Damir Mandić, ziher-gradonačelnik Karlovca i kandidat Hrvatske demokratske zajednice za još jedan mandat, je svjetski fenomen. U povijest se može ući na različite načine. Naš je gradski čelnik to učinio na svoj jedinstven. Pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je tvrdio, koliko nas sjećanje služi, da zaslužuje katedru na bilo kojem studiju političkih znanosti u svijetu ili da se o njemu na bilo kojem od tih studija treba baviti – nešto od toga, možda i oboje. Vjerojatno su obje tvrdnje točne, no Mandićev slučaj je drugačiji, a to je bitno naglasiti karlovačkim biračima – ne postoji u povijesti demokracije slučaj da netko preko noći od doseljenja preuzme vlast u nekoj sredini, a kamo li da ga se više ne možeš riješiti.
Nije prvi puta da izričemo tu tvrdnju i nije prvi puta da naglašavamo kako ona nije ksenofobna. Riječ je samo o tome da – sada ćemo naglasiti što bolje možemo – to n i j e n o r m a l n o. To se ne događa u nijednoj sredini u svijetu, barem razvijenom, u nijednoj demokraciji, lokalnoj ili bilo kakvoj drugoj. Ne samo da to nije normalno, ne samo da je bizarno, nego je to jedinstven dokaz razgradnje politike i jedne lokalne političke zajednice, pretvaranja demokracije u farsu. A kako nam se dogodio? Pa tako što smo dozvolili svojom kupljenom ili nekupljenom pasivnošću, pa i podcjenjivačkim stavom prema bilo kakvim alternativama, HDZ-u da jednostavno zavlada društvom i provodi samovolju. Kada se u HDZ-u kao neupitni autoritet nametnuo Damir Jelić, nakon Branka Vukelića, čitav mu je grad postao poligon samovolje. Ta Jelićeva samovolja mu je omogućila da Mandića, kojeg je uzeo u zaštitu, seli od fotelje do fotelje, dok i sam nije pao, da bi danas bio bez podrške svog pulena, inače vjeroučitelja. Samo je to omogućilo Mandiću da bez ikakvih problema od doseljenja i zaposlenja napreduje do mjesta ravnatelja Gimnazije Karlovac, predsjednika HDZ-a, predsjednika Gradskog vijeća, gradonačelnika-padobranca, a onda i ziher-gradonačelnika, što znači da je operiran od bilo kakve potrebe za odvažnijim gradonačelničkim potezima – u tom upravljanju nema rizika. Mandić je poput domara u zapuštenom dvorcu – mijenja žarulje i štekere dok zamak propada. A zašto je to opet tema na ovome mjestu? Ne samo zato što je to ključan problem Karlovca, nego i zato što je na sučeljavanju na Z1 u petak ziher-gradonačelnik poručio bahato Davoru Petračiću, kandidatu Socijaldemokratske partije Hrvatske, Hrvatske seljačke stranke, Narodne stranke-reformisti, i Nezavisne liste “Naš Karlovac”, da je do sada gubio izbore i da će izgubiti i ove. S obzirom na nepovoljne uvjete u kojima se oporba natječe, na hendikep izbornu utakmicu u korist HDZ-a, to je u najmanju ruku neplemenita izjava, unatoč tome što je Petračić na prošlim izborima čak i mogao pobijediti u toj hendikep-utakmici, da se nije predao u drugom krugu. Bez obzira, dakle, na to, ono što je poručio Mandić Petračiću je ravno tome da se na startu utrke na sto metara čovjek sa slobodnim nogama narugao takmacu s jednom zavezanom da će izgubiti. Eto, takva je to hendikep-utakmica. Nije Mandić bolji kandidat za mjesto gradonačelnika od bilo koga, jednostavno ima bolju startnu poziciju.
Osim što je upućen u niz detalja funkcioniranja gradskog sustava, jednostavno zato što se samo time i bavi, nije pokazao da je bolji vizionar od bilo koga drugoga, a i opet je sveprisutan, kao što se već i biva u predizbornoj kampanji, mada nikako da prihvati poziv na intervju na ovome mjestu gdje se ne postavljaju kineska pitanja.
Tako naš gradonačelnik leti kao muha bez glave ovih dana. Ispratio je u petak umirovljenike na izlet u Hostel Karlovac u Selcu – čak im se i obratio u autobusu – eto objavljene fotografije kako stoji u autobusu i nešto priča na mikrofon. Ne znamo je li se s njima zaputio do Selca, pa se brzinski vratio – eto ga sad kako u zgradi gradske uprave potpisuje ugovor o kupoprodaji zemljišta jednoj građevinskoj tvrtki. U međuvremenu se naslikavao na Korani s Baltazarom, graničnim škotskim ovčarom, junakom Hrvatske gorske službe spašavanja, što je ovome autoru odmah “smrdjelo na prijevaru”, kako bi kazao naš slavni sugrađanin Anto Toni Janković, nekadašnji pjevač Divljih jagoda, autor dviju najizvođenijih pjesama u povijesti domaćeg roka – “Jedina moja” i “Krivo je more” – jer naš gradonačelnik nije propustio priliku da propusti pozdraviti psa Darka kada bi se sreli, pa je odavao dojam kako nije baš ljubitelj četveronogih blentavaca. Doduše, Baltazar ne djeluje oduševljeno tim susretom. Ne kandidira se, nažalost, on za gradonačelnika nego netko kome očigledno manjka pseće iskrenosti. Jedan drugi profesor, i to teologije, odlučio se slijepiti s foteljom. Uglavnom, Darku je pokazana fotografija gradonačelnika Mandića s Baltazarom i iz Darkove reakcije je postalo jasno – riječ je o providnom piaru. “Sljedeći sat će se slikati s mačkama”, poručio je Darko oblizavši brkove i istupivši na balkon da zavede malo reda na ulici s visine.
Kakogod, ranije je Mandić stigao govoriti o gospodarenju poljoprivrednim zemljištem, čestitati novom sazivu Savjeta mladih, još jedne realno beznačajne institucije, predstaviti rezultate gradskog natječaja za programe organizacija civilnog društva, ali i – a ovo je sad od presudnog značaja – čestitati glazbenom pedagogu Zlatku Prpiću tisućitu emisiju “Klasikom do ponoći” na Hrvatskom radio Karlovcu.
Ova predizborna pretkampanja uoči lokalnih izbora u Karlovcu je zanimljiva poput pranja bijelog veša na ruke i predstavlja najtežu kaznu ili najteži izazov svakom političkom komentatoru, jer se malošto pomiče s mrtve točke i uvijek se raspreda o istim problemima, međutim u susretu profesora Prpića i Mandića postoji nešto što golica prste, a to je – apsolutna opreka u odnosu prema Karlovcu kao zajednici.
Profesor Prpić u 20 godina rada na Hrvatskom radio Karlovcu ne samo da nije zaradio niti kune, nego nije doživio niti da ga primijete do ovoga tjedna kada je povodom tog jubileja zauzeo radijski eter gradske tvrtke i gostujući u emisiji “Aktualno”, u kojoj je domaćin po prisutnosti upravo gradonačelnik, konačno zadobio uvažavanje svoje kuće u koju kao da je do ovoga tjedna provaljivao šunjajući se kroz mrak do studija kako bi puštao klasičnu glazbu. S njime je intervju, i to nakon Kaportala, uradio glavni urednik tog medija Branko Obradović – Kina. “Bilo bi lijepo da je nekakvog novca, ali ja sam zadovoljan…”, rekao je profesor Prpić Kini. “Jasno”, samo je odgovorio glavni urednik prije prelaska na sljedeću temu. Džaba vam novci, moji sinovci. Umjesto toga gradonačelnik mu je osobno uručio u emisiji koju je zaposjednuo – živi u redakciji pa se našao tamo tom prilikom – tortu, ne preveliku, i poklon-paket Grada Karlovca.
Kada je novinar Mladen Postružnik, u svojstvu direktora ili urednika, na prijelomu tisućljeća pozvao profesora Prpića da osmisli emisiju klasične glazbe na gradskom radiju, našem gradonačelniku, koji je tada živio tko zna gdje – možda nije stigao niti do Ivanić-Grada – Karlovac je bio tek pridjev na pivskoj boci – bio je tek jedan od onih koji bi se gužvali na cesti D1 kroz grad na putu do Ljubuškog i Metkovića, ili od tamo, svejedno.
Naravno, ništa nije problematično u tome, nego u nečemu drugome. Problem je u tome što je Mandiću, kao što smo XY puta pisali na ovome mjestu, Karlovac serviran poput torte profesoru Prpiću – s tog je kolača pobrao svo vrhnje otkako se tu pojavio. Za razliku od Prpića, koji je emisije uređivao i iz bolničkog kreveta, i gotovo bilo koga drugoga u ovome gradu, Mandić nikada nije uradio ništa entuzijastično za Karlovac, ništa nesebično, ništa bez financijske i/ili političke računice. Ovo je za njega zemlja Dembelija.
Bez obzira jesmo li članovi HDZ-a ili nismo, ako smo realni i lokalpatrioti, kao što Karlovčani vole kazati da jesu, ako nam je iole stalo do Karlovca, moramo priznati da je ovaj slučaj gotovo nepojmljiv i zamisliti se nad tim činjenicama i nad time što nam govore o tome što smo uradili s ovim gradom koji tapka u prosječnosti s kontroliranim razvojem, umjesto da se razmaše sukladno svojim potencijalima. Ovakav deficit demokracije je sve rjeđi već u Karlovačkoj županiji. Mandić nije bolji, on je samo zasjeo i pustio korijen u fotelji.
Zamisliti se nad time je prvi korak ka odgovoru kako ga se riješiti, ali ne kao čovjeka, nego kao paradigme.
