasenak je sto kilometara od Lučkog i isto toliko od Rijeke. Veslači tu dođu na pripreme pa bicikliraju do Novog Vinodolskog i natrag. Dolaze i grupe raznih stručnjaka. Tu na pripreme dođe i proslavljena bacačica diska Dragana Tomašević koja je bila na pet olimpijada. Primož Kozmus, svjetski i olimpijski prvak u bacanju kladiva, je dugo tu dolazio s čitavom ekipom – asistentom, nutricionisticom, fizioterapeutom, a dođe i njegova obitelj. Taj Slovenac kaže da u Kaliforniji nema ovakvih uvjeta za trening. Tu je 300 kilometara duga staza kroz šumu od Ravne Gore, Mrkoplja, Novog Vinodolskog… U tom radijusu skoro da i nema ljudi”, iznosi kvalitete Bjelolasice Ivan.
Ljeti, kaže, nema komaraca, osim ako ne dođu s posjetiteljima u automobilu. Kraj je bogat i divljim životinjama do medvjeda i risa do jelena i srna, a nikada nikoga nisu napale. S obzirom da je porijeklom iz Potoka Tounjskog, ovdje potpisani, porijeklom iz Gerova Tounjskog, predlaže da radi tounjski sir, no Nenad kaže da je jasenački bolji, s čime se dvojica Tounjaca nisu mogla složiti. Štoviše, zaprepastila ih je ta tvrdnja.
Sir iz Jasenka je, dakako, odličan, u što smo se uvjerili u Obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu “Čavrag” kojega vode Milenko i Dušanka Čavrag, a o tome svjedoče i plakete i medalje sa zida njihove sirane. Imaju deset krava i sir rade od njihovog mlijeka.
“Ne kupujemo mlijeko. Sve što možete kupiti od nas, tu je nastalo – teletina, govedina, piletina, mliječni proizvodi, jaja… Kada smo odustali od prodaje mlijeka, otkupna cijena je iznosila 90 lipa po litri. Kilogram sira iznosi 70 kuna. Da bi se živjelo od toga što radimo, kilogram sira bi morao biti barem stotinu kuna, a kome ga prodati po toj cijeni? Greška svih proizvođača je što ne postoji osiguran plasman, makar po 60 kuna. Da je sustav dobar, bilo bi više proizvođača.”, kaže Milenko.
“OPG se bavi samo sirevima. Prodajemo ih u Ogulinu i Rijeci te doma. Da radi ‘Bjelolasica’, prodaja bi bila mnogo bolja. OPG smo otvorili prije požara. Do tada je bila dobra prodaja. Vikendom je znalo tu biti tisuću ljudi u ‘mimohodu’. Sad je potražnja stihijska – jedno vrijeme je velika, a onda dugo nikakva”, dodaje gospođa Dušanka.
Rade desetak vrsti sireva. “Svi su polutvrdi. Proizvodimo škripavac, dimsi, s paprikom, sezamom, kimom, jogurt, skutu, meki sir s vrhnjem, meki bez vrhnja… No, od toga se ne može živjeti. Stoga radim u šumi – kao obrtnik rušim stabla, siječem, prevažam i vršim druge usluge. Primamo potpore, no svi govore da se valja udružiti, ali nitko ne zna da se ne smije maknuti iz kuće onaj tko se bavi stočarstvom. Tko god ima blago, bilo kakvo, osim, možda, svinja, ne smije napustiti kuću. Krave se mužu ujutro i navečer”, kaže Milenko.
Otac je dvaju sinova, a oba su u Austriji, dok kćerka ima konobu. “Moj otac je doseljenik iz Bosne, a majka iz Like. Kuća je kupljena 1960. godine, kada sam imao godinu dana, a sada se vidi da smo bili vrijedni. Radiš i ostariš… Sin je rekao: ‘Tata, na mene nemoj računati’. Najvjerojatnije sam zadnja generacija koja se bavi stočarstvom”, kaže nam Milenko kojega zatičemo u staji, nakon čega smo kupili nagrađeni dimso i zaputili se doma vijagavom sniježnom cestom kao po skijaškoj stazi.
*prvotno objavljeno u Privredniku
