Sasvim je razumljiva odbojnost spram politike s obzirom da se zgadila i živom i neživom iliti mrtvom, no sada je bitno, kako bi nam poručili pripadnici Hrvatske demokratske zajednice, u Karlovcu i Karlovačkoj županiji vladajuće stranke, pripadnici privilegirane kaste koja je razgradila lokalnu političku zajednicu. Jedini koji je mogu ponovno izgraditi su – birači. A zašto se uopće dignuti s kauča i izaći na izbore? Zato što će bez toga SKHDZ u potpunosti uništiti Karlovac, i to polako. Ovaj trening za umiranje traje već predugo.
Na stranu alternative vladajućima i kakve su, riječ je o nečemu drugome – o tome da se loša vlast počne kažnjavati. Ako se uporno nagrađuje, bit će još gora i sve gora s vremenom. Riječ je o tome da se u Karlovac vrati demokracija. Nje nema bez smjenjivosti vlasti, a ova je postala gotovo nesmjenjiva s obzirom na hendikep utakmicu koju je nepotizmom, stvaranjem egzistencijalno ovisnih i gajeći kulturu apatije i pasivnosti nametnula ovome društvu. Kako uopće razviti opoziciju u takvim okolnostima? Muka je već prikupiti dovoljan broj kandidata za Gradsko vijeće, koji će svojim imenima ispuniti listu. Muka je već pronaći bilo kakve suradnike koji će imati snage, volje i vještine suprotstaviti se prevladavajućoj kasti. Građanima nije do glasanja, kamoli do kandidature, pa da onda trpe pisanje ovog komentatora ili komentatora, pa i partijski angažiranih, na društvenim mrežama, gotovo jedinoj preostaloj raspravnoj platformi.
Na djelu je je višedesetljetno mrcvarenje Karlovca od jedne te iste političke grupacije, a za to nije potrebno vjerovati ovdje potpisanom, nego Državnom zavodu za statistiku koji je prije nekoliko dana objavio nove i vrlo zanimljive podatke, a koji potvrđuju ono što je jasno već odavno – Karlovac stagnira, tavori u hrvatskom prosjeku, ne koristi svoje bogate potencijale, i samim time lagano umire u njihovim rukama, a to su ruke stranke koju predvodi čovjek čiji je bizaran politički uzlet karlovačku farsičnu demokraciju doveo do apsurda, a koja neprekidno vlada od 2005., kada je došla na vlast političkom korupcijom, a prije toga je vladala od 1990. do 2001.
Prvo što statistike otkrivaju jest da je od 31. prosinca 2011. do 31. prosinca 2019. Karlovac izgubio oko pet posto stanovništva. Jasno, postoje i gori slučajevi – Sisak je tragičan – međutim ne smiju nam poslužiti kao opravdanje ili utjeha, već bismo se morali ugledati na bolje, slično kao što svatko napreduje u dobrom kolektivu, odnosno ondje gdje je okružen boljima od sebe. Prije deset godina Karlovac je imao 55.705 stanovnika, a procjena DZS je da ih je sa Starom godinom 2019. 4642 manje. Brojka može djelovati malena, ali u biti nije i razvidno ocrtava trend. Jasno, glavnina Hrvatske ima sličan problem, međutim postoje i suprotni primjeri – Čakovec ima porast broja stanovnika. No, naravno, tome demografskom problemu je teško doskočiti zbog lošeg prirodnog prirasta, odnosno starosti stanovništva, ipak Karlovac se ipak nije razvio u poželjan grad u kojeg će se doseljavati iz drugih sredina. Da bi bio takav, mora biti demokratski i napredan grad, imati pogodan poredak, što vrijedi i za državu – to ide zajedno s gospodarskim razvojem i ne podrazumijeva da gradonačelnik spava u redakciji Karlovačkog tjednika i Hrvatskog radio Karlovca, medija u gradskom vlasništvu, pa se javi u eter i prosipa demagogiju čim se razbudi. Ako uistinu u toj redakciji postoji ležaj za gradonačelnika, onda je to ležaj više nego na mjestu nekadašnjeg hotela na Korani.
DZS je objavio i detaljne podatke o iseljavanju i doseljavanju u neku sredinu – od kraja 2012. do kraja 2019. iz Karlovca se iselilo – ako se oduzme broj iseljenih od broja doseljenih – “neto” 2,94 posto populacije izbrojane 2011. godine. U tom pogledu su drastični slučajevi Požega, Krapina i Slavonski Brod, ali, eto, ugledajmo se na Pulu, recimo, u koju se u istome razdoblju doselilo 1.132 ljudi više no što je iz nje iselilo, a u tom pogledu pozitivan trend ima i Varaždin, da izbjegnemo primjedbu kako je Pula primorski grad, a znademo da je Hrvatska orijentirana na turizam, pa su priobalni krajevi utoliko privilegirani. Zašto bi Karlovac bio među gradovima iz kojih se više iseljava nego što se u njih useljava? Useljavanje je poželjno. Ono što nije, to je da netko izađe iz vlaka i, umjesto da stupi na peron, stupi odmah na vlast po kojoj se počeo bez zaplitanja pentrati, samo zato što ga je partijski i gradski velmoža Damir Jelić uzeo pod svoje pa protežirao, što je argument u prilog tezi da je Karlovac zatvoren grad za one koji nisu umreženi u vladajuću interesnu strukturu, bez obzira odakle su porijeklom, a otvoren za takve.
Pogledajmo kretanje zaposlenosti, dakle ne na mjesečnoj, nego na umalo desetljetnoj razini. Gledamo, dakle, dugoročna kretanja. U odnosu na 2011. godinu, u Karlovcu je krajem 2019. tek 0,53 posto više zaposlenih u pravnim osobama – svi poslodavci su pravne osobe – što je još jedan pokazatelj stagnacije. U istom razdoblju, Velika Gorica je uvećala broj zaposlenih za 30 posto, Krapina za 13,20 posto, Varaždin za 9,14 posto, Gospić za 5,87 posto, Požega za 3,75 posto, Slavonski Brod za 11,69 posto, Šibenik za 11,40 posto, Vinkovci za 13,17 posto, Čakovec za 4,82 posto…
U studenome 2020. su objavljeni podaci o kretanju brutodomaćeg proizvoda po županijama. BDP po stanovniku Karlovačke županije iznosio je 2002. godine 5.635 eura s indeksom kupovne moći 43,4. Taj je indeks do 2018. porasao tek na 45,2, a BDP na 8.301 euro po stanovniku. Varaždinska županija je 2002. imala BDP po stanovniku 6.327 eura i indeks kupovne moći 48,7, u 2018. 10.899 eura po glavi stanovnika, a 59,4 indeks kupovne moći, unatoč tome što su u Varaždinskoj županiji plaće čak donekle i manje. Zagrebačka županija ima ovakve podatke za 2002. – 5.279 eura po glavi stanovnika i indeks kupovne moći 40,6, a u 2018. 9.710 te 52,9. Drugim riječima, Varaždinsku nikada nismo niti stigli po zaposlenosti, a i ostvarila je veći skok proizvodnosti od našeg, dok nas je Zagrebačka prestigla.
Suočili bismo gradonačelnika s tim i drugim podacima, postavili nekoliko pitanja koja mu drugdje ne postavljaju, a koja smo i naznačili u intervjuu s Davorom Petračićem, kandidatom za gradonačelnika koalicije koju čine Socijaldemokratska partija Hrvatske, Hrvatska seljačka stranka, Narodna stranka – reformisti i Nezavisna lista “Naš Karlovac”, međutim s gradonačelnikom nikako se dogovoriti oko datuma, nikako da stigne sudjelovati u predizbornom ciklusu intervjua na ovome portalu, pa smo mu ostavili otvoreno da bira datum i termin do 13. svibnja, jer intervju tada još stignemo napisati i objaviti do izborne šutnje, a mi ćemo se već prilagoditi gustom rasporedu prvog Karlovčanina koji ovih dana tumara od crtanja murala na zgradi Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić”, predstavljanja kataloga, nordijskog hodanja s umirovljenicima, igranja s potražnim psima, obilaska planinarskih domova, čekanja premijera u kašnjenju i slično. No, ako nećemo mi biti u mogućnosti postaviti ta pitanja, bude ih možda postavio netko iz medija u vlasništvu Grada Karlovca, koje plaćaju svi građani, i na kojima karlovački gradski čelnik gostuje svako malo – za to ima vremena – pa eto ga i u aktualnom broju – najava ekskluzivnog intervjua na je naslovnici. Glavni unerednik Branko Obradović – Kina bi, poput Predraga Matvejevića, koji je objavio “Razgovore s Miroslavom Krležom”, mogao objaviti “Razgovore s Damirom Mandićem”. Jedva čekamo da pita karlovačkog gradonačelnika za ove podatke jednog jutra kada se, uz jutarnju kavu, nakon što se ovaj probudi u studiju, umije lice i opere zube, prepusti peristaltici.
Kad je već bitno, gradonačelnik bi mogao prestati govoriti o nebitnom.
*foto KAportal
