Damir Mandić je gori gradonačelnik od Damira Jelića, najdugovječnijeg lokalnog vlastodršca u povijesti Karlovca.
Nekome tko je izdao čak i knjigu o pogubnosti po Karlovac vladavine Hrvatske demokratske zajednice i Jelića naročito, odnosno o tom udruženom urbicidnom pothvatu s Jelićem na čelu, to je teško napisati, ali napisati se mora jer – riječ je o goloj faktografiji. Uostalom, umalo da glavne uloge u toj knjizi ravnopravno dijele Jelić i Mandić, sponzor i sponzoruš, jer jedna od većih Jelićevih šteta učinjenih ovome gradu jest ta što je ovog zalutalog u Karlovac instalirao na niz funkcija, jednu važnije od druge, naposljetku i onu gradonačelnika. Da je naš gradonačelnik ovdje zalutao nije izmislio Vaš ovdje potpisani autor, nego je o tome govorio sam Mandić – sišao je na peronu u Karlovcu misleći da je stigao u Zagreb. Odakle je putovao, dragi Bog zna.
Kako je sjahao s vlaka, tako je zajahao vlast, pa je postao ravnatelj najvažnije srednjoškolske ustanove u Karlovcu, Gimnazije Karlovac, čiju 250. godišnjicu postojanja je degradirao ugošćavanjem Davora Pavune, fizičara i teoretičara urota, te nepozivanjem kulturnih veličina i bivših karlovačkih gimnazijalaca Josipa Vanište, Stanka Lasića i Slavka Goldsteina, koji su tada bili živi. Postao je i gradski vijećnik, predsjednik Gradskog vijeća, predsjednik HDZ-a Karlovac, naposljetku i gradonačelnik, a sve po milosti partije kojom je tada suvereno upravljao Jelić, dok nije pao u nemilost njezinog vrha, to jest zagrebačke središnjice. Taj Mandićev uspon dokaz je najvećeg problema Karlovca – razgradnje političke zajednice i nedostatak demokracije. Iz tog problema proizlaze i svi drugi – od visokih komunalnih računa i učinkovitosti ili neučinkovitosti gradskog sustava do zadnje rupe na cesti.
Evo kako glasi biografija našega gradonačelnika objavljena na službenim stranicama Grada Karlovca: “Gradonačelnik Damir Mandić rođen je 1973. godine u Stuttgartu. Završio je Filozofsko teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu s posebnim naglaskom na temama gospodarskog razvoja, socijalne pravde, rada, obitelji, društvenih vrijednosti i zakonodavstva, ekološkoj krizi i njenim aspektima na gospodarskom i društvenom području. Od 2006. godine bio je ravnatelj Gimnazije Karlovac. Osam godina je bio vijećnik u Gradskom vijeću Grada Karlovca, a od 2014. godine predsjednik Gradskog vijeća Grada Karlovca gdje je aktivno sudjelovao u kreiranju gradskih politika i programa u nadležnosti gradske uprave i Gradskog vijeća. U svom javno političkom radu teži promoviranju odgovornosti prema svim građanima bez obzira kojem političkom ili svjetonazorskom spektru pripadali. Oženjen je i otac trojice sinova”.
Postoji nekoliko zanimljivosti u ovoj kratkoj biografiji. Prvo, teško može biti više od jednog posebnog naglaska – ako je diplomirao na neku temu s posebnim naglaskom, onda to mora biti nešto od nabrojanog, a ne sve, dakle gospodarski razvoj, socijalna pravda, rad, obitelj, društvene vrijednosti i zakonodavstvo te ekološka kriza s njezinim aspektima na gospodarskom i društvenom području. Čuli smo da postoje renesansne osobe, što je izraz za svestrane i/ili sveznajuće, a po ovome ispada da gospodin Mandić po tome premašuje Leonarda da Vincija, simbola renesansnog čovjeka jer, ma s koliko se tema ovaj bavio, jednoj bi se posvetio u nekom radu, dočim se naš gradonačelnik u svom diplomskom radu posvetio nizu tema kao posebnim naglascima. U svojoj biografiji, dakle, nabraja na što je sve stavio poseban naglasak, ali što je opća tema u sklopu koje naglašava ostale? Ovo jednostavno nema smisla. Koliko stranica ima taj njegov diplomski rad s nizom posebnih tema? Tisuće? Kad je već to spomenuo u svojoj biografiji, bilo bi zanimljivo da na istoj mrežnoj stranici objavi svoj diplomski, ako zbog njegove veličine server to izdrži, pa ćemo onda posvetiti barem godinu dana da hermeneutički proučimo taj divot-završni rad. Hermeneutiku je, inače, docirajući spomenuo na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća upravo gradonačelnik jer je on vrlo pametan.
Drugo, jako je zanimljiva njegova vlastita tvrdnja iz tog životopisa da je kao gradski vijećnik u osam godina i predsjednik Gradskog vijeća “aktivno sudjelovao u kreiranju gradskih politika i programa u nadležnosti gradske uprave i Gradskog vijeća” jer to onda znači da ne postoji niti najmanja šansa da izbjegne odgovornost za ono što je lokalna politika, napose vlast, učinila Karlovcu, odnosno to je priznanje da je, skupa s Jelićem, izravno suodgovoran za uništavanje Karlovca, na što ćemo se osvrnuti preciznije nakon što navedemo i treću zanimljivost iz tog kratkog životopisa, a riječ je o laži – dakle ne neistini koja može biti izrečena ili napisana u zabludi, nego svjesnom obmanjivanju, to jest iznošenju neistine – da “u svom javno-političkom radu teži promoviranju odgovornosti prema svim građanima, bez obzira kojem političkom i svjetonazorskom spektru pripadali”. Svi znamo i svjedočimo da je to laž i da je Karlovac zarobljenik stranačkog nepotizma. Riječ je o očiglednoj istini koju ne treba sada dokazivati nego bismo samo podsjetili na njegovu tvrdnju s početka prvog gradonačelničkog mandata da će zapošljavanja biti transparentna, kao da do tada nisu bila, kao što se i danas transparentno postavljaju stranački kadrovi na kojekakva mjesta.
No, da navedemo taksativno zašto je Mandić gori od Jelića.
Prije svega, Jelić, za razliku od Grada Karlovca pod Mandićevim vodstvom, nije proslavio ratni zločin i učinio od ratnog zločina gradsku vrijednost, degradirajući time čitav spomen na svijetlu obranu Karlovca u Domovinskom ratu i sav napor branitelja i stanovništva da se obrani Karlovac. To u biti nije prvi, nego nulti krimen kojega moramo spomenuti, jedva pojmljiva sramota i moralno posrnuće čitave zajednice, a s tim u vezi ćemo spomenuti još jedan primitivizam i još jednu sramotu iz njegova prvog mandata – zabranu koncerta pitomog i ni po čemu spornog Momčila Bajagića Bajage i njegovog benda Instruktori u Karlovcu, što se i dan danas zna spomenuti u medijima kao primjer poratnog nacionalističkog bezumlja.
Drugo, Državni zavod za statistiku je 30. rujna ove godine objavio podatke koji bacaju porazno svjetlo na Karlovac i karlovačku vlast unazad devet godina. Po procjeni DZS, u Karlovcu je s 31. prosincem 2020. godine 9,13 posto stanovnika manje nego 2011. Čakovec, primjerice, ima u istom razdoblju 2,60 posto stanovnika više, a Samobor 1,55 posto. Od Karlovca su u istom razdoblju manji, gledajući po postocima, gubitak stanovništva imali Velika Gorica, Krapina, Varaždin, Gospić, Koprivnica, Vinkovci, Zaprešić i Virovitica, od usporedivih hrvatskih gradova. Iz Karlovca se u odnosu na broj stanovnika iz 2011. godine, iselilo 3,22 posto populacije. Useljavanjem su broj stanovnika uvećali Samobor i Varaždin. Velika Gorica, Krapina, Gospić, Koprivnica i Zaprešić, od gradova za koje smo proučavali podatke, bilježe manju stopu iseljavanja od karlovačke.
Ali se tek u podacima o zaposlenosti – broju zaposlenih u pravnim osobama, a sve su tvrtke, obrti, ustanove, upravna tijela i drugi poslodavci pravne osobe – vidi što se od Karlovca radi. Dakle, DZS donosi precizne podatke, a ne procjene, o broju zaposlenih u pojedinom gradu u devet godina, pa je tako 31. ožujka 2020. Karlovac imao 0,54 posto manju zaposlenost nego istog datuma 2011., što u biti znači da stagnira, a bilježi i gori rezultat od sličnog Siska, u kojemu je 2020. bilo 0,08 posto manja zaposlenost nego 2011. Ali tek kada usporedbom te podatke stavimo u kontekst, vidimo gdje je Karlovac po tom pitanju. Tako je 2020. u odnosu na 2011. u Čakovcu zaposlenost viša za 5,16 posto, u Samoboru za 31,57 posto, u Velikoj Gorici za 53,08 posto, u Krapini 19,67 posto, u Varaždinu 13,63 posto, u Gospiću 22,60 posto, u Slavonskom Brodu 14,38 posto, u Koprivnici 2,17 posto, u Požegi 2,09 posto, u Vinkovcima 12,88 posto, u Zaprešiću 32,72 posto i tako dalje, da ne nabrajamo više od muke jer je očigledno da je Karlovac naprosto satran, zaglibljen u močvari bez ikakvog razvoja. “Osam godina je bio vijećnik u Gradskom vijeću Grada Karlovca, a od 2014. godine predsjednik Gradskog vijeća Grada Karlovca gdje je aktivno sudjelovao u kreiranju gradskih politika i programa u nadležnosti gradske uprave i Gradskog vijeća”, da se podsjetimo što stoji u životopisu.
Treće, Mandić nije nimalo veći demokrat od Jelića – zlorabi gradske resurse jednako, ako ne i gore, interesnom mrežom iliti ugovorima s većinom redakcija guši slobodu medija i održava razorenom lokalnu javnost, te te medije koristi u vlastitoj predizbornoj kampanji i redovnoj promidžbi, da ne spominjemo one u gradskom vlasništvu, nepotizam je postojan, samo je Mandić prijetvoran, za razliku od sirovog Jelića, pa je neopreznima i/ili površnima simpatičan i lako ih zavara da je otvoren.
Od Mandićevih velikih krimena navest ćemo još samo jedan, četvrti, a to je devastacija obale Korane za koju je sam aktualni gradonačelnik za RTL televiziju kazao da je najvredniji prostor u Hrvatskoj. Treba znati i osvijestiti da je Mandić najzaslužniji što će se izgraditi zid na lijevoj obali Korane u Karlovcu, čak bismo rekli da je zaslužniji i od ulagača. Zašto bi se taj zid trebao zvati Zidom Damira Mandića? Zato što su Grad Karlovac i Mandić na čelu te jedinice lokalne samouprave, nakon što se gradonačelnik očitovao da je protiv izgradnje zida i nakon što je Grad Karlovac i bio uskratio dozvolu za taj zahvat, radili ama baš sve kako bi tom ulaganju išli na ruku.
Prvo, Grad Karlovac je znao da ulagač na Upravom sudu u Rijeci osporava prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje za izgradnju zida, a nije se u postupak uključio kao zainteresirana stranka i branio vlastite odluke, mada je mogao. Drugo, nakon što je donesena dvojbena presuda, Grad Karlovac nije koristio mogućnosti izvanrednog pravnog lijeka da je ospori, a mogao je. Unatoč proklamiranoj otvorenosti i “suradljivosti”, gradonačelnik je prestao pravodobno obavještavati Građansku inicijativu “Spasimo Koranu” i opću javnost o aktualnostima u tom slučaju. Tako Grad nije pravodobno obavijestio da je ulagaču izdana građevinska dozvola, i to suprotna prostornom planu. Tako je ona u tajnosti postala pravomoćna, što je onemogućilo da se ospori i u potpunosti otvorilo prostor za izgradnju zida. Gradonačelnik nije pravodobno obavijestio GI “Spasimo Koranu” i opću javnost da je ulagač najavio početak radova niti za kada. A znamo kada su počeli radovi – dan nakon održavanja drugog kruga lokalnih izbora na kojima je gradonačelnik obnovio mandat.
Ako sad prošećemo iz Grabrika ka Korani, proći ćemo pored murala-spomenika ratnom zločinu, k tome s nacrtanim mitraljezom, naići na Korani na ogroman zid koji devastira prostor, a iza ugla će nas “zaskočiti” ogromni francuski buldog i kobra, i to sve u gradu koji ne samo da se razvija sporije od usporedivih kontinentalnih hrvatskih gradova, nego se uopće ne razvija eto, po podacima DZS otprije par tjedana, čitavo desetljeće za kojega je zalutala stražnjica mijenjala fotelje.
