Obiteljska stoljetna saga Zorana Ferića ispričana u romanu “Putujuće kazalište” (VBZ, 2020.) na 473 stranice kroz devet poglavlja već u prvoj zaokruženoj priči o baki Ivki, maminoj mami, i tragičnoj ljubavi s liječnikom i ruskim emigrantom židovskog porijekla Benjaminom Bernsteinom potvrđuje istinu da život piše romane, da u bilo čijoj sudbini možemo očitati znakove vremena koji su nam zajednički i da mi današnji nismo sami u strahu pred bolestima jer imali su ga i naši prethodnici, rod rođeni, kao Ferićeva obitelj s majčine strane pred bolešću sjene na plućima, 1920-ih još neizlječive tuberkuloze.
Početi priču o sebi i svojima, koji su bili ti prije tvoga rođenja, jer drukčije ni tebe ne bi bilo, početi od nejasne fotografije i nejasnog sjećanja, a vještim ručnim radom istkati raskošnu tapiseriju u kojoj se učvoruju povijesne niti bolesti, ratova, nacionalizama, antisemitizama, romantizama, revolucionizama i malograđanizama s finim nitima ljubavi i osobnih tragizama, bez sentimentalizma i patetike može samo pisac velike spisateljske sape. Velika tema, velik vremenski okvir i velika sposobnost da se od zapamćenih trenutaka i sačuvanih uspomena, od djelića pazli stvori cjelovita priča i veliki roman, “romansirana autobiografija na granici fikcije i zbilje”, kako stoji u obrazloženju dodijeljene mu Književne nagrade „Ksaver Šandor Gjalski“ za 2021. godinu. Ferić je ušao sebi pod kožu zadržavši svoj prepoznatljivi stil, sklonost ironiji, cinizmu, crnom humoru, bizarnostima, pripovjednim digresijama i filozofskim sentencama, a ipak ostajući na jednoj liniji, liniji forsiranja cijelog stoljeća i cijelog prostora „od Baltika do Atlantika“, zahvaćajući cijelu obitelj s mamine i tatine strane, ocjeljujući ono što je izgledalo sudbinski rastrgano, raspareno i razdrto, pišući kroniku koja iscjeljuje pojedinačne rane i kroz taj pogled unazad sve postavlja na svoje mjesto s puno ljubavi koja konačno svim naoko uzaludnim smrtima daje umjetnički smisao i tako poništava prolaznost. Kad kaže “moja baka”, ona to doista postaje, mada je nikad tako nije u životu oslovio i mada joj ni njena kćerka nikad nije imala prilike reći „mama“.
Prva dva poglavlja romana “Sjene” i “Kuća na Šalati” donose dvije tragične ljubavne priče, u piščevoj genezi s mamine strane, u kojima sjene bolesti i sjene rata uzrokuju neplanirane selidbe i isto tako neplanirane ostanke. Postupci junaka jednako su uvjetovani osobnim strastima kao i povijesnim datostima, ali i utjecajima male, a ipak značajne lokalne sredine. Kako se radi o glavnom gradu Hrvatske, oni su svjesni svog društvenog statusa i obveza koje nosi. Noblesse oblige, moglo bi se reći, na agramerski način. Što uključuje, recimo, i posjedovanje dva stana, jednog u gradu, drugog na Mirogoju. I kao da nije bilo dovoljno patnje u intimnim obiteljskim pričama, s dolaskom ustaša na vlast dolaze i nove smrti i novi strahovi po sili rasnih zakona, nacionalnog i vjerskog određenja ili političkog uvjerenja. I uspostava nove narodne vlasti po oslobođenju Ferićevoj je obitelji naplatila svoj danak. Na pozornici priče svaki pravi Zagrepčanin prepoznaje zgrade, ulice i kvartove svog djetinjstva. Da se njima ne valja zloguka huka povijesnih događaja, uživali bismo u tim scenarističkim kulisama kao u filmu Kreše Golika “Tko pjeva, zlo ne misli”. Čitatelji, i oni koji nisu rođeni Zagrepčani, ali su u Zagrebu odradili neku dionicu svog života, dužu ili kraću, studij, posao, odlazak u kino, kazalište, muzej, u bolnicu, na prosvjed, na utakmicu, u šoping, na doček, na koncert, na edukaciju, na Mirogoj, u Zoološki ili Botanički vrt… ili jednostavno nose taj Zagreb u srcu kao svoj glavni grad, poistovjećuju se s njim pa tako i sa životnim pričama glavnih junaka ovog romana.
Treće poglavlje ujedno je naslovno za cijeli roman pa njegovo značenje metaforički prelazi konkretno putujuće kazalište kojim je iz Vršca u Srbiji došao u Hrvatsku glumac Petar Ćirić da bi uglavnom po manjim, ali i većim hrvatskim gradovima i mjestima izvodio predstave koje su unutar Austro-Ugarske Monarhije podizale hrvatski nacionalni osjećaj. Svidjelo se to bogatom piščevom šukundjedu Pavlu Pejiću ili ne, njegova kćerka Mimica ipak je s tim putujućim glumcem otputovala iz rodne Dubice i bez njegove privole. Čitajući o genezi očeve grane obiteljskog stabla nameću se usporedbe s majčinom granom. I s jedne i druge strane imali su očeve-nomade koji su više slijedili svoj unutarnji glas i profesionalni poziv nego očinski zov pa kao što je u prvom poglavlju ruski kirurg u obiteljskom sjećanju povremeno etiketiran kao hohštapler tako je i srpski glumac prozivan fićfirićem. Ipak, moćni djed Pajo, kojeg su se bojale obje Dubice, nikoga nije ubio, mada se time prijetio, nego je otrpio i romantičnu otmicu unuke, kasnije piščeve bake po tatinoj strani. Djed Pejić nije bio zadovoljan ni Austrijom, ali je onda bio još nezadovoljniji Kraljevinom Jugoslavijom. Za praznike je redovno na kuću vješao hrvatsku trobojnicu i plaćao globu, jedino je odbijao primati rješenja o uplati jer su bila pisana ćirilicom. Muslimane preko Une u Bosanskoj Dubici uporno je zvao Turcima iako su nakon raspada Osmanskog Carstva živjeli u jednoj državi, Austro-Ugarskoj, a kasnije Kraljevini Jugoslaviji. Ipak, kada su ga Hrvati s ove strane Une osiromašili, muslimani s druge strane pomažu mu da se ponovno osovi na noge. Piščev otac, u dobi od 13 godina, u djedovoj financijskoj transakciji s begom Avdagićem dobiva svoju prvu pušku čije će mu nesvrhovito sakupljanje kasnije postati jedna od opsesija. Ipak u danima siromaštva i gladi morat će ih prodati da sebi i sinu osigura egzistenciju. Šukundjed umire u dobi od 93 godine pomiren sa sva tri Boga, umire uoči Drugoga svjetskog rata kad će se dojučerašnji susjedi, prijatelji i rođaci zvjerski ubijati i zaklinjati u te iste bogove. Nasuprot tome, njegova će se porodica međusobno podupirati, mijenjati adrese, poslove i škole, ali preživjeti. Poglavlje posvećeno tom ratu nosi naziv “Doba grobova”. Nakon njega Ferići život nastavljaju u Zagrebu. Na Mirogoj sele svoje mrtve. Otac i stric, tek punoljetni i mimo svoje volje, postali su sudionici Narodnooslobodilačke borbe. Izvučeni iz gimnazijskih klupa u Srijemskoj Mitrovici, gdje se obitelj sklonila na granicu Nezavisne Države Hrvatske zbog “krive” vjeroispovijesti piščeve bake Dobrile, i nakon kratke obuke obučeni u partizane, otac i stric preživjeli su Srijemski front dok je na njemu od njemačkog bacača plamena živ spržen jedan od najživopisnijih likova romana Pero Svraka. Trauma Ferićeva oca Tvrtka pred čijim je očima prijatelj zapaljen umirao kasnije je dovela dotle da se više bojao kremiranja nego smrti i na kraju se izborio da legne u obiteljsku grobnicu, uz svoju ženu, koja mu je u jednoj fazi života predbacivala upravo to što ne liježe s njom dovoljno često te ga, tražeći krivca za svoju neizlječivu bolest, imenuje kao Uzrok Raka.
U sljedećih pet poglavlja bez trunke milosti prema sebi, majci i ocu Ferić ispisuje intimnu povijest svoje uže obitelji. Priča kako su se njegovi roditelji sreli i začeli Zorana, iznosi uspone i padove njihovog braka uvjetovane osobnim karakterima, ali i refleksima prethodnih događaja. Zoran se trudi da razumije oboje i sastavi cjelovitu i uravnoteženu sliku. I sam prolazi razne faze u traženju sebe. Ferić ne preskače ni svoje krivnje ni sramote, ali kroz sve to i usprkos svemu slijedi svoju zvijezdu i kroči stazom vlastitog samoostvarenja i književnog profiliranja. Na žalost, majka Veronika razboljela se na pragu Ferićeva puberteta i nakon što je godinu dana provela, u dječakovu doživljaju, kao zazidana u bolesničkoj sobi u Vinogradskoj bolnici, istoj onoj gdje su se sreli njen otac liječnik i majka medicinska sestra, umrla je rano, kad je njen sin tek završavao osnovnu školu. Već u Ferićevim studentskim danima ocu je zbog dijabetesa amputirana noga. Zbog skrbi za oca nije mobiliziran u Domovinskom ratu. S 30 godina počinje zarađivati svoj prvi novac kao učitelj u Hrvatskom zagorju. Dok se vlakom vraća s posla, Rat ga šokira u maskirnoj uniformi pokazujući odrezane ljudske uši u krvavoj maramici. S druge strane dolazi tragična vijest da je očeva bratića, zadnjeg od Ferića u Dubici, srpska paravojska pogubila s preostalim starcima, među njima i njegovom ženom pravoslavkom.
Filozofičnost Ferićeva stila ogleda se i u odnosu prema bolnim događajima u životu. Dok razmišlja o majčinoj bolesti, kaže: “Rak je bolest koja ukida budućnost i ostavlja prošlost da se u njoj ugnijezdimo kao u izgubljenom raju.” Tu spada i sjećanje na djetinjstvo, zgoda posve netipična za Ferićevu majku. Nikad nije voljela ništa što strši, bilo u svakodnevnom životu, oblačenju čak i u umjetnosti. Ipak, jednom se u životu pobunila usprkos opasnosti koju je taj čin nosio. Kao “židovska polutanka” koja iz kuće nikad nije izlazila bez katoličkog molitvenika s koricama od bjelokosti kao zaštitom prkosno je prebacila klizaljke preko ramena i otišla na zaleđeno maksimirsko jezero klizati među “otmieni katolički sviet”, među zelene i crne uniforme i njihovu djecu. Da bi bila što sigurnija od njih, otišla je na sredinu jezera usprkos krckanju leda pod njenim nogama i klizala opušteno i vješto da je na sebe svratila pozornost ljudi s obale. “Taj osjećaj slobode, to odsustvo straha, bio je njen izgubljeni raj.” Bila je to njena osveta, a opis njezina klizanja podsjeća na opis Aske i vuka Ive Andrića, plesa za život – vjenčić naprijed, vjenčić unatrag, pirueta. I oni s obale gledali su je diveći se i čak brinući za njenu sigurnost, ne pomišljajući da je kći čovjeka koji se skriva i za kojeg se na kraju nije znalo je li strijeljan ili obješen, po javnim proglasima dvaput je ubijen. U vihoru rata nestao je sa svojom balalajkom, a jedina materijalna ostavština za njim bile su slike koje je strastveno izrađivao gdje god da je boravio. Među ostalim slikama, na zidu Ferićeve obitelji i danas visi njegov akvarel s morem i jedrilicom, slika savršenog mira i beskonačnosti. Plavetnilo te slike možda je Ferićeva mama Veronika pronašla u očevim očima.
Knjiga nježna i trpka kao život priče svojih junaka potkrepljuje i prijepisom originalnih što službenih što privatnih dokumenata – oglasa, proglasa, pisama i dopisa, zamolbi, zapisnika, vjenčanog lista… Većina bi vjerojatno iz te arhive izostavila policijski zapisnik koji svjedoči kako je maloljetni budući pisac obiteljskom zlatninom plaćao seksualne usluge prostitutki, ali ne i Ferić. Istinitost na kojoj kao pisac inzistira u vremenu lažnih vijesti i digitalnih iluzija zapravo je njegovom umjetničkom izričaju dodala dozu začudne sugestivnosti.
U novogodišnje jutro 1992. godine, iz bolnice mu javljaju o očevom odlasku. Ispraća ga tako uz zvuke Radetzky marša iz Beča, na najjače, na njihovom crno-bijelom televizoru. Tu negdje završava obiteljska kronika, a zadnje stranice romana zapravo su apoteoza ljubavi i slavljenja života. Ferić počinje vezu sa svojom budućom ženom i osvješćuje radost koja ga obuzima početkom svakog lipnja, mjeseca u kojem se rodio, i svakog rujna, mjeseca u kojem je, kaže matematika, začet. I on nalazi svoju sretnu oazu u sjećanju na djetinjstvo i rođendane, a crno-bijela fotografija iz rujna 1960. s nasmiješenim roditeljima u okviru kamene dalmatinske kuće navodi ga da zamišlja svoje buduće roditelje u ljubavnom zagrljaju iz kojeg će nakon devet mjeseci ugledati svjetlo dana. Promišljajući o vremenu i prolaznosti, Ferić kaže: „Nemoguće je zapamtiti vrijeme. Pamtimo samo trenutke. I ako u prirodi, vremenu ili ljudskoj svijesti postoji bilo kakva ravnoteža, taj tren je sretniji, važniji, možda i duži od mnogih godina koje su nas zadesile kasnije.”
Taj trenutak koji želi zapamtiti, a kojega se ne može sjećati, upravo je trenutak njegova rođenja.
