Pandemija je na sve nas utjecala na razne načine, kako god se postavili prema njoj – život više nije isti. Nama koji smo proživjeli rat to je drugo umiranje svijeta koji smo znali, ali ovoga puta čini se dublje i sudbonosnije. Sve je možda tek varka i privremeni neugodan osjećaj, ali teško je zamisliti život kakav je bio nekad, ne tako davno, kao da je sve to bilo jučer.
Ima život i dalje svoje lijepe i mirne dane, ima svoje sreće, ima svoje tuge, ima svoje zabave, ali ništa više nije isto. Osim ponekad. Ove večeri, dok slušam novi album Koala Voice “Plata”, jednu po jednu stvar, možda po prvi puta osjećam se kao nekad. Subota je, lako je zamisliti da su parkovi puni, da se vraćamo s rukometa, da je na Sceni koncert, sjećate li se uopće mirisa Scene u ponoć, s prolivenom pivom na podu, s dimom u zraku, s malo propuha, od nekud… I vani je jednostavno svijet, onaj koji poznaješ, kifle i burek u pekari preko puta stare bolnice, dok se pijan vraćaš kući, veliki kesten ispod kojeg je možda samo jedna osmrtnica, par osvijetljenih prozora, neonska svjetla u lokvama vode u gradu koji spava mirno i spokojno.
Nisam skrenuo s teme, naprotiv. Upravo to (a vama, naravno, nešto sasvim drugo!) budi slušanje novog albuma Koala Voicea, što ne znači da je bend imun na sve što se događa oko nas. Naprotiv, “Vertigo”, numera koja otvara album, upečatljiva je posveta vremenu u kojem živimo, čak i više nego bijesno vedra “Postapokaliptični svet”. Kroz album se provlači i crta odrastanja, odnosno onog trenutka u kojem ti se čini da ne znaš tko si i kojim putem trebaš krenuti i preispituješ sve svoje stavove. Pandemija je možda i na to utjecala kada je u pitanju ovaj sjajan bend koji je praktički preko noći iz školskog benda prerastao u pravu malu senzaciju koju zasigurno ni sami nisu očekivali.
U stvarima “Drive”, “Things That Hurt a Little”, “Shower” i “Zlomila si mi srce za na plato” Koala Voice su najsličniji sebi s prvih albuma, odnosno onom što je možda bio najvjerojatniji put njihovog glazbenog razvoja – ugodno je čuti i da ti je pretpostavka bila točna, a još ugodnije da to rade izvanredno, a onda u “Spaghettification” odlaze i korak dalje.
No, Koala Voice su i bend koji se ne libi krenuti potpuno neočekivanim pravcima pa tako to rade i na ovom albumu. “Vukovi” su sjajna balada na hrvatskom jeziku, “Misli” to isto na slovenskom, a za “Worried Man” bih rekao da je najnježnija i najljepša pjesma koju sam čuo već dugo vremena da na ovom istom albumu nije i “Mountain Man”, nevjerojatna mješavina obične ljepote i sreće, savršeno jednostavna i savršeno prekrasna pjesma.
Album završava instrumentalom “Prva Indijanka ki so jo ugrabili vikingi”, tipičnim “koalavoiceovskim” jamom koji najavljuje kraj koncerta i vraćamo se na početak teksta i sve ono što nas čeka pri izlasku u staro i jedino normalno.
I dok ideš opisanim putem sjetiš se Holdena Caulfielda i citata o knjigama koje, kad završiš, poželiš da ti je autor fantastičan prijatelj i možeš ga nazvati kad god poželiš.
