“Ne bi”, glasi naš odgovor na javno postavljeno pitanje kipara Radivoja Jovičića bi li za Đorđem Balaševićem, u petak preminulim kantautorom, književnikom, glumcem i filmskim redateljem, u Hrvatskoj toliko mnogo žalovali da nije bio protivnik politike srpskog vožda Slobodana Miloševića. To je jedno od boljih pitanja postavljenih od pjesnikove smrti, a najbolji komentar vijesti o smrti novosadskog umjetnika dao je srpski glazbenik Vlado Georgiev. “Ne znam ni šta se kaže kada ode Đorđe Balašević”, kazao je ovaj srpski pjevač. Uistinu je teško strukturirati tekst ne samo o toj osobi, nego i o tom fenomenu. Što se ovoga autora tiče, suštinu svog odnosa prema tom umjetniku, njegovu djelu i sveopćem angažmanu svjedočio je u intervjuu magazinu Buro 247 danom novinarki Tini Lončar na temu karlovačke kulture. “Stvorili i odgojili Marijan i Branka Bakić, vaspitao i doradio Đorđe Balašević”, kazao je ovdje potpisani predstavljajući se dan prije Balaševićeve smrti s uvjerenjem, stečenom iz medija, da se kantautor spasio od bolesti i uspješno oporavlja. Sutradan, po vijesti o smrti, to je ponovio na društvenim mrežama, a taj dio u intervjuu, objavljenom u ponedjeljak, nije prošao editor’s cut.
Kakogod, Balašević je, naravno, prvenstveno svojom poetikom zadobio simpatije mase ili, bolje kazano, brojnih pojedinaca – na svoju publiku nikad nije gledao kao na bezličnu nego kao na ličnu masu (sic!). Međutim, mnogi su simpatije zadobivali svojom poetikom pa ne možemo samo time objasniti njegov izvanredan položaj u našim kulturama, mada je Balaševićeva bila jedinstvena i neponovljiva. Ono što je njega učinilo još većim no što bi ga takva poetika sama po sebi učinila, bio je njegov građanski integritet zbog kojega ga književnik Miljenko Jergović uspoređuje s ulogom filozofa Karla Jaspersa u denacifikaciji Njemačke.
Upravo nam je taj građanski integritet bitan, na ovom mediju ovog izdavača. Balašević je, kako se višekratno izrazio glumac Rade Šerbedžija, bio prije svega dobar i ispravan čovjek i ta se njegova moralna ispravnost ogledala u njegovom pjesničkom, glazbenom, scenskom i inom radu, pa tako i u njegovoj političnosti. Naravno, njegova poetika je ta koja je trasirala put njegovim političkim porukama do primatelja. Nije samo njegovim poštovaocima bilo bitno njegovo mišljenje nego i ostalima s obzirom da se kao umjetnik nametnuo u našoj kulturi, odnosno kulturama. Balašević je uistinu sve stavio na kocku, ugrozio sebe i svoju obitelj, ne bi li rekao “popu pop, a bobu bob”. Godinama prije intervencije Sjevernoatlantskog saveza je poručivao, čak i vapio, proročanski kroz pjesmu izravno Miloševiću: “Slobodane, zauzdaj svoje klonove, dok Vijetnam ne ponove”. Balaševićeva moralna veličina isticala se tih godina upravo zbog zaluđenosti nacionalističkom ideologijom ili konformizma masa. Balašević nije bio bezgrešan, znao se 1980-ih posprdno, čak rasistički, izjašnjavati o Albancima i nacionalistički o Slovencima, međutim ne samo da se od takvih svojih izjava kasnije ograđivao nego je njegovo antinacionalističko i uopće antišovinističko djelovanje koje je slijedilo ili se obnovilo potpuno “iskupilo” njegove ranije grijehe, odnosno iskliznuća. “Da mene netko mobilizira i pošalje da razaram Osijek samo zato što je tako rekao neki psihopat zamagljenih naočala”, objašnjavao je ovim retoričkim pitanjem zašto je bježao od regrutacije.
Slažemo se s glazbenim kritičarom Večernjeg lista Hrvojem Horvatom kada je ustvrdio da su pogrešna tumačenja da je odlaskom Balaševića nestao i posljednji simbol Jugoslavije, i to ne samo zato što ima još živućih jugoslavenskih simbola. Jedan od njih je i Momčilo Bajagić, predvodnik grupe Bajaga & Instruktori. Ovom beogradskom glazbeniku Grad Karlovac zbog svinjarije otprije nekoliko godina kada je zabranjen njegov koncert uvažavajući subnorovske “argumente” duguje veliku ispriku. Dok je živ, a eto ga živog, zdravog i cijepljenog protiv koronavirusa (zanimljivo, Balašević je umro na Bajagićev 61. rođendan), Grad Karlovac ima priliku da ispravi tu grešku – da mu organizira koncert, može i za Dan grada, a usput mu dodijeli i gradsko priznanje.
Uglavnom, Balašević nije posljednji Jugoslaven, ali jest na neki način posljednji Austrougar. Njegov opus je protkan austrougarskim duhom, temama i toponimima, pjesme su nerijetko svrstane u to doba, koristio je i arhaične vojvođanske izraze koji su se tada češće upotrebljavali i slično. To i nije slučajno s obzirom da je Balašević bio, kako se često isticalo ovih dana, a što je očigledno, duboko uronjen u vojvođansku kulturu i tradiciju, a Vojvodina se obrazovala u Austro-Ugarskoj, koju je resila, između ostaloga, i vjerska i etnička tolerancija koju je Balašević baštinio u umjetnosti i izvan nje. Austrougarskom naslijeđu bismo mogli pridodati i njegovu umjerenost. Jedan je od onih koji je svojim primjerom dokazivao kako se može lokalnim izričajem govoriti o univerzalnim temama. Ujedno i usput, Balašević je pionir kantri glazbe u Jugoslaviji – ne samo što je koristio taj glazbeni stil nego su mu i pjesme bile pripovijesti, što je tipično za kantri. Bio je i značajan aforističar, možda je čak i pretjerivao u tome, preuzimajući na sebe ulogu mudraca.
Balašević je svojom umjetnošću i svojim nastupima “propovijedao” slobodu pojedinca, trpeljivost, kritičnost, poručivao je da koristimo kralježnicu, kada je već imamo, svaki koncert je završavao usklikom: “Ne dajte se barabama”. I uistinu, zašto bismo se “dali barabama”? Za nepokornost se plaća cijena, ali se uvijek može pronaći neka rupa u brani. Što nas se više provlači kroz tu rupu, brana je slabija i pred pucanjem. On se suprotstavio Miloševiću, čiji režim nije prezao niti od fizičkih likvidacija, a mi dopuštamo da Karlovac u praznom hodu drži pikzibnerska polit-birokratska kasta predvođena šupljim i nerijetko komičnim likovima.
Zahtjevno je, a milo pisati o Balaševiću, radije nego o pokvarenjacima iz politike i izvan nje koji se predstavljaju elitom, pa se, recimo, cijepe protiv koronavirusa preko reda, i tako ugrožavaju starije, i to uz prešutnu suglasnost partijske moćnice, nekadašnje ministrice i dugogodišnje ravnateljice Doma za starije i nemoćne “Sveti Antun” iz Karlovca, što je posebno porazno – njezino ime nećemo ovdje napisati jer ne zaslužuje da stoji pored Balaševićevog – a u biti dokazuju da su ološ koji je Panonski Mornar opjevao da mu “veze ometa”.
Zašto da se damo narodnjacima, “protuvama” što su prigrabile vlast “od udruženog rada pa do sporta”? Nema niti jednog razloga. Poslušajmo pametnog čovjeka i – ne dajmo se.
