Autori prostornog plana su u pravu kada tvrde da Karlovac treba štititi svoje morske obale, što neki ismijavaju. Barem na simboličkoj razini, naš grad i jest primorski.
To mogu potvrditi narašataji Karlovčana koji su ljeta i jeseni provodili u odmaralištu Selce, tek sat i pol vožnje udaljenom od njihovih domova. Selce je toliko važno za Karlovac da bi se moglo smatrati i karlovačkom četvrti.
Nažalost, samo sam jednom prilikom u tom odmaralištu boravio, i to u nižim razredima osnovne škole, mogao bi to biti treći ili četvrti razred, pretpostavljam iz razloga što se radilo o nesigurnim vremenima. Sjećam se maglovito nogometa, večernjeg diska i kreveta na kat. Mnogo jasnije se sjećam apartmana u vlasništvu Karlovačke banke, u kojoj su moji roditelji radili. Nalazili su se poviše hotela Marin, danas Marina, a betonizirana plaža u podnožju, na kojoj sam tada naučio plivati, ostala mi je – sada mi se to čini, a nisam niti slutio da će tako biti kada sam s obitelji tamo ljetovao – najdraža morska plaža uopće, mada sam bio na sjajnim i egzotičnim plažama nakon toga.
I danas najviše volim ići u Selce, jedno – po standardima svjetskih turoperatora – nezanimljivo turističko odredište. A kada dođemo tamo, obavezno se kupamo na toj plaži.
Nadalje, Hostel Selce je jedan od posljednjih ostataka želje za pravednom raspodjelom društvenih resursa, u ovom slučaju ljetovanja. Hostel i samo mjesto zbog svoje blizine je karlovačka oaza jer je jednako dostupna i jednako je uživaju i imućni i radnička klasa. U Selcu, za razliku od školskog sustava, otkako je skupih privatnih škola, nema segregacije ni u hostelu ni na plaži, koja nije ograđena, kao što to sve češće biva po jadranskim plažama, koje su podijeljene po kategorijama. U inozemstvu je to to uvelike standardizirana pojava. A kada bi se izrađivala lista tvrtki koje bi trebalo privatizirati, Hostel Selce iz tog razloga na njoj ne bi smio biti.
Pa kada me Andrija Borovček, najplodniji karlovački autor, kako je ispravno ustvrdila kolegica Vlatka Bukva, pozvao da predstavim ovu knjigu, nisam okolišao da mu pomognem. Izazov je tim veći što je taj posao trebao obaviti Mladen Mujić. No, napustio nas je, nažalost, i siguran sam da će, što god ovdje kažem, praznina nastala njegovim odlaskom ostati očigledna.
Prvo što bih napomenuo vezano za samu knjigu „Karlovačko dječje odmaralište Hostel ‘Karlovac’ d.o.o. Selce-Crikvenica“ jest da ono nije „Na Drini ćuprija“, pa da je uzmemo u krevet i uz nju zaspimo. Ne želim time reći da je manje vrijedna ili da je Andrija Borovček gori autor od Ive Andrića, nego da se radi o drugačijoj vrsti literature. Ona je izvor ne samo kratkih biografskih i geografskih crtica o ljudima nacionalnog i lokalnog značaja koji su povezani porijeklom ili na druge načine s Hrvatskim primorjem i Selcem, nego i vrelo mnoštva podataka koji će poslužiti istraživačima ili onima koji pišu neke prikaze te im skratiti vrijeme u arhivima. Donoseći mnogobrojna imena, lokacije i fotografije, poslužit će i mnogobrojnim nostalgičnim Karlovčanima da se prisjete boravka u Selcu. Žalimo stoga jedino što na kraju knjige ne postoji indeks imena koja se u njoj spominju.
Djelo će poslužiti i ljubiteljima zavičajne povijesti. A tu dolazimo do druge dimenzije vrijednosti autorskog angažmana i djela. Ova knjiga, najvećim dijelom historiografskog karaktera, plod je čiste ljubavi prema ljudima i svome gradu. To je očigledno presudan čimbenik za pisanje ovakve literature, a ne struka jer vidimo da, otkako su se umirovili Đuro Zatezalo i Milan Kruhek, te otkako nas je napustila Marija Vrbetić, ne postoji povjesničar koji je to po zanimanju koji bi izdavao djela s područja zavičajne povijesti. Ne znam koliko Karlovčana svake godine upiše i diplomira povijest, međutim ne primjećuje se ne samo da zavičajnu prošlost ne obrađuju književno, nego ni bilo kakvu drugu. Činjenica da će budući naraštaji biti upoznati s poviješću Karlovca zasluga je ponajviše povjesničara-amatera. Zdravko Švegar, koji je ispisao povijest karlovačkog sporta, je bio profesor književnosti. Radovan Radovinović je pravnik, Draženka Polović, poput Švegara, profesorica književnosti, Vladimir Cvitanović je liječnik, informatolog Danko Plevnik je napisao „Moju povijest Karlovca“, a moj otac politolog Marijan Bakić Dubovca, Ivo Ott komercijalist i tako dalje, nije moguće sve pobrojati.
Zaključit ću tu listu s profesorom tjelesne i zdravstvene kulture Andrijom Borovčekom. I zbog konkretnog djela i ovog konteksta kojeg sam opisao skinut ću mu do poda kapu, koju ne nosim. Ali to se tako kaže, a tako i ja izričem, ne zato što bih bio u strahu što sam nadohvat autoru i njegovim štapovima, nego zato što to uistinu i mislim.
*govor na predstavljanju knjige 3. travnja 2012. u Studentskom centru Karlovac
**povodom smrti Andrije Borovčeka
