Brzim kratkim koracima je ušao u ured trljajući ruke. Otišao je u pomoćnu sobu, vratio se s pivskom bocom, zavalio u fotelju i upaljačem uklonio čep. Digao je noge na stol, dobro potegnuo iz flaše Vlaškog – odlično mu je “sjelo”, savršen odmor zadovoljnog trudbenika na kraju dana. Zapalio je Jork. Banjavčićeva 9 je odisala blaženstvom i spokojem, a uredom je zasvijetlio niz šljokica. Međutim, uto je karlovački gradonačelnik Damir Mandić čuo zvukove iz predvorja, ali nije mogao vidjeti tko ih stvara jer su vrata ureda bila pritvorena. U ulici je naglo nestalo struje – utonula je u mrak.
“Spomenka”, zazvao je naćuljenih uha upitno čistačicu, pomislivši da je ona.
“Kakva Spomenka”, odbrusio je muški glas s druge strane vratiju.
“A tko je?”
“Ja.”
“Tko ja?”
“Ti.”
“Što ja?”
“Pa ti sam.”
“Mefisto”, prošaptao je s užasom i za sebe gradonačelnik.
Između pritvorenih vrata i štoka ulazi dim, a soba poprima miris sumpora. Vrata se otvaraju i na ulazu u ured se ukazuje – predsjednik Gradskog odbora Hrvatske demokratske zajednice Karlovca, Damir Mandić glavom, bradom, stasom i umilnim pogledom. Gradonačelnik se ustaje kao vojnik koji staje u stav mirno. “Voljno”, reče mu predsjednik GO HDZ Karlovac.
“Gospodine predsjedniče GO HDZ Karlovac…”, obrati mu se gradonačelnik.
“Oslovljavaj me s generalni sekretaru, da skratimo”, kaže predsjednik GO HDZ Karlovac.
“Jasno.”
“A može i s druže Mandiću.”
“U redu.”
“A može i Damire, hajde, dobre sam volje.”
“Pa da Vam se onda pohvalim, Damire, ovaj tjedan je zlata vrijedan! Puno smo toga napravili!”
“Da?”
“Da. Evo, postavljamo vodovodne i kanalizacijske cijevi, radi se sve u šesnaest, upravo sam bio na Turnju.”
“Eh, kasno Damir na Turanj stiže.”
“Molim?”
“Ma ništa, malo prcam.”
“Koga?”
“Tebe.”
“Sebe?”
“Nas”, odgovori generalni sekretar, već umoran od ove igre zamjenicama.
S prezirom ogledava po uredu – dječji crteži, medalja ova pa ona, umjetničke slike s motivima grada, kojekakva bižuterija s natpisom “Grad susreta”…
“Slušam”, reče gradonačelniku svisoka.
“Generalni sekretaru, Damire, projekt aglomeracije napreduje. Time ćemo izgradnjom kanalizacijske i obnovom vodoopskrbne infrastrukture unaprijediti kvalitetu tih usluga, zaštitu okoliša i život mještana. Konkretno ćemo izgraditi 65 kilometara i rekonstruirati 6,9 kilometara odvodnog sustava, rekonstruirati 28,1 kilometara i dograditi 5,8 kilometara sustava vodoopskrbe u Zvijezdi, na Švarči, Kamenskom, Gornjem Mekušju, Drežniku, Hrnetiću i Jamadolu!”
“Znam, znam..:”
“Riječ je o projektu od 413,4 milijuna kuna. Prihvatljivi troškovi su 330,7 milijuna kuna od čega 227,4 milijuna kuna čine bespovratna sredstva Europske unije. Preostalih 103,2 milijuna kuna u projektu osigurava Ministarstvo zaštite okoliša i energetike, Hrvatske vode – svatko po 41,3 milijuna kuna – te jedinice lokalne samouprave – Grad Karlovac, Grad Duga Resa i Općina Barilović”, nastavlja gradonačelnik.
“Ma znam, čovječe! Kakav je odjek u stanovništvu?”
“Ovaj projekt se percipira kao izvanredan uspjeh Grada Karlovca, druže generalni sekretaru!”
“Odlično. Znaju li ovi u Karlovcu da se takvi projekti provode diljem zemlje i da ovaj naš ne predstavlja naročit podvig, osim što će moć koristiti pipu i vodokotlić oni koji do sada nisu?”
“Ne znaju, druže generalni sekretaru!”
“Jesu li čuli da se ulaže po tom modelu u Ivancu?”
“Nisu!”
“Jesu li zabilježili da se isto radi u Imotskom i da ih je posjetio ministar Tomislav Ćorić?”
“Nisu!”
“Jesu li vidjeli Ćorića s radničkim šljemom na gradilištu u Bjelovaru?”
“Nisu!”
“Jesu li u uvjerenju da je ovo što im omogućavamo da piju vodu, a onda to civilizirano popišaju u odvodni sustav uspjeh bez premca u povijesti Hrvatske i svijeta?”
“Jesu, druže Mandiću!”
“Vrlo dobro. Kako smo to postigli?”
“Kontrolom gotovo svih lokalnih medija i gušenjem lokalne javnosti, ali je svima to u redu jer sam jako simpatičan i otvoren!”
“Sjajno!”
Generalni sekretar je odmaknuo gradonačelnika, sjeo za stol, na koji je stavio noge, i nastavio ispijati Vlaško. Gradonačelnik je stajao mirno pokraj stranačkog šefa, koji ga više nije niti gledao.
“Što još”, upitao je gradonačelnika.
“Otvorili smo javnu raspravu o smanjenju prireza i poreza na potrošnju.”
“Pozvali javnost da sudjeluje?”
“Da!”
“Onu koju sustavno gušimo?”
“Tako je!”
“Genijalno!”
“Ima li odjeka na pokazatelje Državnog zavoda za statistiku za razdoblje od 2011. do 2020.?”
“Brojke govore da je Karlovac upropašten.”
“Dobro je da je upropašten, loše je da se o tome govori. Pitam te kakvi su odjeci.”
“Loši, ali negodovanje je trajalo tek jedan dan, uglavnom na društvenim mrežama, i to samo zato što je glupi Index objavio podatke.”
“Je li se osvijestilo da je Karlovac po padu broja stanovnika gori od većine ostalih srodnih kontinentalnih gradova u Hrvatskoj i da je jedan od rijetkih koji je imao pad zaposlenosti?”
“Nije, druže generalni sekretaru. O zaposlenosti nije bilo riječi, a pad broja stanovništva se stavio u općehrvatski okvir.”
“Dobro. To je dobra kontrola štete.”
“Zove Bakić na intervju da prokomentiramo te statističke podatke. Baš mu mislio odgovoriti da pristajem.”
“Molim?!”
“Pa u duhu suradljivosti…”
“Ma јебо tebe i suradljivost! Ignoriraj!”
“U redu, šefe. Jasno!”
“Jesi li ti s kruške pao?!”
“Ispričavam se.”
“Kao da nemaš gdje davati intervjue, čak i sam napišeš pitanja! Čemu Grad plaća sve te redakcije?!”
“Koncentriraj se – nije tako teško ovo što radimo”, nastavlja školati predsjednik GO HDZ Karlovac. “Ti kažeš da ćemo biti suradljivi, ali naravno da nećemo. Ti kažeš da ćemo biti otvoreni prema onima koji nisu članovi, ali jasno je da nećemo. Ti kažeš da nećeš doći na otvaranje murala koji slavi ratni zločin, ja dodam da to ne znači da se ograđujemo, a ne samo da se ne ograđujemo, nego se i priključujemo. Ti kažeš da si protiv devastacije Korane, ali naravno da ćemo ju devastirati. Puna su nam usta ljubavi prema Karlovcu kojega sustavno mrcvarimo do smrti! Pa nije nuklearna fizika! Želiš li da nas zamijene s Darkom Bebićem”, uzrujano viče Mandić.
“Naravno da ne želim”, odgovara Mandić.
“Onda se saberi”, unio se Mandić Mandiću u lice.
Iznerviran je otišao po još jedno Vlaško. Otvorio ga i zavalio se u trosjed.
“Druže sekretaru, moram Vam reći… Jako dobro nam ide. Možda me proglase za ličnost godine.”
“Ti me baš želiš skroz izbaciti iz takta večeras?”
“Što sam sad krivo rekao?”
“Nekoga si zaboravio.”
“Ispričavam se, druže sekretaru. I Vi zaslužujete to priznanje”, pokunjeno će gradonačelnik.
“Koje?”
“Dvoličnost godine.”
Predsjednik Gradskog odbora HDZ-a se ustao, predao bocu Vlaškog gradonačelniku, zatim ga uštipnuo za obraz i dva puta ga pokroviteljski pljusnuo dlanom. “Good boy. Idem sad. Pamet u glavu”, kazao mu je i zaputio se prema vratima.
Nakon što je Mandić otišao, gradonačelnik je drhtavim rukama izvukao cigaretu iz kutije i stavio je u usta. Upaljač mu se gasio zbog nemirne ruke. Konačno je uspio upaliti cigaretu. Udahnuo je i izdahnuo dim, zapiljio se u prazno i gotovo nečujno izustio: “Oprosti mi, Bože!”
Struja se nije vratila u ulicu.
